Mračni blog

Kao što vjerojatno znate ja osobno tj. pollitika.com kao konkretni projekt – osvojili smo world forum 2009 eDemocracy award.

Iako je cijela pollitika dobila nagradu, konkretni “okidač” za nominaciju je bio podsite kojeg smo napravili u jeku kampanje za lokalne izbore, a koja se zove popisbiraca.pollitika.com. to je ukratko web stranica na kojoj svatko može provjeriti koliko ima registriranih birača na bilo kojoj adresi u hrvatskoj. Pojava ove stranice napokon je razotkrila točne lokacije i načine na koji se manipulira biračkim popisima, trajno je senzibilizirala javnost na problem popisa birača (iako, za taj problem se znalo godinama) i drago mi je reći da je rješenje biračkih popisa i izbornog zakonodavstva dio ustavnih promjena o kojima se trenutno raspravlja.

Moj temeljni stav je tu vrlo jednostavan i glasi da ne možemo očekivati da imamo demokratsku vlast ako ona nije izabrana u fer i demokratskom izbornom postupku. Iako je priča o biračkim popisima najbolnija u vrijeme parlamentarnih (i uskoro predsjedničkih izbora); najveću štetu oni rade na lokalnim izborima gdje se događa da stanovništvo određenog grada ili općine (a imamo iznimno konkretni i ekstremni primjer Vrgorca) jednostavno nema legitimno izabranu vlast i tako već nekoliko izbornih ciklusa.

U svakom slučaju, trenutno sam u Parizu i večeras, negdje oko 23 sata primiti ću nagradu. Ceremonija dodjele nagrada događa se u Francuskom parlamentu. Nadam se da ću kasno navečer ili sutra imati prilike zakvačiti koju fotografiju čisto da vidite kako je to izgledalo.

Finaliste možete vidjeti ovdje. A na istom web siteu možete vidjeti i uputstva za praćenje događaja na twitteru, a sutra možete gledati videocast i sudjelovati u diskusiji putem chat room-a na radionici na kojoj će dobitnici nagrade (uključivo i mene) objasniti što oni točno rade.

Misao dana:
Getting a standing ovation was kind of humbling that so many people are so happy that I have been named for this award. A lot of people say you’re due – maybe you are, maybe you aren’t – it’s an accolade.

Puno je toga novoga u proteklih nekoliko dana i nikako da stignem to evidentirati, jučer je sve nekako kulminiralo mimo mog znanja pa je i krajnje vrijeme da se i ja očitujem oko svega toga. Ukratko, imam nekoliko bitnih vijesti za sve one koji redovito čitaju mrak.org i pollitika.com.

• Pollitika.com kao kolaborativni blog, ali puno važnije kao i skup nekolicine aktivnosti koje su se događale mimo same web stranice osvojile su jednu po meni vrlo prestižnu nagradu. Pollitika i ja ušli smo u top10 finalista natječaja za nagradu koje u posljednjih nekoliko godina organizira i dodjeljuje world eDemocracy forum i PoliticsOnline. Svih deset dobijaju nagradu, a nagrada se dodjeljuje pojedincima i organizacijama koje su postigle mjerljivu političku promjenu kroz upotrebu interneta. Ovo smatram iznimno bitnim i važnim priznanjem jer se ono vrlo ozbiljno shvaća u profesionalnim političkim krugovima i ovo će otvoriti vrata za neke druge stvari koje imam na umu. Inače, pollitika.com i cijelu priču a na temelju popisa birača kao showcasea nominirala je grupa američkih republikanaca koji su bili u Hrvatskoj tijekom travnja taman kada je priča o biračkim popisima bila u svom zenitu. Već sam screening i ulazak u glasanje je bila bitna stvar, dok mi je sama ideja da će pollitika ući u top10 bila doista neočekivana. Krajem listopada idem u Pariz pokupiti nagradu i prezentirati pollitika.com kao projekt na dvodnevnom eDemocracy forumu. Hvala svima koji su glasali za pollitiku, no puno bitnije, hvala svima onima koji sada već četvrtu godinu pune pollitiku svojim dnevnicima i komentarima te je čine relevantnim i nezaobilaznim dijelom hrvatske građanske političke scene.
• Ako ste čitali novine prošloga tjedna ili gledali TV onda vjerojatno znate da sam postao članom izbornog stožera predsjedničkog kandidata Ive Josipovića. Moja uloga u stožeru se odnosi na komunikacijsku infrastrukturu i nove medije (uključivo i naravno s naglaskom na internet). Obzirom da nemam namjeru u predstojećem razdoblju prestati pisati o predsjedničkim izborima, kandidatima i svemu ostalome povezanim s izbornim razdobljem koje nam predstoji – mislim da je bitno da ovo imate na umu i da kada god napišem nešto na tu temu da znate gdje stojim te da imam direktni interes u uspjehu Ive Josipovića. Napominjem također da stavovi koje ja iznosim nisu nužno stavovi izbornog stožera niti da imam bilo kakvu ingerenciju da u ime Ive Josipovića iznosim bilo kakve stavove (osim ako to eksplicitno ne napišem). Svi prezentirani stavovi su dakle moji i samo moji i ne moraju se poklapati sa stavovima Ive Josipovića. No, ono što možete učiniti je iskoristiti mene da pošaljete poruku predsjedničkom kandidatu budući da s njime imam direktni i svakodnevni kontakt. Nije osobita tajna da je moja politička orijentacija bliska SDPu, te unatoč svim problemima koje ta stranka nosi ja i dalje smatram kako je to u ovome trenutku najbolja moguća opcija. Što se tiče samog Ive Josipovića, rekao bih samo da je učestala kritika na njegov račun to da je riječ o mlakom i neuvjerljivom kandidatu, mislim da ako odvojite malo vremena da pogledate što Ivo govori i o čemu u stvari priča da će i ta zabluda brzo proći. Ivo Josipović je osoba s iznimnom i vrlo rijetkom biografijom, značajnim postignućima (osobnim, stručnim, političkim) iza sebe i ako je “mlakost” najveća zamjerka koju su mu njegovi konkurenti uspjeli prišiti onda govorimo o sjajnom kandidatu i osobi kakva nam na Pantovčaku nasušno treba. Predsjednik države je osoba s ultimativnim autoritetom koji proizlazi iz legitimiteta direktnog izbora i ta osoba jednostavno mora biti osoba besprijekornog morala i ljestvice vrijednosti a kako bi s pozicije autoriteta usmjeravao državu u okviru svojih ovlasti. Ne tvrdim da je Ivo Josipović najmirišljaviji cvijet na livadi, no u usporedbi s ostalim kandidatima (i onima kojima se tako percipiraju) Ivo Josipović je bolji kandidat za nekoliko redova veličina.
• I posljednje, prošloga tjedan sam prihvatio poziv za obavljanje prve javne funkcije :). Riječ je o tome da sam postao (iako je to još predmet odobravanja gradske skupštine) “zamjenik člana povjerenstva za biračke popise” – nisam siguran da sam dobro napisao ovo, ali poanta je da sam zamjenik a ne redovni član i da se radi o biračkim popisima (a na temu kojih sam nekakav minorni autoritet).

Eto, puno vijesti za protekli tjedan. Još jednom čestitam svima koji su pomogli da pollitika.com dobije ovu nagradu. Obećajem da ću nakon što pokupim nagradu ponovno organizirati neko okupljanje da to i službeno proslavimo.

Misao dana:
I don’t deserve this award, but I have arthritis and I don’t deserve that either.

Ovaj tekst je prevenstveno pisan za publiku s pollitika.com-a pa ako ne pratite taj site ovo možete slobodno preskočiti.

Pollitika.com je nastala negdje u ljeto 2006 godine i ideja je tada bila okupiti ljude koji su voljni diskutirati o politici na jednome mjestu, no da se to radi na način koji je malo smisleniji i sadržajniji od diskusija koje se događaju na forumima. Blog forma je tu puno primjerenija pa je tako i pollitika nastala kao kolaborativni/grupni blog. Također, iako site koji mi je bio “inspiracija” za pollitiku okuplja samo jednu političku grupaciju – hrvatska mi se čini(la) nekako premalenom za takav pristup, te je u startu zamišljeno da svatko može pisati na politici neovisno o političkom stavu li svjetonazoru. Osim toga, kako bi osigurali neutralnost dizajniran je sustav ocjenjivanja koj služi kako bi pojedine dnevnike izdigli od ostalih i stavili ih na naslovnicu prema široj publici, dok su komentari također podložni ocjenjivanju. Dakle, dobro ocijenjeni članci završavaju na naslovnici, vrlo rijetko loše ocijenjeni dnevnici budu “pobrisani” (ovo nije točna definicija, jer dnevnik nikada nije izbrisan, njemu su samo promijenjena prava pristupa na način da im može pristupiti administrator i autor teksta). Dobro ocijenjeni komentari idu prvenstveno kao pozitivni bodovi autoru komentara, dok dovoljni broj negativnih ocjena komentara miče samoglasnike s tog komentara. Kombinacija aktivnosti i ocjenjivanja služi i za gradnju karme tj. virtualnog autoriteta pojedinih autora.

Bit cijelog sustava je da se izbjegne “urednička” ruka kako bi se dozvolilo da sama zajednica sudjeluje u kreiranju sadržaja i smjera u kojem pollitika ide.

Unatoč kritikama, moje je mišljenje da sustav generalno ispunjava svoju svrhu i nekih 120.000 posjeta mjesečno to i potvrđuje. Tih 120.000 posjeta nije spektakularno velika brojka no ipak je respektabilna i prema podacima koje imam za druge web stranice ovo je relativno solidni rezultat za web stranicu koja se bavi jednom (i) relativno nepopularnom temom. Pollitika naravno može biti i bolja i treba je učiniti preglednijom, no to je pitanje dizajna i tehnike a manje sadržaja. Čisto za znatiželjne, pollitika ostvaruje nešto što bi se moglo nazvati vrlo skromnim profitom no teško mi ga je tako nazvati ako taj novac stavim u kontekst utrošenog vremena tako da ga i dalje smatram velikim rashodnim centrom.

Zadržite svoj novac, ja želim promjenu

Pollitika je prije neki dan registrirala tri tisućitog registriranog korisnika, naravno – nije svih tri tisuće aktivno, listu svih aktivnih korisnika možete vidjeti na linku http://pollitika.com/userpoints/list/period, i nije teško skužiti da ukupni sadržaj na web stranici kreira par stotina ljudi, od čega njih nekolicina (20-30-40) čini većinu dok ostali daju povremene komentare ili samo iz prikrajka ocjenjuju.

Registrirani korisnici na pollitici su redom anonimni (uz nekolicinu izuzetaka). To je po mojem iskustvu donekle anomalija hrvatskog internet prostora gdje je većina korisnika anonimna, a dijelom je to i vrst opreza (da ne napišem straha) jer i dalje realativno redovito susrećem ljude koji me pitaju “nije li me strah” pisati tekstove koje pišem.

Pollitika nije idealna web stranica, daleko od toga. Ne računajući tehničke nedostatke, jedan od temeljnih razloga zašto ona kvalitativno nije bolja je taj gore spomenuti nedostatak “uredničke ruke” koja bi usmjeravala ili žešće moderirala. Tu prvenstveno mislim na relativno redovite loše dnevnike koji ne zadovoljavaju svojom temeljnom formom, koji su jezično loši, tematski promašeni a povremeno i napisani kako bi provocirali. Ista stvar vrijedi i za komentare, gdje sudionici umjesto da diskutiraju o temi skreću u sasvim druge vode ili pribjegavaju provociranju, vrijeđanju ili beskrajnom nadmudrivanju s malo dodane vrijednosti.

U proteklih dva-tri mjeseca stvar se osobito otela kontroli. Tu sam djelomice i sam kriv jer sam radi svojih obveza imalo vrlo malo vremena za promatrati što se na pollitici događa, no mimo toga dio krivice snosi i sama zajednica (ili barem onaj njezin aktivni dio) koji je vrlo oprezan i u stvari nerado pribjegava sustavnom ocjenjivanju. Sustav ocjenjivanja na pollitici je javan i svatko može vidjeti tko ga je ocijenio (dobro ili loše) i čini se da je tu jedan od problema kojeg ne znam točno kako riješiti jer bi se ukidanjem transparentnosti ocjenjivanja stvorio prostor različitim konstrukcijama, teret moderiranja ili razjašnjenja bi se neminovno prebacio dijelom na mene (što mi doista ne treba) ali bi vjerojatno više ljudi bilo zainteresirano da daje ocjene, osobito ove negativne. Negativne ocjene, koliko god one nepopularne bile su nužnost i u interesu je sviju da ih koriste redovito i dosljedno. Jedno od mogućih rješenja je da proširim svoje ovlasti kako bi moj negativni bodovi imali veću težinu od ostalih (to je trenutno najbliže kompromisu između moderiranog web sitea i sustava ocjenjivanja od strane zajednice).

Ono što me osobito zabrinjava, a što je postalo iznimno očigledno u posljednjih nekoliko tjedana je neočekivana razina netolerancije i temeljnog nerazumijevanja demokracije (i ljudskih prava) od mnogih, pa (nažalost) čak i istaknutijih članova pollitike.

Cilj politike je pogodovanje određenoj grupaciji na uštrb neke druge (svejedno tko to bio, da li su to lijevi protiv desnih, seljaci protiv svih ostalih, studenti protiv nekog trećeg). Bavljenje politikom kako god okrenuli ima za svoj cilj ostvarenje određenih ideja koje na ovaj ili onaj način pogoduju određenim grupacijama. Nema ničega lošega u tome, to je temelj društva i tako to funkcionira oduvijek. No, koji god stav zastupali to ne znači da se drugoj strani, pa koja god ona bila, smije odreći pravo na iskazivanje svojega mišljenja. I, makar se s tim mišljenjem ne slažemo, to mišljenje ne samo da treba poštivati nego se treba i potruditi da se alternativni stav može izreći. Puno me ljudi iskreno razočaralo svojim netolerantnim stavovima od kojih mnogi prolaze granicu ksenofobije, a koji su se posebice očitovali u posljednjim diskusijama o Thompsonu, Breni, gay-prideu (i obaveznim ustašama i partizanima), a već vidim da će puno žuči biti proliveno u slijedećim tjednima kada nam slijedi primjerice diskusija o umjetnoj oplodnji.

Ukratko, čisto da ovaj već poduži tekst privedem kraju; pollitika.com proživljava nešto što bi mogli nazvati krizom identiteta (a definitivno krizom kvalitete), no tu krizu moraju riješiti korisnici sami među sobom. Odgovornost (ili barem želja ako se ne osjećate odgovornim) nas svih skupa je da pollitika ostane platforma na kojoj je moguće razviti smislenu diskusiju i gdje je moguće dopustiti i saslušati drugi i drugačiji stav, pa koliko god on bio u suprotnosti sa vlastitim političkim stavovima ili svjetonazorom. Korisnicima pollitike su na raspolaganju svi alati koji su potrebni da se “napravi red” – pa štogod to značilo.

Nemojte dozvoliti da vas vlastita ograničenja, bila ona u širini političkih pogleda, svjetonazoru ili kućnom odgoju spriječe da budete produktivni i konstruktivni diskutant.

Misao dana:
The price of the democratic way of life is a growing appreciation of people’s differences, not merely as tolerable, but as the essence of a rich and rewarding human experience.

Prije gotovo godinu dana, na stranicama pollitika.com u jednom od dnevnika pitao sam ima li nekoliko dobrovoljaca koji bi se uključili u mali “projekt” koji mi je dugo vremena bio na pameti, no nikako ga pretvoriti u djelo. Na moj poziv javili su se z00ey i Aleksandar Hatzivelkos, a kasnije nam se priključio i smogismogi.

Ideja je bila kreirati malu, zainteresiranu grupu koja lagano i brzo može komunicirati i koja je motivirana da zadani plan provede do cilja. Cilj koji sam postavio je predati Ustavnom sudu dokument temeljem kojeg bi se pokrenuo postupak ocjene ustavnosti Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Razlog zbog kojeg smatram da to treba učiniti je očigledna neustavnost koja proizlazi iz ustavne odredbe da Sabor može imati maksimalno 160 zastupnika, u odnosu na Zakon koji omogućava da ih bude 162 (iako, po nekim elementima ispada da nema gornjeg limita).

Problem je naravno puno kompleksniji pa smo tijekom godine podijelili zadatke, proučili Ustav i zakone koji reguliraju izborni proces, ali i zakone koji definiraju djelokrug i način djelovanja ustavnog suda. Osim toga smo proučili praksu ustavnog suda u sličnim predmetima, krenuli u pisanje samog prijedloga, te na kraju s već napisanim prijedlogom konzultirali dodatne stručnjake i poznavatelje prava da vidimo jesmo li možda štogod očiglednog propustili, ili, što je još bitnije, postoji li neko pravno načelo koje u ustavu ili zakonima nije zapisano, a temeljem kojeg bi naš prijedlog bio u startu diskvalificiran. Kome god bi došli s našom idejom, reakcija bi u startu bila nepovjerenje ili podsmjeh, no nakon što bi se udubili u prijedlog početnu reakciju bi zamijenoilo iznenađenje i odobravanje.

Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor kaže kako se 140 zastupnika odabire iz 10 izbornih jedinica u Hrvatskoj, dodatnih 8 dolazi iz manjina, dok je razlika od 148 na više rezervirana za glasovitu 11tu izbornu jedinicu u kojoj se zastupnici odabiru nefiksnom kvotom s liste od 14 zastupnika.

Prva osnova je jednostavna jer je maksimalni broj zastupnika po Ustavu 160, dok je po Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor taj broj 162 (140 + 8 + 14).

Druga osnova je malo kompliciranija, no bit je slijedeća; prosječna izborna jedinica u Hrvatskoj ima oko 380.000 glasača, dok 11ta izborna jedinica ima njih 404.000. Svaka od izbornih jedinica u hrvatskoj izabire 14 zastupnika, dok u 11toj izbornoj jedinici broj zastupnika ovisi o broju glasača u Hrvatskoj, ta brojka se potom podijeli brojem zastupnika (dakle sa 140) a tada podijelite broj glasača koji su izišli u 11toj izbornoj jedinici s tim količnikom (puno detaljnije tu temu obrađuje Aleksandar u svom dnevniku koji će biti linkan ovdje).

To ukratko znači da je tijekom proteklog izbornog ciklusa, izborna jedinica u Hrvatskoj  s 380.000 glasača izabrala 14 zastupnika, dok je istovremeno 404.000 glasača iz 11te izborne jedinice izabralo njih 5. Članak 3 Ustava kaže kako je jednakost najviša vrednota ustavnog poretka, te kako je to ujedno i temelj za tumačenje ustava (načelo jednakosti se razrađuje na više mjesta u Ustavu npr. članku 14., a specifično o biračkom pravu govori u članku 71.)  – iz čega slijedi da su birači iz 11te izborne jedinice u neravnopravnom i nepovoljnijem položaju od birača iz preostalih 10 izbornih jedinica. Diskriminacija nije dozvoljena (tj. jedina koja je dozvoljena je pozitivna diskriminacija koja se očituje u izbornoj jedinici za manjine).

Smatramo da smo dobro definirali problem, te smo na kraju Prijedlog za ocjenu ustavnosti predali ustavnom sudu 11. prosinca 2008. godine.

Postoji puno različitih motiva zašto smo ovo napravili:

• Vladavina prava mora biti temeljno, a ne samo deklarativno načelo funkcioniranja države. Zakoni moraju biti jednaki za sve, te ne smiju nikoga favorizirati niti diskriminirati. Zakon o izboru zastupnika jedan je od temeljnih zakona jedne države i teško je očekivati da će ostatak sustava funkcionirati ako su temelji napravljeni pogrešno.
• Očigledno je kako je Zakon o izboru zastupnika loše napravljeni zakon koji jednostavno više ne odgovara zahtjevima ove države; u njemu ima puno nelogičnosti i nedosljednosti te je pisan na način da su pojedine skupine očigledno favorizirane na uštrb drugih. Naš prijedlog obuhvaća samo članak 41. zakona, no to nije jedini člakan koji je protuustavan.
• Političke stranke očigledno nemaju volje ili snage pokrenuti pitanje izbornog zakona, njegovih izmjena ili cjelovite promjene, a do današnjeg dana takva inicijativa nije došla ni iz redova civilnog društva.
• Nedovoljno snažna pozicija Ustavnog suda; Ustavni sud je zatrpan tisućama predmeta čiji je prvenstveni cilj iscrpljivanje pravnih mogućnosti u hrvatskoj i pokretanje postupaka na sudu u Starsbourgu; vrlo maleni broj predmeta se odnosi na ocjene ustavnosti a to je u stvari temeljna zadaća ovog suda.
• Želja nam je i pokazati kako nekolicina pojedinaca mogu pokrenuti veliku i važnu temu, te pokrenuti slijed koji će u konačnici dovesti do pozitivne promjene.

Ustavni sud je ne samo pravosudno nego i političko tijelo, reakcija suda ovisi o mnogo čemu. Načelno, ne postoji vremenski rok u kojem sud mora riješiti ovaj prijedlog, no jednako tako postoji načelno po kojem bi značajni prijedlozi za ocjenu ustavnosti morali imati prednost pred ostalim, niže rangiranim prijedlozima.

U ovoj fazi, Ustavni sud provjerava svoju nadležnost na našem prijedlogu te provjerava formu prijedloga. Ako je sve OK, tada će rješenjem pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti. U normalnim uvjetima, bilo bi za očekivati da će naš prijedlog doći na red za godinu – godinu i pol te da bi morao biti riješen kroz dvije-tri godine. Ipak, ovdje je riječ o zakonu koji zadire u samo srce izbornog postupka te je vrlo teško predvidjeti kako će se sud postaviti. U slučaju da sud prihvati našu argumentaciju, dati će rok Saboru u kojem treba izglasati novi i s Ustavom usklađeni stavak Zakona.

Nekoliko blogera/članova pollitike.com nakon mnogobrojnih dopisivanja odlučili su osnovati Hrvatsku blogersku organizaciju (sva sličnost s jednim drugim siteom je nadam se slučajna i privremena). Ideja o organizaciji čini mi se potječe (ili sam je barem ja prvi puta čuo) od Silverci-ja koji je o tome pisao (ne sjećam se da li na blogu, pollitici ili kroz komentare) sigurno prije godinu dana i više; a kada sam prošloga kolovoza bio u americi tamo sam vidio da imaju i sindikat blogera (zanimljiva ideja, ako ništa drugo). Čisto da začinim diskusiju i ponudim nekoliko novih pitanja eto napisao sam i ovaj tekst.

Ideja HBO-a je jednostavna i u osnovi hvalevrijedna, želja je da se okupe ljudi (blogeri) koji će svojim djelovanjem promicati blog kao formu izražavanja (sorry ako sam pojednostavio definiciju), te pokušati zaštititi one koji su zbog svojeg bloga imali problema. Nažalost, takvih ljudi imamo u ovome času i više nego što bi trebali. Ne postoji zakonska regulativa koja bi definirala niti ono što se događa na internetu, a kamoli ono što se događa na blogovima pa stoga nije niti čudo da se u različitim situacijama i država ponjela na različite načine prema “prekršiteljima”, a još je manje čudno da su i “prekršitelji” na različite načine odgovorili na zahtjeve koje su pred njih stavili sudovi i policija. Ekstremni primjeri su ovdje naravno novinar i bloger Željko Peratović koji je bio i uhićen, Damir Fintić s portala vukovarac.net, ili pak šibenski policajac Damir Horvatović koji je po navodima policije autor bloga “Šibenski konobar”.

Problema dakle ima i netko bi morao malo reda napraviti u cijeloj priči, i može biti da je blogerska organizacija dobra ideja.

Ovo nisu moje riječi ali ih u cijelosti razumijem i podržavam stav, problem (kojeg ja vidim) je u osnovi u tome što (a sada citiram vanjski izvor), :

Blogosfera se sastoji od milijuna malenih sfera razgovora i utjecaja, a one se sastoje od desetaka milijuna blogera. Totalno je suludo i pokazuje apsolutno nerazimijevanje blogosfere kako postoji neka vrst institucije s druge strane tradicionalnih medija. Cijela poanta blogiranja sastoji se u tome da ljudi rade ono što žele, da je online publiciranje u cijelosti atomizirano i da ako postoji neka vrsta politike koju bi ispregovarala neka manja grupa nitko drugi je vjerojatno ne bi pratio jer postoji “fair use” i ja bih osobno pratio ustav nego organizaciju.

Ovaj konkretni citat nastao je prije nekoliko tjedana u situaciji kada se Associated Press a djelomično i New York Times odlučio naplaćivati citiranje svojih vijesti koje su uredno kopirane na desetke tisuća ako ne i milijune blogova širom svijeta. Dečki su tamo uredno kreirali cjenik i ispregovarali ga s jednom takvom blogerskom organizacijom koja po shvaćanju svih ostalih nema legitimitet predstavljati blogosferu. Ne kažem ja da je ovo situacija koja će se sutra dogoditi, no ako se kreira takva organizacija i ona dobije percipirani legitimitet blogosfere tada takva organizacija dolazi u poziciju pregovarati umjesto i u ime nas ostalih.

Uzmite primjer da EPH odluči prvo malo pisati o HBO-u te ga etablira kao legitimu organizaciju koja predstavlja blogere, a potom, uzevši primjer AP-a i NYT-a odluči napraviti cjenik za korištenje njihovih siteova kao izvora informacija o kojima blogeri pišu.

Promatrajući situaciju na pollitici na kojoj doista pišu mnogi s međusobno različitih pozicija (mladi i stari, lijevi i desni, ateisti i vjernici, političari i anonimci, školovani i neškolovani) pitam se koji je to zajednički interes koji ih može povezati sve u jedno? Naravno, tu je diskusija o politici no i u nju nastupaju s međusobno različitih pozicijai s različitim ciljevima i mjerilima uspjeha, ali ako želite okupiti svu tu ekipu na jednu hrpu i želite ih fokusirati u jednome smjeru? Koji bi to smjer bio i da li bi on bio uzak i specifičan ili vrlo širok i razvodnjen do te mjere da se od njega ne bi mogla očekivati nikakva konkretna akcija?

Naravno, tu je pitanje i zone interesa i utjecaja. Malo je nejasno i što je to blog i blogeri? Što sve možemo proglasiti blogom i pod kojim uvjetima? Da li (primjerice) članovi koji pišu na pollitici (koja je grupni blog) zadovoljavaju kriterij da su blogeri (budući da mnogi nemaju samostalni blog, a sasvim je očito da neki ne razlikuju blog od foruma)? Da li je blog novinarska forma i zašto?

Blogovi i blogeri rijetko kada donose novosti jer ljudi koji ih pišu (najčešće) nisu novinari nego jednostavno ljudi koji su odlučili nešto napisati za svoju dušu. Oni su eksperti u svojim poljima djelovanja (barem eksperti u komparaciji s prosječnim novinarom) i ono što oni mogu napraviti je sinteza i analiza onoga o čemu novinari pišu – primjerice, spojiti dvije-tri naočigled nepovezane vijesti i ponuditi nit koja ih povezuje ili ponuditi alternativni pogled na istu stvar. O odnosu medija i novinarstva s građanskim novinarstvom koje nastaje kao efekt dostupnosti i lakoće objavljivanja na internetu pisao je Dan Gillmore u knjizi “We – the media” (što bi moralo biti ozbiljno i obavezno čitanje za one koji se imaju namjeru baviti tom tematikom).

Eto, to bi ukratko bilo nekoliko mojih pitanja (i pogleda) na cijelu situaciju a o kojima vrijedi razmisliti. Ponavljam još jednom da nemam ništa protiv HBO-a (niti filmskog kanala niti hrvatske blogerske organizacije), no jednostavno ne vidim prostor u kojem ona može efikasno i fokusirano djelovati i donijeti neku dodanu vrijednost hrvatskoj blogosferi pa samim time i internetu.

Misao dana:
The Internet is the first thing that humanity has built that humanity doesn’t understand, the largest experiment in anarchy that we have ever had.