Program gospodarskog oporavka

Čitam baš u novinama kako MMF možda i nije tako pohvalan prema našim vladajućima kako ovi to pokušavaju predstaviti. Pa eto kaže članak:

Zajednička crta svih preporuka je da država mora smanjiti poreze i istodobno početi znatno štedjeti. MMF ne navodi koje bi poreze trebalo smanjiti, no moderna ekonomska teorija inzistira na smanjenju poreza koji opterećuju rad jer tako države postaju konkurentnije. U hrvatskome je slučaju riječ ne samo o smanjenju poreza na dohodak, nego i o smanjenju doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Ti se prihodi djelomice mogu nadoknaditi privatizacijom, čiji nastavak MMF preporučuje, baš kao i smanjenje izdataka za mirovine i zdravstvo te kontrolu troškova. (jutarnji)

Istovremeno, u ne osobito dalekoj zemlji Velikoj Britaniji njihova nova vlada radi (naoko) istu stvar:

Najavljeno je da će se proračun svih ministarstava, osim zdravstva i odjela za međunarodni razvoj u ministarstvu vanjskih poslova, smanjiti za 25 posto. Popust bi mogli dobiti i obrazovanje i obrana. Budući da za ove vlade Britanija neće uvesti euro, odjel za pripremu za uvođenje europske valute u ministarstvu financija odmah se ukida. (jutarnji)

Dokument naše Vlade o planu provedbenih aktivnosti možete pronaći na stranicama Vlade i to ovdje. Ovaj dokument, ako ga promotrite u biti je vrlo površan i ja ne vidim tu nekih velikih pomaka osim onih koji su demagoške prirode. O porezu na dohodak i efektima koje će te promjene napraviti već sam pisao u Superhik naciji, no ono što je bit tog konkretnog i dosada najznačajnijeg manevra je u biti preraspodjela poreznog tereta bez stvarne preraspodjele jer država u biti održava status quo uz minimalne promjene. Dakle, osim što iz demagoških ponuda možete reći da će određena grupa ljudi dobiti do 130kn više na mjesečnoj razini, istovremeno su ukinute porezne olakšice te je možda tih mjesečnih 130kn manje od povrata kojeg dobijete na godišnjoj razini – no, što je daleko najbitnije taj novac vlada nije dala iz svog džepa nego džepova lokalne uprave/samouprave pa nije da ih boli previše. I posljednje, ali u biti daleko najvažnije, ova promjena zakona o porezu na dohodak neće učiniti hrvatskog radnika nimalo konkurentnijim.

Prošloga tjedna izglasane su promjene i Zakona o porezu na dobit koji regulira dobit poduzeća i dok se načelno slažem s temeljnom idejom, upozorio bih da je sve što je regulirano i do sada u biti bilo zabranjeno, no zbog nemoći kontrolnog aparata da se bori s time (jer, osim ako ste sretnik, onda financijsku kontrolu dobijete možda jednom u deset godina a ne svakih šest mjeseci ko neki :) oni su odlučili dopisati nekolicinu administrativnih mjera od kojih su barem neke totalno paušalne i teško da će proći test ustavnog suda (zato jer ministarstvo financija iz nekog razloga pretpostavlja koja je minimalna razina profitabilnosti pojedinih poduzetničkih poduhvata što je u direktnoj suprotnosti sa slobodom poduzetništva), a da i ne spomenem kako je pitanje limitiranja s kojim se državama smije a s kojima ne smije poslovati u biti besmislena odluka koja će zaustaviti samo najtuplje praonice novca i koja jeu suprotnosti s međunarodno priznatim pravilima o slobodi protoka kapitala.

Mimo gornjega, ako gledate rezove, u biti svi rezovi s prihodne strane a koje je Vlada predložila i usvojila ne odnose se na prihode koje ostvaruje sama Vlada, nego na prihode koje imaju druge pravne osobe unutar državnog ekosustava. Da me krivo ne shvatite, vodne doprinose, doprinose za šume, spomenike i ostale naravno da treba rezati – no to su sve rezovi na drugima (kao i onaj potez sa smanjenjem pretplate HRTu), dok je vlada sama napravila vrlo malo u svojoj domeni.

Od zanimljivosti, otkrio sam primjerice da na stranici 10. programa, pod stavkom izrade jedinstvenog registra zaposlenih u državnoj upravi postoji stavka koja se doslovce zove “ukidanje Odluke Vlade o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima za sva tijela državne uprave” što bi valjda značilo da je do sada izračun plaća bio centraliziran a sada to valjda više neće biti (što je nekako u suprotnosti s idejom o jedinstvenom registru).

Kako god bilo, promatrajući sve te silne mjere, gdje se među mjere ubacilo svega i svačega uključivo i normalne aktivnosti pojedinih državnih tijela, nije teško zaključiti kako je u biti sve i dalje “business as usual” te kako bitnih pomaka u stvari i dalje nema. Reže se tamo gdje nije njihovo i gdje neće direktno osjetiti posljedice tih rezova (recimo, Hrvatske Šume koje navodno zapošljavaju puste tisuće ljudi, zašto oni nikada ne štrajkaju?), reže se tamo gdje se u biti samo pretače iz šupljega u prazno, ili se donose epohalne odluke koje su u biti socijalističko-administrativnog tipa koji će samo produbiti prostore nekompetentnim ljudima da zbog svoje ograničenosti odlučuju o tome što je a što nije opravdano u visokokompetitivnom poduzetničkom svijetu (porez na dohodak tj. porez na dobit).

Nijedna od mjera koje su predložene neće povećati konkurentnost hrvatskog radnika, nijedna od mjera neće napraviti imalo značajniji pomak u kratkome roku i što je najbitnije od svega; nijedna od mjera neće napraviti značajnu uštedu u državnom proračunu i tu uštedu prevaliti na gospodarstvo kojem očajnički nedostaje svaka kuna.

A da je to baš tako kako tvrdim biti će vidljivo vrlo brzo kada Vlada izađe s prijedlogom rebalansa proračuna.

Pitanje je stoga samo kada će ovaj plan biti zamijenjen nekim novim, boljim, radikalnijim i dugoročno “uspješnijim”.

Misao dana:
Not all motion is action.

(Porezna) Čudovišta

Ne znam koliko ste vidjeli najavu novih poreza na imovinu koju je jučer (iz neba pa u rebra) najavio ministar financija Ivan Šuker? Rečeno je puno toga u malo vremena i bez pretjeranog smisla no jedan od dijelova koji je mene zainteresirao je slijedeći:

Ministar financija Ivan Šuker pojasnio je da će poduzetnici koji su i vlasnici jahti ili apartmana morati na kraju godine prikazati da su na jahti zaradili sedam posto od nabavne vrijednosti plovila, ili da ostvaruju prihod od najmanje pet posto od nabavne vrijednosti apartmana…

…Šuker je rekao i kako je bio čest slučaj da jedan poduzetnik osnuje tvrtku na području državne skrbi koja bi dobro poslovala, ali bi koristila olakšice koje joj pruža status područja od posebne državne skrbi, i tvrtku u Zagrebu koja bi, uobičajeno, poslovala s gubitkom. Time se sprečava prelijevanje dobiti s jednog društva na drugo.

Izmjenama se uvodi i plaćanje poreza na dobit po odbitku po stopi od 20 posto na sve usluge koje su plaćene osobama sa sjedištem u državama kojima je porezna stopa ispod 12,5 posto. Naime, time bi se trebale spriječiti najčešće fiktivne isplate tvrtkama u poreznim oazama, a točan popis država na koje se to odnosi Šuker će tek donijeti. (tportal)

Treba odmah razgraničiti nekoliko stvari, a prva od njih je ova prva rečenica citata koja je duboko sporna iz puno razloga. Kao prvo, ima apsolutno smisla da troškovi vlasnika pa i darovi u naravni budu oporezovani kao dohodak što oni u biti jesu (jer, da nema tog dara onda bi morali kupiti tu uslugu na tržištu). No to nije baš tako jednostavno, jer (barem po mom mišljenju), poduzetnik, direktor ili predsjednik uprave bi morao imati neka veća prava nego što mu to uobičajeno pripadaju. Ja znam reći da je u takvim situacijama dobrobit tog poduzetnika/vlasnika/direktora direktno povezano s dobrobitio tvrtke kojom upravlja, no jednako tako, mi kakvi već jesmo (od mesa i krvavi) često znamo pretjerati i iskoristiti i uzeti više nego što je primjereno. Svejedno, pitanje je da li se takav trošak može regulirati administrativnom mjerom i primjerice reći da je minimalni prihod koji je potrebno ostvariti sedam posto vrijednosti plovila? Ugostite primjerice svog stranog gosta na jahti i potpišete ugovor od 100 milijuna nečega što samo po sebi nema veze sa samom jahtom i hoće li onda to porezna priznati kao prihod te jahte ili ne? Što ako je loša sezona, uostalom da li je realno ostvariti 7% vrijednosti jahte u jednoj godini?

Što ako ste se primjerice odlučili uzeti neki apartman (na moru, planini ili pak stan u gradu) kao kompenzaciju za teško naplativi posao i u biti ste tako samo spasili svoje potraživanje? Ili, što ako se bavite čistim mešetarskim poslom pa ste primjerice pokupovali par stotina tisuća kvadrata nekog zemljišta ili neke zgrade koje će stajati nekoliko godina dok ne ishodite sve dozvole (eto, recimo HOTO već četiri godine ima brdo nekretnina u svom vlasništvu a koje su prazne)?

A ova fora s porezom na dobit je u najmanju ruku smiješna, naime to je još jedan administrativni potez kojim se želi spriječiti odlijevanje novca u inozemstvo. No, kao što su poduzetnici sposobni i snalažljivi da li netko doista misli da će ovakva mjera spriječiti bilo koga osim onih doista najmanje upućenih u problematiku poreznih oaza? Da, nakon ovoga neće više biti moguće plaćati direktno u Panamu pa koliko god trošak bio opravdan (recimo puno je brodova s panamskom zastavom), no platiti ćete umjesto toga u njemačku ili švicarsku pa će onda oni na temelju trostrukog ugovora proslijediti dalje. Osim toga, neke tvrtke iz totalno legitimnih razloga koriste porezne oaze kao mjesto za registraciju poslovanja. Primjerice, Google koristi Delaware za neke svoje aktivnosti i da li će onda i na te transakcije biti potrebno platiti porez?

Sve ovo skupa se us tvari svodi na jedno te isto. Baš kao i s prijedlogom promjena Zakona o poreza na dohodak motivacija zakonodavca uopće nije harmonizacija poreznih prihoda, niti ima neke strategije kako želimo uprihoditi te poreze nego je pozadina cijele priče samo krpanje rupa u državnom proračunu; nema tu diskriminacije ili neke osobite inteligencije nego čisto brute_force krpanje proračunskih rupa. Drugi motiv je nemogućnost i nesposobnost državne uprave da razlikuje sumnjive transakcije od onih legitimnih pa se stoga administrativnom mjerom ograničava poslovanje (što će se opet odraziti na onaj famozni Doing Business svjetske banke).

Slični prijedlog postoji i za automobile i oporezovanje automobila koji su u biti već poprilično oporezovani u Hrvatskoj te su bitno skuplji nego u drugim zemljama. Ne bi li bilo pametnije da se krene razmišljati o malo drugačijem pristupu problemu? Primjerice u drugim zemljama automobili su već odavno oporezovani Zelenim porezima. To bi otprilike moglo značiti da bi država recimo mogla smanjiti poreze i trošarine na uvoz automobila što bi automobile učinilo bližima pučanstvu (da, znam da trošimo velike novce na automobile no s pozicije sigurnosti i učinkovitosti smo i dalje nekih 10-12 godine u prošlosti). Smanjenjem trošarina u času kada su prihodi od uvoza automobila na donjem minimumu ništa se osobito ne bi dogodilo osim što bi pospješili prodaju novih automobila s jedne strane, srušili cijenu polovnih automobila s druge što bi neminovno živnulo taj industrijski sektor (a i izbjegli bi ovakve bombastične naslove). Mimo toga, uvođenjem zelenih poreza odjednom bi država dobila milijun i nešto novih poreznih obveznika koji bi razliku između smanjene trošarine i onoga što je država do sada uprihodila u one_off transakciji naplaćivala tijekom dužeg niza godina. Mimo toga, sustav zelenih poreza stimulira alternativne pogone i čiste i učinkovite automobile pa bi stoga imali i kakav-takav efekt na okoliš koji, koliko god mi primitivni bili, nije zanemariv.

Nažalost, naši vlastodršci nemaju osobite vizije a još manje strategije kako se postaviti prema prikupljanju poreza, te nove poreze smatraju isključivo flasterom na proračunsku potrošnju i ono što će se desiti (kao što već sada u biti imamo slučaj) je da će porezni sustav koji je u svojoj biti relativno dobro osmišljen biti prekrajan za dnevno-trezorske potrebe ministarstva financija bez razmišljanja o dugoročnim implikacijama pojedinačnih odluka na ukupni porezni sustav.

Misao dana:
The nation should have a tax system that looks like someone designed it on purpose.

Superhik nacija

O utjecajima reforme sustava poreza na dohodak sam već pisao prije nekoliko tjedana (vidi originalni tekst ovdje). U međuvremenu Vlada je izašla sa svojim prijedlogom i sada možemo reproducirati na stvarnom uzorku kako će izgledati novonastala distribucija plaća. Opet, kao i posljednji puta, u kombinaciji s Markom Krištofom napravio sam malu analizu (on je radio brojeve a ja piskarao, tako da i njemu ide barem polovica slave :). Prvi graf sada izgleda ovako:

Odnos starog i novog obračuna plaće

Dakle, kao što se vidi iz priloženog grafa (kliknite da bi ga uvećali), praktički svaka plaća čiji je bruto do 22.800 kuna raste. Ovisno o rasponu neke rastu više, neke manje (cijeli jedan raspon je gotovo ravan sa 122kn što će ujedno biti i povećanje za veliku većinu ljudi), da bi onda rast počeo padati i u rasponu bruto plaće od 22.800kn do nekih 42.800 kuna nitko neće profitirali ali odmah nakon toga zbog zadnje stope poreza na dohodak plaća u biti ide strelovito gore. Zanimljivo je da je rast plaće za veliku većinu ljudi u biti na razini 1-3% netto iznosa plaće, dok za ove “teškaše” taj rast može iznositi i do 7% netto iznosa.

Ukratko, koliko god mala bila populacija ljudi koji primaju velike plaće (one čiji je bruto veći od 42.800kn) oni su neproporcionalno bolje prošli od svih ostalih.

No, to nije jedina pogodnost koju ta populacija uživa. Skrenuo bih vam pozornost na malo poznati detalj koji je objavljen u narodnim novinama.

Naime, ima još jedna zanimljivost s velikim plaćama, u našem zakonu postoje naime maksimalni iznosi doprinosa koje uopće možete platiti na svoju plaću. Vjerujem da vam je to iznenađenje jer se malo tko susreo s tim fenomenom, i taj iznos je reguliran kao 6x prosječna plaća u protekloj kalendarskoj godini (za razdoblje siječanj – kolovoz). To ukratko znači da ako vam je bruto plaća u 2010. godini veća od 46.296,00 kuna tada na iznos plaće veći od toga ne plaćate doprinose (ali uopće).

Grafikon izgleda ovako:

Povrat poreza zbog maksimalno plaćenih doprinosa

Vjerujem da je malo konfuzno, no u grafikonu s desne strane se vidi os sa iznosom povećanja netto plaće zbog prelaska maksimalnog iznosa doprinosa za pojedine iznose bruto plaća. Prevedeno, osoba koja ima bruto plaću 102.800 kuna, a za koju većina ljudi misli da ima netto plaću na mjesečnoj razini netto plaću od 54.000 kuna, zbog novonastalih promjena u izračunu poreza na dohodak sada ostvaruje dodatnu isplatu nešto veću od 6.000kn što znači da je njegova netto plaća u biti oko 12% veća od iznosa za kojeg smo mislili da je dobija.

Iznosi maksimalnih doprinosa se primjenjuju već godinama pa nemojte misliti da je to friška ideja. Naravno, ovaj maksimum nije ukinut poput drugih poreznih olakšica kojima se koriste ljudi čija je plaća u nekim uobičajenijim rasponima.

Na temelju zastarjelih podataka REGOSa kojim raspolažemo (a koji se odnose na plaće iz relativno davne 2007 godine) broj primatelja plaće čiji bruto prelazi maksimalni iznos koji je određen za plaćanje doprinosa je oko 3.500 (pretpostavljam da je ta brojka u posljednje dvije godine narasla unatoč krizi), i ako kažemo da je distribucija iznosa plaća između 46.300 i 104.440 kuan ravnomjerno opada s time da je najveći broj onih koji su na 46.300kn bruta, ispada kako država samo temeljem ove odredbe gubi nešto više od 30 milijuna kuna (točni iznos nažalost nije moguće izračunati jer su podaci REGOSa zastarjeli a i ne daju točnu distribuciju broja ljudi po visini plaća iznad gore navedenog iznosa).

Ili, da to maksimalno pojednostavimo, zahvaljujući novim poreznim stopama i načinu obračuna poreza na dohodak, a u kombinaciji sa već prethodno postojećim odredbama jednoj vrlo maloj grupi ljudi s ekstremno visokim plaćama njihove će netto plaće moći narasti (u maksimalnom scenariju) i do nekih 19%. Doista impresivno (za socijalnu državu).

Misao dana:
Governments last as long as the undertaxed can defend themselves against the overtaxed.

Harač poslije harača

Hrvatska ekonomija je tijekom godina postala uvozno orijentirana, a po mojem skromnom sudu jedan od temeljnih razloga za to je sustav doprinosa i poreza na dohodak, dakle svega onoga što opterećuje cijenu rada hrvatskog radnika. Primjerice, ako imamo Hrvatsku čokoladu koja danas u proizvodnji košta 10kn i inozemnu čokoladu kojoj je cijena na graničnom prijelazu također 10kn, tada će obje čokolade u dućanu koštati jednako: 10kn uvećano za PDV ili 12,30 kn. No, kada bi smanjili opterećenje na rad tada bi trošak rada bio jeftiniji i s manjim troškom opterećivao cijenu čokolade i tada bi naša čokolada mogla koštati 9kn i u konačnici na polici supermarketa biti jeftinija za 1,23kn od inozemne čokolade.

Nije stoga niti pretjerano čudo da je Vlada kao jednu od mjera borbe protiv izlaska iz krize ponudila upravo intervenciju u sustav poreza na dohodak od rada te najave premijerke Jadranke Kosor i koordinatora za provođenje mjera Ivana Šukera izgledaju više nego zanimljivo. No da li je to uistinu tako i krije li se iznad atraktivne najave nešto više ili su ponuđene mjere samo isto ono što smo imali i do sada ali zapakirano u malo atraktivniji celofan. Mijenjamo li sustav promjene radi ili će ove promjene unijeti neke pozitivne promjene u sustav i doista pomoći izlasku iz krize. Nakon kraće analize, rezultati su ne samo poražavajući nego se čini kako Vlada pod krinkom smanjenja poreznih stopa pokušava progurati harač poslije harača.

Simulacije izradio Marko Krištof (klikni za veći graf)

Na gornjem grafu nalazi se simulacija odnosa bruto/netto. Na horizontali nalazi se iznos vaše bruto plaće (simulacija se odnosi na samca koji živi u Zagrebu), dok se na vertikali nalazi iznos netto plaće. Plava linija je iznos netto plaće koju dobijete ako se plaća isplaćuje po trenutno važećem porezu na dohodak. Crvena linija pokazuje netto plaću po važećem zakonu o porezu na dohodak umanjenom za krizni porez (harač), dok plava linija pokazuje iznos netto plaće po prijedlogu koji je izašao iz Vlade. Ono što je vrlo očito je da je porezna presija u biti i dalje gotovo identična kao i do sada i za veliku većinu ljudi čiji je bruto manji od 22.000kn praktički nema nikakve razlike. Da, točno je da u određenim intervalima iznos netto plaće raste, no naša simulacija pokazuje kako je maksimalni iznos razlike svega 127,44kn što predstavlja manje od 2% ukupnog iznosa netto plaće s čime će se teško tko puno usrećiti. I posljednje, iako je broj građana koji dobijaju plaću veću od 22.000kn bruto relativno malen, njima će netto plaća najviše narasti i oni će doista osjetiti razliku (primjerice, u tu kategoriju spadaju državni dužnosnici).

Ako je to doista tako, postavlja se pitanje što se točno događa s prihodima od poreza na dohodak i što je Vlada u stvari predložila, osim što je stari sustav presložila na malo drugačiji način i zapakirala ga u novi celofan pod krinkom smanjenja poreznog opterećenja.

Simulaciju prihoda je napravio Marko Krištof (klikni za veći graf)

Drugi grafikon pokazuje raspored prihoda državnog proračuna od prikupljenog poreza na dohodak (grafikon pokazuje godišnju razinu), obzirom na nepostojanje i nedostupnost svježijih podataka, za ovu simulaciju smo koristili podatke REGOS-a i to za 2008. godinu (nažalost ovi podaci nisu javno dostupni, toliko o transparentnosti). Kao što je iz grafa očito, prihodi proračuna će dramatično podbaciti na svim onim plaćama čiji je bruto manji od cca. 8.000kn i to nas dovodi do kritičnog problema koji će se desiti ovom promjenom zakona o porezu na dohodak. Naime, iz gornjeg grafikona slijedi kako će država na ime smanjenja poreza na dohodak uprihoditi oko 1.2 milijarde kuna manje na godišnjoj razini, što je gotovo 10% ukupnog godišnjeg prihoda od poreza na dohodak i naizgled se čini kako je riječ o velikoj uštedi. No ta simulacija se odnosi samo na redovne mjesečne isplate simulacijom novih poreznih mjera i ona ne uključuje efekte povrata poreza na dohodak koji se ostvaruju godišnjom prijavom. Po priznanju same porezne uprave, tijekom godine oni naprave povrat od oko 1.8 milijardi kuna, iz čega slijedi kako će efekt ove promjene poreznog sustava biti oko 600 milijuna kuna ali u korist države. Da, dobro ste pročitali, država će na kraju godine ubrati oko 600 milijuna kuna više nego što ubire danas i to prvenstveno zahvaljujući ukidanjem poreznih olakšica. Od tih 1.8 milijardi kuna povrata, njih 919 milijuna kuna se odnosi na povrat po osnovi kamata za stambene kredite, 594 milijuna za dodatna osiguranja i 371 milijun za zdrastvene olakšice. Nije teško zaključiti kako su to olakšice koje masivno koristi jedva primjetljiv srednji sloj društva (dakle isti oni koji će ušičariti na mjesećnoj razini tih 127,44 kune olakšica), tako da će i njihov netto efekt na godišnjoj razini biti negativan, dok će jedina grupacija društva koja će doista biti rasterećena biti ona koja prima više od 22.000kn bruto plaće.

No, promjene poreza na dohodak imaju još jedan vrlo veliki i značajni efekt kojeg vladajući nisu pripomenuli, a to je da je prihod od poreza na dohodak prihod jedinica lokalne uprave i samouprave; što ukratko znači da je Vlada ovim prijedlogom u biti manipulirala njihovim poreznim prihodima. Uzevši to u obzir, a znajući da će vlada po novom prijedlogu uprihoditi više novaca nego što je do sada prikupljala, vrijedi se zamisliti kakve će to efekte imati na jedinice lokalne uprave. Nažalost, to je relativno jednostavno predvidjeti i više je nego očito da će jedinice s malenim primanjima i jedinice u siromašnijim dijelovima zemlje (osobito Slavonija, Lika, Dalmacija) po novoj raspodjeli uprihoditi manje nego što to rade sada iz jednostavnog razloga što većina stanovništva na njihovom teritoriju prima plaće koje su najviše zahvaćene poreznim rasterećenjem, dok će istovremeno jedinice lokalne uprave u kojima prevladava bogatije stanovništvo (dakle gradovi) uprihoditi više. Ne treba reći da će se time samo povećati nesrazmjer u prihodima malih i velikih sredina.

Efekti ove porezne reforme su u biti porazni, oni pokazuju kako Vlada nije mućnula svojom kolektivnom glavom. Ako prijedlog ostane ovakav kakav je, u cijelosti će izostati bilo kakvi pozitivni efekti ove reforme, dok će se istovremeno jaz između bogatih i siromašnih pojedinaca, te bogatih i siromašnih općina i gradova samo povećati. Ova vlada, poput superhika, uzima siromašnima da bi dala bogatima i to je taktika koja teško da će donijeti pozitivni efekt.

p.s. ima jedna pozitivna stvar iz ovog prijedloga, naime obzirom na ukidanje poreznih olakšica sasvim je sigurno kako će broj poreznih prijava biti daleko manji, no obzirom da smo već u 2010. godini, ta promjena će se manifestirati na poreznim prijavama tek u 2012. godini, što će u 2012. godini smanjiti presing na administraciju koja je potrebna da bi se prijave obradile te automatski smanjiti trošak prikupljanja poreza, no to je i dalje daleka 2012. godina

Misao dana:
Ponosan sam što mogu plaćati poreze u Hrvatskoj; no, bio bih jednako ponosan da plaćam upola manje.

Kako rasturiti domaću industriju (dio treći)

Ovo je treći dio iz serije, prva dva dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje i ovdje. Ovaj tekst je čisto teoretsko/ekonomske prirode ali obećajem poantu na kraju, tako da budite strpljivi. Ovdje bih htio objasniti kako to da je u businessu u kojem sam ja sudjelovao koncept cijene i troška totalno rasturen i kako siva ekonomija djeluje na zdravo tijelo u industriji. Problem je kao što sam napisao teoretski u smislu da obuhvaća sve, a ne samo grafičare i primjenjiv je kao koncept na bilo koga, pa ako imate tvrtku i ako vam ovo što upravo krenem pisati nije poznato onda se dobro zamislite.

Dakle, temeljni problem u proizvodnji bilo koejg tipa je kako odrediti cijenu krajnjeg proizvoda. Na sreću, to je problem od pamtivijeka pa su ljudi pronašli više mogućih rješenja od kojih je vjerojatno najbolje ono koje govori o tzv. cost-price modelu (sorry, nisam završio ekonomiju pa ne znam za hrvatski izraz za taj koncept, no on sigurno postoji). U biti, temelj ideje je da se pobroje svi troškovi koji utječu na određeni krajnji proizvod i na to se doda marža (željena stopa profita) i voila, to je prodajna cijena proizvoda.

Idemo probati s jednostavnim primjerom tek toliko da shvatite i pobrojite što sve sudjeluje u trošku određenog proizvoda. Recimo da imamo stotinu araka papira koje treba saviti na pola, svaki od tih araka papira košta 1 kunu. Recimo također da nema nikakvih dodatnih radova i krajnja cijena proizvoda je trošak materijala (100 araka papira po 1kn = 100kn) plus rad koji je potrebno uložiti da bi obavili taj posao. Čini se vrlo jednostavno (zasada), zar ne? No problem nastaje kod rada i kako njega vrednovati.

Hipotetskom radniku za savijanje tih 100 araka treba (hipotetski) sat vremena rada i sve što nam treba je trošak rada tog djelatnika, pridodamo to trošku materijala, na sve skupa nadodamo našu maržu (profit) i to je prodajna cijena. Netto cijena rada jednog radnika u doradi papira kreće se između 13 i 18 kuna po satu. To znači da na tu cijenu treba dodati još skoro toliko poreza i doprinosa i u biti baratamo o bruto cijeni jednog radnog sat između 26 i 36 kuna. No da li je to tako? Prosječni radnik, ima skoro pa mjesec dana godišnjeg odmora, pola sata dnevno je njegova pauza, dio vremena troši na različite neproduktivne (nenaplative djelatnosti) od čistog čekanja na radnu operaciju do čišćenja ili održavanja radnog mjesta. Dio svog vremena nema što raditi, dio vremena (prosjek je oko 3-4%) provede na bolovanju…

Prevedeno, to ukratko znači da osoba kojoj bruto radni sat košta 30kn (dakle neka zlatna sredina) tvrtku godišnje košta oko 63.360kn. No 1/12 njegovog ukupnog radnog vremena odmah možete baciti na godišnji odmor, i tim troškom treba opteretiti njegov radni sat (ako uzmemo da je prosjek 176 radnih sati mjesečno) pa odjednom on više ne košta 30kn po satu nego 32,7kn što je skoro 10% više. Uzmemo li od toga dodatnih 4% za predviđeno bolovanje (koje ide na trošak poslodavca), cijena radnog sata se penje na 34,21kn.

Uračunamo li tu pauze, to je dodatnih 100 radnih sati i predvidimo li da je 80% ukupnog radnog fonda produktivno radno vrijeme ispada da je radno vrijeme na koje možete računati od svog zaposlenog oko 1400 radnih sati godišnje ili da njegova satnica kojom opterećujete proizvod iznosi impresivnih 45kn po satu bruto. No to nije sve, dotični radnik okupira neki poslovni prostor (koji ima neku najamninu), morate ga grijati ili hladiti, nabaviti mu radnu odjeću, pribor i potrošni materijal kojim radi, no to je i dalje samo vrh sante leda troškova koji se svode na taj jedan radni sat. Tu su troškovi knjigovodstva (koji u nekoj mjeru opterećuju i proizvodni sat radnika u proizvodnji), tu je direktor, tu je prodaja, tu je voditelj proizvidnje, tu je administracija koja brine o svim tim dokumentima… Kada sve posložite, bruto radni sat nisko kvalificirane osobe u doradi papira može vas koštati nekih 65-70kn po osobi (mogu elaborirati danima kako se dođe do te brojke). Naravno, sve skupa da bi izašli van s nulom i da kao poduzetnik niste ništa zaradili. Možemo sada teoretizirati da li je to 65kn ili može biti 50 ili je možda čak 80kn, no bit je tu i nije oboriva, trošak rada ako želite raditi korektno je opterećen mnogim faktorima od čega je čisti uloženi rad samo jedan segment priče.

I sada se desi situacija da vaš konkurent odluči svoje ljude platiti na crno i po satu; oni nemaju nikakve beneficije za godišnje odmore, oni ne koriste bolovanja jer onda nisu plaćeni, oni ne plaćaju poreze ili doprinose jer su plaćeni na crno. Njihov radni sat je neusporedivo jeftiniji, i ako smo krenuli sa 100kn materijalnog troška (za papir), na to dodali radni sat radnika koji koristi sve beneficije koje zakon garantira, njegov sat je cca. dodatnih 65kn troška, na sve skupa smo dodali recimo 20% neke marže (i to na rad, na materijal su marže daleko niže) dođemo do toga da će savijanje 100 araka papira koštati krajnjeg korisnika nekih 180kn + PDV.

Istovremeno, čovjek koji radi na crno i koji je plaćen 15kn po satu na ruke na kraju dana, isti će posao obaviti za 100kn + 15kn troška za rad + 15kn profita poslodavca + još dodatnih 15kn za pranje novca i i dalje ste na 145kn po proizvodu tj. i dalje ste 20% jeftiniji od gore spomenutog poslodavca koji je odlučio sve raditi na čisto i ok.  20% razlike u cijeni proizvoda je razlika zbog koje će se svaka osoba koja se bavi nabavom dobro zamisliti kome će povjeriti posao.

45kn koliko košta rad radnika na crno (15kn njemu, 15kn poslodavcu, 15kn za pranje i peglanje) je otprilike iznos koliko vas košta jedan radni sat radnika bez da je ovaj išta napravio i bez da ste u to uračunali bilo koji drugi trošak koji opterećuje radni sat tog čovjeka.

Možemo mi sada diskutirati o koječemu, o tome moramo li platiti čovjeka baš 15kn netto (ovo je posao u kojem je vještina kritična i o njoj ovisi ne samo brzina nego i kvaliteta obavljenog posla; a vještina se mora nagraditi), možemo li grijati malo manje ili raditi bez hlađenja, možemo li poslovni prostor unajmiti a ne kupiti, možemo li štediti na potrošnom materijalu, možemo li ljude plaćati po učinku, možemo li angažirati studente… Puno toga je moguće, no to ne možete raditi za sve radnike i ne možete to raditi cijelo vrijeme. Uočite da je jedini prostor za napredak smanjenje troška, a to znači manja plaća, manje godišnjeg, veći fond radnih sati, dignuta učinkovitost… Probajte razmišljati malo kao poduzetnik, razmislite gdje vi ili vaš poslodavac “reže” da bi postigao željenu razinu troška?

A znate li što je najporazniji učinak ove cijele priče? To je da ako odlučite raditi korektno i pokušate svoje ljude platiti onoliko koliko ste se dogovorili, na kraju mjeseca, kada poreznoj upravi treba predati dokumente i obračun poreza za prethodni mjesec, tada ste vi veliki dužnik i tvrtka koja mora platiti, vi ste krivi što se ne puni proračun, dok je ovaj drugi, koji radi na crno iz garaže (a koji je potrošni materijal ponekad i drmnuo iz svoje matične firme u kojoj radi preko dana) dužan doslovce ništa ili vrlo malo.

Misao dana:
The cost of a thing is the amount of what I will call life which is required to be exchanged for it, immediately or in the long run.