Stanje nacije (svibanj 2017)

Promatram sve ovo što se događa posljednjih tjedana u domaćoj politici (ok, i malo više nego samo promatram :) i iskristaliziralo se nekoliko misli pa sam pomislio da je vrijeme da to istovarim na blog:

  • Čim se pojavila inicijativa SDP-a o iskazivanju povjerenja Zdravku Mariću odmah sam napisao da je to beskrajno glup potez. Datum slanja inicijative je bio takav da je posljednji zakonski/poslovnički rok za diskusiju o povjerenju bio petak prije prvog kruga lokalnih izbora. Koliko glup moraš biti da napraviš takav potez (na imaginarnoj skali od 1 do SDP)? Takav potez radiš onda i samo onda kada si siguran da actually možeš skinuti ministra, a u času kada je inicijativa poslana bilo je totalno jasno da to nije moguće. Nadalje, možemo se složiti da je Zdravko Marić opterećenje za ovu Vladu (tko će kupiti obveznice od lika koji ih je zavaljao za koju milijardu godinu-dvije-tri ranije), no nema šanse da će to premijer dopustiti doslovce dva dana prije izbora. Da se sve desilo nakon lokalnih izbora, po svemu sudeći bi ostali bez ministra i bili bi svi sretni i veseli. Oporba bi mislila da je nešto postigla, izbori ne bi bili ugroženi a premijer bi se riješio tereta. Drugi mogući scenarija je varijacija na ovo što se desilo, a to je da imamo raspravu, istovarimo neki prljavi veš, ne uspijemo doći niti blizu 76 glasova ali smo se eto potrudili i iskoristili Sabor kao medijsku pozornicu da lansiramo poruke, dodvorimo se biračima i ogadimo ove na vlasti.

    Ono što se desilo je najgora moguća sredina za sve u lancu, Plenković je doduše ranjen (makar očajno sve pokušava interpretirati kao pobjedu), Mostovci se polako pretvaraju u kamikaze, a predsjednik oporbene stranke na dan kada se država raspada šeće po kiši.

  • Ove priče o tome kako oporba nije spremna za izbore su sulude. Elementarna funkcija i zadatak oporbe je da postanu pozicija iz čega pak slijedi da moraju biti spremni na izbore svaki dan. Moraju iskoristiti svaku pukotinu u vlasti da isprovociraju izbore, izbuše ove na vlasti do masimuma, ruše kvorume i općenito na svaki mogući imalo konstruktivni način opstruiraju sve poteze vlasti koji su protivne njihovom programu i/ili interesu nacije (stvarnom ili percipiranom). Oporba mora biti spremna na izbore bilo kada, ne postoji datum kada oporba nije spremna na izbore, jednostavno ga nema. Kada oporba ili oporbeni političar kaže da nije dobro vrijeme za izbore onda ga treba diskvalificirati iz daljnje političke borbe bez okolišanja (neovisno o tome da li je to istina ili ne, oporba mora biti spremna na izbore). Sada vjerojatno mislite kako je ova moja točka u direktnoj suprotnosti s ovom prvom, – e pa nije. Točka dva je ok onda i samo onda ako u procesu pokušaja provociranja izbora nešto iz toga dobiješ (ojačaš, ili actually uspiješ), no sve što je SDP uspio je sljedeće (ovo je copy&paste statusa Nine Đule s Facebooka koji je to tako lijepo opisao da bolje ne može):

    Uopce jednu rijec sad potrositi na Sauchu. Jednu jedinu. Potpuno nevazno. Ali Bero, e, to je vec zanimljivo. Covjek je pokrenuo politicku inicijativu kojom je uspio
    a) skinuti HDZ-u Most s vrata,
    b) osnaziti HNS,
    c) ojacati Zivi zid,
    d) produbiti podjele u SDP-u,
    e) produljiti Maricu zivot u Vladi,
    f) pogorsati izglede SDP-a na izborima,
    g) privremeno umiriti Plenkijevu unutarnju oporbu,
    h) odbiti manjine od SDP-a na dulje vrijeme…
    Covjek je genij, lumen, gigant. Kakav Maras. A mi o jadnom Sauchi…

    Toliko o tome (sjetio sam se, ipak postoji trenutak kada treba podržati poziciju iz oporbe; ako smo u ratu ali i tada treba pametno odlučiti).

  • I zadnje, svakako se moramo malo osvrnuti i na Sauchu koji je u jadnoj poziciji (vidi moj prethodni tekst). Iskreno, irelevantno je što Saucha misli i kako on glasao, ili bolje rečeno trebalo bi biti irelevantno ali nažalost nije. Nije on sada, niti je ikada bio strateg ili mislioc bilo kojeg tipa da donosi vrijednosne prosudbe o tome treba li ili ne ići na izbore. Ušao je u parlament na listi oporbe i morao je glasati za opoziv, za rasulo Vlade, Sabora i svega drugoga. Umjesto toga Saucha je alibi nevješto potražio u nekom moraliziranju i prosudbama da li je partija ili nije u stanju izići na izbore (kao da je on sudac toga i spasitelj). Ono što je Saucha u stvari napravio je samo uzvraćeni udarac za sve što mu je partija priuštila u času kada se pojavila optužba – brzina kojom se SDP odrekao dotičnoga je impresivna, čak i za partijske standarde i malo retribucije nije zgorega (razumijem ja njega, i iza mene su puštali vodu, nekoliko putam, brothers in arms), no svejedno trebalo je odrediti balans između interesa države, interesa stranke/opozicije i osobnog interesa koji bi po prirodi stvari morao biti posljednji u redosljedu. Problem je naravno u tome što je naš Sabor i politika uopće prepuna onih koji samo gledaju svoj interes i nisu se u stanju izdignuti iznad tog malenog, prizemnog i sebičnog interesa. Saucha je mislio da se osvećuje SDPu, ali u stvari je glasao za tri godine svoje saborske fotelje. Tužno.
    In other news: ovaj primjer se može koristiti kao školski kada treba argumentirati kako jedan glas može promijeniti sve.
    In other, other news: ako si poginuo na TVu, nisi poginuo uzalud – zabavio si nas u svojoj pogibelji.

Ovo sve skupa je jedna velika lakrdija, HDZ je ušao u vrlo nestabilan teritorij koji je na rubu uzurpiranja pravnog sustava zemlje. SDP je nespreman i čeka ga desetkovanje na lokalnim izborima i po svoj prilici napuštanje koalicijskih partnera nakon njega a koji će direktno ili indirektno podržati HDZ na vlasti (oni pak imaju motiva, HNS za milijun godina neće imati zastupnika kao sada, IDS je ionako redovito blizak HDZu pa štogod oni rekli, a najčešće kažu kako “podržavaju pozitivne projekte”). Potom vjerojatno slijedi i neko krvoproliće unutar SDP-a da se počiste redovi i to ili ovi Berini partizani (kakav to ozbiljni političar dopušta da ga se zove “Bero”?) koji misle samo na sebe na razinama o kojima čak niti Saucha ne sanja, ili pak ova stara ko fol Milanovićeva generacija koju je Bernardić smaknuo a čiji je jedini program produženje svoje vrste jer u privatnom businessu rijetko koji od njih može preživjeti.

A HDZ, oni pak rade po starom, možete vi misliti da imate uglađenog euro birokrata ispred sebe, no u biti imate samo možda malo manje iskvarenu verziju Ive Sanadera, koja je pragmatično sljubljena sa svojom foteljom a za koju će se zadržati Karamarkovim nacionalno zadrtim i policijsko špijunskim metodama (ako pratite imenovanja tko i gdje je imenovan biti će jasnije). Država je u plamenu, možda ih ne vidite, možda nema dima oko vas ali nemojte pomisliti da ne gori, eksplozija je neizbježna.

Misao dana:
I’ve been asked to save the world. But how do I save a world that does not deserve to be saved?

Stanje nacije, veljača 2017. II dio

Možda ste pročitali prošlotjedni blog Stanje nacije, veljača 2017., u njemu se nisam previše bavio SDPom, no kako to obično u životu biva, karma se pobrinula da o SDPu puno čitamo posljednjih dana.

Kao prvo, vidim velika predviđanja kako će na slijedećim cro demoskopima i barometrima SDP pasti ispod 20%, makar nisam siguran da će se to desiti baš toliko brzo (predviđam im najnižu točku negdje tamo nakon neizbježnog šamaranja na lokalnim izborima u trećoj nedjelji svibnja). No, podsjetio bih sve nazočne na rejting kojeg je SDP imao prije dolaska Zorana Milanovića na političku scenu, evo iskopao sam i lijepi grafikon na tu temu (iz istraživanja Ipsosa 2007. godine a kojeg su napravili za IRI):

IPSOS za IRI travanj 2007-
IPSOS za IRI travanj 2007.

Tradicionalno imamo kratko pamćenje poput zlatne ribice što je teorija kojoj me davno naučio Tonči Tadić (tko se njega još sjeća?, to je pravaš za kojeg bih i ja preferencijalno glasao). Anyway, vrijeme političkog pamćenja na ovim podnebljima je oko 90 dana maksimalno, pa stoga nema čuđenja da se više nitko ne sjeća rejtinga SDP-a iz predMilanovićevskog doba, a SDP se samo vraća tamo gdje je bio bez njega. Možemo mi sada diskutirati o tome što je Milanović značio za SDP i da li je u konačnici bio pozitivna ili negativna pojava u politici i na samoj ljevici, no brojevi su nemilosrdni.
Istina, korelacija ne dokazuje kauzalnost ali si nekako mislim da će u ovom primjeru biti jedno te isto.

A da je Milanović osoba kakve više jednostavno nemamo na sceni, najbolje govori i njegovi prošlotjedni nastupi. On se pojavi pred kamerom, kaže nekoliko rečenica i onda se o njima priča danima. Najavi posjetu jednoj TV emisiji pa se o tom dolasku i što će reći razgovara tri dana, a onda dođe i kaže nešto pa se cijela nacija (uključivo i premijera) bavi time još koji dan.
Ako mislite da je taj nastup bila jedinstvena pahuljica okolnosti u kojima se našao, sjetite se samo njegovog nastupa u Rijeci (googlajte sami).

Meanwhile, pokušajte se sjetiti tko je iz SDPa što izjavio? Koju memorabilnu izjavu je dao predsjednik stranke (kako li se ono zove), što su u Saboru rekli dežurni šaljivđije Bauk i Maras ili bilo koji drugi od 30+ zastupnika. Što su mudro rekli oko Barišićevog plagiranja? Koje argumente su upotrijebili? Kako su iskomunicirali svoju poruku ne samo ovim mediokritetima u Saboru koji ionako dižu ruke kako je dogovoreno negdje drugdje, nego kako su svoju poruku iskomunicirali prema javnosti? Ili, sažeto rečeno, što smo to naučili prošli tjedan a da bi mogli reći; “Vidiš, ovih xyz glasača je ovoga tjedna prešlo na SDPovu stranu”?

Usput, uočite brzinu kojom su iza Sauche pustili vodu i svi skupa dobili kolektivnu amneziju? Nije da je Saucha ikada dobio natjecanje u popularnosti budući da je pomalo autistično i bez diskriminacije (i vrlo malo mudrosti i takta) štitio svojeg šefa. Veliki dio propasti ljevice je i u tome što svoje ljude puštaju na ledini i čim se desi neki problem odjednom svi užurbano pretrčavaju na drugu stranu ulice. Saucha i mnogi su to naučili na bolan način (vjerojatno ponekad i zasluženo), no svejedno. Neka se malo ugledaju na ove konzervativne desničare koji se zaklinju i državi i Bogu kada god stignu, kada god treba i ne treba, no to ih nikada nije spriječilo da dokazane plagijatore (pritom ne mislim na Barišića), kriminalce, kradljivce javnog novca, obavještajno podzemlje i sav ostali podkapacitirani intelektualni mulj sumnjvog morala guraju i imenuju na apsolutno svako moguću poziciju. Oslobodimo snagu prosječnosti.

p.s. fakat ne mislim da je Saucha to napravio, shortam na tajnicu

Misao dana:
There is an infinite amount of hope in the universe … but not for us.

Mala inventura stanja raspada države

Ima jedna rečenica koju sam relativno nedavno naučio ali koja strašno dobro opisuje politiku općenito, no osobito je primjenjiva na svemu onome što se trenutno događa u našem društvu, ta rečenica ide otprilike ovako:

U politici ima malo iznenađenja a puno iznenađenih.

Da budem totalno iskren, i mene je iznenadilo toliko brzo poravnavanje zvijezda koje je u doslovce nekoliko sati iznjedrilo konfiguraciju traženja opoziva Tomislava Karamarka do stava Mosta da Karamarko mora otići. Nije neki veliki zaključak kako se HDZ nije snašao u novim okolnostima i kombinacija u kojoj im Most kao kingmaker svako malu spusti. Karamarko je na silu pokušao ovladati sigurnonosnim sustavom što mu nije uspjelo i frustracija time da ne vlada policijskim aparatom je više nego očita, a glad domoljuba za pozicijama poprima doista zabrinjavajuće razmjere (pa se tako rijetko tko imalo detaljno bavio kadrovima koji su imenovani proteklih mjeseci).

U postojećoj konstalaciji snaga, Karamarko više nema nikakve realne šanse sastaviti novu većinu koja bi srušila i zamijenila premijera. Uočite malo kako svi HDZovci koji uopće govore o situaciji vrlo pažljivo odabiru riječi i pitanje povjerenja Oreškoviću makar je potegnuto nije potegnuto do razine formalnog prijedloga prema Saboru (sada je skoro 13h i zasada nemamo informaciju da je tako nešto poduzeto i dostavljeno Saboru). Uostalom, pravila o opozivu premijera su dizajnirana za oporbenu situaciju i ne predviđaju kombinaciju u kojoj bi vladajuća stranka tražila opoziv vlastitog premijera; tako je premijer barem zasada proceduralno zaštićen u tom odbrojavanju. A odbrojavanje teče do trenutka kada se u Saboru formalno mora provesti glasanje o povjerenju Tomislavu Karamarku. Opet, ako gledamo izvještaje sa subotnjih HDZovih sastanaka, uočite kako su govornici naglašavali kako je Karamarko taj koji je preuzeo obvezu i “kormilo” nad strankom, kako on sakuplja 76 glasova. Naglašava se uloga Karamarka i naravno ističe njega kao premijera AKO sastavi tih 76 glasova. OK, nitko nije naglasio taj “ako” ali je on tu, među redovima. Nitko ne govori što ako, ali svi znamo što slijedi.

Karamarko (možda) računa na Milana Bandića koji se gura kao rješenje problema, no nije Bandić rješenje problema Karamarku nego je HDZ rješenje problema Bandiću kojeg jedino zanima podrška za slijedeće lokalne izbore. Bandić očekuje da će kroz gradske donacije, prostore i slično kupiti/privoliti nekolicinu zastupnika da se priključe njegovom klubu no to je jako plitak bazen. Nadalje, neka preslagivanja unutar tog bazena uključuju i neke potencijalne potrese unutar same Domoljubne koalicije, što nikoga s imalo čistim tokom misli ne veseli.

No, uzmimo za trenutak u obzir mogućnost da se doista takva nova koalicija i posloži (matematički nemoguće ili na rubu mogućeg) i sve što o njoj mogu reći da bi ona bila fragmentiranija od postojeće većine s Mostom, da se u njoj nalaze kojekakvi redikuli poput Tepeša ili Ćorića i njima je kristalno jasno da oni postoje dok postoji ova većina, svaka nova igra u kojoj se provociraju izbori znači da će i njihovih 15 minuta slave završiti puno prije kraja konzumacije.

Dakle, da sažmemo; imamo Karamarka koji se grčevito bori da sakupi nepostojećih 76 glasova, Bandića koji pokušava uvjeriti Karamarka da ako uzme njegovih osam, priboroji ih sebi i onda opet doda Karamarku da je time Karamarko nekako na dobitku. A tu je naravno i armada ovih domoljubnih priljepaka i pijavica koji upravo u ovim trenucima osvješćuju sami sebe kako im Karamarko u ovom trenutku vrijedi više mrtav nego živ. Eto, baš slušam kako Šeks govori da Karamarko treba odstupiti u nacionalnom interesu, a treba tu i dodati suptilnu poruku Europskih pučana ili Europskih financijaša.

OK, Karamarko može ostati bez pozicije na više načina. On može shvatiti da je sudac svirao kraj njegove igre (svirao je prije nekoliko tjedana ali se Karamarko i dalje pravi da je sve ok) te može sam ponuditi ostavku kao koliko-toliko časni izlaz. Čak i ako malo promatrate Oreškovićev poziv da da ostavku skupa s Petrovim, možete vidjeti da je Orešković ponudio časni izlaz za Karamarka što je više nego što je zaslužio. Alternativno, imamo mogućnost da nova HDZova većina koja je shvatila da je Karamarko mrtav potpiše njegovu političku smrtovnicu u Saboru nakon što ga Orešković razriješi. Ili pak svi skupa možemo čekati glasanje za opoziv i kolektivnu sramotu koju će Karamarko i HDZ doživjeti opozivom. Ja sam stajališta da do glasanja nikada neće doći nego će Karamarko ili odstupiti ili biti razriješen prije toga.

Pitanje je što poslije: mala je šansa da Karamarko zadrži predsjedničku poziciju ako na tako sraman način mora napustiti Vladu, HDZ ima ionako okrutan način postupanja sa svojim predsjednicima i nema se Karamarko tu čemu veseliti (nije da neće pokušati ali jalov je to trud, a čopor je gladan).
Pitanje je, totalno legitimno, može li nova i presložena vlada (barem nešto kako je Karamarko obećao :) funkcionirati?

Mislim da može, naime ako u Vladu uđe netko umjeren i prihvatljiv svim stranama, netko tko je u stanju percipirati zakonitosti koalicije u kojoj ova druga strana ima solidnu mogućnost veta, te netko tko je u mogućnosti pokrenuti svojim kompromisima Vladu da počne nešto proizvoditi i napokon pokrenuti #samoreforme, eh, tada će i članovi koalicije i građani brzo zaboraviti na sve probleme i nesuglasice koji će ionako biti natovareni na jednog jedinog čovjeka kojeg više nema.

p.s. uočite da ne spominjem u postu Brkića i to da je i njegov red uskoro, ne znam tko bi mogao biti novi predsjednik HDZ-a i to je teško s današnje pozicije reći ali pretpostavka je da će veći broj njih biti zainteresiran. Nema tu ni govora o implikacijama što bi bilo kada bi Bandić bio značajniji partner novog stanja (kao ni nelogičnosti da je Karamarko nepoželjan kao član Vlade ali je ok kao predsjednik stranke, dok je Bandić ok)… Ima tu materijala za nova poglavlja nestabilnosti, a ako Vlada preživi sve ovo onda je prvi slijedeći korak državni proračun za 2017. godinu

Misao dana:
If you die horribly on television, you will not have died in vain. You will have entertained us.