Categories
Edukacija i školstvo Priroda i društvo

Mitovi o Hrvatskom internetu

Agencija GFK objavila je prije nekoliko dana rezultate svog istraživanja o pristupu internetu i internet korisnicima. Anketa je napravljena u trinaest zemalja središnje i istočne europe, a u svakoj zemlji se koristio reprezentativni uzorak od 1.000 ispitanika starijih od 15 godina. Cijelo instraživanje postoji na slideshareu pa ga možete pogledati u cijelosti. Ja ću se koncentrirati na nekolicinu podataka koji su po meni zabrinjavajući.

Istraživanje se otvara postotkom internet korisnika. Naime, prosjek regije je kako 38% stanovnika ima pristup internetu, Hrvatska je ovdje samo za jedan postotni bod bolja, dok je uvjerljivo najdalje došla Slovenija i Austria (s 62 i 59% stanovnika s pristupom internetu), dok je najlošijaUkrajina sa svega 12%. Iako mi spadamo po ovome u nekakvu zlatnu sredinu, nikako ne vidim kako bi mogli biti zadovoljni tim podatkom budući da broj internet korisnika raste zabrinjavajuće sporo. Naime, Gemius (kojeg kod nas zastupa Valicon) radi istraživanje posjećenosti web stranica što nam između ostalog dozvoljava i mjerenje ukupnog broja apsolutnih korisnika interneta u Hrvatskoj. Po tom istraživanju, u rujnu 2007 godine (dakle u mjesecu u kojem je GFK radio ovo istraživanje) godine u Hrvatskoj je postojalo 1.024.436 internet korisnika što je rast od svega 5% u odnosu na godinu ranije. Dakle, sve podatke o silnom broadbandu kojeg nam t-com povremeno plasira nsu novi korisnici nego postojeći koji dial-up mijenjaju za ADSL. U situaciji u kojoj jesmo, s penetracijom od 39% i 5% godišnjeg rasta broja korisnika, ispada da nam treba desetak godina da sustignemo susjedne nam slovence što je porazno znajući da internet kao takav u našim krajevima jedva da postoji desetak godina.

Druga bitna stvar koju sam uočio je da je korištenje interneta proporcionalno vezano za penetraciju interneta u zemlji, ako pogledate slide s presjekom korištenja interneta sasvim je jasno da što je penetracija interneta među stanovništvom veća, tim je veća/češća i upotreba interneta (primjerice na dnevnoj bazi). Ispada da je internet poput parnjače i što više korisnika ima, to je potreba za sadržajima veća i češća.

Hrvati internetu pristupaju iznadprosječno od kuće, otprilike kao prosjek regije s posla, dok svega 8% ih pristupa internetu iz škole. Negdje smo na 60% prosjeka regije po pristupanju iz škole, i nekih 40% u odnosu na lidere (Slovačku i Češku). Toliko o eHrvatskoj. Naime, kako imam nekakvih (ograničenih iskustava) sa školama, znam kako to funkcionira u glavnini situacija, škole u pravilu imaju carnet optički kabel ili adsl koji je spojen na jedno ili nekoliko računala koja su pak strogo kontrolirana i zaključana u nekim kabinetima. Prvenstveni je problem edukacija nastavnika koji ulaze (po godištu) uglavnom u skupinu onih koji internet niti ne razumiju pa im stoga niti potencijal interneta nije jasan, a čim nešto ne razumiješ u pravilu ga braniš. 8% je porazni rezultat i nema u njemu pravdanja. Internet ima edukacijki potencijal veći od praktički bilo kojeg drugog programa koji postoji, ulaganja potrebna za dostupnost interneta su skoro pa nikakva i sve što treba je imati viziju i educirati edukatore o njegovom potencijalu.

No ako ste mislili da je to najlošija vijest iz istraživanja grdno se varate, Hrvati su na dnu ljestvice po korištenju javnih internet pristupnig točaka (caffei, hotspotovi i slično). Toga kod nas gotovo da i nema. Mobilni internet sa svega 4% udjela (u odnosu na srpskih 23) je zastrašujuće (iako srpskih 23% vjerojatno ukazuje na neku tržišnu anomaliju, no svejedno se nalazimo u samom dnu tablice kako god okrenuli). Po upotrebi maila smo negdje u dnu sredine, korištenja interneta za prikupljanje informacija u sredini, po korištenju naprednijih IM tehnologija opet na samome dnu. Nismo toliko loši (ali i dalje jadni) po upotrebi internet bankarstva, no internet trgovina nam je jedna velika nula tj. svega 14% internet korisnika koristi internet za online kupovinu bilo kojeg tipa a interes za mobile internet je skoro pa nikakav.

Eh, ima jedna dobra vijest iz ovog istraživanja, a ta je da teško da može biti gore. Naime, ispada kako je potencijal ogroman – čak nije niti riječ o potencijalu nego o sigurnosti rasta, jer u razvijenijim zemljama slika korisnika interneta dramatično drugačije izgleda. Malenim zahvatima moglo bi se napraviti puno toga. Škole koje su pod apsolutnom kontrolom države i koja bi doslovce uz kikiriki ulaganja mogla i u krajnjoj liniji morala popularizirati internet to mogu učiniti sa doista minimumom utrošenih sredstava. Internet i telco provideri bi morali uložiti malo više truda da ljudima objasne čari mobilnog interneta. Blackberry kojeg koristim ima godišnji rast koji se mjeri u faktorima a ne postocima i nema niti jednog jedinog razloga da se to ne napravi i ovdje i to upravo zato jer ostatak infrastrukture ne postoji. Internet trgovina nam je nula, imamo zemlju s valjda najviše kreditnih i bezgotovinskih modela plaćanja u regiji, a imamo samo 14% internet korisnika koji se usude kupovati na internetu.

Čemu služi uopće ta eHrvatska i njihov ured u Gajevoj? Imaju li oni ijedan spomena vrijedan projekt (ovo je retoričko pitanje, da se nije netko usudio nešto iskomentirati na tu temu, jer ako pomisli neka ode na podatak od 8% interneta u školama i razmisli ponovno). Što je s broadbandom i masovnim valom novih korisnika? Zašto nitko ne želi trgovati preko interneta (pa barem se uredski pribor može naručivati preko interneta na najjednostavniji mogući način, eto ja sam i velike špeceraje prebacio na online, ekipa ti to lijepo posloži u kutije, donese u vrijeme koje se dogovorite i još ti to dotegle na kat na kojem stanujete)?

Internet boom i ljudi koji će profitirati na internetu u Hrvata tek stiže, razmislite što možete učiniti da budete dio njih.

Misao dana:
First we thought the PC was a calculator. Then we found out how to turn numbers into letters with ASCII — and we thought it was a typewriter. Then we discovered graphics, and we thought it was a television. With the World Wide Web, we’ve realized it’s a brochure.

Categories
Priroda i društvo

Kuda nas vodi školovanje?

Prije petnaestak dana Bill Gates je zapanjio svijet najavom odlaska s pozicije chief software arhitecta u svoju dobrotvornu fondaciju koja je do prije petnaest dana upravljala imovinom od oko četrdesetak milijardi dolara. I još dok smo se oporavljali od šoka, oglasio se i Warren Buffet koji je pak izjavio kako će 85% svoje ukupne imovine (procijenjene na također četrdesetak milijardi dolara) prenjeti na različite humanitarne fondacije, a 5/6 tog novca će završiti u fondaciji Billa i Melinde Gates.

Ono što je Bill Gates rekao (barem u razgovoru s CNNom kojeg sam jednim okom pogledao, a transkript tog govora nisam uspio pronaći) je između ostaloga i to kako on smatra da se u slijedećem razdoblju mora puno energije posvetiti školovanju. Kada Bill Gates govori o školovanju onda misli na kontinuirano školovanje, ono koje počinje čim prohodate, nastavlja se kroz vrtić, osnovnu i srednju školu, preko fakulteta, a potom kroz cijeli radni vijek sve do mirovine a vjerojatno i nakon toga.
Naša zemlja katastrofalno loše stoji na tom planu i kontinuirano školovanje kao kategorija jedva da postoji, a u praksi se svodi samo na one ljude koji zbog svojeg seta znanja i sposobnosti ionako nemaju problema s pronalaskom odgovarajućeg radnog mjesta. Znanje koje danas morate posjedovati kako bi zadržali radno mjesto je pokretna meta. Klinci koji ove jeseni kreću u školu u mirovinu će otići 2065 godine, mi do prije petnaestak godina nismo znali za internet, prije dvadeset za osobna računala – a danas u školu primamo male ljude koje moramo osposobiti da se hrvaju s životom slijećih šezdeset godina!!!
Ovog problema sam svjestan već godinama, upisao sam srednju strukovnu školu koja je trebala postati moja odskočna daska u struku kojom se danas bavim, no kroz četiri godine škole nažalost većinu korisnoga znanja sam stekao iz općih predmeta poput jezika, matematike ili povijesti, dok su stručni predmeti već tada bili ne samo zastarjeli nego su prenosili znanja koja vam danas više niti u muzeju neće koristiti. Nije li čudno završiti školu i dobiti diplomu/svjedodžbu za zanimanje koje više ne postoji? Jednostavno je nestalo. Drugi možda nisu bili toga svjesni, ili im možda to nije bilo važno ili su mislili da sam u krivu, no to je ono što se dogodilo.
S fakultetom nisam ponovio istu grešku; te sam se upisao na fakultet za kojeg sam smatrao da će mi dati najbolju opću naobrazbu, odabrao sam fakultet kojeg smatram ekvivalentom gimnazije u visokome školstvu (i fakultet nakon kojeg sasvim sigurno nećete pronaći posao u struci za koji vas fakultet školuje). Odlučio sam kako ne smijem dozvoliti da mi školsku sustav smeta u mojoj edukaciji. Spletom okolnosti fakultet nisam završio, no te dvije godine su bile definitivno iznimno važne.

Ukratko, oduvijek sam znao da škola ili fakultet nikada neće biti presudni faktor u obavljanju ili dobijanju posla. Isto tako znam da je edukacija kontinuirani proces i da posljednja stvar koju si možete dozvoliti nakon što ste izišli iz fakultetske zgrade s diplomom u ruci je da odložite knjigu na policu i mislite kako ste spremni na sve. Upravo iz tog razloga nemam osobitog poštovanja za ljude s diplomama i svjedodžbama i te dokumente gledam kao potvrde da je moj sugovornik u stanju sjediti u nekoj klupi određeni broj godina. Diploma je oznaka strpljenja i ustrajnosti a ne konkretnog znanja ili sposobnosti.

Ako mislite da sam u krivu, zbrojite koliko ste knjiga pročitali u posljednjih mjesec dana? Ili šest mjeseci ako je tako lakše doći do nekog konkretnog broja?
Jedan od velikih zadataka koji si je postavila fondacija Billa i Melinde Gates je upravo kontinuirano školovanje. Jedan od njihovih ciljeva je pokušati objasniti svima kako je kontinuirano školovanje nužnost i kako možete napraviti svašta tijekom svog života, no prestati učiti jednostavno ne smijete.
U Montereyu (California), jednom godišnje održava se skup u kojem se najbolji i najpametniji ljudi svijeta međusobno nalaze i izmjenjuju ideje. Konferencija se zove TED (Technology, Entertainment, Design) i na njoj možete čuti neke od najprovokativnijih i najnaprednijih prijedloga. Jedan od predavača na ovogodišnjem TEDu bio je i Sir Ken Robinson kritički govori o školskom sustavu koji trenutno koristimo te iznosi viziju dugačijeg, novog sustava koji bi stimulirao kreativnost umjesto da je zatomljuje.

p.s. video traje dvadeset minuta, potreban vam je ADSL, no svaka minuta je vrijedna vaše pažnje, ovo obavezno morate pogledati. Usput rečeno, na TED web siteu nalazi se link na njihov blog na kojem možete pronaći niz različitih predavanja u MP3 ili MP4 formatu

Misao dana:
Creativity is the sudden cessation of stupidity.

Categories
Politika

Dao Bog da živimo u zanimljivim vremenima…

U svome govoru prije četrdesetak godina u Cape Townu u Južnoj africi, J. F. Kennedy izgovorio je rečenicu There is a Chinese curse which says, “May he live in interesting times.” Like it or not, we live in interesting times…
Upravo ta rečenica mi je pala na pamet jutros kada sam se vozio na posao i čuo vijesti na radiju 101 koje citiraju Večernji list koji je pak danas donio članak koji donosi sumnju o tome da li je hrvatska pregovaračka ekipa komisiji europske zajednice prezentirala lažne podatke o stanju našeg školstva?

Jednom davno, dok sam jedno vrlo kratko vrijeme bio polulegalni dio državne uprave znam kako su se štancale brojke i kako je u određenim trenucima za određene potrebe bio mobiliziran svatko tko je uopće bio na platnome popisu, pa je tako primjerice u obaveznom osiguranju skupova koji su početkom devedesetih bili donekle antiteza mitinzima s druge strane granice bili prisutni daktilografi ili čistaćice u svojstvu službenih osoba.

Možda s takvim iskustvom je neki niži činovnik, a sve u cilju da naša znanstvena slika bude bolja, dodao koju tisućicu zaposlenih profesora na izvještaju europskoj komisiji, ili mu se slučajno “omaknuo” excel, ili je pak na 1001 način brojka misteriozno narasla do prijavljenih 8.000 sveučilišnih profesora dok i u stvarnosti (kažu neimenovani izvori) ima svega nešto malo manje od 4.000 što ozbiljno mijenja statistiku. Isto tako “navodno” je friziranje ovog podatka dovelo ili će dovesti do toga da ćemo biti u stanju pokupiti malo manje novaca nego što smo mogli dobiti – što je po meni manji problem, u odnosu na pitanje kredibiliteta u pregovorima koji bi ovakvim samostalnim interpretacijama ozbiljno došli u pitanje.

Teško je povjerovati da bi netko iz vrha vladajuće strukture namjerno naložio takvu ozbiljnu grešku, no ono što se vjerojatno desilo je da je netko na vrhu rekao “Neka se to riješi!“, pa je onda kroz sustav pokvarenih telefona kakvima obilujemo u državnoj upravi, neki nadobudni činovnik pretjerao u svojim procjenama misleći kako će impresionirajući one koji slušaju njegovo izlaganje (jer svi vole čuti dobre vijesti, baš kao i prethodnu vijest o odličnom rastu BDPa) skupiti sebi nekoliko pozitivnih bodova sve dok mu se (vjerojatno jučer navečer ili jutros) nebo nije srušilo na glavu.

Baš kao što sam to i napisao prošle godine u listopadu; “Do početka pregovora nas je čuvala europska unija, a danas se moramo čuvati sami“. Kao što se vidi iz gore navedenog primjera, taj posao radimo jako loše.

Misao dana:
I put instant coffee in a microwave oven and almost went back in time.