Mračni blog

Nemam ništa pametnog dodati na temu brodosplita, no čini se da je ovo afera koju će teško biti zataškati iz jednostavnog razloga što je ovaj puta u silnim transakcijama umiješana i strana policija (austrijska) koja je dokazala kako je novac proputovao puno kilometara kako bi se na kraju vratio u domovinu; i dok se kod nas može štošta ugurati pod tepih (čovjek se zapita koliko je taj tepih u stvari velik), to će na međunarodnoj razini ipak biti malo teže.
Mislim da se oko brodosplita trenutno igra igra koja se popularno zove “vola oko stola”, a koja se igra tako da netko kaže sjedni i svi igrači koji su dotada trčali oko (stola) moraju sjesti; onaj koji ostane stajati gubi. Ministar gospodarstva koji je ministarstvo gospodarstva u doba svoje vladavine uspio prebaciti u ilegalu (ne nužno u smislu ilegalnog djelovanja, nego u smislu da nitko živ ne zna što oni i da li uopće nešto rade). Ako me pitate kako se on zove, onda ću znati njegovo ime: Branko Vukelić ne po njegovim širokim zaslugama nego po nedostatku istih.

U svakom slučaju, obzirom na široku antikorupcijsku kampanju i činjenicu kako je po prvi puta (barem da ja znam) ime ministra direktno imenovano u smislu okrivljenika u nekoj istrazi, može se lagano dogoditi da Branko ostane bez posla, a svoj posao onda počne objašnjavati istražnom sucu. Tamo bi primjerice mogao objasniti kako to da se nije reagiralo na diskusiju nadzornog odbora brodosplita gdje su pojedinci jasno upozoravali na probleme sa spornim ugovorima (ukazujući upravo na probleme s provizijom koja se kasnije pretvorila u ovu aferu).
Da sam ja Sanader najurio bih ministra, ponovno bih bio odlučan da se kazne krivci, dapače, eliminirao bih ionako nesimpatičnog ministra (btw. neke rošade u vladi su ionako bile najavljivane za jesen) i pokazao bih da su svi jednako odgovorni. Da, definitivno bih to učinio, pozvao bih Branka i izvjestio bih ga kako prihvaćam njegovu nenapisanu ostavku. I kada bih to napravio, oporba više teško da bi štogod mogla reći (iako bi se neizbježno diskutiralo i o još jednom članu NO Brodosplita, njegovoj donedavno istaknutoj funkciji u stranci i očiglednoj debeloj vezi s premijerom).

Misao dana:
All power corrupts, but we need electricity.

Prije nešto malo više od mjesec dana napisao sam tekst koji sam ironično nazvao Idiot prayer kroz koji sam odgovorio na komentar moje čitateljice kojoj je zasmetao moj stav o državnoj upravi, odnosno o mom postu koji je nastao neposredno ranije, a koji je govorio o mitu i korupciji u društvu odnosno činjenici da pojedine elemente mita i korupcije više nitko ne uzima za ozbiljno, nego ih dapače koristi kao legitimnu metodu da bi obavili posao. Mišljenja sam da je takav stav iznimno poguban jer na taj način gubimo kompas i sposobnost da razlikujemo dobro od zla.

Moja komentatorica se našla uvrijeđenom zbog mojeg stava o državnoj upravi budući da ona četiri godine nakon fakulteta nije uspjela naći posao te bi joj svaki posao, a osobito onaj u državnoj upravi dobro došao. Iziritiran takvim stavom napisao sam ljutiti tekst o tome što mislim o ljudima koji u četiri godine nisu uspjeli pronaći sebi odgovarajući posao; Idiot prayer se potom pretvorio u široko komentirani i citirani post po hrvatskom internetu.

Danas, tridesetak dana kasnije, dobio sam široki email jedne državne službenice a za koji smatram da je dovoljno važan da ga prenesem u cijelosti (names have been removed to protect the innocent i te fore):

Daklemmm, doma nisam imala kave pa sam došla malo ranije na posao i odmah napala automat. Stojim kraj njega, čekam, prolazi kolega od kojih 40 god., dobro jutro, dobro jutro, kako ste, baš je nešto oblačno, bla bla.. small talk.. pa kaže:

- Joooj, puna mi je kapa svega. Jooooj, baš bi nas mogli, uh, pustiti oko jedan u petak. Šta ti misliš? Podne i pol jedan, a?
- Nemam blage.

E sad, ono što sam naučila na ovom poslu je šutiti… I to jako dobro. Šutiti i po potrebi se praviti blesava. Da se razumijemo, ovo što ću napisati nije nikakva povreda službene dužnosti niti odavanje informacija. Ovo je samo moje viđenje stvari. Dakle, rekla sam da nemam pojma tko će koga i kada “puštati” u petak, ali ono što sam pomislila je:

- Err, šta nije danas srijeda? Radno vrijeme je do 3 i pol.. Šta je to u petak? Čega vam je puna kapa, kolega? Toga što ste po sili zakona već trebali ponovno biti na burzi rada, ali ste zbog inercije sustava još uvijek ovdje? Ali eto, ipak ste tu i pitate se da li će vas u petak ranije pustiti doma, IAKO katolički blagdan i nije neka isprika za ići ranije kući, IAKO je taj isti blagdan u nedjelju i IAKO ste vi zapravo ateist?

Ono što sam htjela reći je da me ne iznenađuje stav one cure koja je komentirala kako ju baš briga za sve i kako ona želi u državnu upravu.. I ako se dobro sjećam, dok sam čitala tvoje postove nisam nijednom pomislila da nisi u pravu, ali pomislila sam da ono što si joj rekao možda nema takav eho, jer dolazi od nekoga tko radi za sebe. Vjerojatno si ti za nju još samo jedan tiranin koji samo gleda kako da se dočepa auta, kuće, jahte, šta_ja_znam čega.. A ona je žrtva jer s diplomom ne može odmah naći posao gdje će pol radnog vremena čitati gloriju, ostalu polovicu podređenih nadzirati kako rade i za to primati neku uf-boli-glava plaću.

Radim s takvim ljudima. Nisu to samo, uvjetno rečeno, stariji ljudi koji će ovdje dočekati penziju. Takvi su i ovi koji su sa mnom došli. Naravno, postoje i iznimke: cura koja je prije dolaska u moj ured imala svakakva radna iskustva nije smatrala da je ispod časti slagati arhivu skupa sa mnom, iako je ona VSS, a ja sam SSS.. Ali je zato cura kojoj je ovo prvi posao i koja je jučer diplomirala okretala očima na (primjer) ispisivanje kuverti.. Šta je očekivala, da će je odmah smjestiti u ravnateljev ured? Ja to ne shvaćam.

Takve stvari ne kužim djelomično zbog toga što još nisam pokušala upisati nešto i studirati, ali šta je moguće da je istina ono što mi govore prijatelji? Naime, imala sam opciju studirati ono što me ne interesira na račun staraca i to iz sljedećih razloga: zbog papira i shvaćanja “Uči, sinko, uči.. Manje ćeš radit jednog dana”.. Druga opcija je bila naći posao i upisati ono što ja želim zbog učenja i općenito razvijanja sebe kao osobe, ali pomalo se pokunjim kada čujem kako je na fakultetima.. Dakle, je li moguće da su fakulteti tvornice fach idiota? Je li moguće da nikoga nije briga za to? Je li moguće da se dovoljno utopiti u masi i očekivati da će netko drugi poraditi na tebi umjesto tebe samog, a da ćeš ti kasnije samo mahati diplomom? Dobro, da se vratim malo natrag. Odabrala sam spomenutu opciju i evo me ovdje, na poslu.. I sad se ovdje s nostalgijom sjećam dana kada sam konobarila po 15 sati u smjeni.. Jer onda sam barem u 5 ujutro vidjela neki rezultat. Punu kasu, čisti šank i zadovoljnog šefa. To što je taj sasvim slučajno bio tzv. robovlasnik ne znači da su svi takvi. Bio je seronja. Ni prvi ni zadnji, jbg… Ali ono što me izluđuje je ovaj posao gdje sam postala dio mehanizma koji me iznenađuje iz dana u dan, već godinama.. A ne smijem ništa reći. Zapravo, smijem ali neću. Želim ovo završiti na način da mogu kad god mi zatreba tražiti preporuku od šefa, da mogu reći da sam dobila visoku ocjenu (iako, budimo iskreni, ista uglavnom ništa ne znači) i prema tome stimulaciju na plaći koju sam itekako zaslužila, da sam položila državni stručni ispit i bez da mi je netko “gledao kroz prste” (iako ni to puno ne znači, osim da neću po sili zakona dobiti otkaz) i da mogu nakon toga – ići dalje.. U nove radne pobjede :) bilo da se radi o faksu ili novom poslu.

S druge strane, malo je teže gledati da si svojim starcima jedno veliko razočaranje. Oni bi dali sve da doma imaju jednu takvu curu, koja je diplomirala i – “Jadnica već 4 godine traži posao i jao joj našoj djeci s ovakvom državom i čuvaj si, draga moja, posao u državnoj službi kao oko u glavi jer privatnici su grozni“, itd itd.. Dakle, ne znam što je mogla na faksu naučiti o poslu i/ili životu, Ali mogu samo zamisliti kakve stvari je pokupila doma. Mislim, imam takve starce.
Još samo nešto: Što se tiče friganih lignji i tartar umaka… Oh, it’s nothing like that! naime, nije tako glamurozno ;))

Sve što mogu reći/napisati na ovakav email je da ova djevojka treba biti zadovoljna, jer je unatoč svemu u mogućnosti mućnuti glavom, a biti slobodan nije jednostavno. One down 249.999 to go!

Pita Sadistico zašto su sve investicije u Hrvatski unaprijed malo fishy? (a to se upitao u komentaru na moj post Applied Ceramics)

Pojma nemam, ali imam zato nekoliko dobrih primjera koji prilično dobro opisuju okolinu u kojoj poslujemo.

Primjer 1:
DrIvo je jučer otvorio (simbolično) čak 15 hitro.hr ureda. Ako niste znali hitro.hr je jedna inicijativa vlade koja je krenula kao servis za hitro registriranje tvrtki no kasnije se proširila na različite usluge iz poslovanja. Iz nekog čudnog i meni nejasnog razloga Ivo kaže kako je upravo registriranje tvrtki veliki problem jer je to navodno trajalo jako dugo vremena i tražilo se dosta potvrda na međusobno različitim mjestima što je (ko fol) bio izvor mita i korupcije. Hitro.hr bi to sve (kao) trebao riješiti na jednome mjestu i ukinuti taj vražji lanac korupcije.
Mislim da je brzo registriranje tvrtki hvalevrijedno ali apsolutno nepotrebno iz jednostavnog razloga što osoba koja je krenula u poduzetnički poduhvat unaprijed je spremna pričekati da se papirologija riješi, ne vidim kakav bi to projekt mogli imati (a da je imalo legalan) koji bi zahtjevao osnivanje tvrtke preko noći? Hitro.hr nadalje nije učinio apsolutno ništa na ubrzavanju osnivanja tvrtke, svi koraci su i dalje tu, jednako kao i ranije, a osnovna razlika je samo u tome što su otisnuli tzv. hodogram na kojem su opisane operacije te vam dijele primjere (template) formulara koje ionako ima svaki javni bilježnik.
Po meni, daleko je veći problem idiotizam u našem zakonu o trgovačkim društvima koji primjerice regulira pitanje imena tvrtke. Naime, zakon kaže kako se smiju koristiti samo hrvatske riječi ili riječi iz mrtvih jezika, u pravilu se ne smiju koristiti kratice, a brojevi se mogu koristiti samo ako se u nazivu upišu slovima (dakle tvrtka ne smije imati broj 2 u nazivu ali može imati dva). Osim toga postoje i odredbe o sličnosti naziva (dakle ako sudac procijeni da je naziv vaše tvrtke sličan nazivu neke druge može bez problema odbaciti ukupnu prijavu).
U praksi, tvrtke oko nas su prepune kratica, brojeva ili naziva na stranim jezicima koji nisu grčki ili latinski, a to se postiže tako da svome bilježniku ili odvjetniku doturite nekih 100EUR i problem je riješen. Trgovački sud ima cijelu industriju zasnovanu samo na ovom članku zakona.
U društvu u kojem se želimo boriti za strana tržišta mislim da je krajnje neprimjereno ograničavati imena tvrtki na isključivo hrvatske riječi ili na mrtve jezike. U hrvatskoj postoji nekih stotinjak tisuća pravnih subjekata koji moraju imati međusobno različita imena (ovo nije skroz točno ali za potrebe diskusije će biti dovoljno), a prosječna osoba barata riječnikom od nekoliko tisuća riječi – što samo ilustrira koliki je problem pronaći ime tvrtke.
Ukratko, može biti da ćete iskoristiti hitro.hr za registriranje tvrtke, no ako to želite obaviti doista brzo tada ćete angažirati bilježnika ili odvjetnika.

Primjer 2:
Moja tvrtka u svojem svakodnevnom rado generira određene količine opasnog otpada. Taj otpad se u nekim zemljama smije izlijevati u kanalizaciju uz odgovarajuće tretiranje i neutralizaciju (uređaj košta koju tisuću EURa). Kod nas to nije moguće raditi nego morate angažirati tvrtku koja je u direktnoj sprezi s inspektorima okoliša. Sorry, no kada mi se u tvorničkom dvorištu pojavi lik s mercedesom legendarne 123 linije i neregistriranom prikolicom u koju utrpa moje kanistere i naplati mi svaku litru 3kn onda sam malo zabrinut i objektivno fakturu koju mi pošalje svrstavam u kategoriju “oprost grijeha”, no iskreno imam vrlo malo povjerenja da je moj otpad zbrinut na primjeren način, a iz razgovora s vozačem nije teško zaključiti kako niti oni ne znaju o čemu se radi nego samo otprilike kažu kako se radi o lužini (univerzalna istina koja pokriva točno 50% svih tekućina na ovoj planeti). Drugi primjer su neke kantice s bojom koje su daleko opasnije od kemikalije gore i koje se moraju zbrinjavati termootpadom. S jedne strane zakon vas tjera na zbrinjavanje otpada, no s druge u ovoj državi nema tvrtke koja to može raditi i onda morate izvoziti otpad kako bi ga zbrinuli. Znate li koliko košta izvoz otpada (u primjerice austriju)? Iako ću prvi dići ruku za drastično pooštrenje ekoloških zakona i propisa, istovremeno država mora osigurati uvjete za primjereno zbrinjavanje. A to nas dovodi do primjera 3.

Primjer 3:
Zar nije nevjerojatno da smo otkrili kako je praktički paralelno s uvođenjem pravilnika o ambalažnom otpadu jedna (privatna tvrtka) upravo završila 17mil EURa investiciju u liniju za reciklažu otpada (potpomognuto garancijom države), a ta linija zbrinjava otpad za koji u času investicije nije uopće postojao zakonski okvir? Dakle netko je uložio 17 milijuna eura u business koji do tog časa na našem području uopće nije postojao. Možemo tu činjenicu protumačiti nevjerojatnom pronicavošću i poduzetničkim genijem osobe koja stoji iza toga, ili pak, to možemo protumačiti državnim intervencionizmom i namještanju posla kakvo već dugo nismo vidjeli. Jedan od problema je što naša država još uvijek funkcionira u nekom polu-samoupravnom socijalizmu gdje se iz centrale diktira dobar dio gospodarskih aktivnosti umjesto da se regulira okvir i pusti tržištu da odradi svoj dio posla.

Eto, gore sam naveo tri osnovna tipa problema; mito i korupcija (i to na sitnim iznosima, dakle nitko neće dramiti oko 100EURa zato da bi dobio ime koje mu odgovara i koje je primjereno npr. njemačkom tržištu), sprezi države i poduzetnika (gdje državni službenici svojevoljno i s apsolutnim autoritetom nameću poslovne odluke), te direktnom pogodovanju (kroz koju politika regulira i istjera novce na svoj konac).

Zar nije divno živjeti ovdje.

Countdown se nastavlja; još 9 postova do…

Misao dana:
May you live in interesting times.

Imam jednu hipotetsku horror priču (post posvećen svima koji moraju IP obrasce predati do utorka);

Zamislite da radite u uredu porezne uprave, onako, kao referent s kojom tisućom kuna plaće. Stignu vremena prijava povrata poreza i onako “browsajući” kroz porezne obveznike na svom terminalu koji je star skoro kao i ja skužite kako ima cijeli niz ljudi koji imaju pravo na povrate, malene povrate, ništa spektakularno ali ipak…
Negdje tamo u ožujku skužite kako dotični nisu ispunili poreznu prijavu (jer se nisu htjeli zezati).

Ispunite poreznu prijavu umjesto njih, prijateljica to urudžbira (ili jednostavno uzme tuđu kovertu s pečatom iz veljače, postoje uhodane metode za to pa si nemojte razbijati glavu s time).
Obradite predmet, i s hrpom istih takvih povrata šefica potpiše.

Tricky part je da ste u rubrici “tekući račun” upisali svoj tekući.

Poravnate minuse na računu, vratite koju ratu kredita, kupite štogod na proljetnoj rasprodaji.
Life IS good.

Zadatak za danas: Da li je ovo doista hipotetska situacija?

Misao dana:
Your government needs your money so that it can perform vital services for you that you would not think up yourself in a million years.

Gdje smo ono stali?

srpanj: Drugog srpnja počeo je Live Aid koji je kroz nekoliko koncerata širom svijeta pokušao napraviti pritisak na čelnike G8 da zaborave barem dio dugova afrike. Na gore spomenutom koncertu ponovno su na istoj pozornici svirali i svi članovi Pink Floyda što se meni osobito dopalo. Svega dva dana kasnije nacionalno vijeće za konkurentnost dalo je izvještaj o hrvatskoj nekonkurentnosti, a dva dana poslije dao sam si truda i malo financijski obraditi sjajni uspjeh presretača. Sedmog srpnja dogodio se teroristički napad u londonu čime se ispunilo jedno od manje popularnih predviđanja s moje novogodišnje liste. HSUovci su izgubili posljednju bitku za održavanje formule za izračun penzije a Hebrang je izjavio kako za preživljavanje zdravstva treba podnijeti žrtve. Svega dva tjedna nakon otvorenja autoceste do Splita počeli smo slušati apele vlasti da se koristi stara D1 cesta??? Njemački ornitonolozi skužili su kako ptice oponašaju zvukove mobitela, a nejinteligentniji među policajcima je poslao anketni list u kojem ste trebali upisati trenutno boravište ante gotovine. Krajem srpnja bio sam na dvodnevnom putu u Italiji, nisam se najeo ali sam se zato lijepo provozao dolomitima.

kolovoz: It was a dark and stormy night. jedna je od najproduciranijih rečenica koje otvaraju novele i postoji cijelo natjecanje u parafraziranju ove rečenice, a o tome sam pisao početkom kolovoza da bi se koji dan kasnije upitao što mi to slavimo petoga kolovoza (i još bolje pitanje; kako slavimo) – jer je na vidjelo izišlo brdo nekih zanimljivih nelogičnosti. Desila nam se i afera Liburnija za koju Ivo kasnije tvrdi da se nije niti dogodila. Nešto malo me brinula i rastuća cijena nafte što je također bilo u skladu s mojim očekivanjima. Posljednji vikend u kolovozu sam proveo u dubrovniku, a posljednji radni dan u američkom veleposlanstvu tražeći vizu za US of A.

rujan: je počeo potpisom ugovora o prodaji slobodne dalmacije, nešto malo znam o cijeloj priči i mislim da će se o ovome još puno pisati te da su posljedice dalekosežnije nego što se to misli. Počeo sam se spremati za moj put u ameriku, 24 sata nakon slijetanja postao sam naturalizirani amer, na “posao” krećem s ipodom u ušima i starbucks kavom u ruci. Postao sam i nekoliko fotografija na svom blogu, tj. linkova na fotografije (jedan od najposjećenijih postova u protekloj godini). Ponovno sam citirao Američke bogove i toplo vam preporučam ovu knjigu, jednu od najjezivijih knjiga koje sam pročitao iako nitko (barem ne značajan) ne pogiba do kraja knjige. Prva stvar po povratu je bio dim iz cigareta u importane centru. Ivo se poput blažene Marije ukazao po tko zna koji puta na HTVu. Kraj rujna (i početak listopada) sam dočekao u Rovinju baveći se konzultantskim poslom.

listopad: trećeg listopada Carla je rekla svoje povjesno DA, a danas svi znamo (ili barem mislimo) da znamo zašto. Odmah nakon toga izrazio sam svoj strah od naših pregovarača, a koji dan kasnije smo strah od EU zamijenili strahom od ptičje gripe. Osvrnuo sam se i na oglas od Iskorak-a, a sredinu mjeseca sam dočekao u gužvi stoljeća koju je stvorio summit srednje europskih državnika. Kupio sam si satelitsku navigaciju, posjetio marunadu i bavio se statistikom i matematičkim modelom ptičje gripe za koju Ivo kaže kako nije Clear and present danger. Kontemplirao sam i o jednosmjernim avionskim kartama, a u King Crossu sam naletio na Vesnu Pisarović (a ne Zmijanec, što samo govori o tome koliko se; a) razumijem u estradu, b) sjećam svojih studentskih kolega).

studeni: Studeni sam dobrim dijelom proveo u krevetu bolestan, a sve je počelu u Beču, na TVu je bio emitiran Lost in translation, a besramno sam kopirao i uputstvo o tome kako dati mito. Na interliberu sam na poklon dobio knjigu. A kraj studenog je definitivno obilježio moj blackberry koji je se dosada pokazao kao najbolji gadget kojeg sam imao ever. Imao sam i neku lamentaciju na temu državne uprave, a bavio sam se i neshvaćanju novinara između prihoda i profita, te stranim vlasnicima koji izvlače novce. A dao sam i svoj obol izglasavanju novog zakona o računovodstvu, a mjesec sam završio izražavanjem žaljenja i zgražanja na temu državnog proračuna.

prosinac: Kyoto sporazum je nastupio s prvim danom prosinca. Podijelio sam s vama link na stranice na kojima se nalaze posljednje riječi osuđenika na smrt. Vlada je parafirala sporazum s Austrijom, a moj blog je proglašen najboljim u godišnjem odabiru PCChipa (skupa sa jesus quintanom). Uhapsilo Gotovinu, mogu se digitalno potpisivati iako olovku još ne smijem baciti. Objavio sam i moj top50 koji je pomalo monoton, proslavio sam rođendan, porezna je poslala i ukinula rješenje o naplati PDVa (gdje sam objasnio kako to u stvari funkcionira, za razliku od neinformiranih izjava političara i ministara). HSS je dobio novog predsjednika, a cestarine su navodno pojeftinile, a Branko Milanović je objavio svoje skandalozno obrazloženje presude, te nam je još jednom priuštio “paradigm shift” na temu sudstva i koliko nisko u stvari možemo ići.

Prosinac nije gotov i u našoj državi nikada nisi na čistu što se može ili ne mora dogoditi u preostalih deset dana.

Misao dana:
Well I think we’ve sorted all that out now. If you’d like to know, I can tell you that in your Universe you move freely in three dimensions that you call space. You move in a straight line in a fourth, which you call time, and stay rooted to one place in a fifth, which is the first fundamental of probability. After that it gets a bit complicated, and there’s all sorts of stuff going on in dimensions 13 to 22 that you really wouldn’t want to know about. All you really need to know for the moment is that the Universe is a lot more complicated then you might think.