Mračni blog

Ovo je treći dio iz serije, prva dva dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje i ovdje. Ovaj tekst je čisto teoretsko/ekonomske prirode ali obećajem poantu na kraju, tako da budite strpljivi. Ovdje bih htio objasniti kako to da je u businessu u kojem sam ja sudjelovao koncept cijene i troška totalno rasturen i kako siva ekonomija djeluje na zdravo tijelo u industriji. Problem je kao što sam napisao teoretski u smislu da obuhvaća sve, a ne samo grafičare i primjenjiv je kao koncept na bilo koga, pa ako imate tvrtku i ako vam ovo što upravo krenem pisati nije poznato onda se dobro zamislite.

Dakle, temeljni problem u proizvodnji bilo koejg tipa je kako odrediti cijenu krajnjeg proizvoda. Na sreću, to je problem od pamtivijeka pa su ljudi pronašli više mogućih rješenja od kojih je vjerojatno najbolje ono koje govori o tzv. cost-price modelu (sorry, nisam završio ekonomiju pa ne znam za hrvatski izraz za taj koncept, no on sigurno postoji). U biti, temelj ideje je da se pobroje svi troškovi koji utječu na određeni krajnji proizvod i na to se doda marža (željena stopa profita) i voila, to je prodajna cijena proizvoda.

Idemo probati s jednostavnim primjerom tek toliko da shvatite i pobrojite što sve sudjeluje u trošku određenog proizvoda. Recimo da imamo stotinu araka papira koje treba saviti na pola, svaki od tih araka papira košta 1 kunu. Recimo također da nema nikakvih dodatnih radova i krajnja cijena proizvoda je trošak materijala (100 araka papira po 1kn = 100kn) plus rad koji je potrebno uložiti da bi obavili taj posao. Čini se vrlo jednostavno (zasada), zar ne? No problem nastaje kod rada i kako njega vrednovati.

Hipotetskom radniku za savijanje tih 100 araka treba (hipotetski) sat vremena rada i sve što nam treba je trošak rada tog djelatnika, pridodamo to trošku materijala, na sve skupa nadodamo našu maržu (profit) i to je prodajna cijena. Netto cijena rada jednog radnika u doradi papira kreće se između 13 i 18 kuna po satu. To znači da na tu cijenu treba dodati još skoro toliko poreza i doprinosa i u biti baratamo o bruto cijeni jednog radnog sat između 26 i 36 kuna. No da li je to tako? Prosječni radnik, ima skoro pa mjesec dana godišnjeg odmora, pola sata dnevno je njegova pauza, dio vremena troši na različite neproduktivne (nenaplative djelatnosti) od čistog čekanja na radnu operaciju do čišćenja ili održavanja radnog mjesta. Dio svog vremena nema što raditi, dio vremena (prosjek je oko 3-4%) provede na bolovanju…

Prevedeno, to ukratko znači da osoba kojoj bruto radni sat košta 30kn (dakle neka zlatna sredina) tvrtku godišnje košta oko 63.360kn. No 1/12 njegovog ukupnog radnog vremena odmah možete baciti na godišnji odmor, i tim troškom treba opteretiti njegov radni sat (ako uzmemo da je prosjek 176 radnih sati mjesečno) pa odjednom on više ne košta 30kn po satu nego 32,7kn što je skoro 10% više. Uzmemo li od toga dodatnih 4% za predviđeno bolovanje (koje ide na trošak poslodavca), cijena radnog sata se penje na 34,21kn.

Uračunamo li tu pauze, to je dodatnih 100 radnih sati i predvidimo li da je 80% ukupnog radnog fonda produktivno radno vrijeme ispada da je radno vrijeme na koje možete računati od svog zaposlenog oko 1400 radnih sati godišnje ili da njegova satnica kojom opterećujete proizvod iznosi impresivnih 45kn po satu bruto. No to nije sve, dotični radnik okupira neki poslovni prostor (koji ima neku najamninu), morate ga grijati ili hladiti, nabaviti mu radnu odjeću, pribor i potrošni materijal kojim radi, no to je i dalje samo vrh sante leda troškova koji se svode na taj jedan radni sat. Tu su troškovi knjigovodstva (koji u nekoj mjeru opterećuju i proizvodni sat radnika u proizvodnji), tu je direktor, tu je prodaja, tu je voditelj proizvidnje, tu je administracija koja brine o svim tim dokumentima… Kada sve posložite, bruto radni sat nisko kvalificirane osobe u doradi papira može vas koštati nekih 65-70kn po osobi (mogu elaborirati danima kako se dođe do te brojke). Naravno, sve skupa da bi izašli van s nulom i da kao poduzetnik niste ništa zaradili. Možemo sada teoretizirati da li je to 65kn ili može biti 50 ili je možda čak 80kn, no bit je tu i nije oboriva, trošak rada ako želite raditi korektno je opterećen mnogim faktorima od čega je čisti uloženi rad samo jedan segment priče.

I sada se desi situacija da vaš konkurent odluči svoje ljude platiti na crno i po satu; oni nemaju nikakve beneficije za godišnje odmore, oni ne koriste bolovanja jer onda nisu plaćeni, oni ne plaćaju poreze ili doprinose jer su plaćeni na crno. Njihov radni sat je neusporedivo jeftiniji, i ako smo krenuli sa 100kn materijalnog troška (za papir), na to dodali radni sat radnika koji koristi sve beneficije koje zakon garantira, njegov sat je cca. dodatnih 65kn troška, na sve skupa smo dodali recimo 20% neke marže (i to na rad, na materijal su marže daleko niže) dođemo do toga da će savijanje 100 araka papira koštati krajnjeg korisnika nekih 180kn + PDV.

Istovremeno, čovjek koji radi na crno i koji je plaćen 15kn po satu na ruke na kraju dana, isti će posao obaviti za 100kn + 15kn troška za rad + 15kn profita poslodavca + još dodatnih 15kn za pranje novca i i dalje ste na 145kn po proizvodu tj. i dalje ste 20% jeftiniji od gore spomenutog poslodavca koji je odlučio sve raditi na čisto i ok.  20% razlike u cijeni proizvoda je razlika zbog koje će se svaka osoba koja se bavi nabavom dobro zamisliti kome će povjeriti posao.

45kn koliko košta rad radnika na crno (15kn njemu, 15kn poslodavcu, 15kn za pranje i peglanje) je otprilike iznos koliko vas košta jedan radni sat radnika bez da je ovaj išta napravio i bez da ste u to uračunali bilo koji drugi trošak koji opterećuje radni sat tog čovjeka.

Možemo mi sada diskutirati o koječemu, o tome moramo li platiti čovjeka baš 15kn netto (ovo je posao u kojem je vještina kritična i o njoj ovisi ne samo brzina nego i kvaliteta obavljenog posla; a vještina se mora nagraditi), možemo li grijati malo manje ili raditi bez hlađenja, možemo li poslovni prostor unajmiti a ne kupiti, možemo li štediti na potrošnom materijalu, možemo li ljude plaćati po učinku, možemo li angažirati studente… Puno toga je moguće, no to ne možete raditi za sve radnike i ne možete to raditi cijelo vrijeme. Uočite da je jedini prostor za napredak smanjenje troška, a to znači manja plaća, manje godišnjeg, veći fond radnih sati, dignuta učinkovitost… Probajte razmišljati malo kao poduzetnik, razmislite gdje vi ili vaš poslodavac “reže” da bi postigao željenu razinu troška?

A znate li što je najporazniji učinak ove cijele priče? To je da ako odlučite raditi korektno i pokušate svoje ljude platiti onoliko koliko ste se dogovorili, na kraju mjeseca, kada poreznoj upravi treba predati dokumente i obračun poreza za prethodni mjesec, tada ste vi veliki dužnik i tvrtka koja mora platiti, vi ste krivi što se ne puni proračun, dok je ovaj drugi, koji radi na crno iz garaže (a koji je potrošni materijal ponekad i drmnuo iz svoje matične firme u kojoj radi preko dana) dužan doslovce ništa ili vrlo malo.

Misao dana:
The cost of a thing is the amount of what I will call life which is required to be exchanged for it, immediately or in the long run.

Osim što je Blanka skočila 208 centimetara (za što mi poznavatelji kažu da je jako puno), imamo mi još vrhunskih rezultata po kojima se možemo pohvaliti a koji nas pozicioniraju u sami svjetski vrh.

Prije nekoliko dana nas je tako zapljusnuo podatak KPMG-a koji kaže da smo mi najskuplja zemlja na planeti za rad. Naravno, ovo je malo pogrešno za reći tek tako jer su zahtjevi i metodologija relativno specifični i ionako zahvaćaju relativno mali broj ljudi, no rezultat je takav kakav je. Čisto da budemo jasni, KPMGova anketa računa ukupna bruto davanja na plaće u najvećem mogućem poreznom razredu i to na dvije visine ukupnih godišnjih bruto primanja; 100.000 i 300.000 USD.  Ovako gledajući tu cifru to se čini jako velikim, no ako gledamo da je 100.000 USD ekvivalent mjesečne bruto plaće od 44.166kn, a na što Hrvati rekorderi moraju isplatiti impresivnih 53,5% poreza i davanja što nam dje netto plaću od 20.537,19 kuna, a što je pak neka middle management plaća (solidna ali ne i spektakularna). Još kada pribrojimo tome i Jadrankin harač, ispada da je plaća 19.715,70kn što ukupnu poreznu presiju na plaću podiže na impresivnih 55,36% što nas čini svjetskim rekorderom.

Eh sada, neki dežurni moralisti bi mogli reći kako su to astronomske plaće i kako ekipa koja ima takve plaće može i platiti takve poreze. Tu se ne bih složio jer je upravo middle i senior management taj koji mora osigurati radne uvjete, know-how, proizvodnju i prodaju koja će osigurati plaće ovima na nižim razinama piramide. Koja je motivacija nekom middle manageru a koji je završio dobru školu da ide u Hrvatsku ako bi za istu plaću u npr. Norveškoj dobio cca. 40% veći netto? Klima je definitivno naklonjena nekim drugim ljudima i nekim drugim principima i jedan dio problema u kojem se nalazimo možemo direktno zahvaliti upravo ovakvom sustavu plaća i oporezivanja plaća.

Kako stojimo u poreznoj presiji može se lijepo vidjeti iz grafikona (klikni za veću sliku), jest da je na ovoj slici Slovenija ispred nas no to je bilo prije Harača.

Prošloga je tjedna i Svjetska banka dala izvješće o pristupanju Hrvatske EU te preprekama koje nas prema tamo čekaju. To je izvješće dočekano prilično katastrofičnim člankom na stranicama Jutarnjeg a koji u principu potvrđuje ne samo ovo gornje o poreznom opterećenju na plaće nego i o ostalim elementima koji dramatično utječu na konkurentnost hrvatskog gospodarstva u cjelini.

Međutim, to je primjer kojim Svjetska banka u najnovijoj studiji o Hrvatskoj želi pokazati da sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj ne potiče ljude da sudjeluju na tržištu rada. Stvara se kultura ovisnosti o naknadama i ljudi su manje motivirani tražiti posao. Stopa zaposlenosti radne snage u dobi od 15 do 64 godine u Hrvatskoj iznosi tek 57,1 posto, dok u mnogim zemljama EU prelazi 70 posto.

Ništa od ovoga nije osobito novo, kao što smo vidjeli gore davanja na plaće su iznimno visoka (i, iako su ona manja na “uobičajenim” plaćama i dalje su vrlo visoka) i to nas čini nekonkurentnim jer za isto vrijeme provedeno na radnom mjestu, trošak rada po jedinici vremena ili jedinici mjere je u hrvatskoj proporcionalno veći. Istovremeno, imamo iznimno nizak postotak radno sposobnog stanovništva u čemu smo također među vodećima u europi, a pritom nam je mobilnost radne snage ali i sposobnost zaposlenika da otpusti neefikasne ili radnike viška u stvari jako ograničen. Ako na to još samo dodate primjerice broj praznika koje imamo sve skupa nas dovodi do toga da smo mi jedna iznimno nisko produktivna zemlja te je temeljni zaključak koji kaže kako smo rast proteklih godina temeljili na stranim investicijama (bile one direktne ili putem kredita) u stvari u cijelosti točne.

Taj model rasta je stao i sada ćemo napokon morati početi raditi, no pozicija u kojoj se nalazimo nas dugoročno diskvalificira jer smo u međuvremenu kreirali državni aparat koji neće otići samo tako, a od naših političara koji su ionako arhitekti stanja u kojem se nalazimo ne možemo očekivati rješenje problema.

Ukratko, mislim da se slika oko toga gdje se točno nalazimo polako ali sigurno kristalizira. Samo to saznanje bi moralo pomoći da se odredi smjer u kojem se moramo kretati da bi izišli iz problema u kojem se nalazimo (a koji, iako potenciran, nije uzrokovan svjetskom krizom) – pitanje je samo imamo li mi ekipu koja je to u stanju iznjedriti?

Misao dana:
Life’s most urgent question is: What are you doing for others?

Danas su na redosljedu sjednice Sabora promjene Zakona o doprinosima kojima:

Hrvatski bi sabor u sutrašnjem nastavku pete sjednice trebao razmotriti prijedlog novog zakona o doprinosima, kojim bi se propisalo da poslodavci prvih godinu dana ne moraju plaćati doprinose za zdravstveno osiguranje za one koji se prvi puta zapošljavaju.

Vlada ističe da će novi zakon, koji bi na snagu trebao stupiti od 1. siječnja iduće godine, stvoriti uvjete za bolju naplatu doprinosa i suzbijanje sive ekonomije na tržištu rada i zapošljavanja.

Čini se kako su promjene zakona loše pripremljene i iako je izgovor da se radi o usklađenju s pravnim stečevinama EU, činjenica je da zakon raste s 98 na čak 261 član (detaljniji tekst o tome je napisan u novom Lideru, sorry ali nema link na webu). Više o tome možete naći na saborskom internetu.

Svjetski novitet je, kako kažu stručnjaci i to da ćemo od sada plaćati i zdrastveno i mirovinsko osiguranje na imovinu, pa ćete tako (potencijalno, ako zakonodavci ne skrše tu glupost u startu) morati plaćati zdrastveno i mirovinsko na voćnjake ili oranice, a sasvim sigurno na imovinu koju koristite za stjecanje dohotka (što je već pokriveno drugim zakonima).

Toliko o tome kako HDZ neće oporezovati imovinu (znam da tehnički gledano ovo i dalje ostaje točno, no faktično ćete morati plaćati doprinose, vjerujem da je svakom HDZovom glasaču vrlo jasna ova semantička a osobito financijska razlika :).

Također, vlada otkriva toplu vodu i predlaže osnivanje novog registra obveza po doprinosima iako to tijelo odavno postoji i zove se Regos. Regos je zabavan i po tome što je to rijetko moderno i informatizirano tijelo no iz mnogobrojnih razloga redundancija iz sustava do dana današnjeg nije uklonjena. Primjerice, unatoč tome što Regos posjeduje apsolutno sve podatke vezane za doprinose i dohodak zaposlenih, tvrtke i dalje moraju o tome izvještavati i FINAu i Poreznu upravu (na mjesečnoj i godišnjoj razini).

Ovaj zakon još jednom pokazuje kako pisci takvih rješenja nemaju elementarno poznavanje sustava i kako on funkcionira, te kako svojom nesmotrenošću samo kreiraju dodatne otežavajuće okolnosti za poslovanje u ovoj ionako preopterećenoj državi.

Misao dana:
The nation should have a tax system that looks like someone designed it on purpose.

Zamislite slijedeću situaciju.

Školovali ste se godinama, završili MBA, specijalizaciju ili što već, napredovali kroz hijerarhiju u danas radite u nekoj tvrtci i imate vrlo solidnu plaću od 20 tisuća kuna. Da li znate (onako napamet) koliki je namet na iznos vaše netto plaće?

Pa ako stanujete u Zagrebu, na svaku kunu svoje netto plaće državi morate isporučiti dodatni 1,023kn poreza, doprinosa i još nekih sitnijih nameta.

Istovremeno, ako ste slučajno kupili npr. dionice INAe za recimo milijun kuna i ubrali u nekoliko tjedana cca. 300-400.000kn razlike u cijeni, na taj iznos ne morate platiti porez.

Porezni sustav koji je kod nas na djelu je dizajniran na način da se manji dio transfera događa prema siromašnima, da srednji sloj ima vrlo malene porezne olakšice te da su njihove plaće iznimno opterećene, dok recimo bogati porez uopće ne plaćaju (dakle neće ga platiti Željko Čović za svoj manevar s dionicama Plive ili Damir Polančec za svoje opcijske dionice Podravke).

Jedan od razloga zašto ne postoji porez na kapital je želja države da oživi tržište kapitala (istovremeno, uz izuzetak prodaje INAe država rijetko koristi to isto tržište kako bi prodala svoje tvrtke ili plasirala financijske dokumente), no čini se da se stvar pomalo otela kontroli jer je proteklih 17 godina u nedostatku takvog poreza stvorio cijeli niz nekih čudnih likova. Jurčić u svome gospodarskom programu predlaže porez na kapitalnu dobit što je uobičajeni porez u svijetu te je sasvim očekivano dočekan na nož.

Update: čisto da dobijete neku sliku o poreznim opterećenjima u drugim zemljama pročitajte članak u Lideru. No kada računate kolika bi bila razlika na vašem osobnom dohotku,morate računati od bruto iznosa, dakle ako je kod nas davanje na plaću oko 100%, to znači da je davanje iz bruto iznosa oko 50%, tako da smanjenje presije za 10% odgovara rastu netto plaće od 20%.

Što mislite o cijeloj priči?

Misao dana:
The nation should have a tax system that looks like someone designed it on purpose.

Razmišljajući kako već petnaestak dana nisam napisao niti jedan “ozbiljni” poslovni tekst, tražeći temu a istovremeno se suzdržavajući da napišem nešto o trenutnom stanju u Tvornici duhana Zagreb (osim da im napišem Pozdrav iz Rovinja) tema je nekako ispala sama od sebe tijekom popodnevnog treninga kojeg sam imao u uredu (nikakav sport nije u igri nego trening za upotrebu jedne nove aplikacije), a ilustrira besmislenost hrvatskog poreznog sustava i njegovu povremenu kontradiktornost u odnosu na međunarodne računovodstvene standarde.

Naime, tijekom popodnevnog zadatka naletili smo na problem izračuna troška zalihe. Kada tvrtka kupi neki artikl taj artikl se stavlja na zalihu (skladište) i osim činjenice da se na skladištu nalazi x artikala moramo zabilježiti i njihov trošak. Međunarodni računovodstveni standardi ili skraćeno MRS (koje se i hrvatska obvezala poštivati) počivaju na načelu da rezultati poslovanja moraju iskazivati fair vrijednosti. Ovo je naravno vrlo široka definicija i teško je na jednostavan način odrediti što bi fair vrijednost bila, no upravo zato postoje MRSovi koji definiraju za svako područje poslovanja što to točno je. Po hrvatskom zakonu (onako napamet, bez provjere, to bi morao biti ili zakon o porezu na dobit ili pravilnik o porezu na dobit) definirano je kako se kao metoda izračuna troška zalihe koristi prosječna metoda. Zakonskim “cementiranjem” metode izračuna troška vrlo često se onemogućava fair izračun troška zalihe, a kroz takvu odluku proizlazi i cijeli niz besmislenih situacija koje ću pokušati ilustrirati.

Kako bi dramaturgiju doveli do krajnjih granica, pretpostavimo da kupujemo jedan artikl u dva primjerka. Prvi primjerak smo kupili na veliko (u primjerice nekoj posebnoj ponudi na sajmu, platili avansom) i njega smo platili 1kn, a drugi primjerak smo kupili u nekom nepovoljnom trenutku, s velikom odgodom i platili ga 100kn. Slijedeći slovo zakona, prosječna cijena naše zalihe je (100+1)/2=50,5kn, i to se zasada čini OK. No, ako prodamo ovaj prvi komad po cijeni od recimo 30kn (što je sjajno, jer smo isti taj artikl kupili po cijeni od 1kn, te smo time ostvarili maržu od skoro pa svemirskih 3000%), po metodi prosječne cijene umjesto da skinemo sa zalihe nabavnu vrijednost prvog primjerka a to je bilo, podsjetimo se 1kn, mi smo obavezno skinuti prosječnu cijenu artikla, a to je 50,5kn. I što je najzabavnije, na ovoj transakciji smo obavezni knjižiti 20,5kn gubitka unatoč tome što smo objektivno zaradili 29kn! Kada prodamo ovaj drugi primjerak, a njega prodamo po recimo 110kn (jer znamo da je to bila narudžba jednog primjerka, neka vikend akcija ili bilo koji drugi razlog koji može opravdati ovako suludu kupovinu) tada ćemo na tom artiklu knjižiti dobit od 59,5kn iako je stvarna razlika u cijeni (famozni RUC) bila svega 10kn.

Na kraju balade, ne samo da ćete imati totalno pogrešne statistike, jer će prvi kupac na kojem ste žestoko zaradili iskazivati gubitak po transakciji, dok će drugi pokazivati razmjerno visoku dobit iako je ona objektivno 6x manja; nego vas i poreznik u nadzoru može teretiti radi toga što ste prodali proizvod ispod razine troška (koja je, podsjetimo se, izračunata prosječnom metodom). Ako se osjećate zbunjenim ili vam nije jasno kako se to dogodilo – to je sve u redu, sve je po slovu zakona.

Alternativne metode (one koje nisu dozvoljene) su dobro poznati FIFO i LIFO (gdje se vrijednost zalihe iskazuje kao prosječna vrijednost, ali se prilikom prodaje od vrijednosti zalihe oduzima trošak prve nabave u FIFO metodi, odnosno zadnje u LIFO metodi – pa to vrijednosno ispadne fair vrijednost). Treća metoda je specifično, gdje se praktički svaki artikl prati zasebno.
Problem odabira metode izračuna troška zalihe je vrlo važan jer ovisi o okolini u kojoj poslujete. Prosječna metoda koja je kod nas zakonom propisana je dobra metoda na stabilnim tržištima gdje postoje male oscilacije u vrijednost robei; no ako poslujete na tržištu koje je podložno inflaciji (što mi na svu sreću nismo) ili poslujete s artiklima kojima se rapidno mijenja tržišna vrijednost (dakle zamislite da trgujete naftnim derivatima i u ponedjeljak INA odluči povisiti ili sniziti cijene, a vaš tank je pun goriva), ili vam je zaliha osjetljiva na tečajne razlike (primjerice imate milijune kuna zaliha računalne opreme koju ste kupili u dolarima a istovremeno Al Qaida zvekne avionom u neki neboder) tada imate ozbiljnih problema, jer ne samo da gubite neizmjerno vrijednu analitiku po kupcima (tko je profitabilni kupac a tko nije) nego se izlažete nepotrebnom i u principu forsiranom poreznom prekršaju (u praksi se ovo ne događa, no već vidim nekog nadobudnog poreznika kojem bi u sumraku razmišljanja to moglo pasti na pamet), a da ne kažem kako vam je vrijednost zalihe na skladištu nerealno iskazana što u krajnjoj liniji direktno utječe na financijske rezultate – a sve samo zato jer je neki genije odlučio da je prosječna metoda baš super.

Misao dana:
Watch, listen, and learn. You can’t know it all yourself.. anyone who thinks they do is destined for mediocrity.