Mračni blog

Gledam sada diskusiju o Sloveniji u hrvatskom Saboru, da imam kosu čupao bih je, a da nisam hrvat vjerojatno bi umirao od smijeha (mogu si misliti kako ta diskusija izgleda jednom prosječnom slovencu).

Mislim da nije sporno da Slovenija mora nekako doći do otvorenog mora, no oni to pravo imaju i danas i uspješno ga konzumiraju, jer da to nije tako kako bi onda brodovi ulazili u Koparsku luku (a i druge luke u Sloveniji). Također, mislim da i pravnom laiku je jasno kako famozni članak 3b uključuje i načelo pravičnosti a ne samo pravde, te kako riječ “junction” u engleskoj varijanti definitivno znači spoj između međunarodnih voda i slovenskih teritorijalnih voda. Također, koliko je meni razumljivo, odluka arbitražnog suda (a tu ima još zanimljivih detalja oko odabira sudaca) je u stvari obvezujuća i nemamo mi tu ništa posebno za buniti se nakon što je ta odluka jednom donesena – možemo samo eventualno konstatirati datum kada se to dogodilo.

Krajnji efekt je u tome da se danas, pristankom na arbitražu po svoj prilici odričemo komada teritorija (a po nekoj procjeni to je cca. 100m2 pomorskog dobra).

Zanimljivo je jedinstvo koje se pojavilo u društvu na tu temu i zanimljivo je gledati kako su i Crkva ali i intelektualci pozvali na neprihvaćanje sporazuma (jednako je zanimljivo da je Milanović danas citirao intelektualce ali preskočio Crkvu – no taj detalj će se vjerojatno pogubiti u važnosti ovoga događaja).

Zanimljivo je gledati i HDZovci kako sami sebi (poput lemminga) uskaču u usta i odjednom im je ono što je bilo totalno neprihvatljivo u doba sporazuma Drnovšek – Račan – danas je iz nekog razloga sasvim OK. Biti će zanimljiv i stav HSLSa (ili onoga što je od njega ostalo) jer je upravo taj događaj napravio veliki razdor u ondašnjoj šestorkia, a i stav HSSa mi je također zanimljiv za čuti (Friščić još nije doteturao do govornice).

Upozorio bih i da je sporazum između Račana i Drnovšeka uključivao i rješenje Ljubljanske banke i elektrane Krško; danas to nije dio ovog sporazuma i u stvari po svim kriterijima, kako vrijeme odmiče tako su sporazumi koji su na stolu sve lošiji i u biti nepovoljniji za Hrvatsku.

SDP je najavio kako neće podržati sporazum i sada je na nama da vidimo da li će HDZ izmanevrirati da dvotrećinska većina nije nužna?

Treba imati i na pameti argument kako sve to skupa “nije bitno” jer ionako svi skupa ulazimo u EU gdje granice nisu bitne; no tu se ne bih složio jer 100km2 je ipak 100km2 teritorija pa makar on bio i pomorsko dobro, to je ujedno i jedina točka na kojoj se Hrvatska i Italija dodiruju (ako se ne varam a prelijen sam da gledam kartu) a sam taj gubitak dodira nosi sa sobom neke reperkusije. EU neće trajati vječno i jednoga dana bi se mogao netko pitati kako smo do ovoga došli.

Zanimljivo će biti i promatrati što će se desiti ako stvar ne prođe u saboru, koje su tada konsekvence? Slovenija će ponovno blokirati pristupne pregovore, a svo postignuće Jadranke Kosor pada u vodu spektakularno. Kombinirano s problemima u samoj vladi, mislim da nikada nismo bili bliže izvanrednim izborima nego danas.

Misao dana:
And the west border was to the great sea, and the coast thereof. This is the coast of the children of Judah round about according to their families.

Zadnjih dana sam poprilično zauzet i nikako da sjednem i napišem nešto solidno, no naletio sam na nekoliko (meni) zanimljivih stvari pa da ih podijelim s Vama.

• puno vremena posljendnjih tjedana provodim u zgradi u kojoj se do ureda u kojem radite putuje liftom. Riječ je o velikoj zgradi s trgovačkim centrom (kako to obično biva) i gužva u liftovima i pripadajućoj podzemnoj garaži je poprilična. Zanimljivo je promatrati ljude u liftovima. Kao prvo, liftovi (kada ih čekate) obično imaju u čekaoni dva gumbića, jedan za dolje a drugi za dolje. Impresivno je promatrati koliko ljudi stisne gumb u smjeru u kojem se lift trenutno nalazi iako je to suprotno od smjera u kojem oni u stvari žele ići (tako da je broj putnika koji putuju u istom liftu gore-dolje u stvari impresivno veliki). Također, zanimljivo je da mnogi dok putuju u liftovima međusobno jedni druge pozdravljaju. Zašto to rade ako se ne poznaju? Zašto to onda ne rade na hodnicima ili na pokretnim stepenicama?
• igrom slučaja imam dodira s jednim cijelim uredom koji je opremljen računalima koja su umjesto windowsa opremljena Ubuntu Linuxom. I, na moje opće čuđenje, moram reći kako to funkcionira sasvim solidno. Računala se brzo dižu i uopće su vrlo slična windowsima s time da se puno toga može podesiti na način kako to ne možete na windowsima (rekli bi; za power usere linux je fleksibilniji, naravno i potencijal da zeznete je proporcionalno veći). Plug&Play šljaka OK, a sam operativni sustav je u cijelosti preveden na hrvatski.
• obzirom da u ovom uredu nemam svoju šalicu, pojavio se problem jutarnje kave. Ja sam se nekako prebacio na američko ispijanje velikih jutarnjih kava i minijaturna kava iz automata mi ne odgovara. Jedino mjesto gdje je moguće trenutno kupiti ogromnu kavu u centru (to-go) je u stvari u Costa Coffee na ćošku Tesline i Preradovićeve, a to mi je puno predaleko.
• U svijetu politike se također dosta desilo, dogovor sa slovencima je proglašen velikom pobjedom (na obje strane) iako se čini da su se samo strasti stišale i da niti jedni niti drugi nisu ništa ovime postigli osim kolosalnog gubljenja vremena. Nekako se i EU čini bližim (službena procjena je sada 2012 što znači da bih ja svoju morao prebaciti na 2013), no nekako se po putu zaboravlja da ima još zatvorenih poglavlja i da Slovenija nije jedina koja je blokirala Hrvatsku. Imamo priču o topničkim dnevnicima i s time povezano poglavlje o pravosuđu koje je blokirano od nekolicine zemalja. Da vidimo koliko će to našim novinarima trebati da otkriju? Čitam sada u večernjem da Slovenija skida samo 10 od 14 blokada. Sjetio sam se jednog citata Jamesa Rubina koji je govorio što treba reći za govornicom. Da parafraziram, kae da uvijek treba govoriti o postignućima, ako nema postignuća o pregovorima, a ako nema niti toga onda govorite o procesu. Uvijek se negdje događa neki proces. Tako i ovo, i Jadranka i Borut slave, no napretka u biti nema.
• Imamo inflaciju i predsjedničkih kandidata, dva najnovija padobranca su Bandić i Primorac od kojih oba očigledno nešto rade na tu temu ali obojca žestoko odbijaju priznati da će se kandidirati (ali neće niti reći da neće). Veselje se nastavlja. Slijedeći tjedan stižu prve ankete nakon što se Vidošević kandidirao.

Toliko za sada.

Misao dana:
Once there were two mice who lived in a museum. One evening after the museum had closed, the first mouse crawled into a huge suit of armor. Before he knew it, he was lost. “Help!” he shouted to his friend. “Help me make it through the knight!”

p.s. naletio sam na internet manifesto, a koji govori o budućnosti medija -> must read

Prošloga petka, na zadnji dan kampanje za euro parlament gostovao sam u Sloveniji gdje sam obišao poneki izborni stožer i pojedine ljude zadužene za euro kampanju. Šetajući ulicama Ljubljane i niste baš mogli zaključiti kako je nekakva kampanja u tijeku niti da se broje posljednji sati pred izbore – no to se eto događalo.

Rezultate možete pogledati na stranicama BBC-a, i ono što je u stvari ovdje zanimljivo je to što se nije desilo ono što je bilo (barem meni) logično za očekivati. A to bi bila promjena odnosa snaga u euro parlamentu. Naime, nakon godina neo-liberalne pijanke (kako bi to neki nazvali) i brzinskog upoznavanja s time što riječ kriza u stvari znači nekako bi očekivali da ovi koji su nas u to stanje uveli snose i posljedice svojeg djelovanja. No, to se nije desilo. EPP je izašao kao slabija stranka u EU parlamentu, no još tragičnije posljedice po sebe je osjetio PES (ili stranka europskih socijalista) – a jedina grupacija koja je zabilježila značajniji rast su oni “nesvrstani” čiji je rast uglavnom uzrokovan izlaskom Cameronovih konzervativaca iz EPPa (što je pak posebna tema).

No, ono što je bitno za reći, a što je bilo bolno vidljivo i kod nedavnih lokalnih izbora u nas, je činjenica kako se ljevica (da je zasada tako nazovemo) jednostavno ne snalazi u motiviranju birača ne samo u njihovom izlasku na izbore nego općenito za prihvaćanjem lijeve ideje – pa koja god ona bila.

Gledajući domaću politiku i to na naivno-idealaistički način kako to volim raditi, čini mi se da cijeli problem proizlazi iz iskrivljene ljestvice vrijednosti u kojoj rad ne zauzima neko osobito značajno mjesto. Da li je to priča o godinama komunističke vlasti pa frustraciji koja je iz toga proizašla da bi se danas ponašali kao potrošačko društvo koje živi iznad svojih mogućnosti ili nešto drugo, to je pitanje o kojem bi se dalo razgovarati. Drugi problem je demagogija i populizam, tj. politika koja funkcionira od danas do sutra i totalni nedostatak odgovornosti aktera na vlasti, pa do toga da biračko tijelo ne inzistira na odgovornosti vladajućih.

S druge strane medalje su tu ljevičari (ili ono što je od njih ostalo, ili još bolje, ljudi koji su zatečeni na lijevoj strani u času kada se radila anketa), a koji ne uspijevaju formulirati svoj “unique selling point“. Što je to što danas ljevica predstavlja? Kako se ljevica uopće može natjecati primjerice u našim domaćim okolnostima kada je sustav sagradio društvo koje je na ovaj ili onaj način ovisno o vladi i vlasti? Samo ako pobrojite skupine koje su “stimulirane” od strane vlasti to su nevjerojatne količine ljudi koje u stvari ne odgovaraju stvarnom stanju i stvarnim potrebama društva. No istovremeno, društvo se definitivno nalaz u krizi i prirodno bi bilo preoteti inicijavitu od onih koji su nas u krizu i doveli no to iz nekog razloga ne funkcionira dobro. Pitanje je zašto? Da li smo u ovome trenutku u povijesti odjednom ostali bez ljudi s idejom ili pak oni ne dolaze do izražaja, ili njihova poruka iz ovog ili onog razloga ne “rezonira” s potrebama većine?

Da li je realno sjesti i pričekati da se društvo osvijesti (iz kojeg god stanja se trenutno nalazi) ili bi pak oni od kojih se očekuje napredak morali krenuti i sami stvoriti okolinu u kojoj bi preuzimanje vlasti bilo moguće? Ja si nekako mislim da je nešto potrebno učiniti.

I još pitanje za kraj; da li je uopće ljevica ta koja nešto mora učiniti ili je to netko sasvim drugi? Ako pogledate trenutnu političku sliku Europe, u svim zemljama dominiraju stranke desnog centra dok je jedina zemlja u kojoj taj isti desni centar nije na vlasti ostala Britanija – no i tamo je dekadencija došla do svog vrhunca i pitanje je koliko će Gordon Brown uspjeti zadržati vladu Laboura na vlasti.

Nekako mi se čini da novo vrijeme zahtjeva drugačije podjele i da postojeći odnos snaga i ideološka podjela međusobno ne odgovaraju jedno drugome i da se možda dogodilo to da je u novi poredak već nastupio te da je možda on uspio pomiriti ili zdržati najviše desno-centričkih atributa, dok je ono što je do nedavno bilo ljevica danas nešto sasvim drugo.

Misao dana:
Justice without force is powerless; force without justice is tyrannical.

Jučer/danas je postalo jasno kako će Slovenija unatoč svemu održati referendum o ulasku Hrvatske u NATO (ajde barem netko ako mi već sami nismo to obavili).

Prekjučer su se Jandroković i Sanader nešto kao ljutili na Sloveniju i govorili kako im je to neprihvatljivo da Slovenija ima referendum. Nekako mi se čini da oni ne bi smjeli tako nešto izgovoriti na glas jer je to miješanje u unutarnje stvari druge države, a uostalom, ratifikacije i služe za to da bi parlament (ili drugi neki mehanizmi koje već država ima predviđene) razmotrile da li je odluka njihove Vlade ispravna. Cijela poanta ratifikacije kao procesa je da je totalno moguće da ishod bude i negativan.

Potiho se veselim što će doći do referenduma (iako je i u Sloveniji pritisak veliki da se od toga odustane pa ništa nije sigurno) jer smatram da je procedura kojom je to kod nas izvedeno duboko pogrešna te je meni ta odluka neprihvatljiva (ne toliko radi same odluke, nego radi načina na koji je donešena). Da imamo takvi situaciju kod nas, onda bi se to kod nas riješilo daleko brže i jednostavnije, primjerice da uzmemo hipotetsku situaciju u kojoj neki sud (npr. Upravni) presudi u nekom jako važnom predmetu (npr. oko statusa sutkinje Ustavnog suda) tada bi se najvjerojatnije sakupila ekipa iz Ustavnog i u nekoj prekonoćnoj pravnoj egzibiciji smislila formulaciju po kojoj se tako nešto pobija. I što je najbolje, ustrajali bi na tome neovisno o konsekvencama svoje odluke i neovisno o konsekvencama toga da ih netko koji mjesec kasnije netko za tu stvar tuži na nekom višem sudu, a na pamet mi pada onaj za ljudska prava u Strasbourgu.

U Sloveniji kao što vidimo Ustav i Zakon su prioritet br. 1 neovisno o svim poteškoćama koje će Slovenija radi ovoga trpiti. Ne ulazim sada u diskusiju zašto je do toga uopće došlo i da li se to moglo izbjeći pravovremenom akcijom – poanta je u tome da je malena strančica s 0.28% podrške u Sloveniji (a to je i u Hrvatskim mjerilima jako, jako, jako malo) uspjela na tehnikaliju zaustaviti cijeli proces, i to taman u času kada su odnosi među naše dvije zemlje (barem na političkoj razini) najniže u posljednjih osamnaest godina.

Demokracija je procedura i to je razlog zašto je Slovenija pravna država.

Misao dana:
But before you go, whisper this to your sons and their sons – “The work was free. Keep it so.”

Slovenski premijer Borut Pahor izjavio je u srijedu, nakon višesatnog sastanka s liderima slovenskih političkih stranaka na kojem je tražio konsenzus u vezi pristupnoga procesa Hrvatske u Europsku uniju, da Slovenija i dalje ostaje suzdržana u vezi sedam poglavlja koja je Hrvatska trebala otvoriti na pristupnoj konferenciji u petak, pod predsjedanjem Francuske.

Pahor je rekao da očekuje kako bi se sporna poglavlja mogla otvoriti u vremenu predsjedanja Češke u prvoj polovici 2009. godine, te da već za idući tjedan u vezi s tim predlaže sastanak s hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom.

Slovenija će u petak dati suglasnost za otvaranje jednoga poglavlja i zatvaranje triju poglavlja, dok smo i dalje suzdržani glede sedam poglavlja zbog dokumenata koji prejudiciraju granicu, rekao je Pahor. (jutarnji)

Osamnaest godina nakon osamostaljenja mi i dalje nismo u stanju riješiti pitanje kopnene i morske granice sa susjednom Slovenijom. Ne znam kako i o čemu razmišljaju ovi vladajući, no Slovenija neće otići, neće je netko staviti na kamion i premjestiti na za njih povoljniji prostor i htjeli ili ne, osuđeni smo jedni na druge i netko bi već jednom morao uložiti napor da se problemi riješe.

U cijeloj gornjoj situaciji nema stvarnog razloga ljutiti se na Slovence, dapače, možemo im biti zavidni jer imaju (i dalje) vladu koja brine o svojim nacionalnim interesima. Uočite gornju rečenicu koja kaže:

…nakon višesatnog sastanka s liderima slovenskih političkih stranaka na kojem je tražio konsenzus…

Kada ste zadnji puta čuli tako nešto od naše Vlade? Što ljudi misle, da li postoji mogućnost da Sanader pritisnut svime i svačime (a najviše svojim vlastitim egom) ne potpiše dokumet koji je Slovenija pogurnula? Da li je to dokument koji Sanader uopće smije potpisati (poput primjerice onog potpisa Hide Biščevića u Udinama)…

Tužno je to, osobito stoga jer naši susjedi slovenci traže konsenzus, a Ivo traži krivca.

Misao dana:
Never cut short your waiting with compromise. Simply put, the waiting’s not over until the waiting’s done.