Politički poduzetnik

Za početak, napao bih temu suhom definicijom što to jest politički poduzetnik

Wikipedija kaže kako pojam “politički poduzetnik” može značiti bilo što od slijedećeg:

  • netko (uobičajeno aktivan u politici ili poduzetništvu) koji osnuje novi politički projekt, grupu ili stranku
  • poslovni čovjek koji želi profitirati kroz poticaje, protekcionizam, ugovore s državom ili kroz druge za njega povoljne aranžmane s državom kroz politički utjecaj
  • politički akter (ne nužno i političar) koji želi napredovati u svojoj političkoj karijeri i popularnosti promovirajući stvaranje politika koje zadovoljavaju publiku

Očito, pojam političkog poduzetnika u svijeti ima malo šire značenje nego što je to kod nas, baš kao što se i pojedina značenja tog termina ne povezuju s nekim našim političkim akterima koji očito zadovoljavaju definiciju.

Činjenica je kako se u posljednje vrijeme (sustavno ili ne, na vama je da prosudite) ova fraza sve češće koristi i to uglavnom u negativnom kontekstu. Pojam političkog poduzetnika bi morao označavati nešto loše i negativno, te bi to očito (postoji konsenzus političara) trebalo izbjegavati. Načelno, ako govorimo o političkom poduzetništvu kao sredstvu za povećanje nečijeg osobnog profita (druga točka gornje definicije) vjerujem da svi skupa imamo konsenzus – no, i u svijetu (a kod nas osobito) imamo cijeli niz primjera u kojima niti naši političari ne uspijevaju biti imuni na te sitne ljudske slabosti, pa se pitam s koje pozicije autoriteta ti isti političari nastupaju da bi tako nešto mogli tvrditi (“tko je bez grijeha neka baci prvi kamen”).

Tražeći malo više o političkim poduzetnicima naletio sam na članak “Gdje su politički poduzetnici”, u kojem autor (zazivajući meni dobro poznatog Ken Robinsona) kaže kako je naša društvena situacija takva da status quo u kojem se nalazimo više ne funkcionira, a ne možemo biti zadovoljni nositeljima političkog razvoja zemlje kroz malene pomake – ono što nam treba (a autor govori o Americi, no jednako je primjenjivo kod nas) su politički poduzetnici, tj. oni ljudi koji svojom kreativnošću mogu unijeti velike promjene ne samo u businessu (gdje je kreativnost i odgovor na izazove temelj preživljavanja) nego i u društvu općenito pa tako i u politici. Politička struktura kod nas je u stvari sazdana kao jedna vrlo uska i visoka piramida koja je sazdana (uz minimalne novitete i povremena preslagivanja) od istih ljudi već dugi niz godina. Društveni mehanizmi za izbacivanje nepoželjnih elemenata strukture su preslabi ili nepostojeći, a populistički element politike (točka tri definicije) kreirao je vrlo široku bazu onih koji takvu političku strukturu održavaju na životu (ili zato jer bi promjenama ispali iz strukture, ili zato jer im ta struktura osigurava određene beneficije) – pa je stoga jasno kako bilo kakvo značajnije komešanje nije poželjno.

Političkih poduzetnika je kod nas bilo, najradije se sjetim Borisa Mikšića, zlatnog dečka s Trešnjevke (koji je rođen u Karlovcu) i kojeg sam zapamtio prvoga trena kada je obećao 20% gospodarskog rasta. U nizu nekakvih čudnovatih događaja, Boris je navodno bio oštećen za cijele izbore, u Sabor nije uspio uletiti, uspjelo mu je to za skupštinu grada Zagreba; a njegova famozna tvornica bio razgradive plastike čini se i dalje ne radi (zbog, pogodili ste, političkih pritisaka). I dok je Mikšić certificirani ridikul hrvatske političke scene, splitska Lista velog mista je na proteklim lokalnim izborima izborila svoje mjesto pod suncem s nekih 17% glasova (ispravite me ako griješim) i odmah krenula u koaliciju s HDZ-om na način da nisu uzeli pozicije u poglavarstvu ali se percipiraju kao grupacija na vlasti koja se okoristila kroz različite ugovore. Najčešći primjer koji se spominje je riva, na kojoj je jedan od članova liste odradio posao pocinčavanja stupova-nosača tendi. Nije da se puno razumijem u građevinu, no činjenica je kako je riva projekt kojeg je pokrenula prethodna splitska vlast, a ovi su je samo dovršili, a nekako sumnjam da je pocinčavanje nekoliko desetaka stupova osobito veliki posao na 60+ milijuna kuna vrijednoj rivi, a da i ne spominjemo kako je prva slijedeća pocinčaonica ona od Dalekovoda u Dugom Selu (ako su lagali mene i ja lažem vas…). I najbolji primjer političkog poduzetništva je svakako onaj od Plinia Cuccurina i njegovog Baljanskog čuda Mon Perin (za one koji žele znati više: to je ime brda iznad Bala), koji je neosporno u Balama uspio napraviti dramatični pomak u upravljanju imovinom općine na čijem je čelu njegova lista, a što sada kroz projekt Ladonje želi projicirati na cijelu Istru.

Dakle, promatrajući našu lokalnu političku scenu, a uzevši u obzir gornju definiciju političkog poduzetništva, uspješno smo apsorbirali sve oblike tog fenomena i to bez osobite diskriminacije da li je politički poduzetnik netko tko se doista (tradicionalno) bavio poduzetništvom pa je prešao ili barem pokušao preći u politiku (ala. Mikšić), ili je političar koji kao svoju idelogoiju koristi populizam (ala. Bandić) – ili bilo koja druga kombinacija ovih mogućnosti uključivši i situacije gdje imamo percipirane poduzetnike koji se poduzetništvom uopće ne bave (ala. Čačić ili pak sve češće spominjani ali i zbog toga ništa više uspješniji SDP-ov Dragan Kovačević).

No, ono što mene zanima je motivacija osobe da se krene baviti politikom. Tj. da budem precizniji, zanima me koji su mogući razlozi da političari odriču pravo da se poduzetnici mogu posvetiti politici i političkom životu. S jedne strane, očita je cehovska solidarnost jer naravno da su političari “označili” svoj teritorij pa im ne odgovara da netko iz suprotnog tabora (poduzetništva) kvari prosjek ili pak, da slučajno ovaj ne dođe na vlast pa ne napravi nešto kako spada. Ali puno bitniji element je mislim nešto drugo, a što je u cijelosti kompatibilno s nadolazećim neposrednim izborima za župane, gradonačelnike i načelnike općina. Naime, s pozicije političke stranke i strukture, puno je jednostavnije kada se HDZ bori sa SDP-om (ili obrnuto) jer je protivnik poznat, postoje nekakve (barem načelne i teoretske) ideološke razlike – no u situaciji u kojoj će se stranke morati baviti sa 530+ lokalnih kampanja, nikako im ne odgovara da se na terenu bore protiv lokalnih odličnika (bili oni poduzetnici, lokalni liječnici ili druge osobe od povjerenja u maloj sredini) jer protiv njih jednostavno nema pravog odgovora. Ako osoba nije označena aferama ili nekim konkretnim problemom, protiv političkog poduzetnika tog tipa jednostavno nema pravog odgovora jer oni ne zastupaju određenu političku doktrinu ili ideologiju nego nastupaju s pozicije konkretnih problema i konkretnih rješenja koje nude (a na kojima, budimo iskreni, političari baziraju svoju egzistenciju).

Uvijek se možemo naravno vrtiti oko gornje definicije, i pretpostaviti kako poduzetnik u politiku ulazi radi osobnog probitka ili probitka svoje tvrtke (primjera ima i više nego dovoljno da podrže teoriju), no u nekim slučajevima to jednostavno nije kvalitetni argument. Ja sam primjerice uvjeren da postoje ljudi kojima je dobrobit zajednice jednostavno jedan od životnih prioriteta pa je stoga logično da se u nekome trenutku posvete tom problemu.

Lokalni izbori koji nam predstoje iznjedriti će cijeli niz takvih likova, i sasvim je sigurno da će biti dobrih, loših i strašnih primjera – no uz malo sreće, svi skupa ćemo nešto iz cijele priče naučiti, a politički poduzetnici (neovisno o njihovim stvarnim namjerama) će natjerati “učmalu močvaru” naše političke strukture na kvalitativne pomake, ako ne sada onda u onom slijedećem izbornom ciklusu 2011 i 2012 godine.

Misao dana:
When you reach an obstacle, turn it into an opportunity. You have the choice. You can overcome and be a winner, or you can allow it to overcome you and be a loser. The choice is yours and yours alone. Refuse to throw in the towel. Go that extra mile that failures refuse to travel. It is far better to be exhausted from success than to be rested from failure.

Radimir Čačić, početak kraja?

U obrazloženju prijedloga za izglasavanje nepovjerenja, koji je pripremljen za sjednicu Skupštine Varaždinske županije u petak, piše da su župan Čačić i Poglavarstvo stvorili obveze od 832,7 milijuna kuna na rok od 20 do 30 godina, što je gotovo 53 posto ostvarenog godišnjeg proračuna. A to je, pak, navodi se, gotovo 18 posto veće zaduženje od propisanih Smjernica za primjenu ugovora u JPP-u. Ugovorene cijene višestruko su više od tržišnih, troškovi najma promjenjivi, a uvjeti su tajni i nepoznati javnosti… (jutarnji)

O Radimiru Čačiću nisam štedio riječi u prethodnom razdoblju, a sve je u stvari krenulo još 2006 godine kada sam napisao tekst “Tko je Radimir Čačić?”, a na koji se javilo iznimno puno ljudi u svojim komentarima što me je poprilično začudilo. Osamnaest mjeseci kasnije načelno se ostvarilo što sam napisao i Čačić nije premijer, HNS je loše prošao u saboru, a kao dodatni bonus stranku je napustilo, napušta ili razmišlja o tome očigledno dosta ljudi buduću da je na posljednjem njihovom stranačkom saboru, gotovo dekretom, poput štafetne palice predsjedničko mjesto Radimiru Čačiću prepustila Vesna Pusić.

Pitanje koje sam tada također postavio je i što je stvarni cilj Radimira Čačića, njegovo neracionalno inzistiranje na premijerskoj poziciji smatram jednim od kritičnih faktora za neuspjeh ne samo HNS-a nego i cijele lijeve koalicije (što je HNS donekle uspješno uspio prebaciti na SDP) a vidim da cijela priča ide dalje™ i odjednom se Čačić pojavljuje kao potencijalni kandidat za zagrebačkog gradonačelnika gdje misli zamijeniti Milana Bandića a o čemu su navodno napravljene već određene ankete i ispitivanja.

Ako prihvatimo mišljenje kako je Bandić loše rješenje za Zagreb, moramo se zapitati tko je taj koji će zamijeniti Bandića i iskreno ne vidim poante u zamjeni Bandića osobom koja je na hrvatskoj političkoj sceni njemu najbliža, a to bi svakako bio Radimir Čačić. Čak i ako površno pogledamo odnose snaga u Zagrebu i Varaždinu, pa potom zaduženje koje je kreirao jedan i drugi – sasvim je jasno da Čačić dolazi po još veći komad kolača. naravno, poput bitke za premijersku poziciju Čačić kreće u još jednu borbu protiv vjetrenjača ne razumijevajući da će ga u slijedećih desetak mjeseci upravo vlast s koje će sletiti u petak proganjati za apsolutno svaku odluku koju je donio i kojom je ili tek hoće dovesti Varaždinsku županiju na rub bankrota koji doduše zakonom nije predviđen pa će se užasan kraj pretvoriti u užase bez kraja, barem za Varaždince. Istovremeno, ta ista vlast iskoristiti će svaku priliku da, kada već mora, svečano otvori svaki od stotinjak objekata koje je ovaj odradio u svojem trogodišnjem mandatu župana.

Naravno, Čačić županijsku stolicu ne gubi radi HSS/HSLS-a (koji će rado pripomoći sada kada su stvoreni uvjeti) nego ignorira činjenicu da su ga napustila dva njegova vlastita zastupnika a što je najvjerojatnije posljedica trvenja koje se događa u HNSu već mjesecima (neovisno o tome što HNS sada lopticu pokušava prebaciti na odgovornost dvojce vijećnika kojima su navodno riješeni njihovi osobni problemi, čime se valjda želi ilustrirati da Čačićeva vlast ili nikada ne bi pristala na tako nešto ili je možda cijena bila prevelika čak i za njega?).

Čačić je lik koji je prestao pobjeđivati, a nažalost ne zna se ponašati ni kao gubitnik (pa stoga niti ne očekujem da on iz ove cijele priče izvuče lekciju).

Misao dana:
Stubborn and ardent clinging to one’s opinion is the best proof of stupidity.

Čačić, HEP, Thompson i Sanader

Kao što ste mogli pročitati, promiješale su se karte u Varaždinskoj županiji i jučer je na skupštini donekle upitnog legaliteta predsjednik postao HSP-ovac čime je utrt put da se već na slijedećoj skupštini govori o Varaždinskom županu i budućoj ulozi Radimira Čačića. Mislim da je sasvim izvjesno kako će Čačić izvisiti kao Varaždinski župan i to nije dobro u predizbornoj godini. Ima tu više problema, naime prvi od njih je taj što je Čačić u proteklih nekoliko godina svoje vladavine pokrenuo impresivni broj JPPova (javno privatnih partnerstava) koji bi u funkciju morali doći ove i slijedeće godine. Objektivno, Varaždinska županija je jedno veliko gradilište kao uostalom i sve drugo čega se Čačić ulovi jer je njemu rješenje svakog problema gotovo uvijek skriveno u građevinskoj operativi i nekom povelikom objektu. Žao mi je što Čačić neće dočekati lokalne izbore u ulozi župana jer me zanima kako ima namjeru izglasati županijski budžet za 2009 kada će dobar dio tih JPPova početi dolaziti na naplatu. S druge strane, ne zavidim baš niti novim vladarima Varaždinske županije jer s jedne strane imati će (kako se priča) stotinjak domjenaka i prigodnih otvaranja ali isto tako moraju porazmisliti o problemu kako namiriti sve te stavke iz budžeta slijedeće godine.

Naravno, isplivala je i činjenica da su dva HNSova vijećnika prebjegli što je i omogućilo promjenu rasporeda snaga i dok se Čačić sada nešto ljuti na HSLS, objektivno rezultat ove situacija je rasplet nakon stranačkog sabora od prije nekoliko mjeseci.

Nikome nije jasno koliko je struja u stvari trebala poskupiti, a još je manje jasno zašto bi se to moralo dogoditi. No naša brilijantna vlada odlučila je napraviti socijalnu mjeru protiv poskupljenja struje koja zahvaća (kako novine kažu) impresivnih 50% kućanstava u državi. Dakle, vlada će HEPu pokriti razliku od trenutne cijene struje do cijene struje nakon poskupljenja. To znači da će HEPu za kućanstvo koje troši do 2.000kwh uplatiti maksimalno 400kn (barem tako ispada po tarifnom cjeniku HEPa). Ova logika je doslovce suluda i besmislena i općenito jedna od apsolutno najglupljih koje je ova vlada ikada osmislila; socijalna pomoć se jednostavno ne radi na ovakav način. Energija za početak nije socijalna kategorija, 50% stanovništva nema socijalne potrebe a tih 166mil kuna koliko će to koštati (na razini cijele godine za cijelu državu) baš i nije neki novac. Populizam do te mjere da bi se netko morao uputiti do wikipedije i promijeniti definiciju. Sramota. Ajde, jedina dobra stvar u cijeloj priči je da ćete sada plaćati manji račun u svojim vikendicama (toliko o socijalnoj mjeri).

Bacite pogled na nesvakidašnju priču inspektora MUPa Josipa Gašparca koji je suspendiran zbog toga jer je prijavio Thompsona da bi “s vrha” ukinuli njegovu prijavu “jer su prestali razlozi” da bi se on pobunio i zaradio suspenziju. Volim gledati pravnu državu na djelu.

I posljednje, jedna umirujuća vijest. Božo Sušec kaže kako je sasvim OK ugostiti Ivu Sanadera da komentira utakmicu (kak je to zgodno da se baš poklopio sastanak s austrijskim predsjednikom i utakmica :). Dakle to je OK, navodno je i Berlusconi sudjelovao u takvim emisijama (barem 40-50 puta kaže Sušec iz čega zaključujem kako čovjek očito više gleda talijansku televiziju nego HRT što je obzirom na kvalitetu programa u posljednje vrijeme donekle i logično).

Misao dana:
Kada bi idioti letjeli, zgrada Vlade bi bila aerodrom.