Categories
Politika

Razbijanje oblaka

Prošlog vikenda sam utočište od novinara (a nakon pokretanja afere biračkih popisa) potražio na otoku Hvaru, a u subotu sam jedrilicom (po vjetru na mahove jačine od 28 čvorova) odjedrio do Visa s grupom američkih političara koje je zanimala unutarnja politička situacija u zemlji (kasnije se pokazalo da ih je daleko više zanimala gastronomska i enološka ponuda, no to je za jednu sasvim drugu kolumnu).

No na Visu se dogodilo nešto zanimljivo, upoznali smo našeg lokalnog vodiča i organizatora našeg dana koji nas je vodio po Visu, pokazao nekoliko znamenitosti, a kako je u grupi bilo političara, popričali smo i o lokalnoj politici.

Naime svi znamo kako se vode predizborne kampanje u velikim gradovima i županijama, znamo čak i kako se to radi po lokalnim općinama, gdje stranački čelnici izlaze iz jurećih automobila, pozdrave organiziranu gomilu pa odjure dalje, no kako se igra lokalna politika na otocima?

Osobito onim udaljenim i objektivno izoliranim, poput Visa, i na kojima živi svega nekoliko stotina birača (primjerice na Visu i naselju Vis ima svega nešto više od tisuću birača – i naravno da se svi međusobno dobro poznaju)?

Situacija je tu u stvari vrlo porazna, jer kako nam kažu mještani, Visom upravljaju obiteljske dinastije. Obitelji koje imaju nekoliko braće ili sestara, od kojih je svaka u drugoj političkoj stranci, pa onda tko god bio na vlasti u stvari uvijek je riječ o istim ljudima.

Politička pripadnost u tako malenoj i izoliranoj sredini objektivno ne znači previše, a vlast s jedne strane obiteljskog stola na drugi prelazi svake četiri godine na tom igrokazu zvanom lokalni izbori.

E sada, ako imate pametne ljude voljne rada, tada možete očekivati napredak i promjenu – no promjena je nešto protiv čega se mnogi bore i u tako malim sredinama jedino što možete stvarno očekivati je status quo i unatoč silnom otvorenom moru oko otoka jedino što možete detektirati je silna želja da se “ne talasa”. I to je šteta, velika šteta. Osobito za Vis.

Gibraltar Jadrana
Na Visu sam posljednji put bio (ne računajući protekli vikend) prije nešto više od dvadeset godina i moram reći da se u odnosu na moje blijedo sjećanje nije mnogo toga promijenilo.

Kažu mi da su sagradili jednu cestu, a vozeći se po njoj nije teško zaključiti kako su neki odlučili sagraditi ogromne betonske kutije koje bi morale ličiti na kuće i bojim se da je devastacija prostora (pod okriljem lokalne politike) lagano krenula i na tom pomalo zaboravljenom otoku…

Vis su neki prozvali Gibraltarom Jadrana, mnoge bitke i puno krvi je proliveno oko i radi Visa, na Visu su živjeli Rimljani, Francuzi, Englezi…

Nešto te silne civilizacije je zasigurno ostalo i nadam se da će pronaći načina da se izbori za svoje mjesto i pretvori Vis u ono što je taj otok doista zaslužio, jer bi doista šteta bilo taj prekrasni zeleni otok pretvoriti u veliko betonsko parkiralište.

Na povratku na obalu pratilo nas je veliko jato galebova, a galeb Johnatan Livingston je bio istjeran iz svog jata zato jer je u jednom času shvatio kako piće i jelo nisu jedina svrha galebova života nego ima puno većih i ljepših stvari – poput usavršavanja leta i razbijanja oblaka.

Nadam se da će Vis, ali i mnoge druge prekrasne sredine kojima ova zemlja obiluje imati sreće i pronaći svojeg Johnatana Livingstona te mu dati šansu da pokaže da se može drugačije.

Misao dana:
The only true law is that which sets us free.

p.s. ovo je članak koji je dio serije kolumni koje pišem za net.hr

Categories
Priroda i društvo

Što je to izborni pobjednik?

Lokalni izbori se rapidno bliže i jedno od pitanja koje si svakako treba postaviti je i to kako definiramo izbornog pobjednika? Naime, kod parlamentarnih izbora je to jako jednostavno za uočiti, samo treba pobrojati broj saborskih fotelja i to je manje više to.

No ni ovdje to nije baš tako jednostavno jer smo primjerice u proteklom izbornom ciklusu imali stranaka koje su sakupile impresivni broj glasova birača, ali su zato imali vrlo mali broj zastupnika, primjerice tu je HSU sa stotinjak tisuća glasova i jednim jedinim zastupnikom, ili recimo situacija HDZ vs. SDP, gdje je relativno mala razlika u broju ostvarenih glasova rezultirala velikom razlikom u broju saborskih zastupnika.

Na lokalnim izborima je to daleko teže definirati jer imamo vrlo kompliciranu situaciju. Hrvatska se sastoji od čak 429 općina, 127 gradova, dvadeset županija te grada Zagreba koji je u statusu izjednačen županiji.

Dakle riječ je o impresivnih 557 jedinica lokalne uprave i samouprave. Svaka od tih jedinica ima svoju skupštinu koja varira po broju zastupnika od dvadesetak do petedeset i jednog – što znači da u Hrvatskoj po trenutnom ustroju ima više od osam tisuća razno raznih zastupnika, koji od ovih izbora idu u kompletu s 557 načelnika, gradonačelnika i župana, a svaki od njih ima još jednog ili dvoje zamjenika (ili zamjenica).

Objektivno, ako gledate silni broj ljudi potrebnih u zastupničkim tijelima, to i nije neka čast ali se svi svejedno jako grabe za njih jer u lokalnim sredinama je to ključ za podjelu plijena po budžetima tih općina i gradova, biti zastupnikom znači da možete biti blizu izglasavanja urbanističkog plana pa tako vaša nevrijedna šikara može postati sjajno gradilište – a razlog zbog kojeg stranke jako vole zastupnička mjesta je to što zastupnici dobijaju naknadu za svoj (ne)rad u skupštini pa time rasterećuju stranačke blagajne za mudrije investicije (primjerice kupovinu novog i luksuznog ali svakako blindiranog automobila).

Pravo pitanje glasi tko je to pobjednik izbora i što će se dogoditi 17. svibnja? Tko će proglasiti pobjedu, hoće li to biti HDZ koji će konstatirati kako je on osvojio impresivnih 3-3.500 mjesta po skupštinama (pa makar ta skupština bila u nekom zaseoku za kojeg osim Antuna Palarića nitko nije čuo), ili će to biti netko drugi poput HSSa koji će reći kako oni imaju 243 načelnika ili gradonačelnika širom Hrvatske; ili će to pak biti primjerice SDP koji može reći da na dan 17. svibnja dolazi na vlast u Zagrebu, Rijeci, Splitu i još nekolicini gradova i općina pa sukladno tome upravlja i najvećim brojem hrvatskih građana?

U političkoj borbi ne postoji drugo mjesto, no opako sumnjam da će ovaj put pobjednika na izborima biti nekoliko – i što je najbizarnije, svi će oni biti u pravu.

Misao dana:
How come we choose from just two people to run for president and 50 for Miss Universe?