Mračni blog

Ovih dana je očito krenula kampanja za lokalne izbore. Kao zagrepčana koji je nesretan trenutnom situacijom jako me zanima kuda plovi ovaj brod. Ja mogu biti nesretan gradskom vlašću, pa čak i susrećem još ekipe koja je nesretna (a dobar dio ih je koncentriran na stranicama pollitike), no nisam siguran koliko je to u stvari prevladavajuće razmišljanje budući da sve ankete pokazuju kako će upravo dosadašnji gradonačelnik Milan Bandić osvojiti četrdesetak posto glasova za nepunih devedeset dana.

Želio bih stoga razbistriti zašto točno Milan nije dobar gradonačelnik, tko mu je konkurencija u utrci za gradonačelničku poziciju, koji su im izgledi, a volio bih vidjeti i koje su to karakteristike koje čine poželjnog (nadajmo se) novog zagrebačkog gradonačelnika.

Od loših Bandićevih karakteristika ja u stvari imam samo dvije-tri. Kao prvo, moj je stav da je Bandić iznimno loš komunikator koji je skoro pa nesposoban na javnosti prihvatljivi način prenijeti svoju poruku. No, istovremeno, očito je da postoji brdo naših sugrađana koji ga razumiju vrlo dobro (jer očito drugačije ne bi dobio toliko glasova). Bandić je i autokrata, iako nemam neposrednih iskustava s time, više je nego očito kako je gradska vlast (poput one državne) sazidana na vrlo strmoj piramidi čiji vrh zauzima upravo Bandić. Treća temeljna negativna karakteristika koju sam dobio promatrajući njegov lik i djelo je to što nekako mislim da bi se mnogobrojne aktivnosti koje je Bandić napravio mogle i morale napraviti jeftinije. Jedan od tih primjera je Bundek, koji je prije Bandića (objektivno) doista bio opasno mjesto na kojem kuhinjski aparati odlaze umrijeti. No tih 60ak milijuna kuna mi se nekako čini strašno puno za šišanje šikare, par kilometara pješačkih staza, jedno dječje igralište i čišćenje jezeraca. Drugi primjer u tom smjeru bi moglo biti Sljeme koje je koštalo neke puste stotine milijuna kuna (oko 120 ako se ne varam, a pitanje je koliko je toga za Sljeme sakriveno pod različitim drugim stavkama). Nekako mi se čini to suludo utrošenim novcem za nekoliko dana skijanja, no ima mnogih koji misle da je Sljeme jedan od najboljih Zagrebačkih projekata (iako mi je efekt toga totalno nejasan i u krajnjoj liniji nevidljiv).

Da skratim; diskusija o njegovim komunikatoriskim vještinama su stvar ukusa, pitanje da li je nešto moglo jeftinije ili racionalnije je stvar dojma, no autokratsko vladanje i nedemokratično ponašanje je pitanje principa ali da su svi ostali dojmovi super on i dalje ne bi bio dobar gradonačelnik.

Promotrimo malo konkurenciju (barem ovu javnu), Promatrajući rezultate prošlih lokalnih izbora jasno je kako je Jasen Mesić kao kandidat HDZa prvi slijedeći u redu. Lik ostavlja mlaki dojam državnog birokrate što je samo po sebi loše i neuvjerljivo, iza njega nema nikakvih postignuća koje bi nas uvjerile ili barem dale natruhu drugačijeg pristupa vlasti, te je on (u krajnjoj liniji) eksponent HDZa o kojem zagrepčani imaju mišljenje kakvo imaju. HSP koji je bio treća stranka u proteklim izborima je u međuvremenu nestao i nije za očekivati njihov revival, a Miroslav Rožić teško da može napraviti imalo značajni iskorak u gradu u kojem je lijevi centar prevladavajuća politička doktrina (na barem deklarativnoj razini). Ostaje nam naravno HNS koji objektivno može ponuditi samo Čačića koji je (barem meni) samo umiveni Bandić bez ikakve pa i najmanje razlike u tonu i slici, dok njihova Čičin Šajn koja će navodno i biti gradonačelnički kandidat. Holjevac je bojim se potrošena u savezništvu s Bandićem, a HSS koji je dosada uspješno koalirao na razini grada sa SDPom vjerojatno je na tantalovim mukama prihvačajući zahtjev središnjice da se koalira s HDZom. Vrijedi naravno spomenuti i da u Zagrebu i nemamo oštre podjele po pitanju vlast – oporba, što se najbolje vidjelo na glasanju za GUP kada su skupštinu posjećivali i oni koji (iako izabrani) u nijednoj drugoj situaciji nisu snašli za shodno ukazati se i reći koju.

Slika dakle nije obečavajuća i objektivno, sve šanse (ako ih uopće imamo) padaju na nezavisne kandidate počevši od gore spomenutog Rožića, različitih Mikšića (tko zna hoće li on opet doći budući da se u Zagrebu temeljito obrukao ne samo izbornim rezultatom nego i pozicijom u vijeću koju protekle četiri godine nije uopće koristio, ili možda je ali im to ne znamo :).

Od nezavisnih, doista ne znam što se može očekivati, na pollitici je puno vremena i energije potrošio Zdravko Gracin koji sam sebe ne smatrra gradonačelničkim materijalom ali i većina onoga što je on napisao se odnosi na politički okvir programa za Zagreb – no ne vidim kako bi to funkcioniralo u okolini gdje Bandiću doslovce na raspolaganju stoji sva moguća i nemoguća infrastruktura (koja je plaćena ili čak voljna volontirati). Vidio sam u jednom komentaru da esperanza spominje Velimira Sriću (koji je već jednom bio predsjednik skupštine i nedugo zatim, valjda razočaran politikom, odlučio odstupiti – što je u stvari jedna od rijetko časnih stvari koje smo viđali u zagrebačkog politici), a prošloga tjedna je izašao jedan članak u večernjem koji kao gradonačelničkog kandidata spominje Josipa Kregara s pravnog fakulteta i izvjesnog Matešu koji je izašao iz HSPa ali čije ime ja nisam dosada čuo. Opet, samo pogledam dnevnik od Kreše i vidim što slijedi Splićanima pa nekako dođem do zaključka da bi možda svi skupa trebali potražiti barem nešto dobroga u Bandićevom liku i djelu.

Ako idemo obrnutim putem, i zapitamo se kakav bi gradonačelnim morao biti, barem meni, čini se očiglednim da tražimo demokratičnu osobu koja je voljna u cijelosti promijeniti paradigmu vladanja gradom. Iskreno, ne bacajući vodu na bilo čiji mlin, bojim se da ustajale stranačke strukture nevoljne promjenama i uostalom uglavljene u različite zagrebačke power sharing sheme ne mogu iznjedriti takvog kandidata, a jedini iole izgledni, Jasen Mesić, predvodnik je HDZa – od kojega (barem zasada) ništa korisnoga i lijepoga nismo vidjeli.

Druga karakteristika dobrog gradonačelničkog kandidata bi morao biti kvalitetni program. No, pitam se, što tu mogu protukandidati ponuditi?  Bandić ne samo da tu ima štogod za pokazati, nego jedini i zna što se može ili ne može, tako da štogod drugi nudili biti će mu prelagano to iskritizirati. Nekako mi se čini da će se ta kampanja stoga pretvoriti u ono što bi ameri nazvali “pissing contest” (pardon my french ali nemam bolju usporedbu).

Nisam siguran ni koliko ima smisla lupati po Bandićevoj netransparentnosti i potencijalnom kriminalu. Naime, teti Štefici iz Konzuma je cifra od 60 milijuna za Bundek jednako imaginarna kao i ona od 30 milijuna (makar je ova druga možda realnija). Teta Štefica možda osim toga voli jednom godišnje otići na Sljeme bodriti Kosteliće a ako to i ne radi, onda gleda prijenos iz svoje kuće koju joj je legalizirao upravo Bandić…

I na kraju, čak i kada bi netko uspio uletiti u drugi krug s Bandićem (primjerice Jasen Mesić), da li bi grad podnio HDZovca za gradonačelnika (zadnji puta kada je Marina Matulović bila vladala, koješta se dogodilo o čemu će se još pisati i čitati), a kada bi u drugi krug ušao netko iz ove lijeve priče (recimo Čičin Šajn, znam da je nevjerojaton ali budite sa mnom još koju rečenicu) kako bi (i da li bi uopće) glasali ovi s desne strane političkog spektra?

Što vi mislite? Tko bi trebao biti budući zagrebački gradonačelnik – s time da ne morate samo predložiti dobro ime nego i osobu koja bi u okršaju na biračkom mjestu mogla doista zamijeniti Bandića?

Misao dana:
If a large city can, after intense intellectual efforts, choose for its mayor a man who merely will not steal from it, we consider it a triumph of the suffrage.

Slušam danas na 101 Rožića i ne sjećam se što je točno rekao, no rezultat njega je ovaj tekst koji počinjem jednim postizbornim komentarom o HSPu. I vrapci na grani znaju kako je HSP prošao na izborima (ili možda bi bolje bilo reći: “kako nije prošao na izborima”) i valjda ironije radi jedini koji je prošao je u stvari Anto Đapić.

O Anti Đapiću, tom kvazi magistru puno se pričalo i niti u jednom suvislom razgovoru nitko nije uspio pronaći tu principijelnost i stroge stavove o kojima se uvijek govorilo. To je više bila fasada namijenjena onima koji HSPu daju njegovu osnovnu moć, a to su birači, no u času kada su se trebale dijeliti karte vlasti, Đapić je više bio poput arapskog trgovca kod kojega je cjenkanje sastavni dio rituala prodaje do točke kada ako i pristanete u samome startu na njegove zahtjeve, on se osjeća prevarenim jer vam nije morao napraviti niti jedan jedini ustupak. HSP je poznat i po tome da reciklira odbačene kadrove koji su na različite načine bili diskreditirani, počevši primjerice od famoznog Zeca i svega onoga što se pod okriljem politike događalo u Požeškoj kotlini ili pak recentnija akvizicija u vidu Mate Granića koji se eto uspio ugnjezditi kao savjetnik (navodno za vanjsku politiku u kojoj HSP nikada nije niti participirao).

Naravno, iako su ovi znakovi bili vidljivi i ranije, prve rupe u oklopu su se nazrijele odlaskom gore spomenutog Rožića i Tadića kada su oni istupili iz stranke bez nekog osobitog objašnjenja. Mjesec dana kasnije HSPu je rejting pao na polovicu, a da bi na izborima od očekivanih deset dobili samo jednog (ali kao da ih je barem troje-četvero) zastupnika u vidu Ante Đapića, starog otpadnika iz HDZa kojem je po svim kriterijima vlast bila jedini cilj. Njegovo famozno objašnjenje budućih uspjeha (ako ste malo pratili njegove istupe) je uvijek uključivalo rečenicu; “Jer se HSP u proteklih 17 godina nije ogriješio o Hrvatski narod”. Nije teško uočiti kako je na prethodnim izborima to bilo 13 godina, a na slijedećim vjerojatno 21, no to nije u ovome času bitno. Zanimljivo je kako je HSP razlog svog neuspjeha morao potražiti u HDZu koji ga je doslovce asimilirao u ovom izbornome ciklusu, a da pritom nije niti kao mogućnost razmotrio odlazak Tadića i Rožića, ili pak možda kampanju koja je vizualno tako izgledala da su se nje bojali (tako mi kažu) samo ljudi s karijesom (što je, moramo priznati ipak značajan dio biračkog tijela u hrvata). Odlaskom gornje dvojce, Đapić se nije previše eksponirao ali mi je u sjećanju ostala Ruža Tomašić po svojoj izjavi kako je HSP sagradio njih dvojcu, te Pero Kovačević koji je došao na pressicu ove dvojce ali je samo sjedio i promatrao. Debaklom na izborima, Anto kao najprincipijelniji među principijelnima odmah je ponudio svoju ostavku a odmah se pridružilo i cijelo predsjedništvo stranke. So far, so good. Malo je nejasno zašto je Đapić odlučio ostati zastupnik a nije svoje mjesto ponudio prvome slijedećem, no vjerujem da ćemo i to doznati uskoro (ovo je nekako idealno vrijeme da se Đapić kao disident HSPa i biblijski razmetni sin priključi ocu koji ga je svojevremeno odbacio).

I dok možda za Milanovića nismo sigurni zna li on da li bi piškio ili kakio, jučerašnji razvoj događaja u HSPu gdje je kompletno predsjedništvo otkazalo svoje ostavke definitivni je znak nesigurnosti u te osnovne fizikalne potrebe. Koja je poanta tog manevra nije mi jasno, osim što kroz sustav povjerenika Đapić uredno mijenja one koji pozivaju na njegovu ovaj puta neopozivu ostavku i Đapić možda ima dugoročniji plan. Zanimljivo je da je i Ruža Tomašić došla do zaključka kako joj funkcija u predsjedništvu HSPa u ovome času ne koristi i u osnovi ona je danas došla do zaključka koji su Rožić i Tadić imali prije dva mjeseca. Angela Merkel je inače došla na svoju poziciju tako što se odrekla Kohla i kao neokaljana zauzela poziciju iako je skoro pa sigurno da je imala saznanja i aktivno sudjelovala u svemu onome što je dovelo do Kohlovog pada, a do zadnjeg trenutka je bila bezrezervno uz njega da bi u nekoliko dana napravila obrat i eto je sada.

Usput još jedna šizofrena primjedba. Da li je itko promatrao rezultate izbora u Osijeku, naime na nacionalnoj razini HSP gubi u Osijeku, dok na lokalnoj dobija. To znači da ste imali puno glasača koji su na jednome listiću zaokružili HSP a na drugome nisu. Dok razmišljate uz kavu, razmislite i o tome!

Što me dovodi do HSS-HSLS ekipe. Nije li čudno da HSLS koji bi po svoj sili morali biti skloniji lijevoj opciji druka za desnu, dok HSS koji je desno konzervativan barem deklarativno svrstava sebe (ili barem svoje ogranke) uz lijevu opciju? HSLS naravno nema previše izbora i obzirom na svoju političku snagu na nacionalnoj razini koja je duboko ispod razine statističke pogreške, nema u stvari drugog izbora nego držati se HSSa kako bi barem dali dojam većine (to me podsjetilo na jedan vic; pretrče miš i slon preko mosta, i na drugoj strani viče miš “alaj smo protutnjali” :). Joža Friščić se navodno ne petlja u pregovore s HDZom i uopće se ne govori o foteljama iako manje-više svi članci koje možete čitati zadnjih dana govore o povećanom broju ministarstava, u stvari, kada malo bolje pogledate čini se kako se o ničemu drugome ne raspravlja nego o foteljama. Ivo će tu sigurno biti široke ruke, a kako i ne bi, zar nije bolje imati nekog HSSovca ili HSLSovca u vladi nego primjerice Kirina, Vukelića ili Rončevića? HDZ ima opaki shortage ljudi koji bi trebali zauzeti pozicije (a neki, eto recimo Martina Dalić), ova ekipa ih ima na izvoz (nije nužno da ovi razumiju u što se upuštaju, bitno je da volontiraju za poziciju), a ti HSSovci će biti daleko lakše otpiljeni nego što je to Ivo radio sa svojim HDZovcima, a kako smo na primjeru Vesne Škare naučili, sasvim sigurno će i neka prigodna afera biti upriličena koja će HDZ učiniti boljim a koalicijskog partnera lošijim odabirom.

HSS je bio jako principijelan u predizbornom razdoblju oko toga da nema principa. Nisu znali niti prije, a vidimo niti poslije s kime bi oni koalirali, čini se kako im Pelješki most i nije neki problem, referendum o NATOu? Čemu na tome previše inzistirati! A i taj ZERP, nije da možemo preorati more i zasijati tamo nešto? Joža je tijekom pregovora došao do zaključka kako hrvatskom seljaku u stvari trebaju ceste, no podsjetio bih ga da slavonija svoju autocestu ima skoro pa dvadeset godina i zasada joj to nije pomoglo. Može biti da cesta ipak nije odgovor na njegovo pitanje (ali imamo operativu pa bi bilo valjda glupo da stoje).

Nekako si mislim da je Đurđa poput magarca razapeta između dva plasta sijena i ne može odabrati prema kojem bi potrčala, dok Joža Friščić gleda mrko jednu stranu, gleda mrko drugu i ne razmišlja u stvari previše o budućnosti osim o onome što mu govore njegovi savjetnici, a Ante Markov i Pankretić su mu blizu i svaki dan mu šapću na uho, dok je onaj tamo Jambo ionako recentni razvoj događaja, nije mu baš ni prirastao srcu, a i daleko čovjek stanuje pa od njega mišljenje može dobiti samo telefonom ili o njemu pročitati iz novina.

Ne očekujem pretjeranu mudrost koja bi trebala početi izvirati iz Friščića, no nije isključeno, a kako je to Milanović rekao, tko se zadnji smije…

U nedjelju se ponavljaju izbori i može biti da će tada biti razvrgnut prvi koalicijski sporazum kojeg je Sanader potpisao s novopečenim ministrom obojenih metala i glomaznog otpada (znam, doista je nepristojno i krajnje politički nekorektno ali nisam se mogao suzdržati), možda se još štogod promjeni, a možda i Joža dobije prosvjetljenje, nikada se ne zna.

Misao dana:
The best argument against democracy is a five-minute conversation with the average voter.

Prije sedam dana naglo i bez prethodne najave HSP su napustili Tonći Tadić i Miroslav Rožić, odmah su krenule priče o tome kako i zašto i što je najzabavnije (barem meni) je to što je rijetko tko uopće uzeo u obzir mogućnost da su ljudi napustili HSP zato što im je pun kufer i zato što su njihovi motivi moralno i etično ispravni. Toliko o tome koliko nam je država otišla u bananu da nismo u stanju uzeti na razmatranje čak niti takav scenarij.

Danas je stvar otišla korak dalje, jer su još dva HSPovca dala sličnu ostavku i to Nikola Toth i Ivica Žulj. Da li su ova dvojca ovim postupkom stali na žulj Anti Đapić i ubrzali kliničku smrt HSP-a?

Eh, i još jedna stvar – Osijek je dobio gradonačelnika, malo je nejasno da li je to legalno ili nije ali i to će se riješiti vrlo uskoro. Anto Đapić će naravno iskoristiti apsolutno sve argumente, veze i poznanstva, pa čak i nepostojeću koaliciju kako bi iscenirao izbore u Osijeku i po svaku cijenu spriječio potpisivanje ugovora za izgradnju dvorane – jer, ako se ugovor potpiše, a dvorana doista bude koštala upola onoga što je Đapić propagirao koja je politička budućnost osobe koja je forsirala potpis ugovora koji bi cijeli grad koštala 400 milijuna kuna više. to bi bio kraj HSPa u Osijeku (a onda dalje slijedi vjerojatno kaskadni efekt).

Misao dana:
Thieves respect property. They merely wish the property to become their property that they may more perfectly respect it.

Skoro mi je promakla jedna malena sporedna vijestica, a koja je inicirala ovaj tekst koji se, usput rečeno, kuha već mjesecima. Naime, na izbornoj skupštini HSPa u Sinju došlo je do omanjeg prevrata. Još sredinom travnja HSPovci su dogovorili pravila igre i odlučili su se za sada već glasovitu personaliziranu kampanju koja će sve karte doslovce staviti na predsjednika stranke Antu Đapića. HSPovu kampanju kreira neimenovana (a ipak etablirana) agencija iz Izraela (što bi valjda moralo kontrirati latentnom ustaštvu koje povremeno iscuri iz pukotina HSPovog oklopa), a u cijelu tu priču HSP je ugurao glasoviti Jakov Sedlar – filmaš kojeg permanentno prati aura financijskih afera, te koji je poznat u nas po tome što uporno dovodi (uglavnom iste) glumce američke B produkcije. Cijela kampanja je krenula dokumentarnim biografskim filmom o Anti Đapiću kojeg nisam imao prilike gledati, ali bih ga rado pogledao (pa ako netko ima DVD viška…), da bi se tijekom svibnja razgranala na predstavljanje politika i konkretnijih kandidata što nas i dovodi do devete izborne jedinice.

Deveta izborna jedinica zahvaća Liku, Dalmaciju i dobar dio otoka skroz negdje do ravnine Splita i uz Antu Đapića nositelja liste, prvi na toj listi bi trebao biti Tonći Sunčani Hvar Tadić, jedan od najpopularnijih saborskih zastupnika prethodnog ali i ovog mandata. Dakle, na gore spomenutoj izbornoj skupštini u Sinju dogodilo se nešto zanimljivo, a to je da je na skupštinu na kojoj se trebalo odlučiti o predsjedniku Sinjskog ogranka HSPa (organizacije koja je bila raspuštena u siječnju ove godine) došao cijeli niz novih ali i nepozvanih starih članova koji su članskom iskaznicom i potvrdom o uplati članarine dobili pravo glasa; obzirom da je ovo bila “tehnička” skupština na kojoj je trebao biti instalirani novi predsjednik koji je vjerojatno unaprijed određen u Zagrebu, odjednom se promijenio odnos glasova, reagirali su zaštitari, a Tonći Tadić je zahtjevajući poštivanje demokratske procedure i statuta reagirao na način koji se kasnije prokazao kao incidentnim. Dakle, uočite kako je Tadić stradao zato što je inzistirao na poštivanju statuta i u njemu predviđenoj proceduri. Nešto slično (ali sa suprotnim namjerama) svojevremeno je iskorišteno u AMK Siget u Zagrebu kada je na redovitu skupštinu društva koja je u normalnim uvjetima rezerviran za upravu, nadzorni i knjigovođe došao veliki broj novoupisanih članova te su totalno legalnim (ali neočekivanim) načinom preuzeli vlast nad AMK Siget. Sinjski “incident” je procurio u medije, počeo se spominjati sud časti, konsekvence po zastupnika Tadića, no eto milostiv kakav i inače je, Đapić je obećao samo dati packe po prstima i to bi bilo to.

U autoritarnoj stranci poput HSPa gdje se sve vrti oko predsjednika (koji je uzgred rečeno dovoljno veliki da vas zahvati u svoje gravitacijsko polje kada se mimoilazite s njime) incidenti poput ovoga gore opisanog u AMK Siget se ne događaju slučajno i postavlja se pitanje zašto se to desilo? Podsjetio bih i na sličnu situaciju s Miroslavom Rožićem koji je svojevremeno također istrčao sa stavovima koji nisu nužno odrazili stav Ante Đapića pa je brzinom svjetlosti dobio “po prstima” i sada uredno pleše kako Ante zasvira.

Zanimljivo je kako je HSP unatoč tome što se radi o stranci stroge discipline uspjela iznjedriti nekoliko vrlo zapaženih zastupnika poput Tonćija Tadića, Miroslava Rožića, Pero Kovačevića ili trenutno vrlo popularne Ruže Tomašić. Ja nekako razmišljam da su upravo ti zastupnici dobrim dijelom zaslužni za popularnost HSPa u biračkom tijelu, dok ostatak popularnosti zasigurno otpada na one kojima na sam spomen NDH zastane suza u oku. A kada već govorimo o tom dijelu birača HSPa vrijedi spomenuti i još nešto, HSP uporno govori o svome naslijeđu i Ante Starčeviću kao začetniku moderne misli i arhitektu/ocu domovine, no međutim ako utrošite malo svoga vremena i pročitate o čemu je to Starčević pisao i govorio vidjeti ćete da se on bavio vrlo složenim problemima koji su morili tadašnji puk uključujući i gospodarstvo, kreditiranje poduzetnika i seljaka, izgradnji domovine (usput rečeno, HSP i Osijek dižu spomenik Starčeviću unatoč tome što je njegova eksplicitna želja bila da nema njegovih kipova – tek toliko o poštivanju korijena)… To su ukratko teme o kojima se vrlo rijetko priča s HSPovih govornica i teme na kojima ponekada morate doista i magistrirati da bi ih uopće razumjeli, a kamoli biti u stanju prenijeti onima ispod sebe. HSPovci danas s govornica pričaju o svojim korijenima i neopostojanju hipoteke vlasti te se nadaju još boljim izbornim rezultatima.

A ti izborni rezultati bi im se doista mogli i dogoditi, no ne zato jer su HSPovci tako dobri nego zato što je HDZ toliko uspio zastraniti u svoje tri i pol godine mandata da ti izgubljeni birači moraju nekuda otići i HSPova pozicija se naizgled čini sigurnom iako to nije posve baš tako. U protekle tri i pol godine HSP je imao prilike sudjelovati u izvršnoj vlasti u mnogobrojnim situacijama, ali ako vidite koalicije koje su se raspadale, prebjege iz stranaka u stranke tada će vam biti jasno kako je u apsolutno svakoj situaciji jedan od aktera cijele priče nezaobilazno bio i HSP. Časni izuzetak je jedino Osijek u kojem stabilnost koalicije ovisi o zdravlju osumnjičenika za ratni zločin. Ante će naravno reći da se radi o principijelnosti, no hercegovac u vama će priznati da se ipak radi o trgovini. HSP svoje povjerenje vladi na nacionalnoj razini uspješno trguje na nižim razinama, a osobito razinama udaljenima od očiju javnosti, pa bi stoga bilo zanimljivo priupitati koliko je HSP instalirao nadzornika u raznim nadzornim odborima ili članova uprava u raznim državnim tvrtkama. HDZ i HSP su u tajnoj koaliciji. HSP se ne brine toliko za izvršne političke funkcije, no ove financijsko operativne ih jako zanimaju i pitanje je s kojom agendom su ti ljudi tamo postavljeni i uostalom kome njihova naklonost ide; stranci i dobrobiti zemlje ili vrlo konkretnoj osobi koja ih je tamo postavila.

Nakon svega ovoga ne mogu vam ponuditi zaključak, no skrenuo bih vam pozornost na HSP i (po mom mišljenju) opasnost koju on predstavlja, a koja će se manifestirati ako HDZ pobijedi na jesenskim izborima. HSP je lonac koji naizgled mirno krčka na vatrici, no meni se čini kako će stvar vrlo uskoro prekipjeti.

Misao dana:
Nationalism is our form of incest, is our idolatry, is our insanity. ”Patriotism” is its cult. It should hardly be necessary to say, that by ”patriotism” I mean that attitude which puts the own nation above humanity, above the principles of truth and justice; not the loving interest in one’s own nation, which is the concern with the nation’s spiritual as much as with its material welfare /never with its power over other nations. Just as love for one individual which excludes the love for others is not love, love for one’s country which is not part of one’s love for humanity is not love, but idolatrous worship.