MMF

U posljednje vrijeme se počelo puno razgovarati o MMF-u i dok je trenutno raspoloženje (barem ono koje se javno iskazuje) protiv MMFa, nekako si razmišljam kako su to više ili manje probni baloni koji testiraju javno mijenje i pripremaju javnost za dan kada ćese pokazati kako je MMF nužan za prevladavanje situacije u kojoj se nalazimo.

Neovisno o tome što se MMF smatra neoliberalnom institucijom koja nameće nacionalnim ekonomijama tu doktrinu (što ne mora uvijek biti dobro), ja si nekako mislim da bi nam MMF dobro došao iz puno razloga, a neke od njih imam namjeru nabrojati ovdje.

  • prvenstvena uloga MMF-a i njihovih aranžmana je u biti jamstvo kako država neće otići u “default” prilikom izvršavanja svojih obveza. Podsjetio bih da je nedavno Slovenija napravilo jedno veće zaduženje u rangu veličine oko 3% godišnje kamate, dok se Hrvatska u ovome času redovito zadužuje za kamate koje variraju od 6.5% na više. Smatram da je to vrlo velika razlika u kamatama i kamata u biti odražava dva parametra, a to su cijena novca i rizik povrata. Cijena novca je zbog svjetske krize u ovome času vrlo niska i taj parametar ne igra previše (kamatne stope se skoro na povijesno niskim razinama), no ova razlika do tih 7% koliko plaćamo označava rizik države koji je očito visok. Ulaskom MMFa u Hrvatsku digli bi kredibilitet prema međunarodnim financijskim institucijama i smanjili kamatni teret na proračun.
  • kada smo već kod kamata, vrijedi spomenuti da se ove godine hrvatska država morala zadužiti za više od trideset milijardi kuna i ta razlika kamatne stope kada se pomnoži sa zaduženjem uopće nije minimalna. Svaki postotak veće kamatne stope generira kamatu od skoro milijardu kuna godišnje a milijarda kuna je novac kojeg je teško ignorirati, osobito na duži rok koliko će trajati otplata tih zajmova. Da i ne spominjem kako će u budućnosti sve manje i manje prostora u proračunu ostati za ostale aktivnosti države (što se jasno vidi na vizualizaciji državnog proračuna, sva polja obojana crvenim nijansama su otplate zajmova i te crvene površine će biti sve veće a prostor za ostalo sve manji).
  • ulaskom MMFa u Hrvatsku dobili bi infuziju stranog novca. Hrvatska država se u ovome času maksimalno zadužuje na lokalnom financijskom tržištu. Razloga za to vjerojatno ima više no nijedan nije u biti racionalan. Kreditiranjem države iz interne novčane mase imobilizira se novac koji bi inače bio upotrijebljen za investicije ili potrošnju druge vrste, no puno bitnije zajmovima na domaćem tržištu država mora plaćati premiju na trošak kapitala (jer ga dobije skuplje nego vani) ali istovremeno budući da pokupi sav ili veliku količinu gotova novca s tržišta automatski diže kamatne stope gospodarstvu i ostalim subjektima koji su zainteresirani za kreditno financiranje svojih aktivnosti. Ukratko, odlukom da se financira u Hrvatskoj, država sama diže kamatne stope svojim građanima i gospodarstvu i čini ga nekonkurentnijim. Koji je smisao da Vas banka financira sa 5% kamatom ako gladnoj državi taj isti novac plasira sa 7+%?.
  • financiranjem deficita izvana, ne samo da bi smanjili trošak kapitala nego bi slobodni novac u zemlji bio neutrošen i neplasiran što bi sasvim sigurno barem u nekoj mjeri dovelo do potrebe banka za snižavanjem kamatnih stopa prema gospodarstvu te aktivnijem traženju investicijskih prilika. Ovako, banke nemaju ama baš nikakvu potrebu da plasiraju novac privatnim osobama jer sve što trebaju učiniti je pričekati Šukera da navrati i skine gaće.
  • MMF svoje zajmove uvjetuje različitim vrstama ograničenja koja se u bit svode na ograničeni deficit države, ukidanje subvencija i smanjenje javne potrošnje u svim oblicima. Činjenica je da naša država nije u stanju sama odraditi te zadatke te da je nabujala državna uprava postala pijavica javnog novca. Mislim da treba imati na pameti da osim trideset milijardi kuna koliko nas koštaju plaće javnih djelatnika na tu brojku treba dodati i troškove hladnog pogona (dakle onih troškova koji su nužni da bi radno mjesto postojalo, a ti troškovi poput grijanja, hlađenja, tonera, računala, radnih stolova i koječega drugoga na osnovnu bruto plaću ovisno o (ne)efikasnosti sustava mogu biti 50 i više postotaka. Tako da trošak javne uprave nije samo ovih 30ak milijardi nego je on vjerojatno daleko bliže 45, ako ne i više od 50 milijardi kuna.
  • Naravno, tu se sada treba sjetiti i naših vrlih sindikalista koji uporno govore o tome kako naša javna potrošnja na javne službenike nije bitno drugačija od sličnog troška u Europi. Malo sam se pozabavio tim problemom i moram priznati kako su sindikalisti u pravu i doista naša potrošnja na državne službenike nije osobito veća od bilo koje druge zemlje s kojim bi se htjeli ili mogli usporediti. Nažalost, to je samo polovica istine jer ono što sindikalisti nisu rekli, ali što jasno slijedi iz tih istih brojeva je da je struktura naše državne uprave bitno drugačija od strukture uprava u drugim zemljama tako da ono što nas koči nije nužno sam iznos koliko je to loš balans strukture te potrošnje. Objektivno, dolaskom MMFa mnogim državnim službenicima na nepostojećim ili izmišljenim radnim mjestima trebati će se zahvaliti.

I posljednje:

  • moje je mišljenje da je temeljni razlog zašto se HDZ toliko boji MMFa u biti transparentnost javne potrošnje, te da se kroz različite transfere dramatično utječe na redistribuciju dobara unutar države i u biti to je temeljni razlog bijega od MMFa jer bi se njihovim ulaskom to ne samo razotkrilo nego vjerojatno dobrim dijelom i zaustavilo. Tako nešto u godini koja prethodi izborima jednostavno ne bi bila dobra za izborne šanse trenutno vladajućih te će se oni svom silom boriti protiv MMFa, a da bi nakon izbora MMF preostao kao jedini izbor što će pak na duži rok ograničiti razvojne šanse ove naše male zemlje.

Ako smo nesposobni sami uhvatiti se ukoštac sa problemima koje imamo MMF ili slične institucije su nam potencijalno jedini izlaz jer oni ne nude samo ekonomsku pomoć nego i politički ispušni ventil. Mislim također da je svima u biti jasno kako je postojeće stanje dugoročno neodrživo i da nam mora postati gorje da bi nam u konačnici bilo bolje, no naša vlast, mediokritetska kakva već je, nije u stanju donijeti odgovornu odluku (meni je u biti svejedno da li “bolne rezove” donosimo sami ili pod diktatom).

Nužnost onoga što dolazi je sve više i više jasna, i mislim da je kritično da svi zainteresirani i svi “decision makeri” dođu do zaključka kako će novca, kreditora i zajmova uvijek biti. No ono što ćemo teško ako uopće nadoknaditi je vrijeme koje nemilosrdno istječe.

Jednoga dana, a taj dan nije daleko, uvidjeti ćemo cijenu održavanja ovog sustava na životu i ta cijena se nikome od nas neće svidjeti.

Misao dana:
Time is more valuable than money. You can get more money, but you cannot get more time.

Slovenija, zemlja mog sna

Gledam sada diskusiju o Sloveniji u hrvatskom Saboru, da imam kosu čupao bih je, a da nisam hrvat vjerojatno bi umirao od smijeha (mogu si misliti kako ta diskusija izgleda jednom prosječnom slovencu).

Mislim da nije sporno da Slovenija mora nekako doći do otvorenog mora, no oni to pravo imaju i danas i uspješno ga konzumiraju, jer da to nije tako kako bi onda brodovi ulazili u Koparsku luku (a i druge luke u Sloveniji). Također, mislim da i pravnom laiku je jasno kako famozni članak 3b uključuje i načelo pravičnosti a ne samo pravde, te kako riječ “junction” u engleskoj varijanti definitivno znači spoj između međunarodnih voda i slovenskih teritorijalnih voda. Također, koliko je meni razumljivo, odluka arbitražnog suda (a tu ima još zanimljivih detalja oko odabira sudaca) je u stvari obvezujuća i nemamo mi tu ništa posebno za buniti se nakon što je ta odluka jednom donesena – možemo samo eventualno konstatirati datum kada se to dogodilo.

Zaglavljeni između stijene i tvrdog mjesta :)

Krajnji efekt je u tome da se danas, pristankom na arbitražu po svoj prilici odričemo komada teritorija (a po nekoj procjeni to je cca. 100m2 pomorskog dobra).

Zanimljivo je jedinstvo koje se pojavilo u društvu na tu temu i zanimljivo je gledati kako su i Crkva ali i intelektualci pozvali na neprihvaćanje sporazuma (jednako je zanimljivo da je Milanović danas citirao intelektualce ali preskočio Crkvu – no taj detalj će se vjerojatno pogubiti u važnosti ovoga događaja).

Zanimljivo je gledati i HDZovci kako sami sebi (poput lemminga) uskaču u usta i odjednom im je ono što je bilo totalno neprihvatljivo u doba sporazuma Drnovšek – Račan – danas je iz nekog razloga sasvim OK. Biti će zanimljiv i stav HSLSa (ili onoga što je od njega ostalo) jer je upravo taj događaj napravio veliki razdor u ondašnjoj šestorkia, a i stav HSSa mi je također zanimljiv za čuti (Friščić još nije doteturao do govornice).

Upozorio bih i da je sporazum između Račana i Drnovšeka uključivao i rješenje Ljubljanske banke i elektrane Krško; danas to nije dio ovog sporazuma i u stvari po svim kriterijima, kako vrijeme odmiče tako su sporazumi koji su na stolu sve lošiji i u biti nepovoljniji za Hrvatsku.

SDP je najavio kako neće podržati sporazum i sada je na nama da vidimo da li će HDZ izmanevrirati da dvotrećinska većina nije nužna?

Treba imati i na pameti argument kako sve to skupa “nije bitno” jer ionako svi skupa ulazimo u EU gdje granice nisu bitne; no tu se ne bih složio jer 100km2 je ipak 100km2 teritorija pa makar on bio i pomorsko dobro, to je ujedno i jedina točka na kojoj se Hrvatska i Italija dodiruju (ako se ne varam a prelijen sam da gledam kartu) a sam taj gubitak dodira nosi sa sobom neke reperkusije. EU neće trajati vječno i jednoga dana bi se mogao netko pitati kako smo do ovoga došli.

Zanimljivo će biti i promatrati što će se desiti ako stvar ne prođe u saboru, koje su tada konsekvence? Slovenija će ponovno blokirati pristupne pregovore, a svo postignuće Jadranke Kosor pada u vodu spektakularno. Kombinirano s problemima u samoj vladi, mislim da nikada nismo bili bliže izvanrednim izborima nego danas.

http://www.youtube.com/watch?v=9vnYsrDPexM

Misao dana:
And the west border was to the great sea, and the coast thereof. This is the coast of the children of Judah round about according to their families.

Nekoliko zapažanja

Zadnjih dana sam poprilično zauzet i nikako da sjednem i napišem nešto solidno, no naletio sam na nekoliko (meni) zanimljivih stvari pa da ih podijelim s Vama.

  • puno vremena posljendnjih tjedana provodim u zgradi u kojoj se do ureda u kojem radite putuje liftom. Riječ je o velikoj zgradi s trgovačkim centrom (kako to obično biva) i gužva u liftovima i pripadajućoj podzemnoj garaži je poprilična. Zanimljivo je promatrati ljude u liftovima. Kao prvo, liftovi (kada ih čekate) obično imaju u čekaoni dva gumbića, jedan za dolje a drugi za dolje. Impresivno je promatrati koliko ljudi stisne gumb u smjeru u kojem se lift trenutno nalazi iako je to suprotno od smjera u kojem oni u stvari žele ići (tako da je broj putnika koji putuju u istom liftu gore-dolje u stvari impresivno veliki). Također, zanimljivo je da mnogi dok putuju u liftovima međusobno jedni druge pozdravljaju. Zašto to rade ako se ne poznaju? Zašto to onda ne rade na hodnicima ili na pokretnim stepenicama?
  • igrom slučaja imam dodira s jednim cijelim uredom koji je opremljen računalima koja su umjesto windowsa opremljena Ubuntu Linuxom. I, na moje opće čuđenje, moram reći kako to funkcionira sasvim solidno. Računala se brzo dižu i uopće su vrlo slična windowsima s time da se puno toga može podesiti na način kako to ne možete na windowsima (rekli bi; za power usere linux je fleksibilniji, naravno i potencijal da zeznete je proporcionalno veći). Plug&Play šljaka OK, a sam operativni sustav je u cijelosti preveden na hrvatski.
  • obzirom da u ovom uredu nemam svoju šalicu, pojavio se problem jutarnje kave. Ja sam se nekako prebacio na američko ispijanje velikih jutarnjih kava i minijaturna kava iz automata mi ne odgovara. Jedino mjesto gdje je moguće trenutno kupiti ogromnu kavu u centru (to-go) je u stvari u Costa Coffee na ćošku Tesline i Preradovićeve, a to mi je puno predaleko.
  • U svijetu politike se također dosta desilo, dogovor sa slovencima je proglašen velikom pobjedom (na obje strane) iako se čini da su se samo strasti stišale i da niti jedni niti drugi nisu ništa ovime postigli osim kolosalnog gubljenja vremena. Nekako se i EU čini bližim (službena procjena je sada 2012 što znači da bih ja svoju morao prebaciti na 2013), no nekako se po putu zaboravlja da ima još zatvorenih poglavlja i da Slovenija nije jedina koja je blokirala Hrvatsku. Imamo priču o topničkim dnevnicima i s time povezano poglavlje o pravosuđu koje je blokirano od nekolicine zemalja. Da vidimo koliko će to našim novinarima trebati da otkriju? Čitam sada u večernjem da Slovenija skida samo 10 od 14 blokada. Sjetio sam se jednog citata Jamesa Rubina koji je govorio što treba reći za govornicom. Da parafraziram, kae da uvijek treba govoriti o postignućima, ako nema postignuća o pregovorima, a ako nema niti toga onda govorite o procesu. Uvijek se negdje događa neki proces. Tako i ovo, i Jadranka i Borut slave, no napretka u biti nema.
  • Imamo inflaciju i predsjedničkih kandidata, dva najnovija padobranca su Bandić i Primorac od kojih oba očigledno nešto rade na tu temu ali obojca žestoko odbijaju priznati da će se kandidirati (ali neće niti reći da neće). Veselje se nastavlja. Slijedeći tjedan stižu prve ankete nakon što se Vidošević kandidirao.

Toliko za sada.


Misao dana:

Once there were two mice who lived in a museum. One evening after the museum had closed, the first mouse crawled into a huge suit of armor. Before he knew it, he was lost. “Help!” he shouted to his friend. “Help me make it through the knight!”

p.s. naletio sam na internet manifesto, a koji govori o budućnosti medija -> must read