Mračni blog

Nema te par dana i odmah nastane neka frka, pa stoga krenimo redom:

• U i oko Nacionala se događa prava mala drama, ljude odvode (bez valjanog razloga) u ludnicu, na neke se puca pod okriljem noći, spominju se dileri i kokain, dugovi koji idu paralelno s time, cijeli Nacional se prebacio na ratni ustroj pokušavajući oprati svojega (su)vlasnika. Ono što je u cijeloj priči meni iznimno zanimljivo je kako je praktički odmah po pucnjavi izletila i teorija kako je Pukanić sam sebi smjestio atentat (tzv. samoubojstvo iz zasjede) i čini se kako većina puka vjeruje kako je to doista izgledna varijanta (klasična taktika zamagljivanja gdje jednu aferu zamijeniš drugom, još većom). Za zapitati se kako je moguće da ljudi vjeruju u tako nešto, a da istovremeno kupuju novine u kojima valjda očekuju čitati istinu, pravu verziju istine. Ispada kao da smo u Matrixu, još samo da se pojavi Orpheus sa plavom i bijelom pilulom i osjećaj je potpun. (usput, odvoditi ljude u psihijatrijsku ustanovu koristeći policijsku silu je nešto nad čime bi se morali zabrinuti)
• Siniša Grgić je u problemima. Dečko se bio zaigrao sa vojim ZAPIjem prošle godine namještajući ankete, potom je ZAPI koji koristi podatke od FINAe htio prodati toj istoj FINAi a što je razotkrio ili barem u javnost lansirao i spriječio Slavko Linić (kao nagradu je dobio samo njemu posvećeni web site). U međuvremenu je ušao u vijeće HRTa, a ovih dana ispada kako je kroz različite manevre htio istrčati iz obveze investiranja 200+ mil kuna u famozni otok znanja Koločep kojeg je pod sumnjivim okolnostima otkupio od države. Na dosada nejasnu foru reagirao je HFP (valjda se novim potpredsjednicima ne da sjediti u zatvoru godinu dana bez prave optužbe pa paze da barem nešto rade) i blokirao imovinu, a prosvjetljene je imao i Željko Markota koji je kao sve “razotkrio” (nije on to slučajno otkrio, naime bio je jedan od partnera u projektu otoka na kojem su saznali kako oteti državi neke novce – podjela se očito nije dogodila u opsegu u kojem je trebala pa je građanska savjest odjednom došla do zraka). Promatrajući rezime Siniše Grgića očito je da je to lik koji investira u sebe i pozicionira se za nešto veliko. Nadam se da je Polančec skužio da je ponovno vrijeme za jednog žrtvenog janjca.
• Prikupljanje potpisa za NATO referendum nažalost nije uspjelo. Pokazalo se kako je rok od 15 dana, impresivni broj birača od 450.000 koji moraju potpisati (nije li zabavno da u zemlji u kojoj živi 4.435.000 stanovnika imamo glasača više od tog broja?) jednostavno previše. S druge strane, u inicijativi su sudjelovali i lijevi i desni, i udruge i političke stranke koje inače nikako ne bi sjele za isti stol – mislim da je to sjajno i da je to početak (pa makar u tragovima) malo aktivnije civilne scene. I dalje smatram kako bi odgovorni političari morali sazvati referendum jer ulazak u NATO određuje smjerove hrvatske politike na vrlo dugi rok i htjeli mi to ili ne pristupanje NATOu nas definitivno politički svrstava na svjetskoj sceni.
• Istekao je moratorij na prodaju udjela braniteljskih fondova. Zanimljivi su mehanizmi koji su postavljeni kako bi spriječili, otežali i općenito otežali raspolaganje tim fondom. A još je zanimljivije da jedne novine tvrde kako nema navale na šaltere, dok druge tvrde da je jučerašnji crni ponedjeljak u stvari i nastao zbog braniteljkog fonda (koji uglavnom raspolaže najlikvidnijim dionicama na tržištu). Pitam se što je istina, osobito zato jer u stvari ne znamo koliko branitelja postoji?
• Nego, nisam stručnjak (dapače, baš suprotno), pitam se što je potrebno da se cijela burza zavije u crno? Da li je dovoljno primjerice da se od desetak firmi prodaju po dvije tri dionice po teškom dumpingu kako bi se smanjila cijena i isprovocirala zabrana trgovanja? Da li je moguće da nas naši vlastiti brokeri i fondovi pelješe iza leđa?

Misao dana:
October. This is one of the peculiarly dangerous months to speculate in stocks in. The others are July, January, September, April, November, May, March, June, December, August, and February.

Kako se prekonoćno razvila cijela priča oko Hypo banke koju je kupio njemački BLB, a kojeg je nemoguće u hrvatskom kontekstu ne staviti u vezu s aferom Riječke banke, malo sam surfao uokolo i pokušao rekonstruirati što se s Riječkom bankom uopće događalo, budući da je to jedna od afera koja se nerijetko dovodi u vezu s koalicijskom vladom što ja smatram pogrešnim.

Proces privatizacije Riječke banke započeo je te je praktički dovršen u vrijeme vlade Zlatka Mateše, no sama financijska transakcija se dogodila na samom početku 2000te godine kada je banka prodana njemačkoj Bayerische Landesbank za 41.24 milijuna dolara. Ono što je promaklo due dilligencu BLBa, redovnim nadzorima i revizijama banke, ali i nadzorima koje je HNB radio nad bankom je činjenica da je njihov dealer Eduard Nodilo gomilao gubitke na tržištu valuta. Dakle, bavio se spekulativnim transakcijama (što mu je i posao) te je na njima ostvarivao gubitke. Gubici su se tijekom godina gomilali, a transakcije koje je Nodilo radio su postajale sve veće i veće da bi u nekome času postale toliko velike da su sudionici londonske burze valute kontaktirali centralu BLBa i dali do znanja da se neke čudne stvari događaju u banci.

U času izbijanja afere došlo je do stampeda na bankovne šaltere te je u jednome danu isplaćeno i 43 miljuna EUR ušteđevine. Banke funkcioniraju na sustavu povjerenja i praktički nema šanse da banka preživi takav pritisak, osobito u okolini u kojoj je bilanca banke značajno narušena velikim gubicima koje je Nodilo proizveo. Procjene su da je ukupni gubitak dostigao sumu od stotinu milijuna dolara, a gubitke je Nodilo sakrivao kroz falsificirane izvještaje (kako je tu uspio je beyond me, ali eto, čini se da postoje sustavi u kojima vam može faliti 100mil USD a da to nitko ne skuži).

Političkom odlukom je riješeno da se radi rizika i domino efekta koji bi se mogao dogoditi kreće u sanaciju Riječke banke, te je vlada Ivice Račana (koja je bila vlasnik oko 25% dionica) krenula u pregovore s BLBom o načinu sanacije banke. Glavni operativac cijele priče je bio potpredsjednik vlade Slavko Linić, koji se u času izbijanja afere nalazio na putu u americi, da bi se odmah vratio i krenuo u pregovore. BLBu je bilo ponuđeno da sukladno svome vlasničkom udjelu sudjeluje u sanaciji banke na što oni nisu pristali te su doslovce u 24 sata od početka pregovora prodali banku hrvatskoj državi za 1 dolar i pobjegli glavom bez obzira. Ulaskom države u većinsku vlasničku strukturu situacija u banci se stišala, a krenulo se odmah u rješenje problema s bankom na način da se banka odmah proda kako bi se izbjegla infuzija novca iz državnog proračuna (ovo je bitno istaknuti, jer se implicira kako je banka sanirana državnim novcem – što nije točno, tj. barem ne za sanaciju sloma banke iz 2002 godine).

Nakon provođenja natječaja, odlučeno je da se 85% dionica Riječke banke proda austrijskom Erste banci za iznos od 55 milijuna eura i 100 milijuna eura dokapitalizacije. Dakle u razdoblju od dvije godine, banka je bila prodana dvaput, prvi puta za 41.24 milijuna dolara BLBu, a drugi puta austrijskom Ersteu za 55 milijuna eura (i to u času kada je u banci bio registriran gubitak od cca. 100mil USD a štediše su napuštale banku) – i sve to skupa bez jedne kune iz državnog proračuna.

Odgovornost BLBa se sastoji u tome da makinacije svojega dilera nisu otkrili dok nije postalo prekasno, nisu se postavili kao odgovorni vlasnik te su procijenili kako im je jeftinije odustati od banke (i prodati je hrvatskoj državi za 1usd) nego sanirati ono što se u tome času činilo kao vrh ledenjaka. Istovremeno, činjenica je da su odluku napravili unutar 24 sata umjesto da su odugovlačili rješenje i potencijalno tim oklijevanjem zauvijek potpili banku.

Ako je sve ovo točno (a ne vidim suprotne podatke), proces rješavanja krize Riječke banke je jedan od boljih poteza Račanove vlade pa mi stoga nije jasno što Ivo Sanader misli kada optužuje koalicijsku vladu za Riječku banku. Ako netko zna neka dojavi.

Misao dana:
Where large sums of money are concerned, it is advisable to trust nobody.

Gledajući ovo Otvoreno sjetio sam se jednog starijeg videa koji još od siječnja čuči na jubitou (uočite kako je borba protiv korupcije na “visokom” sedmom mjestu na popisu aktivnosti, a vidi koincidencije cijeli popis ima sedam stavaka).

Nego, evo malo jasnije napisani rezultati ankete agencije Puls koji su pokazani u Otvorenom:

1. Jeste li Vi osobno čuli za taj događaj?
Cijeli uzorak n = 500

Da 79%,
Ne 21%,
Ne zna 0%

2. Kako biste Vi osobno opisali ovaj slučaj. Biste li ga opisali kao …
Cijeli uzorak n = 396

Početak ozbiljne borbe protiv korupcije u državnoj upravi 32%,
Predizborni potez koji ne garantira da će se s time nastavit 52%,
Ne zna/Niti jedno od toga 16%

3. Posljednja dva dana podijeljena su mišljenja o zaslužnima za ovu operaciju. Tko je prema vašem mišljenju najzaslužniji za ova uhićenja?
Cijeli uzorak n = 396

Državno odvjetništvo i USKOK 25%,
Vlada Ive Sanadera 11%,
Pritisak oporbe 12%
Pritisak EU 29%
Nešto drugo 5%
Ne zna 18%

4. Na čelu Hrvatskog fonda za privatizaciju je Upravni odbor na čijem je čelu potpredsjednik Vlade Damir Polančec, a članovi su mu ministri Kalmeta, Šuker i Čobanković. Koliko su oni znali o korupcijskim aktivnostima koje se događaju u toj instituciji?
Cijeli uzorak n 396

Nisu znali ništa 7%,
Samo su imali sumnje 9%,
Nešto su sigurno znali 75%,
Ne zna 8%

5. Koje stranke su, prema Vašem mišljenju, najsposobnije i najspremnije na borbu protiv korupcije u Hrvatskoj?
Cijeli uzorak n = 396

SDP 30%,
HDZ 11%,
HNS 11%,
HSP 10%,
HSLS 5%,
DC 4%,
IDS 4%,
HSS 3%,
HSU 2%,
Neka druga 3%,
Niti jedna 21%,
Ne zna 20%

6. Prema Vašem mišljenju, koja je Vlada korumpiranija? Prošla Vlada Ivice Račana ili sadašnja Vlada Ive Sanadera?
Cijeli uzorak n = 396

Prošla Vlada Ivice Račana 8%,
Sadašnja Vlada Ive Sanadera 51%,
Podjednako 23%,
Ne zna 18%

Zaključke večeras donosite sami.

p.s. ako ovi nastave, ostati ću bez taglineova koji se odnose na korupciju, već sam opasno tanak

Misao dana:
All power corrupts, but we need the electricity.

Laž, prokleta laž i statistika je glasovita teorija koju tek povremeno možemo vidjeti na djelu. O kreativnoj statistici sam već pisao i ranije u nekoliko navrata, a posljednji puta je to bilo u slučaju vladine objave o rezultatima HFPa sredinom travnja.

Vladajući su naime u proteklih nekoliko dana pokrenuli nekoliko inicijativa koje su kroz službene i manje službene kanale trebale proturiti određene informacije, a neke druge zatomiti. Prvi slučaj je onaj od Jutarnjeg lista u kojem je Jutarnji u sklopu redovitog mjesečnog istraživanja popularnosti političkih stranaka odbio objaviti rezultate ankete; prvo istraživanje se dogodilo početkom svibnja i nosilo je impresivnih 10% veći popularnost SDPa nad HDZom, da bi se anketa vratila i ponovila te dala još impresivniji rezultat od 14% razlike. Malo selo kakvo je Zagreb brzo je počelo šuškati o rezultatima koji su ostali spremljeni u ladici da bi se na kraju objavio sažetak istraživanja bez konkretnih brojeva. Čisto kako bi udario kontru, Večernji je objavio suprotno istraživanje koje pokazuje identične rezultate ali sa suprotnim predznakom, pa tako Večernjakova agencija predviđa 15% razlike u popularnosti u korist HDZa. Sva relativnost i jedne i druge ankete dolazi tek u pitanje ako shvatite da se radi o preslagivanju gotovo trećine biračkog tijela što je apsolutno neizvedivo (neovisno o tome da li je Ivica Račan umro ili ne).

No, pravi biser kreativne statistike nam je poslao ZAPI, i moram priznati, ako postoji tvrtka u kojoj je kreativna statistika model poslovanja onda su to sasvim sigurno oni. Za one koji ne znaju, ZAPI je privatna tvrtka koja se proslavila na luksuznim izdanjima i priznanjima koje dodjeljuju svake godine poduzetnicima a sve skupa na način da pronađu neki od kriterija po kojem ste među prvih xy poduzetnika u državi. Primjerice, to može biti iskazana dobit, prihod tvrtke ili recimo odnos vrijednosti toaletnog papira na skladištu s brojem kupaca koje imate – svaka tvrtka je u prvih 1% po nečemu u ovoj državi, a ZAPI je to znao kapitalizirati računajući na taštinu poduzetnika kojima osim skupocjenih BMWa godi imati skupocjenu uvezanu zlatnu knjigu hrvatskih poduzetnika.

ZAPIjevi manageri su poznati i po tome što su u donekle čudnom manevru uspjeli dobiti koncesiju za otok Koločep, u čiji posjed su stekli kroz fiktivnu udrugu otoka znanja, a koja se obvezala investirati stotine milijuna kuna u razvoj otoka. Otok nije razvijen, milijuna nema, a lokalno stanovništvo je na rubu eksplozije. Kreativni ZAPIjevci kakvi jesu, smislili su aranžman kojime će ZAPI (a vjerojatno i otok znanja) prodati državnoj FINAi za 30ak milijuna kuna, a vjerojatno skupa s njime i projekt otoka znanja kojime bi država samu sebe obvezala na 200mil kuna investicija. Stroke of a genius ako mene pitate. Cijelu priču je provalio SDPov Slavko Linić te je udrio na sva zvona i transakcija je propala. Danas svi tvrde da ništa od toga nije istina, no ja se uvijek sjetim stare dobre izreke kako izdaje nikada ne uspijevaju – iz jednostavnog razloga što ako uspiju, nitko ih se ne usudi nazvati izdajama.

Anyway, sada kada imate kontekst tko je i što je ZAPI uistinu, onda ste spremni na najnoviju anketu. Ova konkretna anketa je postala problematična utoliko što se jedan tekst ankete pojavio na ZAPIjevom portalu, a sasvim drugoga je Ratko Maček (aka. glasnogovornik vlade koji ne smije glasno govoriti) faksirao u obliku priopćenja novinarima. Problem je u tome što je na originalnoj ZAPIjevoj stranici pod pitanje 2 pisalo kako 58% poduzetnika smatra da su novonastala radna mjesta nastala kao rezultat politika koje je vodila prošla vlada, dok u Mačekovoj verziji ista stvar se pripisuje Sanaderovoj vladi. Očigledno nije riječ o tipfeleru jer se radi o međusobno različitoj jezičnoj konstrukciji i malo više preslagivanja je potrebno kako bi to promijenili. Načelno, ono što mene u stvari zanima je kako je izgledao originalni upitnik jer sada možemo diskutirati o tome koji su rezultati ispravni, no nas zanima koje je stvarno pitanje ponuđeno anketiranim poduzetnicima – bojim se da bi nas odgovor na to pitanje mogao iznenaditi.

No, ono što je meni zanimljivo u toj anketi je nešto sasvim drugo. Anketa u svojem drugom pitanju između ostalog pita o 84.000 novozaposlenih u mandatu ove vlade. Mene zanima odakle je taj podatak došao? Naime, slična situacija se ponavlja i sa pitanjem o NATOu  za kojeg je usput rečeno misteriozno narasla podrška na preko 50% stanovništva – problem s NATOom je u tome što se u jednome času pojavila tvrdnja kako bi hrvatskim članstvom u ovoj vojnoj-političkoj asocijaciji troškovi obrane RH dramatično pali. Zapitajte se malo o tome, da li ste ikada čuli tu tvrdnju? Da li se sjećate tko je to i kada izračunao i temeljem čega je do tog rezultata došao? Svi znamo da je problem da li želimo ili ne želimo u NATO, no na mala vrata nam je instalirana tvrdnja kako će to biti puno jeftinije za hrvatsku – identična situacija je i ovdje, a to pak znači da se mi sada pitamo o tome da li je za 84.000 radnih mjesta odgovorna prošla ili ova vlada, no svi skupa smo kao zdravo za gotovo prihvatili činjenicu o 84.000 novostvorenih radnih mjesta. Usput, rečeno, sve kada bi to i bila istina, čini se kako se ti novozaposleni ne uklapaju u ostale statistike a koje kažu da godišnje iz škola izlazi oko 40-45.000 učenika, pa je tako stvoreno manje radnih mjesta nego što je novih radnika, a da i ne govorimo o tome kako je nezaposlenost po zavodu za zapošljavanje i dalje u blizini 300.000 nezaposlenih što je brojka koja se proteže od kraja mandata koalicijske vlade do danas minus sezonske poremećaje – a nekako duboko sumnjičim da kada bi izračunali koliko je državni aparat nabujao u protekle tri godine, da bi broj stvarno produktivnih ljudi u zemlji bio još porazniji.

Ali to nije sve, eto već pitanje broj tri u anketi, govori o rastu izvoza (pazi; OPET se radi o vremenu koalicijske vlade). Tu ima ponovno nelogičnosti, jer je pitanje totalno pogrešno formulirano i ne prati stvarne indexe (vidi podatke dzs). Primjerice, anketari su prosječni izvoz proglasili kao rast od 16% godišnje (što je valjda prosjek prosjeka jer je stvarni rast izvoza od 2003 do danas ovakav; 26, 29, 9%), istovremeno rast uvoza je 32, 16, 11%. I dok na razini prosjeka matematika, koliko toliko drži vodu (ne baš ali eto), ono što je zanimljivo uočiti je kako je s 2003 na 2004 izvoz rastao impresivnih 26%, s 2004 na 2005 još impresivnijih 29% da bi s 2005 na 2006 pao na svega 9%. Zašto je to tako pojma nemamo. Istovremeno, rast uvoza pada u barem donekle linearnom slijedu, no ne treba se previše zavaravati jer je rast uvoza u apsolutnim iznosima doslovce zastrašujući. A kada smo već kod toga, vrijedi spomenuti i dramatični pad vrijednosti dolara u posljednjih nekoliko godina što se sasvim sigurno moralo odraziti na ovu statistiku iz jednostavnog razloga što je naš izvoz uglavnom namijenjen euro zoni, a statistika se radi u dolarima što ove podatke čini još poraznijima. Bacite pogled na brošure DZSa i uvjerite se sami.

Dame i gospodo, dobrodošli u Hrvatsku, zemlju u kojoj se normalne stvari ne događaju prečesto!

Misao dana:
He uses statistics as a drunken man uses lampposts – for support rather than for illumination.

p.s. sorry što me nije bilo, no malo sam putovao uokolo pa dok sam se vratio i shvatio što sam sve propustio trajalo je to

CNN (blog.hr da ga ne zamijenite s TV postajom) objavio je prije dva dana vrlo zanimljivi dioničarski ugovor kojime se regulira tzv. javno privatno partnerstvo između države i luksemburške ORCO u projektu Sunčanog Hvara.

Sunčani Hvar je jedna zanimljiva priča jer je na njemu zube polomio još i Slavko Linić 2002 godine kada je zbog pritisaka javnosti privatizacija morala biti obustavljena. Dolaskom HDZove vlasti sunčani Hvar se na fini način htio ugurati Škegrinom Quaestusu, da bi se ponovno zbog pritiska javnosti raspisao natječaj kojeg je dobio luksemburški Orco property group.

Po meni, najzanimljiviji dio cijele priče je u stvari to javno privatno partnerstvo. Naime, JPP nije hrvatski prizvod i to je model suradnje države i privatnog kapitala koji se koristi (osobito u europi) već godinama. No, najbitnija značajka svakog JPPa je da se ono odnosi uvijek i isključivo na neki javni interes društva, a to bi mogle biti škole, bolnice, vrtići, ceste, komunalna infrastruktura ili neka slična javna usluga. JPP se ne koristi u slučajevima poslovnih subjekata koji posluju na otvorenom tržištu, a Sunčani Hvar je definitivno takav primjer i stoga je tzv. JPP u Sunčanom Hvaru jedinstveni hrvatski proizvod. Ukratko, poanta JPPa je javni interes, i on mora biti jasno definiran – Sunčani Hvar je čisti ekonomski interes. EU posjeduje cijeli niz propisa koji reguliraju i definiraju JPP, a i hrvatska vlada je u više navrata diskutirala o tome te postoje čak i smjernice za JPP koje možete i sami pročitati i potom usporediti sa stanjem u Sunčanom Hvaru.

Orco je ovih dana krenuo u novu dokapitalizaciju društva što im je omogućeno dioničarskim ugovorom. HANFA je odobrila prospekt i ono što smatram da je netočno preneseno u medijima je tvrdnja kako je dokapitalizacija otvorena za svakog ulagača. U dioničarskom ugovoru jasno piše da jedino Orco smije upisati dionice – da li su se oni odrekli tog prava nije totalno jasno, ali ako su u osnovi kupili društvo za tako malo novaca, uz vrtoglav rast cijena nekretnina to bi s njihove strane bilo nerazborito. Bottom line cijele priče je činjenica da se u slučaju Sunčanog Hvara ne radi o JPPu, no isto tako u sam ugovor su ugrađene obveze koje država mora ispoštivati a koje direktno omogućuju Orcou da postane većinski vlasnik društva, te po isteku dioničarskog ugovora može slobodno istisnuti državu iz vlasničke strukture.

Pitanje koje bih ja postavio, a vidim da HSP i Tonči Tadić postavlja slično je slijedeće: koji je mogući motiv prodavatelja (dakle države) da napiše takav ugovor? Da li je to obećanje nekog političkog sponzorstva (gle koincidencije, ugovor s Orcom je potpisan u 2005 godini taman u vrijeme luksemburškog predsjedanja unijom??), ili je u igri neki novac koji je izmijenio neke džepove (i npr. omogućio kupovinu nekih ručnih satova)?

Misao dana:
Thieves respect property. They merely wish the property to become their property that they may more perfectly respect it.