Categories
Politika

ZERP; biti ili ne biti pitanje je sad?

Sa Tončijem Tadićem sam već pričao u nekoliko navrata i nekako mi se čini da upravo danas, kada će ZERP otpjevati svoj labuđi pjev ima smisla ponovno ga pitati nekoliko pitanja vezana za ovu već prežvakanu temu. Ne znam kako vi, no pitanje gospodarskog pojasa je tema koju je na dnevni red (po mojem mišljenju) svojom upornošću uspio nametnuti upravo Tonči Tadić pa je stoga ZERP koliko god to gorka uspomena bila u sjećanju nacije, ipak neka vrst malo spomenika ako ne već Tončiju Tadiću onda barem njegovoj tvrdoglavosti.

Kod priče o ZERP-u stalno se spominje nedosljednost pojedinih stranaka- recimo HSS, dok se za Sanadera i HDZ govori samo o želji za što brži ulazak u EU. I je li u pitanju samo medijski spin oko Sanadera u cilju discipliniranja HSS-a?

Zanimljivo je da se sada pokušava “prodati” priča kako je samo HSS nedosljedan u vezi ZERP-a i dežurni krivac za kočenje pregovora. HDZ i Sanader su podržavali moj prijedlog o proglašenju gospodarskog pojasa 2001. i 2003.. Da bi 2004. nakon izbora odustali od primjene ZERP-a na EU, onda 2006. najavili primjenu od 1. 1. 2008., a onda opet promijenili priču. S druge strane, HSS, HNS i SDP su učinili sve što je u njihovoj moći da spriječe proglašenje gospodarskog pojasa 2001.-2003., potom su pristali na ZERP, ali tako da ga se odmah odgodilo na godinu dana. Skandalozno je i sramotno da za Vladu RH i vladajuću većinu u Saboru, a nažalost i za dio medija, ZERP nije pitanje zaštite Jadrana i gospodarenja njegovim resursima, odnosno pitanje načela pregovora sa EU i pridržavanja europskih standarda, nego pitanje unutarnje politike i opstanka vlade. Sanader dakle na političkim manevrima oko ZERP-a dokazuje svoju snagu, uništavajući i gazeći one koji mu prigovaraju radi nanošenja štete Hrvatskoj i radi uništenja resursa koje ova zemlja ima Ako Jadran nije resurs, ne znam što jest.

ZERP je u ovome času identificiran kao najveći pojedinačni problem u procesu pristupanja Hvatske EU, da li je to doista tako? Koliko je na mjestu dilema EU ili ZERP?

Ključni problem Hrvatske je pravosuđe i korupcija. Korupcija jednostavno zato jer sustav javne nabave treba zaštititi od namještenih natječaja i pranja love, sustav koncesija također, da ne i govorim raspodjeli sredstva iz kohezionih fondova EU. Makar ne bih pretjerivao u kritikama, jer ne vjerujem da smo u tome gori od Bugarske, Rumunjske i Slovačke. Dilema “ZERP ili EU” je ipak besmislena. Ekološki dio gospodarskog pojasa, odnosno ZERP-a, ipak ne spada u Acquis i nije dio pregovora sa EU, pa se može proglasiti i aktivirati jednostrano, kao što su to učinile Italija 2006, a Finska 2005. Provedba ZERP-a ujedno znači provedbu europske regulative o ribarstvu, jer se protivimo divljem ribarstvu i barbarskom ne-europskom ponašanju talijanskih ribara u ZERP-u. Naime, nemoguće je kontolirati ribolov u međunarodnim vodama! To se može učiniti samo u gospodarskom ili ribolovnom pojasu, kojeg imaju skoro sve “morske” članice EU (osim Grčke, Litve i Italije), na što ih poziva i Zajednička ribarska politika. Članstvo u EU, u smislu primjene ZERP-a znači samo to da EU raspodjeljuje po kvotama višak ulova iz područja ZERP-a u ime Hrvatske. Nakon pristupanja EU, to više ne radi Hrvatska sama kroz bilateralne sporazume. Ali ipak Hrvatska u oba slučaja određuje ekološki maksimum izlova jer je proglašenjem ZERP-a preuzela odgovornost za taj dio mora. Sada je sve to samo teorija, jer ZERP-a neće biti do daljnjeg što bi po Sanaderu trebalo silno ubrzati pregovore sa EU. Jako me zanima kako će izgledati taj gigantski iskorak u pregovorima kroz idućih 12 mjeseci ako sada odbacimo ZERP, poznavajući šlamperaj ove vlade.

ZERP je proglašen 2003 godine, no u problem se pretvorio tek u posljednjih nekoliko mjeseci u času kada se on počeo primjenjivati za Sloveniju i Italiju (i ostale članice EU), koji su to talijanski i slovenski interesi ugroženi da su oni tako skočili na proglašenje ZERPa?

Talijanski interesi su jasni: 800 brodova koji kočare na našoj strani Jadrana, koja je bogatija ribom nego njihova. U igri su i brodovi sa mrežama plivaricama za plavu ribu, no važan detalj u priči su upravo te koće koje doslovce oru morsko dno i pritom love tzv. vrste od dna – školjke, škampe, listove, rakove, grdobine, jastoge i druge, koje su za Talijane zapravo najvrijednije. Ove vrste ne spadaju u ZERP, nisu predmet kvota koje raspodjeljuje EU nakon pristupanja EU, nego spadaju u epikontinentalni pojas i smiju ih loviti samo naši ribari. Ali je nemoguće kontrolirati ulov iz epikontinentalnog pojasa (za Talijane najvrijedniji!) ako iznad njega proglasite gospodarski pojas. Talijani nisu proglasili svoj gospodarski pojas zato da time ne pružaju povod drugim državama na Mediteranu da i one proglase svoje ribolovne zone. Ali će ga proglasiti onda kad unište Jadran do te mjere da će pokušati zaštititi ono malo što ostane na njihovoj strani. Ali za nas je to predugo za čekati. Naša polovica Jadranom dvostruko je bogatija od njihove, a pravi cilj njihovih napora je ribolov u našem teritorijalnom moru u kojem je ionako 70 posto ribljih resursa Jadrana. Pazite, oni svojom flotom koja je 6 puta veća od naše sustavno uništavaju našu polovicu Jadrana znajući da će se ovdje kad-tad pojaviti vlada koja će to spriječiti. Pa ipak, prije 20 godina su lovili godišnje 250.000 tona, a sada oko 170.000 tona i to uz puno više brodova. Uništenje Jadrana je na djelu, i to je i njima očito. Kad koća zaore dno treba 20 godina da se obnovi uništeno stanište živih vrsta na dnu. Fućka mi se što oni neće imati što loviti – važnije je to da ova generacija Hrvata nije učinila ništa na zaštiti Jadrana kao svog ključnog resursa. Kod Slovenaca je sve prešlo u političku mitologiju, samo što tamo umjesto Kosovskog mita imamo Piranski mit. Još 1993. je slovenski parlament proglasio u Memorandumu o Piranskom zaljevu da Slovenija ima pravo na cijeli zaljev i na izlaz na otvoreno more. Nakon toga su 2005. proglasili svoj ZERP preko našeg zapadno od Istre. Pa su 2006. proglasili svoje ribolovne zone – jednu za cijeli Piranski zaljev, jednu zapadno od Istre do Vrsara u našem teritorijalnom moru, a jednu u njihovom tzv. ZERP-u na kojeg nemaju pravo. Ali problem je u tome što Sanaderova vlada nije glavnom tajniku UN uputila nikakvu notu protiv toga, nego to infantilno ignorira. Nasuprot tome, Italija je 2004. i 2006. uputila note UN-u protiveći se crti sredine kao granici ZERP-a, te pozivajući se na navodna “povijesna prava ribarenja Talijana” na području ZERP-a. Niti na to Sanaderova vlada nije reagirala notom UN-u!

EU želi poštivanje tzv. Trilateral agreementa kojeg je u Briselu 4. 6. 2004. potpisao Hido Biščević u ime Hrvatske. Je li to sporazum ili zapisnik? Ako to nije sporazum nego zapisnik, zašto hrvatska vlada to do sada nije demantirala?

To je de jure zapisnik sastanka. To nije de facto međunarodni ugovor u vezi primjene Konvencije o pravu mora. Nije tu bitna forma – potpis ili ratifikacija. Bitno je to što je taj papir potpisao Biščević u ime Sanaderove vlade, a da to kasnije nitko nije demantirao, pa je to ušlo kao činjenica u sve dokumente EU. Važnije je to što članak 311. Konvencije dopušta takve sporazume kojima se npr. Hrvatska odriče svojih prava na moru u korist zemalja EU, ali ih onda treba poslati glavnom tajniku UN, te preko njega svim članicama UN. To nije učinjeno, pa taj papir ne vrijedi na međunarodnom sudu. Ipak, riječ je o pisanom jamstvu Sanaderove vlade da dok su oni na vlasti nema ZERP-a. I toga se, kako vidite drže!

Pojedini tvrde da čak i kada bi ZERP ostao na snazi, da se opet ništa ne bi dogodilo, jer ne samo da nam nedostaje Obalna straža koja bi taj ZERP kontrolirala nego i provedbeni propisi temeljem kojih bi se u prostoru ZERPa djelovalo. Ako smo godinama znali da će ZERP stupiti na snagu, zašto ti dokumenti i propisi već nisu izglasani, odnosno kako se onda ZERP primjenjuje na zemlje koje nisu članice EU a za koje ZERP vrijedi već nekoliko godina?

Tekst proglašenja gospodarskog pojasa varira od zemlje do zemlje. Velesile poput SAD ili Rusije nisu se zamarale tim detaljima, nego su proglasile što su htjele. Finska je pak (članica EU i domovina Olli Rehna!) u svoj tekst proglašenja gospodarskog pojasa 2005. (objavljen u UN-ovom Biltenu “Law of the Sea”) ugradila koje će propise tamo primjenjivati, a inače vrijede u teritorijalnom moru. Imam dojam da je Hrvatska sve ove godine to pripremala sa “figom u džepu”. Kako se provedba ZERP-a ne bi svela na puku kazališnu predstavu za unutarnje-političku uporabu, Vlada RH trebala bi hrvatsku javnost izvijestiti i odgovoriti na tri skupine pitanja:

  • Zašto je Zakon o Obalnoj straži donesen tek u listopadu 2007.? Kada će biti doneseni pravilnici i drugi provedbeni akti koji omogućavaju provedbu ovog Zakona i dosljedan nadzor Jadrana?
  • Zašto je od 2003. do danas odgađana primjena ekološke komponente ZERP-a, koja ne spada u pregovore s EU i nije dio Acquisa? Zašto do 1.1.2008. nisu doneseni pravilnici o plovidbi brodova s naftom i drugim opasnim teretom kroz ZERP te pravilnici o nadzoru ispustanja stetnih tvari ili otpada s brodova u ZERP-u?
  • Koje je stanje ribljeg fonda na području ZERP-a, odnosno koji je ekološki održiv maksimum izlova morskih organizama na području ZERP-a? Koje su tzv. vrste od dna na području ZERP-a, koje spadaju pod režim epikontinentalnog pojasa tj. ne spadaju pod režim gospodarskog pojasa ili ZERP-a?

Tko je napravio izračun da Italija i Slovenija izlove ribe u vrijednosti od 200 milijuna eura godišnje, kada znamo da primjerice Norveška za izlov u svome gospodarskom pojasu naplaćuje oko 400 milijuna eura?

Ako tih 800 talijanskih brodova ribari 200 dana godišnje i ako ulove dnevno 2000 eura vrijednosti ribe, računica je jasna – 320 milijuna godišnje. Neka plate i 200, to je ipak više nego ništa kao što je sada slučaj. Ali još je važnije pitanje – za što bi nam to plaćali? Nikako za vrste od dna, jer to nebi ni smjeli loviti. Sloveniju nemojte miješati u tu priču. Imaju manje od 40 brodova, a svega desetak nešto znače. Kod njih su razlozi drugi – plin iz epikontinentalnog pojasa zapadno od Istre, kojeg koristimo mi i Talijani.

Slovenija koristi ZERP kao izgovor da odbije otvaranje poglavlja o ribarstvu, no oni to rade ne toliko radi ribarenja koliko zbog problema razgraničenja na moru. Ukidanjem primjene ZERPa neće se problem riješiti pa je stoga za očekivati kako će oni i dalje pokušati koristiti ovo pitanje za blokadu otvaranja pregovora o ribarstvu?

Ne samo oni, nego i Talijani. Ovakvim odnosom prema ZERP-u Sanaderova vlada pokazuje svijetu da Hrvatska ne želi očuvanje ribljeg fonda u Jadranu, te da će rado pristati na uništenje Jadrana divljim ribolovom Talijana, a u cilju članstva u EU. Hrvatska vlada do sada nije definirala ni maksimum izlova, ni vrste od dna koje stranci u ZERP-u ne smiju loviti. Još je veća opasnost primjena Direktive 2371/2002 koja regulira Zajedničku ribarsku politiku. Ta direktiva poziva sve članice na proglašenje svojih ribolovnih zona radi kontrole i ograničenja ribolova. Sve te nove zone, kao i gospodarski pojasi novih članica postaju zajedničko ribolovno more EU. Pri tome svaka članica određuje maksimum izlova u svojoj zoni i prepušta višak ulova EU (uz kompenzacije). Ipak teritorijalno more ne spada u zajedničko ribolovno more EU, prema članku 17 te direktive sve do 2013. Nakon toga ne znamo što će biti. Ali Hrvatska ovakvim odnosom prema stranom ribarenju u ZERP-u poručuje svima u EU da će blagonaklono dopustiti strani ribolov i u svom teritorijalnom moru nakon 2013. prema direktivi 2371. Uostalom, ako ne uđemo u EU do tada (a Hrvatske nema u proračunu EU tj. u “Financial Prospective 2007-2013”), i ako ribolov u našem moru EU postavi kao uvjet sigurno će se u vladi naći idiota koji će to dopustiti. Posve sigurno će to tražiti Talijani i Slovenci. Hrvatska ovim postupkom pokazuje svim članicama EU da pristaje da se pregovori o njenom pristupanju EU prošire na bilo koju temu izvan Acquisa, odnosno da sve što požele mogu i dobiti od Hrvatske prije ulaska u EU ili to zajamčiti u pristupnom ugovoru.

Koje onda presedane otvara ova peta odgoda ZERP-a, odnosno gospodarskog pojasa?

Odustajanjem od provedbe ZERP-a Vlada RH dakle stvara niz opasnih presedana:

  1. jamči glavnom tajniku UN da Hrvatskoj nije stalo do poštivanja Konvencije UN o pravu mora, i da neće prijaviti (kao što nije dosad) nijedan pritisak iz EU niti kršenje Konvencije od strane Italije i Slovenije;
  2. jamči svim članicama UN da Hrvatska ne želi preuzeti odgovornost za more u području ZERP-a;
  3. jamči Vijeću sigurnosti UN da će Hrvatska i dalje provoditi međunarodno pravo selektivno, diskriminirajući i kažnjavajući države izvan EU, mada još nije članica EU;
  4. pokazuje svim članicama EU da Hrvatska pristaje da se pregovori o njenom pristupanju EU prošire na bilo koju temu izvan Acquisa, odnosno da sve što požele mogu i dobiti od Hrvatske prije ulaska u EU ili to zajamčiti u pristupnom ugovoru;
  5. dokazuje da Hrvatska spremna radi ulaska u EU kršiti ne samo konvencije UN, nego i pogaziti europske norme na zahtjev iz neke članice EU, posebno kada je riječ o zaštiti okoliša;
  6. jamči da Hrvatska za odustajanje od svojih prava prema EU tijekom pregovora ni nakon njih neće traži nikakve kompenzacije, niti će joj biti zajamčen datum ulaska u EU;
  7. pokazuje da Hrvatska ne želi očuvanje ribljeg fonda u Jadranu, te da će rado pristati na uništenje Jadrana divljim ribolovom Talijana, a u cilju članstva u EU; hrvatska vlada do sada nije definirala ni maksimum izlova, ni vrste od dna koje stranci u ZERP-u nesmiju loviti;
  8. poručuje svima u EU da će blagonaklono dopustiti strani ribolov i u svom teritorijalnom moru nakon 2013. prema direktivi 2371, jednako kao što sada blagonaklono dopušta strani ribolov u ZERP-u;
  9. jamči glavnom tajniku UN i Međunarodnoj pomorskoj organizaciji da Hrvatska ne želi ekološku zaštitu ZERP-a, te će čekati dopuštenje Europske komisije ili države zastave za svaku intervenciju na brodu iz EU koji gori ili tone u ZERP-u, makar to značilo ekološku katastrofu za Jadran.
Categories
Politika Priroda i društvo

Tko se boji Tonćija Tadića

Prije par dana sam objavio intervju s Tonćijem Tadićem, a danas mi eto on šalje neke zanimljive dokumente. Dokumente možete downloadati ovdje (PDF alert, 3mb ZIP arhiva s 10 dokumenata).

Ukratko, u čemu je problem? Po Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, političke stranke i nezavisni kandidati imaju pravo na naknadu za potrebe izborne kampanje u visini jednogodišnje naknade (koja se pak računa po veličini državnog proračuna za određenu godinu). Ako ste samostalni zastupnik, za 2007 godinu to je iznos od 316.806,17 kn.

Ono što se desilo je da je DIP odbio isplatiti Tonćiju Tadiću taj iznos, te je odlučio isplatiti samo 1/4 ili kvartalni iznos koji mu po zakonu pripada. Ako krenete čitati zakon (ali i ove dokumente), tada će vam biti jasno kako se DIP poziva na odluku iz siječnja kada je Tadić bio član HSP-a, no ono što su DIPovci čini se zaboravili je Zakon o izmjenama i dopuni zakona o izboru zastupnika za Hrvatski sabor koji je izglasan u veljači (ili je tada stupio na snagu):

U članku 32. stavak 1. mijenja se i glasi:

»Parlamentarne političke stranke, predlagatelji neovisnih lista, nezavisni zastupnici i zastupnici nacionalnih manjina koji su imali zastupnike u Hrvatskom saboru na dan isteka njegova mandata ili raspuštanje u mandatu prije održavanja izbora, a koje sudjeluju na izborima, imaju pravo na naknadu troškova izborne promidžbe u jednogodišnjem iznosu određenom za godinu u kojoj se provode izbori sukladno zakonu kojim se uređuje financiranje političkih stranaka, nezavisnih lista i kandidata.«

Iza stavka 2. dodaju se stavci 3. i 4. koji glase:

Anyway, Tonći Tadić je ostao bez novaca po ekspresnom postupku i kako se meni čini totalno izvan zakonskih odredbi, sada idu tužbe, žalbe i tome slično no njihov rezultat će biti gotov nakon izbora a tada će biti kasno da se sanira šteta.

Zadnji Puls za desetu izbornu jedinicuPodsjetio bih na rezultate zadnjeg Pulsa (objavljenog 24. listopada 2007) i rezultate kako izgleda podjela mandata u desetoj izbornoj jedinici. Kao što se vidi iz priloženog, osim HDZa koji vodi, SDPa koji je drugi samo još HSS-HSLS-PGS i HSP prelaze izborni prag. Ovo istraživanje je pravljeno u trenutku kada nezavisne liste nisu bile poznate ali je bilo poznato da Tadić više nije u HSP-u.

HDZ vodi u svega četiri izborne jedinice (slavnoskim 4 i 5 odnosno dalmacija 9 i 10). Iako ne vidim mogućnost da izgubu HDZ primat u tim izbornim jedinicama (osim u četvrtoj gdje je situacija vrlo bliska i u okviru pogreške), cijela zabava će se događati u 4 i 5 gdje nastupa HDSSB za kojeg osobno procjenjujem da ima šanse zagrabiti po mandat ako ne i više, u devetoj izbornoj (Kalmetinoj) HDZ po zadnjem Pulsu bilježi impresivnih 56% podrške što je po meni nerealno visoko (uzevši čak u obzir 46% sa zadnjih izbora), a u desetoj izbornoj u kalkulaciju je uletio i Tonći Tadić.

Savez nezavisnih lista koje je okupio, na prethodnim lokalnim izborima imali su kumulativno više od 20% glasova, a sada vidimo da praktički 27% glasova ne prelazi prag i to je ciljano Tonćijevo biračko tijelo, no isto tako, sva je šansa da će zahvatiti malo i u HDZovo desno orijentirano biračko tijelo i objektivno, zahvaljujući DHondtu ima šanse zagrabiti u njihove zastupnike i više nego što to zasada izgleda.

Ako uzmemo u obzir projiciranih 5 zastupnika razlike u korist SDP-a, pa čak uzevši u obzir i superioran rezultat u dijaspori (u posljednjim izborima to su bila 4 mandata, no sada s više izbornih mjesta može biti i njih 6, ali isto tako vrijedi uzeti u obzir i najavu iznimno visokog odaziva na ove izbore) sasvim je jasno da je situacija krajnje ozbiljna i Ivo Sanader si ne može dozvoliti izgubljene glasove osobito ne prema jednom Tonćiju Tadiću koji (barem percepcijom) spada istom biračkom korpusu.

Upravo stoga, gornje sitne podvale se uopće ne čine čudnima ili čak i neočekivanima.

Razmislite malo o tome.

Misao dana:
There are three things in the world that deserve no mercy, hypocrisy, fraud, and tyranny.

Categories
Politika Priroda i društvo

Tonći Tadić: Svjedoci smo sukoba dva T-Rexa

Negdje krajem prošle godine imao sam prilike upoznato Tonćija Tadića, tadašnjeg HSPovog saborskog zastupnika i jednog od čelnika stranke. Našli smo se na višesatnoj kavi i nekako “spojili” na prvu, pričali o politici, njemu, društvu u cjelini i na temelju toga je nastao moj intervju s njime “Hajduk loše igra, ali ja sam u Torcidi”. U proteklih 11 mjeseci puno se toga promijenilo i unatoč tome što nisam očekivao, nisam se niti iznenadio njegovim istupanjem iz HSPa čisto zato jer sam davno prije došao do zaključka kako su teme koje on zastupa u stvari teme koje bi bilo koja stranka mogla (i trebala) imati u svom portofoliu inicijativa. tonći se odlaskom iz HSPa odlučio uletiti u djelomično neucrtani politički teritorij, a istovremeno, oni koji su u njega uletili prije stvorili su vrlo nezgodnu hipoteku (Letica, Lončar, Holjevac…).

Poznavajući Tonćija i energiju koju ulaže, drago mi je da nije odustao od politike, osobito stoga što se može dogoditi da će (po mojoj procjeni) upravo njegova inicijativa dramatično utjecati na rezultate izbora u desetoj izbornoj jedinici. Upravo zato sam ga odlučio pitati nekoliko pitanja o tome gdje on sada “stoji” i koje su perspektive.

Većina nezavisnih koji su i uspjeli do sabora su ili u startu ili naknadno pokazali svoje pravo lice i ne mogu baš reći da je bilo koji nezavisni doprinjeo ovoj zemlji (osim što ručicama osiguravaju nekome većinu). Zašto onda nezavisna lista i koliko uopće može jedan glas neovisnog zastupnika nešto promijeniti u Saboru?
Zato što ipak, unatoč nekim primjerima, smatram da jedino kao nezavisni mogu nešto korisno učiniti u Saboru za građane juga Hrvatske. Ma koliko vam to patetično zvučalo, ja to ozbiljno mislim. Previše dobro poznajem način funkcioniranja naših stranaka da bih se upuštao u neke kombinacije tipa “nezavisni na stranačkoj listi”. Da se razumijemo – ja mogu savršeno dobro živjeti od svog posla izvan Sabora, a to pogotovo vrijedi za ljude na mojoj listi. Pa nam dakle ne trebaju situacije u kojima će se rješavati nečiji životni problemi ako se zauzvrat glasa za neku budalaštinu u Saboru. I ne mislim da jedan zastupnik ne može ništa učiniti – mojih 70-ak zakonskih prijedloga i pusti usvojeni amandmani ili prijedlozi iznijeti na pravom mjestu govore da i jedan jedini nezavisni zastupnik može učiniti puno ako doista djeluje kao neovisni glas javnosti, neovisan o stranačkim “kuhinjama”.

Uspjeli ste okupiti na zajedničku listu gotovo sve nazavisne liste koje su se natjecale na prethodnim parlamentarnim izborima, to je gotovo 20% glasova koji su “propali” jer nisu prošli izborni prag. Kako ocjenjujete svoje šanse u desetoj izbornoj u kojoj se sada prvi puta natječete?
Nisam okupio one koji su propali na izborima, nego sam dobio potporu mahom od lista koje su dobro prošle na izborima. A tu su i pojedine udruge, ukupno 20-ak nezavisnih lista i udruga. Koliko god bilo teško uspoređivati lokalne sa parlamentarnim izborima, ipak treba ukazati da su nezavisne liste pokupile oko 27% glasova na lokalnim izborima 2005. u Splitskoj i Dubrovačkoj županiji, uz izlazak na izbore od svega 55%. Očito je riječ o velikom zasićenju usko-stranačkom politikom na jugu Hrvatske i želim biračima ponuditi nešto novo.

Procjenjujem da ćemo proći na ovim izborima, a o daljnjim koracima više nakon izbora, jer moja neovisna lista je de facto dalmatinska regionalna inicijativa.

http://youtube.com/watch?v=ImNUytCPHLw

Koncept okupljanja neovisnih lista u stranku je već viđen. To je pokušala Tatjana Holjevac pa je propala. Zašto mislite da ćete vi uspjeti?
Ponavljam, ovdje nije riječ o klasičnoj nezavisnoj listi na kojoj je uz mene još 13 mojih prijatelja ili znanaca. Niti je riječ o utjerivanju nezavisnih lista u stranku. Ovdje je riječ o nečem znatno većem: stvaramo svojevrsnu konfederaciju lista i udruga koje nas podržavaju. Moja neovisna lista je svojevrsno “predstavničko tijelo” nezavisnih lista i udruga koje nas podržavaju i koje (što je još važnije) čine našu gotovu mrežu na terenu. Također, ponavljam moja neovisna lista je dalmatinska regionalna inicijativa koja nije stvorena “odozgo” iz nekog centra, nego umrežavanjem na terenu postojećih neovisnih lista koje djeluju kao mikro-stranke u svojim mjestima, a na ovaj način imaju šansu dobiti svoje ljude u Saboru.

Ako plan upali, i doista ovih 20% glasača zaokruži vašu izbornu listu, to će kreirati značajni pomak u rezultatima desete izborne jedinice, a osobito će se odraziti na rezultat HDZa u desetoj izbornoj i potencijalno će upravo vaša lista presuditi tijek izbora. Smatrate li takav razvoj događaja mogućim? Koliko uopće možete “potegnuti” na izborima u ovakvoj bipolariziranoj kampanji?
Ne bavim se takvim nagađanjima, niti me zanima rezultat HDZ-a ili odnos HDZ-a prema SDP-u. Ostvarimo li naša predviđanja ove liste i udruge iz Dalmacije će imati svoj siguran glas u Saboru, koji će biti efikasan i neovisan. Ako HDZ uz više od 19 milijuna kuna ulupanih u kampanju strahuje za svoj prolaz u Dalmaciji radi mene i moje liste, onda mi je to na čast, obzirom na skromna sredstva koja koristimo. Uostalom, naša kampanja se temelji na terenskom radu sa listama i udrugama koje nas podupiru, na promicanju mojih inicijativa koje guram već 8 godina u korist raznih udruga iz Dalmacije – brodara, pomoraca, ribara itd., te na inovativnom koriptenju interneta u kampanji. Sve možete saznati na www.toncitadic.com, gdje imate i prvi video-blog u Hrvata, nešto slično kao web site Baracka Obame u SAD-u.

Dosjetio sam se i još jedne konsekvence vaše liste. U Hrvatskoj je već nekoliko puta bila osnivana neka “treća opcija”, “treći put” i uvijek bez uspjeha, još je krleža govorio o tome kako s dva hrvata možete osnovati tri stranke – vaš uspjeh na izborima bi mogao potaknuti da se u slijedećem izbornom ciklusu okrupne manje nezavisne liste i otmu još veći kolač “velikim” strankama, a tada se otvara prostor i za zajednički nastup svih takvih lista po svim izbornim jedinicama. Da li je takav scenarij moguć i poznavajući politiku “s one strane stola”, postoji li potencijal i glad za tako nečime i koja je uopće budućnost parlamentarne demokracije u hrvatskoj?
Smatram da Hrvatska ponavlja isti put razvoja demokracije kojeg je prošla Italija, ali da mi to radimo kroz “ubrzani tečaj”. Naime 1978. je u Italiji došlo do formiranja cijele šume neovisnih lista, građanskih pokreta i regionalnih inicijativa, jer su građani jednostavno bili zasićeni stranačkim igrama i trgovinama. Tada je nastala Lega Lombardia, tada su udareni temelji za novu strukturu političke scene Italije. Nakon što je Afera “Čiste ruke” razorila učmali talijanski stranački sustav krajem 1990.-ih ta nova stranačka struktura je izašla na vidjelo. Kod nas također dolazi do zasićenja strankama. Jednako kao u Italiji tako će i ovdje sredstva iz europskih kohezionih fondova biti raspoređivana prema statističkim regijama, što će poticati regionalizaciju i regionalne inicijative. A ni po korupciji nismo ništa bolji od Italije, samo je kod nas Afera “Maestro” završila kao obični igrokaz, umjesto da je razotkriven čitav lanac zloporaba vlasti.

Zadnji puta kada smo razgovarali pričali smo puno o ZERPu, NATOu i EU. Tada sam bio stekao dojam kako su sve vaše inicijative u stvari zdravo razumske mogle bi biti dijelom politike i nastojanja bilo koje stranke, s time da sam došao do zaključka da vi osobno možda i niste toliki pobornik NATOa i da kroz inicijative o reguliranju prava i obveza stranih vojnika na našem teritoriju u stvari potiho kočite pristupanje NATOu. Da li se išta promijenilo oko toga? Koji je stav Tonćijeve liste o ZERPu, a posebice NATOu i EU?
Što se tiče EU, isti je kakav je i bio – ostanemo li izvan EU, ostati ćemo u Zapadnom Balkanu. Cilj je dakle ući u EU, uz razumne pregovore koje treba temeljiti u svakom od poglavlja na dva ključna zahtjeva kojima se služi i EU. Kao prvo, na zaštiti javnog interesa u Hrvatskoj npr. zaštiti javnog dobra ili baštine od stranog preuzimanja, zaštiti domaćeg poduzetnika radi opasnosti od gubitka radnih mjesta. A kao drugo, na načelu nediskriminacije npr. da u ZERP-u nesmije biti više stranih nego naših ribarskih brodova iste snage. Uglavnom, kod svih tema koje se tiču Jadrana, obale, otoka, Zagore stajališta su mi ista kao ona koja sam promovirao svih 8 godina. Kod ZERP-a stajalište mi je isto od 2001. do danas – to je trebao biti gospodarski pojs, pa bi sve bilo jasnije štos e tiče međunarodne pravne procedure. Osim toga, treba odmah aktivirati ekološki dio, što možemo jer on nije dio acquisa, o njemu se ne pregovara u sklopu pregovora sa EU, niti nam stoga treba dopuštenje EU. Isto su uostalom napravili Talijani i Slovenci. Druga stvar je ribolovni dio – za njega pregovaramo sa EU u sklopu poglavlja 13. “Ribarstvo”, ali tu se opet najbolje držati primjera Malte i spomenute cake o nediskriminaciji. Što se tiče NATO-a, treba biti svjestan da NATO nije preduvjet za EU! Također je neprirodno da se članstvo u NATO-u tretira u Hrvatskoj kao nešto što je već riješeno i što je jako dobro za nas. Sve što tražim je ista procedura kao za EU: pakt klubova u Saboru o načinu ulaska, program gospodarskih i obrambenih prilagodbi, puna informacija o svakoj fazi i prilagođavanje zakona potpisanim sporazumima tako da uvijek imamo stvari pod kontrolom u svakoj situaciji. Bizarno je da smo ratificirali (nisam glasao za to!) SOFA sporazum sa NATO-om 2001. koji se odnosi na status stranih vojnika, točnije na utvrđivanje njihovog imuniteta i na utvrđivanje štete tijekom vojne vježbe u Hrvatskoj, sa dva dodatka 2003. i 2004. koji se odnose na zapovjedno i civilno osoblje, ali nitko nije dopunio Zakon o kaznenom postupku da se točno zna kako se postupa kod svih spornih situacija koje uključuju strane vojnike i naše građane. Još je gore stanje sa nizom sporazuma potpisanih i ratificiranih sa SAD-om. Nisam sa tim zadovoljan, ni ja niti kolege na listi, jer će se većina NATO-vih vojnih vježbi odvijati u Dalmaciji. Da i ne govorim o neriješenom statusu stranih vojnih brodova u našem moru, odnosno o propisima koji reguliraju korištenje naših vojnih baza, odnosno luka i arerodroma. Sve je to još u magli, tj. ne ponašamo se kao ozbiljna država, nego uporno glumimo banana-republiku vjerujući da ćemo tako prije u NATO! Suludo!

Inzistiranje na istini o Sunčanom Hvaru je kao rođenom hvaranu bila jedna od tema koje ste forsirali od samog početka, no početkom godine (nakon objave ugovora) nekako ste prestali biti sugovornik medijima na tu temu. Što se dogodilo?
Čekao sam ostvarenje Protokola kojeg je hvarski gradonačelnik potpisao sa Polančecom. Kako Grad Hvar, vjerujući Polančecu nije poduzimao skoro ništa u međuvremenu, nisam ni ja. Svi su se trgnuli tek sada uoči izbora, a nakon raspuštanja Sabora. Prekasno! Naime, 2004. je konačno usvojen moj Zakon o prijenosu vlasti (doduše nazvali su ga Zakon o primopredaji vlasti) u kojem jasno piše tko gubi pozicije u državnoj upravi i vladi nakon promjene vlasti. Ali jasno stoji i to da se postojeća vlada u ovom interregnumu do konstituiranja novog sabora i izbora nove vlade smije ponašati samo kao tehnička vlada, tj. da nesmije potegnuti nijedan značajni gospodarski potez, pa ni kod Sunčanog Hvara. Dakle za sve inicijative je prekasno, a osim toga očito je da se Polančecu nesmije vjerovati i da mu se nije smjelo vjerovati!

Obećali ste da kada uđete u sabor da ćete djelovati kao oporba, HSU s druge strane otvoreno kaže da ide s pobjednikom jer tako može uvjetovati svoje projekte. Zašto mislite da kao oporba možete napraviti više? I kada kažete oporba, da li to znači da ćete po automatici biti protiv svega što pozicija predloži ili ćete podržati neke projekte i zakonske prijedloge i pod kojim kriterijima? Hoćete li glasati za povjerenje vladi, proračunu…
Tko je oporba, a tko vlast dokazuje se na dva testa: na glasovanju o povjerenju vladi i na usvajanju proračuna. Ako kao regionalna inicijativa želimo ostati izvan dva postojeća stranačka bloka, onda to isključuje ulazak u te blokove i nakon izbora u saboru. Da se izrazim slikovito – svjedoci smo sukoba dva T-Rexa na političkoj sceni – jer na to su se sveli izbori i kampanja HDZ-a i SDP-a. Ući u neki od stranačkih blokova oko SDP-a i HDZ-a znači biti zalijepljen na leđa jednom od ta dva T-Rexa dok se on šamara kandžama i grize sa drugim T-Rexom. Te ga sa tih leđa kojiput gricnuti, a zauzvrat “popiti” dobar dio ugriza i udara kandžama. Osim proračuna i povjerenja vladi, kod svih drugih glasovanja ključno je imati inicijativu i davati i uskraćivati potporu prijedlozima vlade ovisno o tome koliko se slažu s našim inicijativama. Sigurno neću čuvati kvorum vladajućima, ma koji to bili.

Imali ste prilike sudjelovati u politici stranke koja je potiho koalirala s HDZom godinama, i iz priopćenja koje ste napisali prilikom izlaska iz stranke otišli ste upravo zbog toga; istovremeno bili ste dio opcije koji je gotovo pa dijametralno suprotan onome što zastupa SDP, postoji li jasna preferenca koga bi radije vidjeli na vlasti i možete li dati svoju ocjenu rada ove vlade i eventualno predviđanje tko će biti pobjednik ovih izbora?
Ne želim se baviti prognozama. No ako doista slijedimo razvojni put Italije u demokraciji, onda se bližimo stanju kad će biti svejedno tko je na vlasti, jer će biti jednako neefikasni – jedni radi svoje korumpiranosti, a drugi radi svoje nesposobnosti.

Tonćija Tadića i njegovu kampanju možete pratiti na gore spomenutom siteu toncitadic.com, na novootvorenom blogu toncitadic.blog.hr i na pollitika.com. Makar Tonći nije do sada bio direktno prisutan na internetu, vrlo je dobro upoznat sa situacijom i prati pomno događanja (osobito na pollitici :), tako da ako imate pitanja, savjet ili kritiku slobodno mu je uputite. Ponavljam još jednom, Tonći Tadić je po mom mišljenju jedan od rijetko vrijednih a istovremeno prizemnih političara i njegov “common sense” nam je jako potreban i unatoč tome što se po svome političkom svrstavanju nalazi na suprotnom kraju od mojih osobnih preferenci, svejedno bih ga rado gledao u slijedećem sazivu sabora.

Misao dana:
Col. Jessep: You want answers?
Kaffee: I think I’m entitled.
Col. Jessep: You want answers?
Kaffee: I want the truth.
Col. Jessep: You can’t handle the truth.