Mračni blog

I dok slušate monolog Johnny Deppa na ovome je mjestu sada trebao ići quote iz Neil Gaimanovog American Gods,  sjajna knjiga ako je niste čitali (must read). Ima jedan dio u kojem Shadow (glavni lik priče) dolazi u polu_egzil dvojci egipatskih bogova koji u modernoj americi  imaju svoju vlastitu mrtvačnicu i jedni su od posljednjih koji (sukladno egipatskoj tradiciji) balzamiraju ljude. Eh, jedan od njih ima monolog o mrtvačnici, mrtvima i blagdanskom razdoblju koje nam predstoji; to je paragraf koji sam ovdje htio napisati.

Misao dana:
All that matters is the ending, its the most important part of the story, and this one is very good. This one is perfect.

Skupio sam u posljednje vrijeme brdo zabavnih linkova pa da to istovarim (i pobrišem iz svojih bookmarka):

a) kako npisati knjigu; ovo je link na weblog kojeg vode dvoje (supružnika) a koji su istovremeno i agenti za određeni broj pisaca uključivo i Neil Gaimana; na ovome blogu možete pronaći zanimljivih linkova ali i savjeta o tome kako napisati (i prodati) knjigu. Ne očekujem da pravila budu ista za amere i nas, no negdje morate početi.

b) Kroz koji tjedan počinje World Economic Forum u Davosu (prekrasno malo švicarsko mjesto), tamo se skuplja krema svjetskog businessa i politike i ove godine sudionici imaju prilike pisati svoj blog. Tu bi moglo biti zanimljivih stvari.

c) click_here_you_idiot je jedan samo objašnjavajući web site na kojeg navratite ako imate koju minutu slobodno da pričitate od početka do kraja.

d) da li ste znali da su cepelini ili zračni brodovi izmišljeni u hrvatskoj? ne sjećam se točno priče (no minimum googlanja bi to morao otkriti) ali ideja je da je udovica dotičnog gospodina prodala grofu zepellinu nacrte i odatle je sve krenulo. Na ovoj stranici ima nešto informacija o cepelinima, zračnim brodovima, podjelama, proizvođačima i literaturi. Budućnost tih prekrasnih strjeva tek stiže, pa je dobro malo osvježite znanje.

e) naletio sam na jednu umjetničku stranicu koja pokazuje pogled s jednog prozora u norveškoj kroz cijelu godinu. QuickTime movie je sjajan i vrijedi ga pogledati.

f) Wikipedija oko koje se poprilično pisalo zadnjih tjedana ima stranicu na kojoj se nalazi popis “neobičnih” članaka. Dakle ako vas zanima nešto čudnovate trivije (zrnaca za razgovor uz kavu ili kako već to zovete) ovo je pravo mjesto za potragu.

g) Ako sakupljate bootlegove ovo je prava lokacija za vas jer se gore nalaze ili bootlegovi ili linkovi na iste za vjerojatno stotine izvođača. Ja sam si skinuo neke meni dosada nepoznate live snimke Nick Cave-a.

h) BBC ima sjajni i vrlo informativni web site koji ej između ostalog donio popis 100 stvari u znanosti a za koje nismo znali prije godinu dana.

i) nekada davno su me interesirali webcam-ovi i ovo je link na popis 25 najboljih webcam siteova u 2005.

j) Ako mislite da imate problema i depresivni ste, najbolji način da se izliječite je da naučite nešto o tuđim problemima. Sve je stvar perspektive što će vam posvjedočiti svaki fotograf :)

k) Imam još popisa; na ovome mjestu možete pronaći 10 najluđih znanstvenih činjenica.

m) a na ovome linku je pak nabrojano 50 gadget-a (tražim prijevod na hrvatski) koji su obilježili posljednjih nekoliko desetljeća.

Misao dana:
17 Sep 97 – All You Need is Narf
“Pinky, are you pondering what I’m pondering?”
I think so, Brain, but if we give peas a chance, won’t the lima beans feel left out?

Jutros me u uredu dočekao ogromni paket kojeg mi je poslao VIP, a u njemu se nalazi crvena deka i dva para cufastih crvenih čarapa (crvenih na rubu flouorescencije). Deka će biti sasvim OK, no u ovim čarapama me nitko neće vidjeti čak niti u situacijama životne pogibelji koja bi se eventualno mogla otkloniti nošenjem crvenih cufastih čarapa – moje boje su crna i bijela ako to dosada niste skužili (i u određenim uvjetima nijanse koje je moguće dobiti miješanjem ove dvije boje; no znanstveno rečeno crna i bijela nisu boje).

No da budem u cijelosti iskren, imam jednu t-shirt majcu koja je žućkaste boje (onakve safari žute boje) a na kojoj se nalazi “looney tunes crossing” znak; majca izaziva dosta pozornosti. Imam još jednu majcu koja mi je na “to_do” listi i nju možete pronaći na slijedećoj adresi. Kada slijedeće godine vidite lika s takvom majcom sva je šansa da sam to ja.

Krenuo sam nešto pisati o Neal Stephensonu (za razliku od Neil Gaimana kojeg spominjem i prečesto), no ostavila me inspiracija a i imam nešto posla koje moram obaviti (nešto jako, jako zabavno, totalno avangardno i gledajući s pozicije moje struke iznimno inventivno i hrabro). Tako da će priča o Neal Stephensonu malo pričekati.

Misao dana:
Growing old is mandatory, growing up is optional.

U nedostatku bolje teme imam opet nekoliko zabavnih linkova;

Naletio sam na web site milliondolarhomepage gdje je lik došao na iznimno jednostavnu ideju, a ta je da jedan milijun pixela na svojem home page-u proda za po 1 USD svaki. Ideja je iznimno jednostavna, do granice bizarnosti no poanta je da čovjekm u ovome času ima prodanih 690.000 pixela što znači da je na dobrom putu da odrealizira projekt. Jednom mi je jedan lik rekao kako u americi postoji 50.000 idiota koji će kupiti bilo što, tako da u stvari nije problem prodati nego je problem distribucija. Zato imamo “as seen on TV”, no internet je toj cijeloj priči dao sasvim novu dimenziju, a ovaj site je očigledno samo dokaz toga.

Ako ste mislili da sam zaboravio na ptičju gripu onda se grdno varate. Na ovome siteu nalaze se sakupljene sve vijesti objavljene širom svijeta a koje se odnose na ptičju gripu. Podsjećam da matematički modeli kažu kako je najopasnije doba između listopada i travnja, dok za naše krajeve je to vjerojatno kraj ovoga ciklusa. Ako smo mi zaboravili na ptičju gripu ne znači da je ona zaboravila na nas.

Ako imate broadband internet vezu a osim toga voljni ste i željni gledanja video spotova na računalu predlažem ovaj site. Mary S. Van Deusen koja je autorica ovih video spotova uzima muziku te na nju montira scene iz starih serija o Sherlocku Holmesz. Downloadi su veliki (po 30ak MBa) no isplati se baciti pogled.

Na blogu britanskog guardiana možete pronaći popis dvadeset najpoznatijih i po rezultatima glasanja najboljih geek novela. Prvi na popisu je donekle očekivano “Vodič kroz galaksiju za autostopere” kojega odmah slijedi 1984., na četvrtom mjestu je “Da li androidi sanjaju električne ovce” iz koje knjige je kasnije proizašao Blade Runner (o kojem sam čini mi se pisao u nekom trenutku). Neuromancer Williama Gibsona je na petom mjestu, a za one koji nisu znali to je knjiga koja je praktički pokrenula techno-fiction žanr sredinom osamdesetih, poznata je po tome što je u riječnim unijela avatare i cyberspace, interzonu. Snow Crash Neala Stephensona je za deveesete isto što i Neuromancer osamdesetima i nalazi se na 11 mjestu da bi svega nekoliko mjesta kasnije uslijedio i Cryptonomicon. Ako niste do danas pročitali Cryptonomicon (i općenito ostale uratke Neala Stephensona) vjerujte mi da je najbolje da to učinite što je prije moguće. Na sedamnaestom mjestu su Američki Bogovi (o kojima sam do sada pisao i previše). Sada kada malo bolje gledam popis (a eto, da se pohvalim pročitao sam više od polovice spomenutih knjiga) malo mi je neal stephenson previše zastupljen (sa čak tri knjige; koje iako odlične i definitivno antologijske ipak teško da mogu zaslužiti da budu baš sve tri na tom popisu).

Misao dana:
The Japanese navy is a different story – they know what they are doing. They have Yamamoto. They have torpedoes that actually explode when they strike their targets, in stark contrast to the American models which do nothing but scratch the paint of the Japanese ships and then sink apologetically.

Osvrnuo bih se na nekoliko osvrta o upravo završenom interliberu i kritikama koje su na njega slile. Jedan od najboljih komentara koje sam čuo se odnosi na sponzorstvo ministarstva kulture, jer kao, nije jasno što se na interliberu u stvari sponzorira.

Statistika koja se pojavila pokazuje kako je ove godine interliber za petstotinjak kvadrata veći od Infa (a valjda se ljudi sjećaju kakav je sajam Info nekada bio, tamo negdje prije desetak godina, pa potom ponovno u vrijeme dot.com boom-a), a broj posjetitelja je gotovo dvostruko veći; ne osobito impresivnih ali definitivno značajnih 100.000 posjetitelja (kako su oni izbrojali tih 100.000 posjetitelja kada se ulaznice ne naplaćuju, a mene sasvim sigurno nije nabrojao u moja dva posjeta ostaje misterij).

Ono što ja smatram važnim je kultura knjige, a to bi ukratko bila navika čitanja koja polako ali sigurno nestaje. Znam veliki broj ljudi koji knjige čitaju isključivo na plažama, dok ih između dva godišnja odmora niti ne pogledaju. Ili ljude koji knjige kupuju kako bi prekrili metre polica (ta moda je na izdisaju, ali je zato sjajno vidjeti po stanovima regale prepune općih enciklopedija ili sabranih djela pojedinih književnika – a savršeno stanje knjiga samo pokazuje kako nikada nisu bile prolistane, a kamoli pročitane). Važno je čitati, čitanje vježba um, širi riječnik, a valjda nešto od toga što pročitate ostane u glavi.

Drugi problem je što pročitati. Ima ekipe koja čita moderne književnike. Književnik (bojim se) nije isto što i pisac, jer pisac piše knjige koje se potom prodaju na tržištu dok književnici pišu knjige u kojima treba tražiti dublji smisao, a po mogućnosti treba u njima pronaći i sebe i smisao svojega postojanja; književnici bi trebali pisati metafore (u formi knjige) jer ono što piše nikada nije ono što oni u stvari misle (pa stoga krilatica “što je pjesnik/pisac time htio reći”), nego ih treba guliti u slojevima poput glavice luka (a plakanje je opcionalno). Za vrijeme moje fakultetske izobrazbe – kako slijedite vremenski tijek tako imate i desetke knjiga koje treba pročitati. Krenete s lakšim stvarima poput Platonove Države, pa Aristotelovog Nagovora na filozofiju što su totalno čitljive knjige iz kojih, poput udžbenika možete nešto stvarno i naučiti. Granica razumljivog gubi se tamo negdje poslije Tome Akvinskog i Decartesa, da bi se u cijelosti izgubila na djelima poput Hegela i Kanta koje slobodno možete koristiti za induciranje glavobolje. Ove knjige su naravno o filozofiji i vjerojatno nemaju “književnu” dimenziju od koje se očekuje neka dublja, umjetnička dimenzija – no o tome što su htjeli u stvari reći može se raspredati (a i raspreda se) godinama.

Mene osobno interesira SF i Fiction, a u nedostatku prethodno spomenutih knjiga poslužiti će i neki Thriller. Iskreno se pitam da li sam ja kao čitatelj zbog toga manje vrijedan od nekog drugog, tko je možda odlučio čitati Pauloa Coelha (koji nas je počastio svojim posjetom prošli tjedan), Adrijanu Čulinu (koja je na naslovu koji apsolutno ne_opisuje njezinu knjigu sagradila cijelo malo carstvo), ili nekog drugog avantgardnog pisca čije su knjige toliko duboke da i nakon čitanja one u stvari ostanu nepročitane (u zadnje vrijeme svi mi spominju bukowskog pa ću morati pogledati što je taj lik napisao toliko zabavnoga)?

Da li sam više propustio ili dobio čitajući American Gods (Neil Gaimana) u odnosu na u cijelosti propušteni opus Miljenka Jergovića?

Osim gore navedenih žanrova, pokušavam čitati i knjige koje su odredile određena razdoblja ili ona koja zbog ovoga ili onog razloga postaju važne knjige ali od one_hit_wonder autora. Tu bi spadao Mali Princ, Johnatan Livingston ili možda Alisa u zemlji čudesa. Knjige koje pričaju jednu priču, no u njihovom slučaju sasvim je izvjesno, bez okolišanja, kako je pisac u stvari mislio reći nešto drugo.

Prije desetak godina u Saboru se razvukla priča o Tinu Ujeviću, te o njegovom pijanstvu, nehigijeni i koječemu drugome – a kada sam to ispričao mojoj baki koja ga je imala prilike poznavati, samo je rekla (vrlo rezolutno i odriješito), kako je Ujević bio boem, a ne skitnica.

Misao dana:
I think it’s wrong that only one company makes the game Monopoly.