Stanje nacije, veljača 2017. II dio

Možda ste pročitali prošlotjedni blog Stanje nacije, veljača 2017., u njemu se nisam previše bavio SDPom, no kako to obično u životu biva, karma se pobrinula da o SDPu puno čitamo posljednjih dana.

Kao prvo, vidim velika predviđanja kako će na slijedećim cro demoskopima i barometrima SDP pasti ispod 20%, makar nisam siguran da će se to desiti baš toliko brzo (predviđam im najnižu točku negdje tamo nakon neizbježnog šamaranja na lokalnim izborima u trećoj nedjelji svibnja). No, podsjetio bih sve nazočne na rejting kojeg je SDP imao prije dolaska Zorana Milanovića na političku scenu, evo iskopao sam i lijepi grafikon na tu temu (iz istraživanja Ipsosa 2007. godine a kojeg su napravili za IRI):

IPSOS za IRI travanj 2007-
IPSOS za IRI travanj 2007.

Tradicionalno imamo kratko pamćenje poput zlatne ribice što je teorija kojoj me davno naučio Tonči Tadić (tko se njega još sjeća?, to je pravaš za kojeg bih i ja preferencijalno glasao). Anyway, vrijeme političkog pamćenja na ovim podnebljima je oko 90 dana maksimalno, pa stoga nema čuđenja da se više nitko ne sjeća rejtinga SDP-a iz predMilanovićevskog doba, a SDP se samo vraća tamo gdje je bio bez njega. Možemo mi sada diskutirati o tome što je Milanović značio za SDP i da li je u konačnici bio pozitivna ili negativna pojava u politici i na samoj ljevici, no brojevi su nemilosrdni.
Istina, korelacija ne dokazuje kauzalnost ali si nekako mislim da će u ovom primjeru biti jedno te isto.

A da je Milanović osoba kakve više jednostavno nemamo na sceni, najbolje govori i njegovi prošlotjedni nastupi. On se pojavi pred kamerom, kaže nekoliko rečenica i onda se o njima priča danima. Najavi posjetu jednoj TV emisiji pa se o tom dolasku i što će reći razgovara tri dana, a onda dođe i kaže nešto pa se cijela nacija (uključivo i premijera) bavi time još koji dan.
Ako mislite da je taj nastup bila jedinstvena pahuljica okolnosti u kojima se našao, sjetite se samo njegovog nastupa u Rijeci (googlajte sami).

Meanwhile, pokušajte se sjetiti tko je iz SDPa što izjavio? Koju memorabilnu izjavu je dao predsjednik stranke (kako li se ono zove), što su u Saboru rekli dežurni šaljivđije Bauk i Maras ili bilo koji drugi od 30+ zastupnika. Što su mudro rekli oko Barišićevog plagiranja? Koje argumente su upotrijebili? Kako su iskomunicirali svoju poruku ne samo ovim mediokritetima u Saboru koji ionako dižu ruke kako je dogovoreno negdje drugdje, nego kako su svoju poruku iskomunicirali prema javnosti? Ili, sažeto rečeno, što smo to naučili prošli tjedan a da bi mogli reći; “Vidiš, ovih xyz glasača je ovoga tjedna prešlo na SDPovu stranu”?

Usput, uočite brzinu kojom su iza Sauche pustili vodu i svi skupa dobili kolektivnu amneziju? Nije da je Saucha ikada dobio natjecanje u popularnosti budući da je pomalo autistično i bez diskriminacije (i vrlo malo mudrosti i takta) štitio svojeg šefa. Veliki dio propasti ljevice je i u tome što svoje ljude puštaju na ledini i čim se desi neki problem odjednom svi užurbano pretrčavaju na drugu stranu ulice. Saucha i mnogi su to naučili na bolan način (vjerojatno ponekad i zasluženo), no svejedno. Neka se malo ugledaju na ove konzervativne desničare koji se zaklinju i državi i Bogu kada god stignu, kada god treba i ne treba, no to ih nikada nije spriječilo da dokazane plagijatore (pritom ne mislim na Barišića), kriminalce, kradljivce javnog novca, obavještajno podzemlje i sav ostali podkapacitirani intelektualni mulj sumnjvog morala guraju i imenuju na apsolutno svako moguću poziciju. Oslobodimo snagu prosječnosti.

p.s. fakat ne mislim da je Saucha to napravio, shortam na tajnicu

Misao dana:
There is an infinite amount of hope in the universe … but not for us.

Mala inventura stanja raspada države

Ima jedna rečenica koju sam relativno nedavno naučio ali koja strašno dobro opisuje politiku općenito, no osobito je primjenjiva na svemu onome što se trenutno događa u našem društvu, ta rečenica ide otprilike ovako:

U politici ima malo iznenađenja a puno iznenađenih.

Da budem totalno iskren, i mene je iznenadilo toliko brzo poravnavanje zvijezda koje je u doslovce nekoliko sati iznjedrilo konfiguraciju traženja opoziva Tomislava Karamarka do stava Mosta da Karamarko mora otići. Nije neki veliki zaključak kako se HDZ nije snašao u novim okolnostima i kombinacija u kojoj im Most kao kingmaker svako malu spusti. Karamarko je na silu pokušao ovladati sigurnonosnim sustavom što mu nije uspjelo i frustracija time da ne vlada policijskim aparatom je više nego očita, a glad domoljuba za pozicijama poprima doista zabrinjavajuće razmjere (pa se tako rijetko tko imalo detaljno bavio kadrovima koji su imenovani proteklih mjeseci).

U postojećoj konstalaciji snaga, Karamarko više nema nikakve realne šanse sastaviti novu većinu koja bi srušila i zamijenila premijera. Uočite malo kako svi HDZovci koji uopće govore o situaciji vrlo pažljivo odabiru riječi i pitanje povjerenja Oreškoviću makar je potegnuto nije potegnuto do razine formalnog prijedloga prema Saboru (sada je skoro 13h i zasada nemamo informaciju da je tako nešto poduzeto i dostavljeno Saboru). Uostalom, pravila o opozivu premijera su dizajnirana za oporbenu situaciju i ne predviđaju kombinaciju u kojoj bi vladajuća stranka tražila opoziv vlastitog premijera; tako je premijer barem zasada proceduralno zaštićen u tom odbrojavanju. A odbrojavanje teče do trenutka kada se u Saboru formalno mora provesti glasanje o povjerenju Tomislavu Karamarku. Opet, ako gledamo izvještaje sa subotnjih HDZovih sastanaka, uočite kako su govornici naglašavali kako je Karamarko taj koji je preuzeo obvezu i “kormilo” nad strankom, kako on sakuplja 76 glasova. Naglašava se uloga Karamarka i naravno ističe njega kao premijera AKO sastavi tih 76 glasova. OK, nitko nije naglasio taj “ako” ali je on tu, među redovima. Nitko ne govori što ako, ali svi znamo što slijedi.

Karamarko (možda) računa na Milana Bandića koji se gura kao rješenje problema, no nije Bandić rješenje problema Karamarku nego je HDZ rješenje problema Bandiću kojeg jedino zanima podrška za slijedeće lokalne izbore. Bandić očekuje da će kroz gradske donacije, prostore i slično kupiti/privoliti nekolicinu zastupnika da se priključe njegovom klubu no to je jako plitak bazen. Nadalje, neka preslagivanja unutar tog bazena uključuju i neke potencijalne potrese unutar same Domoljubne koalicije, što nikoga s imalo čistim tokom misli ne veseli.

No, uzmimo za trenutak u obzir mogućnost da se doista takva nova koalicija i posloži (matematički nemoguće ili na rubu mogućeg) i sve što o njoj mogu reći da bi ona bila fragmentiranija od postojeće većine s Mostom, da se u njoj nalaze kojekakvi redikuli poput Tepeša ili Ćorića i njima je kristalno jasno da oni postoje dok postoji ova većina, svaka nova igra u kojoj se provociraju izbori znači da će i njihovih 15 minuta slave završiti puno prije kraja konzumacije.

Dakle, da sažmemo; imamo Karamarka koji se grčevito bori da sakupi nepostojećih 76 glasova, Bandića koji pokušava uvjeriti Karamarka da ako uzme njegovih osam, priboroji ih sebi i onda opet doda Karamarku da je time Karamarko nekako na dobitku. A tu je naravno i armada ovih domoljubnih priljepaka i pijavica koji upravo u ovim trenucima osvješćuju sami sebe kako im Karamarko u ovom trenutku vrijedi više mrtav nego živ. Eto, baš slušam kako Šeks govori da Karamarko treba odstupiti u nacionalnom interesu, a treba tu i dodati suptilnu poruku Europskih pučana ili Europskih financijaša.

OK, Karamarko može ostati bez pozicije na više načina. On može shvatiti da je sudac svirao kraj njegove igre (svirao je prije nekoliko tjedana ali se Karamarko i dalje pravi da je sve ok) te može sam ponuditi ostavku kao koliko-toliko časni izlaz. Čak i ako malo promatrate Oreškovićev poziv da da ostavku skupa s Petrovim, možete vidjeti da je Orešković ponudio časni izlaz za Karamarka što je više nego što je zaslužio. Alternativno, imamo mogućnost da nova HDZova većina koja je shvatila da je Karamarko mrtav potpiše njegovu političku smrtovnicu u Saboru nakon što ga Orešković razriješi. Ili pak svi skupa možemo čekati glasanje za opoziv i kolektivnu sramotu koju će Karamarko i HDZ doživjeti opozivom. Ja sam stajališta da do glasanja nikada neće doći nego će Karamarko ili odstupiti ili biti razriješen prije toga.

Pitanje je što poslije: mala je šansa da Karamarko zadrži predsjedničku poziciju ako na tako sraman način mora napustiti Vladu, HDZ ima ionako okrutan način postupanja sa svojim predsjednicima i nema se Karamarko tu čemu veseliti (nije da neće pokušati ali jalov je to trud, a čopor je gladan).
Pitanje je, totalno legitimno, može li nova i presložena vlada (barem nešto kako je Karamarko obećao :) funkcionirati?

Mislim da može, naime ako u Vladu uđe netko umjeren i prihvatljiv svim stranama, netko tko je u stanju percipirati zakonitosti koalicije u kojoj ova druga strana ima solidnu mogućnost veta, te netko tko je u mogućnosti pokrenuti svojim kompromisima Vladu da počne nešto proizvoditi i napokon pokrenuti #samoreforme, eh, tada će i članovi koalicije i građani brzo zaboraviti na sve probleme i nesuglasice koji će ionako biti natovareni na jednog jedinog čovjeka kojeg više nema.

p.s. uočite da ne spominjem u postu Brkića i to da je i njegov red uskoro, ne znam tko bi mogao biti novi predsjednik HDZ-a i to je teško s današnje pozicije reći ali pretpostavka je da će veći broj njih biti zainteresiran. Nema tu ni govora o implikacijama što bi bilo kada bi Bandić bio značajniji partner novog stanja (kao ni nelogičnosti da je Karamarko nepoželjan kao član Vlade ali je ok kao predsjednik stranke, dok je Bandić ok)… Ima tu materijala za nova poglavlja nestabilnosti, a ako Vlada preživi sve ovo onda je prvi slijedeći korak državni proračun za 2017. godinu

Misao dana:
If you die horribly on television, you will not have died in vain. You will have entertained us.

MOSTogradnja, II dio

Palo mi je jučer na pamet nešto potencijalno zanimljivo.

Ako promatrate kako je MOST nastupao posljednjih tjedana i kako se povlačio od točke do točke (prvo reforme koje su netragom nestale, pa tripartitna vlada pa sada u konačnici odustanak od stručne vlade) mora se postaviti pitanje što je krajnji cilj. Totalno je očito da oni postave neki zahtjev kojeg svi prihvate (u ovoj ili onoj formi)

Pozicija SDP-a i HDZ-a je totalno jasna, nijedna od te dvije strane ne može formirati vladu i skužili su da moraju igrati (barem zasada) onako kako MOST kaže. Opcije su im ili sudjelovati u pregovorima i čekati trenutak kada će nešto negdje pukniti (primjerice pojavi se neki razdor unutar samog MOSTa, ili suprotna strana u pregovorima kaže da ona na štogod je trenutna tema ne može pristati pa to otvori prostor za samo koliciju SDP-MOST ili MOST-HDZ), ili pak čekaju formiranje Sabora i Vlade pa da se MOST-ovce eliminira jednog po jednog. Ukratko, MOST igra zanimljivu igru vola oko stola s HDZom i SDPom, te barem zasada totalno diktira tempo makar je rizik ogroman.

Pitanje je što MOST stvarno misli jer su njihovi zahtjevi po svemu sudeći totalno neracionalni i u cijelosti odvojeni od toga kako društvo, politika, država ili svijet funkcioniraju. Ili si totalni naivac, totalni idiot ili imaš neki drugi jasan plan.

Dakle, ono što mi je palo na pamet je to da MOST pokušava namjerno kreirati suludi kompromis koji bi natjerao obje strane da pristanu na nekakvu Frankenštajnovsku vladu i u času kada dobije potvrdu da su HDZ/SDP voljni pristati samo se izmakne i kaže da u tome ne želi sudjelovati jer su HDZ/SDP tu samo radi fotelja i pozicija i da je pristanak na takav kompromis finalni dokaz da im interes države uopće nije bitan. Kao konsekvenca toga, ili bi HDZ/SDP u takvim okolnostima složili sami vladu – ali doista mi je teško vjerovati da je bilo koji scenarij zajedničke vlade izgledan jer bi to ubilo identitet HDZ/SDPa u cijelosti i to bi bilo žestoko kažnjeno na slijedećim izborima. Ili bi – puno vjerojatnije, takav potez isprovocirao nove izbore. Taj scenarij jedini ima koliko tolike šanse pozicionirati MOST da dobiju jednak ili sličan rezultat (mislim da u biti nema ali je to najpovoljniji scenarij kojeg sam uspio smisliti).

Misao dana:
In explaining any puzzling government phenomenon, always choose stupidity over conspiracy, incompetence over cunning. Anything else gives them too much credit.