Mračni blog

Nemam puno vremena, a popodne prašim put Krka na dva dana edukacije, a biti će vjerojatno i nešto alkohola, vidim da su neki podrumi predviđeni planom, a i neko maslinovo ulje, a očekujem i obavezno besmisleno gledanje u more… Idem se educirati malo o lean manufacturingu, i priupitati kako to izgleda umalobrojnim hrvatskim tvrtkama koje su krenule istim putem (ako vas to interesira s desne strane kliknite na Toyota ili TPS kategoriju i dobiti ćete popis dosadašnjih tekstova na tu temu). Imam nekoliko brzih i kratkih (tm by borja);

• Priča o Branimiru Glavašu se bliži svom donekle logičnom završetku. Pojma nemam tko je koga i donekle je lijepo gledati da se nakon toliko vremena neka pravda sprema na svoju egzekuciju – no mislim da u konkretnom slučaju ne treba živjeti previše u iluziji kako je pravda spora ali dostižna, nego treba prepoznati kako su se interesi pravde i neke dnevne politike u ovome trenutku poklopili.
• Nešto sam se jučer dopisivao s Quintanom pa smo krenuli pretresati političku scenu u hrvata i došli smo do otužnog zaključka kako u ovome trenutku ne postoji snaga koja bi HDZu mogla preoteti poziciju na slijedećim izborima. HDZ mudro manevrira s HSPovcima i HSSovcima, i kako se god okrenulo, ovi će zbrojeno dobiti recimo 40-45% glasova, a nakon odbijanja ovih koji nisu prešli prag plus malo manjina i njima sličnima eto ponovno natpolovične većine. To je tužni zaključak ali je jednostavno takav.
• Gledam ovaj porez na tajkune koji se predlaže. Veću glupost nisam čuo već godinama, kako se očekuje nametnuti nekakav takav porez na temelju nekih navodno kriminalnih djela koja se nikada na sudu nisu dokazala? Tko tu koga zeza?
• Ovih dana je završilo prikupljanje godišnjih prijava poreza na dobit, očekujem kako će vrlo brzo izletiti Šuki s podatkom o ever_growing profitu domaćih tvrtki. Vjerojatno će propustiti reći kako su u 2004 promijenili pravilnik o porezu na dobit kroz koji su značajno ograničili manevriranje tvrtkama kroz stavke amortizacije. Iako je takvo manevriranje uvijek vremenski ograničenog trajanja, oni ima konkretne pozitivne efekte na novčani tok svake tvrtke, pa ako će država ubrati u kasu ove godine više, utoliko će novčani tok gospodarstva biti lošiji.
• Nije li jučer trebao biti termin promjene cijene nafte?
• Izašao je danas kratki tekst o Bestseleru 2.0, prvoj hrvatskoj blogerskoj mreži u poslovnom dnevniku; urednik je po meni lošom opremom totalno rasturio bit članka, no sve što unutra piše i stoji. Bacite pogled (članak je dostupan i na webu). Thanks Borja.
  

Misao dana:
Don’t buy a single vote more than necessary. I’ll be damned if I’m going to pay for a landslide.

Ne da mi se pisati na široko u ovaj kasni sat, a tema o kojoj sam bio odlučio pisati nikako da se iskristalizira (a ima dvije u planu) pa sam odlučio napisati nešto o nekim filmovima. Ništa osobito važno.

Kako se u zadnje vrijeme dosta družim s Quintanom oko Bestselera 2.0 zanimala me i ta njegova fascinacija s Big Lebowskim, a koju dijeli zajedno s Lebowskim. U jučerašnjem dopisivanju uočio sam koincidenciju Quintane i Lebowskog kao dva bloga koja su nastala u (čini im se) donekle istome trenutku (Leb je naime svoj blog brisao više puta pa je malo teško rekonstruirati time_line), a oba su poprilično popularna, a i po javnom priznanju se međusobno poznaju – pa je stoga logično pitanje da li se uopće radi o dvije osobe ili samo jednoj, ili je to pak (kako kaže Quintana da su ga već pitali) neki sociološki eksperiment nad hrvatskim internetom?

Anyway, pogledao sam Lebowskog i film nije loš, istovremeno nije baš (prema mojem ukusu) antologijski kao što je to recimo Usual suspects, ili Shawshank redemption; ima sjajne karakterne glumce i očigledno je razina detalja na visini i to volim, jer ponekada samo kroz detalje imate u drugome, trećem, petom planu sasvim drugu priču koja se paralelno odvija.

Drugi film kojeg sam danas pogledao, a koji mi se poprilično dopao unatoč donekle rezerviranim kritikama je V for Vendetta kojeg je neki genije ingeniozno preveo kao O za Osvetu. Film ima sjajne dijaloge koji su dorađeni do granice kada ih nije moguće prevesti na hrvatski jezik – što je kvaliteta koja se vrlo rijetko susreće, i općenito iako se radi o ekranizaciji stripa, istovremeno se film i dijalozi između likova uredno mogu koristiti kao udžbenik o politici i kako bi se stvari trebale ili ne bi smjele rješavati. Jednoga dana kada napokon odlučimo dignuti kuku i motiku protiv vladajuće garniture, možemo iskoristiti V for Vendetta radi metodologije.

Treći film nije u stvari film nego najava Supermenovog povratka, a njega spominjem nakon asocijacije na zadnji post na blogu Zrinsko pismo o sukobu generacija. Naime, došao sam do zaključka da jedan od znakova po kojima možete shvatiti da starite je kada idete u kino gledati film koji je u stvari remake filma kojeg ste u kinu gledali kada ste bili mali (silne novogodišnje i ostale reprize na TVu se ne računaju). Ja sam gledao Supermena u kinu kada sam bio mali.
p.s. Bestseler zadnjih dana ima velikih problema s svojim serverom, a zbog niza događaja koje je tragikomično uopće spominjati do današnjeg dana nismo to uspjeli riješiti (problem će na vrlo spetakularni način biti riješen kroz dan-dva), tješimo se kako je i blog.hr svojevremeno imao problema sa severom i to ih nije spriječilo da budu najveći ;)

Misao dana:
Evey Hammond: Who are you?
V: Who? Who is but the form following the function of what, and what I am is a man in a mask.
Evey Hammond: Well I can see that.
V: Of course you can. I’m not questioning your powers of observation, I’m merely remarking upon the paradox of asking a masked man who he is.

Gledao sam jučer (preko oka) Nedjeljom u 2 i gledam onog lika kako se izvlači. Činjenica je da niti Stanković nije u cijelosti znao o čemu razgovara što se moglo zaključiti kroz neke od odgovora g. Zeca – no dotični se do kraja emisije nije pokazao kao osobito mudra osoba, više možda kao idealista i igrač pojedinih struktura koje su te iste strukture odbacile u času kada im više nisu bile potrebne.

Ono što je zabavno je kako je lik na vrlo javni način priznao kako su mu poslovi bili “namještani” kroz veze i poznanstva odnosno poziciju pojedinih političara.

Ono što je tragikomično je priča o nogometu, stadionu i svemu ostalome; jer je bilo vidljivo kako ovaj lik ima neracionalnu fiksaciju na nogomet i kako je strašno važno da imaju taj nogometni klub iako nema jasne vizije što s njime žele postići ili koju korist mogu iz njega izvući osim što je riječ o očiglednom rashodnom centru.

Kada sam prije neki dan napisao računovodstveni haiku, nisam napomenuo kako postoji realna mogućnost da tvrtka svoj kapital (ili tuđi) utroši na sasvim neracionalne načine. Jedan način je da npr. sagradite veliki stadion usred ničega (odnosno tamo gdje mu definitivno nije mjesto). U takvoj situaciji imate jasnu disproporciju između knigovodstvene vrijednosti te imovine (stadiona) i njegove realne tržišne vrijednosti (jer on objektivno nikome ne treba, barem ne u tom obliku).
Taj njihov stadion je spomenik jednom razdoblju na lokalnoj razini na isti način kao što je i Dinamov stadion spomenik jednog razdoblja na državnoj razini.

Kao što je to Quintana napisao na bestseleru revolucija ždere svoju djecu i g. Zec očigledno nije iznimka.

Misao dana:
Once you’ve seen one shopping center, you’ve seen a mall.

Gdje smo ono stali?

srpanj: Drugog srpnja počeo je Live Aid koji je kroz nekoliko koncerata širom svijeta pokušao napraviti pritisak na čelnike G8 da zaborave barem dio dugova afrike. Na gore spomenutom koncertu ponovno su na istoj pozornici svirali i svi članovi Pink Floyda što se meni osobito dopalo. Svega dva dana kasnije nacionalno vijeće za konkurentnost dalo je izvještaj o hrvatskoj nekonkurentnosti, a dva dana poslije dao sam si truda i malo financijski obraditi sjajni uspjeh presretača. Sedmog srpnja dogodio se teroristički napad u londonu čime se ispunilo jedno od manje popularnih predviđanja s moje novogodišnje liste. HSUovci su izgubili posljednju bitku za održavanje formule za izračun penzije a Hebrang je izjavio kako za preživljavanje zdravstva treba podnijeti žrtve. Svega dva tjedna nakon otvorenja autoceste do Splita počeli smo slušati apele vlasti da se koristi stara D1 cesta??? Njemački ornitonolozi skužili su kako ptice oponašaju zvukove mobitela, a nejinteligentniji među policajcima je poslao anketni list u kojem ste trebali upisati trenutno boravište ante gotovine. Krajem srpnja bio sam na dvodnevnom putu u Italiji, nisam se najeo ali sam se zato lijepo provozao dolomitima.

kolovoz: It was a dark and stormy night. jedna je od najproduciranijih rečenica koje otvaraju novele i postoji cijelo natjecanje u parafraziranju ove rečenice, a o tome sam pisao početkom kolovoza da bi se koji dan kasnije upitao što mi to slavimo petoga kolovoza (i još bolje pitanje; kako slavimo) – jer je na vidjelo izišlo brdo nekih zanimljivih nelogičnosti. Desila nam se i afera Liburnija za koju Ivo kasnije tvrdi da se nije niti dogodila. Nešto malo me brinula i rastuća cijena nafte što je također bilo u skladu s mojim očekivanjima. Posljednji vikend u kolovozu sam proveo u dubrovniku, a posljednji radni dan u američkom veleposlanstvu tražeći vizu za US of A.

rujan: je počeo potpisom ugovora o prodaji slobodne dalmacije, nešto malo znam o cijeloj priči i mislim da će se o ovome još puno pisati te da su posljedice dalekosežnije nego što se to misli. Počeo sam se spremati za moj put u ameriku, 24 sata nakon slijetanja postao sam naturalizirani amer, na “posao” krećem s ipodom u ušima i starbucks kavom u ruci. Postao sam i nekoliko fotografija na svom blogu, tj. linkova na fotografije (jedan od najposjećenijih postova u protekloj godini). Ponovno sam citirao Američke bogove i toplo vam preporučam ovu knjigu, jednu od najjezivijih knjiga koje sam pročitao iako nitko (barem ne značajan) ne pogiba do kraja knjige. Prva stvar po povratu je bio dim iz cigareta u importane centru. Ivo se poput blažene Marije ukazao po tko zna koji puta na HTVu. Kraj rujna (i početak listopada) sam dočekao u Rovinju baveći se konzultantskim poslom.

listopad: trećeg listopada Carla je rekla svoje povjesno DA, a danas svi znamo (ili barem mislimo) da znamo zašto. Odmah nakon toga izrazio sam svoj strah od naših pregovarača, a koji dan kasnije smo strah od EU zamijenili strahom od ptičje gripe. Osvrnuo sam se i na oglas od Iskorak-a, a sredinu mjeseca sam dočekao u gužvi stoljeća koju je stvorio summit srednje europskih državnika. Kupio sam si satelitsku navigaciju, posjetio marunadu i bavio se statistikom i matematičkim modelom ptičje gripe za koju Ivo kaže kako nije Clear and present danger. Kontemplirao sam i o jednosmjernim avionskim kartama, a u King Crossu sam naletio na Vesnu Pisarović (a ne Zmijanec, što samo govori o tome koliko se; a) razumijem u estradu, b) sjećam svojih studentskih kolega).

studeni: Studeni sam dobrim dijelom proveo u krevetu bolestan, a sve je počelu u Beču, na TVu je bio emitiran Lost in translation, a besramno sam kopirao i uputstvo o tome kako dati mito. Na interliberu sam na poklon dobio knjigu. A kraj studenog je definitivno obilježio moj blackberry koji je se dosada pokazao kao najbolji gadget kojeg sam imao ever. Imao sam i neku lamentaciju na temu državne uprave, a bavio sam se i neshvaćanju novinara između prihoda i profita, te stranim vlasnicima koji izvlače novce. A dao sam i svoj obol izglasavanju novog zakona o računovodstvu, a mjesec sam završio izražavanjem žaljenja i zgražanja na temu državnog proračuna.

prosinac: Kyoto sporazum je nastupio s prvim danom prosinca. Podijelio sam s vama link na stranice na kojima se nalaze posljednje riječi osuđenika na smrt. Vlada je parafirala sporazum s Austrijom, a moj blog je proglašen najboljim u godišnjem odabiru PCChipa (skupa sa jesus quintanom). Uhapsilo Gotovinu, mogu se digitalno potpisivati iako olovku još ne smijem baciti. Objavio sam i moj top50 koji je pomalo monoton, proslavio sam rođendan, porezna je poslala i ukinula rješenje o naplati PDVa (gdje sam objasnio kako to u stvari funkcionira, za razliku od neinformiranih izjava političara i ministara). HSS je dobio novog predsjednika, a cestarine su navodno pojeftinile, a Branko Milanović je objavio svoje skandalozno obrazloženje presude, te nam je još jednom priuštio “paradigm shift” na temu sudstva i koliko nisko u stvari možemo ići.

Prosinac nije gotov i u našoj državi nikada nisi na čistu što se može ili ne mora dogoditi u preostalih deset dana.

Misao dana:
Well I think we’ve sorted all that out now. If you’d like to know, I can tell you that in your Universe you move freely in three dimensions that you call space. You move in a straight line in a fourth, which you call time, and stay rooted to one place in a fifth, which is the first fundamental of probability. After that it gets a bit complicated, and there’s all sorts of stuff going on in dimensions 13 to 22 that you really wouldn’t want to know about. All you really need to know for the moment is that the Universe is a lot more complicated then you might think.

Promatram ovu priču o odšteti austrijancima i više mi fakat ništa nije jasno. Naime, svima je očigledno kako je načimanje te teme ekvivalent otvaranja konzerve s crvima i jedini pouzdani način za rješavanje tog problema je da otvorenu konzervu stavite u prvu veću.

Idemo to sada ovako promotriti; naime očigledno se spominju Osimski i Rimski sporazumi kao osnova kojom se izuzima pravo povrata imovine. Iskreno, nisam čitao niti proučavao ovu materiju, no ako ljudi kažu da po tim sporazuma nema obeštećenja valjda im treba vjerovati na riječ (iako prema onome što slijedi to i nije nužno tako jer, čini se, mnogi ne znaju čitati). Kao finalni dokaz Sanaderove nekompetencije, spominje se i široko citirani sporazum između bivše nam države i austrije (potpisan osamdesete) gdje se izrijekom kaže da Austrija;

…neće prema SFRJ zastupati austrijske fizičke ili pravne osobe ni u kojem zahtjevu nastalom kao izravna posljedica jugoslavenske mjere (o nacionalizaciji, op.a.)… niti će takav zahtjev poduprijeti…

Koliko god ja puta pročitao gore navedeni citat – jednostavno ne uspijevam pročitati kako se tu Austrija odrekla odštete za svoje građane. Ovdje samo piše kako Austrija neće pomagati građane u nastojanju da povrate svoju imovinu niti će ih u tome podupirati. Ne vidim kako bi takva rečenica mogla značiti da će Austrija zabraniti svojim građanima da pokušaju to pravo ostvariti samostalno kada im već naša vlada to dobrovoljno nudi?
Kada bi sada samo znali kada su se Sanader i njegov dobar prijatelj Schuessel (austrijski kancelar iliti ekvivalent Sanadera u austriji; to jer onaj lik koji je u plaćenom tv spotu prije izbora govorio o Sanaderu) to sve skupa dogovorili, onda bi znali možemo li tužiti Austriju za povredu ugovora :).
Tu je i pitanje ustavnog suda koji je propisao da svi građani, pa i oni strani imaju pravo na povrat imovine te je propisao da to vlada mora riješiti. To ne znači da oni moraju tu imovinu dobiti nazad, nego da se to pitanje mora (za početak) riješiti zakonskim aktom.

Da smo mi normalna država (a nismo), onda bi vlada zbog ovakvog direktnog pogodovanja morala pasti (i neće). Otvaranjem gore spomenute konzerve biti ćemo presedanom prisiljeni otvoriti i ostale konzerve na isti način; iz prve konzerve su izišli crvi, tko zna što će ispasti iz ostalih?

Samo da podsjetim kako je zgrada zagrebačke NAMAe u Ilici nekada bila Kastner-Oehler; ta zgrada sama vjerojatno vrijedi otprilike kao (ili možda nešto manje) od 117mil kuna na koliko je ministrica pravosuđa procijenila ukupni iznos odštete koji je potrebno isplatiti.

Na (tiskanim) stranicama PC-Chipa izašao je popis najboljeg i najgoreg na hrvatskom webu; skupa s jesus quintanom dijelim titulu najboljeg bloga za 2005 godinu. Kao što sam u posljednjem postu (ne anticipirajući novo izdanje pcchipa) citirao Andy Warhola koji je rekao da će u budućnosti svatko imati svojih petnaest minuta slave, čini se da je i mojih petnaest minuta stiglo.

Umjesto misli dana, parafrazirati ću Nick Caveov MTV music award acceptance speech iz 1996 godine:

To all those at PC-Chip,I would like to start by thanking you all for the support you have given me over recent year and a half and I am both grateful and flattered by the nomination that I have received in best blog category. The links and quotations given to my blog has not gone unnoticed and has been greatly appreciated. So again my sincere thanks.

Having said that, I feel that it’s necessary for me to request that my best blog recognition be withdrawn and furthermore any awards or nomination for such awards that may arise in later years be presented to those who feel more comfortable with the competitive nature of these award ceremonies. I myself, do not. I have always been of the opinion that my blog is unique and individual and exists beyond the realms inhabited by those who would reduce things to mere measuring. I am in competition with no-one.

My relationship with my muse is a delicate one at the best of times and I feel that it is my duty to protect her from influences that may offend her fragile nature.

She comes to me with the gift of writing and in return I treat her with the respect I feel she deserves – in this case this means not subjecting her to the indignities of judgement and competition. My muse is not a horse and I am in no horse race and if indeed she was, still I would not harness her to this tumbrel – this bloody cart of severed heads and glittering prizes. My muse may spook! May bolt! May abandon me completely!

So once again, to the people at PC-Chip, I appreciate the zeal and energy that was put behind my blog, I truly do and say thank you and again I say thank you but no…No thank you.

Yours sincerely,
mracniblog, Dec 3rd 2005