Stanje nacije (svibanj 2017)

Promatram sve ovo što se događa posljednjih tjedana u domaćoj politici (ok, i malo više nego samo promatram :) i iskristaliziralo se nekoliko misli pa sam pomislio da je vrijeme da to istovarim na blog:

  • Čim se pojavila inicijativa SDP-a o iskazivanju povjerenja Zdravku Mariću odmah sam napisao da je to beskrajno glup potez. Datum slanja inicijative je bio takav da je posljednji zakonski/poslovnički rok za diskusiju o povjerenju bio petak prije prvog kruga lokalnih izbora. Koliko glup moraš biti da napraviš takav potez (na imaginarnoj skali od 1 do SDP)? Takav potez radiš onda i samo onda kada si siguran da actually možeš skinuti ministra, a u času kada je inicijativa poslana bilo je totalno jasno da to nije moguće. Nadalje, možemo se složiti da je Zdravko Marić opterećenje za ovu Vladu (tko će kupiti obveznice od lika koji ih je zavaljao za koju milijardu godinu-dvije-tri ranije), no nema šanse da će to premijer dopustiti doslovce dva dana prije izbora. Da se sve desilo nakon lokalnih izbora, po svemu sudeći bi ostali bez ministra i bili bi svi sretni i veseli. Oporba bi mislila da je nešto postigla, izbori ne bi bili ugroženi a premijer bi se riješio tereta. Drugi mogući scenarija je varijacija na ovo što se desilo, a to je da imamo raspravu, istovarimo neki prljavi veš, ne uspijemo doći niti blizu 76 glasova ali smo se eto potrudili i iskoristili Sabor kao medijsku pozornicu da lansiramo poruke, dodvorimo se biračima i ogadimo ove na vlasti.

    Ono što se desilo je najgora moguća sredina za sve u lancu, Plenković je doduše ranjen (makar očajno sve pokušava interpretirati kao pobjedu), Mostovci se polako pretvaraju u kamikaze, a predsjednik oporbene stranke na dan kada se država raspada šeće po kiši.

  • Ove priče o tome kako oporba nije spremna za izbore su sulude. Elementarna funkcija i zadatak oporbe je da postanu pozicija iz čega pak slijedi da moraju biti spremni na izbore svaki dan. Moraju iskoristiti svaku pukotinu u vlasti da isprovociraju izbore, izbuše ove na vlasti do masimuma, ruše kvorume i općenito na svaki mogući imalo konstruktivni način opstruiraju sve poteze vlasti koji su protivne njihovom programu i/ili interesu nacije (stvarnom ili percipiranom). Oporba mora biti spremna na izbore bilo kada, ne postoji datum kada oporba nije spremna na izbore, jednostavno ga nema. Kada oporba ili oporbeni političar kaže da nije dobro vrijeme za izbore onda ga treba diskvalificirati iz daljnje političke borbe bez okolišanja (neovisno o tome da li je to istina ili ne, oporba mora biti spremna na izbore). Sada vjerojatno mislite kako je ova moja točka u direktnoj suprotnosti s ovom prvom, – e pa nije. Točka dva je ok onda i samo onda ako u procesu pokušaja provociranja izbora nešto iz toga dobiješ (ojačaš, ili actually uspiješ), no sve što je SDP uspio je sljedeće (ovo je copy&paste statusa Nine Đule s Facebooka koji je to tako lijepo opisao da bolje ne može):

    Uopce jednu rijec sad potrositi na Sauchu. Jednu jedinu. Potpuno nevazno. Ali Bero, e, to je vec zanimljivo. Covjek je pokrenuo politicku inicijativu kojom je uspio
    a) skinuti HDZ-u Most s vrata,
    b) osnaziti HNS,
    c) ojacati Zivi zid,
    d) produbiti podjele u SDP-u,
    e) produljiti Maricu zivot u Vladi,
    f) pogorsati izglede SDP-a na izborima,
    g) privremeno umiriti Plenkijevu unutarnju oporbu,
    h) odbiti manjine od SDP-a na dulje vrijeme…
    Covjek je genij, lumen, gigant. Kakav Maras. A mi o jadnom Sauchi…

    Toliko o tome (sjetio sam se, ipak postoji trenutak kada treba podržati poziciju iz oporbe; ako smo u ratu ali i tada treba pametno odlučiti).

  • I zadnje, svakako se moramo malo osvrnuti i na Sauchu koji je u jadnoj poziciji (vidi moj prethodni tekst). Iskreno, irelevantno je što Saucha misli i kako on glasao, ili bolje rečeno trebalo bi biti irelevantno ali nažalost nije. Nije on sada, niti je ikada bio strateg ili mislioc bilo kojeg tipa da donosi vrijednosne prosudbe o tome treba li ili ne ići na izbore. Ušao je u parlament na listi oporbe i morao je glasati za opoziv, za rasulo Vlade, Sabora i svega drugoga. Umjesto toga Saucha je alibi nevješto potražio u nekom moraliziranju i prosudbama da li je partija ili nije u stanju izići na izbore (kao da je on sudac toga i spasitelj). Ono što je Saucha u stvari napravio je samo uzvraćeni udarac za sve što mu je partija priuštila u času kada se pojavila optužba – brzina kojom se SDP odrekao dotičnoga je impresivna, čak i za partijske standarde i malo retribucije nije zgorega (razumijem ja njega, i iza mene su puštali vodu, nekoliko putam, brothers in arms), no svejedno trebalo je odrediti balans između interesa države, interesa stranke/opozicije i osobnog interesa koji bi po prirodi stvari morao biti posljednji u redosljedu. Problem je naravno u tome što je naš Sabor i politika uopće prepuna onih koji samo gledaju svoj interes i nisu se u stanju izdignuti iznad tog malenog, prizemnog i sebičnog interesa. Saucha je mislio da se osvećuje SDPu, ali u stvari je glasao za tri godine svoje saborske fotelje. Tužno.
    In other news: ovaj primjer se može koristiti kao školski kada treba argumentirati kako jedan glas može promijeniti sve.
    In other, other news: ako si poginuo na TVu, nisi poginuo uzalud – zabavio si nas u svojoj pogibelji.

Ovo sve skupa je jedna velika lakrdija, HDZ je ušao u vrlo nestabilan teritorij koji je na rubu uzurpiranja pravnog sustava zemlje. SDP je nespreman i čeka ga desetkovanje na lokalnim izborima i po svoj prilici napuštanje koalicijskih partnera nakon njega a koji će direktno ili indirektno podržati HDZ na vlasti (oni pak imaju motiva, HNS za milijun godina neće imati zastupnika kao sada, IDS je ionako redovito blizak HDZu pa štogod oni rekli, a najčešće kažu kako “podržavaju pozitivne projekte”). Potom vjerojatno slijedi i neko krvoproliće unutar SDP-a da se počiste redovi i to ili ovi Berini partizani (kakav to ozbiljni političar dopušta da ga se zove “Bero”?) koji misle samo na sebe na razinama o kojima čak niti Saucha ne sanja, ili pak ova stara ko fol Milanovićeva generacija koju je Bernardić smaknuo a čiji je jedini program produženje svoje vrste jer u privatnom businessu rijetko koji od njih može preživjeti.

A HDZ, oni pak rade po starom, možete vi misliti da imate uglađenog euro birokrata ispred sebe, no u biti imate samo možda malo manje iskvarenu verziju Ive Sanadera, koja je pragmatično sljubljena sa svojom foteljom a za koju će se zadržati Karamarkovim nacionalno zadrtim i policijsko špijunskim metodama (ako pratite imenovanja tko i gdje je imenovan biti će jasnije). Država je u plamenu, možda ih ne vidite, možda nema dima oko vas ali nemojte pomisliti da ne gori, eksplozija je neizbježna.

Misao dana:
I’ve been asked to save the world. But how do I save a world that does not deserve to be saved?

Možemo li mi u Europu bez Sanadera!?

Ovaj produženi vikend su i političari odlučili skloniti se, pa tako skoro da se ništa i ne događa osim u crnoj kronici. No, u subotnjem Jutarnjem osvanula je zanimljiva kolumna koju je napisao Nino Đula, a u kojoj se razmišlja što će se desiti ako Sanaderov HDZ ne pobijedi na izborima?

Ivo Sanader i njegova (sada već istekla) jamstvena karticaMislim da je početna premisa kolumniste Jutarnjeg u cijelosti točna, te da postoji očita fiksacija Ive Sanadera da upravo on bude taj koji će uvesti Hrvatsku u Europsku zajednicu. I doista, ako se gledaju rezultati vladavine Ive Sanadera, praktički jedino što ostaje vrijedno spomena, a da nije u cijelosti uništeno suprotnom akcijom iste te vlade – to je pristupanje EU. No međutim i ovdje se uočava zamor materijala, jer kao što je na početku mandata Ivo letao po cijeloj europi ne bi li prikupio simpatije za hitri ulazak u EU, u posljednjih godinu dana su se i ta putovanja značajno prorijedila.

Na unutarnjem planu rijetko što da se i događa, a ono što se i dogodi uglavnom je reakcija na postojeću krizu a ne proaktivno djelovanje u svrhu nekog zamišljenog boljitka zemlje. O ministarskom timu bolje da i ne diskutiramo. No ambicija je ostala i tu je problem, jer je ona u cijelosti iracionalna unatoč tome što je u svojoj prirodi destruktivna.

No, uz sav angažman HDZ-u i Sanaderu lako se može dogoditi da u noći zbrajanja glasova ne uspiju postići pojedinačno najbolji rezultat, nego da se to, recimo, posreći SDP-u. Tu izjednačenost, uostalom, sugeriraju sve posljednje ankete. U tom bi zamišljenom slučaju predsjednik Republike Stjepan Mesić morao SDP-u dati priliku da pokuša sastaviti novu vladu. Promatrajući odnose na političkoj sceni, SDP-u bi to moglo i uspjeti.

No, ono što nas ovdje zanima jest kako bi se u tom trenutku postavio Sanader? Bi li on odmah priznao neuspjeh i pomirio se s odlaskom u opoziciju? Bi li krenuo na moguće SDP-ove partnere kako bi ih odgovorio od lijeve koalicije? Ili bi, možda, odmah ponudio koaliciju SDP-u i tražio za sebe, na primjer, mjesto ministra vanjskih poslova u vladi koja bi Hrvatsku uvodila u Europsku Uniju? Sve je, naravno, moguće, osim opcije da će Sanader u naponu snage jednostavno pristati preseliti se u opoziciju.

Vidjeti ćemo, rekoše slijepci – no čini mi se da ono što ćemo vidjeti u slijedećih nekoliko mjeseci će samo pojačati ionako vrlo negativni dojam o političarima.

Misao dana:
Quitters never win, winners never quit, but those who never win AND never quit are idiots.