This Is Not America… (3:50, David Bowie/Pat Metheny Group, Singles Collection, Vol. 2, 2000)

Naletio sam u subotu na članak u online izdanju jutarnjeg lista koje govori o tome kako slijedeći vikend SDP stvara svoj predizborni stožer. Predizborno razdoblje je već stiglo i parlamentarni izbori iako udaljeni nešto više od godinu dana (barem oni koje očekujemo) polagano oblikuju politiku koja će nas pratiti kroz slijedećih dvanaest mjeseci. Sve je nekako počelo u času kada je vlada samoinicijativno spomenula povećanja plaća državnih službenika što je prvi pouzdani znak predizbornog dodvoravanja (a ne zaboravimo, državna uprava broji nekih 250.000 ljudi i otprilike toliko obitelji u ovoj ili onoj mjeri ovisi o prihodima koje će državni službenici ostvariti). Samoinicijativno spominjanje povećanja plaća od strane vlade je dakle ili znak početka predizborne kampanje, ili je to loše tempirani potez lošeg pregovarača koji otvara temu prije svog suparnika.

Mišljenja sam da postojeću vladu treba mijenjati. Može biti da ću se složiti kako je Sanader sjajan ministar vanjskih poslova, sjajan je govornik (ipak je nešto naučio na svojem fakultetu) i daje dojam odlučnog državnika, činjenica je i kako je pokrpao puno političkih repova iz prošlosti. No za gospodarstvo nije učinio apsolutno ništa, politika nikada nikoga nije nahranila (osim eventualno političara) i totalna neaktivnost na gospodarskom planu je zabrinjavajuća i po meni jedinstveni pokazatelj nesposobnosti vladajuće garniture za promjene.

Da podsjetimo, vlada je primjerice htjela korigirati stopu PDVa pa ju je nedugo potom vratila na staro. Promijenila je pravila oko amortizacije imovine kod poslovnih subjekata, uvela je 10% PDVa na turističke dolaske, ukinula je porezne olakšice na istraživanje i razvoj (a mi bi kao morali biti zemlja znanja), nije spriječila niti čak usporila rast vanjskog duga (gledajte apsolutne brojeve, a ne relativne pa ćete vidjeti o čemu govorim), a da ne kažem kako je donijela i niz totalno idiotskih poteza poput zaduživanja kod domaćih banaka ili odluku o gradnji mosta s Pelješcem. Vladu je potreslo i nekoliko vrlo zanimljivih afera, počevši one s Žužulom koji je relativno brzo sklonjen sa svjetla reflektora, preko priče s Bechtelom i gradnjom autoceste bez natječaja (koju je Kalmeta preživio bez problema), afere s Opatijskim hotelima (gdje je veza Ostoja/Polančec totalno neeksploatirana) ili pak ove koja se tek priprema kroz Podravkin otkup dionica i novi ESOP zakon koji je, vidi slučajnosti, upravo sada na tapeti.

Čak ako i gledamo neke pozitivne stvari koje su se dogodile, poput povratka duga umirovljenicima koji je nastao kao plod dobro upakirane ucjene umirovljenika za dizanjem ručica u saboru ili čak hvatanja Gotovine (za kojeg osobno mislim da je puno previše overrated) – čini se kako su se i te stvari dogodile pod nekim tuđim diktatom.
Ukratko, nisam zadovoljan s ovom vlašću, a i ovo malo pozitivnoga što se dogodilo može se protumačiti na razne načine.

Nažalost, jednako sam nezadovoljan i našom oporbom iz jednostavnog razloga što oni polagano ali sigurno nestaju s političke scene. Posljednje istraživanje Večernjeg lista tako kaže kako bi (teoretski gledano) danas na izborima prošli samo HDZ i SDP (koji navodno vode mrtvu utrku), HSP koji se stabilno kreće između 5 i 10% podrške, te bi izborni prag jedva navukao HNS (i vjerojatno neke od manjih lokalnih stranaka u svojim izbornim jedinicama poput IDSa). ako pozbrajate te postotke, jedva nešto malo više od 50% glasova bi otišlo u saborske klupe, dok bi ostatak bio rasut na ostale stranke i strančice koje niču poput gljiva poslije kiše. Naravno, tu moramo računati i na predizborno koaliranje koje će izvući još koju stranku u saborske klupe, no ništa spektakularnoga, osobito ako SDP (kako je ptičica rekla) ne izađe na izbore po prvi puta totalno samostalno (ne znam da li ste to primjetili, no SDP niti na jednim izborima nije izašao samostalno, uvijek su prikrpali nekoga uza sebe kako bi valjda “razvodnili” svoje socijalističko/komunističko naslijeđe koje ih poput zombija prati u stopu).

Čitajući gore navedeni članak iz večernjeg koji odlučno tvrdi kako se ide u nacionalne izbore “s Bandićevim ljudima” ispada kako je i u samom SDPu svim jasno kako se SDP poput ove države dijeli na SDP i Grad Zagreb, te iako je Račan nominalno šef ovim zagrepčancima, objektivno bez njih ne može učiniti previše, a oni pak dozvoljavaju da se ovi s Iblerovog igraju na nacionalnoj razini jer ionako su svi problemi u saboru, a sve pare u Zagrebu.

Unatoč tome, mene brine nacionalna razina jer nam je gospodarstvo otišlo kvragu (ili je na nepovratnom putu da tamo ode), manje od jedne trećine svih zaposlenih nešto proizvodi dok ostali međusobno trguju ili se opslužuju. Nitko se ne bavi problemima poput poljoprivrede koja uvozi milijarde dolara namirnica dok istovremeno u pojedinim kulturama radimo viškove, ili proizvodnje koju ćemo uskoro morati staviti na popis zaštićenih vrsta odmah tamo uz ličke medvjede. A kada sam se već dotakao medvjeda, u posljednjih šesnaest godina koliko-toliko samostalne nam države, nitko se još nije pozabavio (barem ne sustavno) problemo rashodne strane državnog proračuna koji će u 2007 godini sasvim sigurno doživjeti neke nove apsurdne vrijednosti.

Imam jednu suludu ideju za web2.0 aplikaciju o državnom proračunu.

Misao dana:
Corrupt politicians make the other ten percent look bad.

Dijeliti s nulom…

Bullshit deflector - ovo vam treba za čitanje stavaka 1 i 2 ovog tekstaNemam baš previše materijala za pisanje zadnjih dana, a i potonuo sam u uredskome poslu pa nikako da se koncentriram, no skrenuo bih vam pažnju na nekolicinu zanimljivosti koje ipak vrijede da ih se pribilježi;

sudac u predmetu štrajkaša TDZa protiv TDRa donio je jučer odluku kojom se radnici moraju maknuti iz tvornice. O tome sam pisao na Bestseleru u sada već glasovitom članku “Popušili su” (postoji i jedan raniji tekst kojeg sam napisao u počecima bestselera Uzmi novac i bježi). Nisam pravnik, no silom prilika se time bavim i moje shvaćanje zakona je takvo da ne postoji društveno uređenje (osim eventualno anarhije ili krvave revolucije) u kojoj bi ti radnici po bilo kojoj osnovi mogli ostvariti pravdu kakvu priželjkuju (a moje je pitanje da li je to uopće pravda, jer smatram da nije). Čak (a ovo je takav hipotetički “čak” da ga je teško i spomenuti, odnosno trebali bi izmisliti posebni gramatički oblik koji bi iskazao tako nevjerojatni događaj) kada bi i njihovi zahtjevi bili uvaženi, čak i u tom kontekstu bi se morali maknuti iz tvornice iz jednostavnog razloga što radnici uopće nisu stranka u sporu. Nadam se da će se pojaviti pitanje neke odgovornosti sindikalnih čelnika ili kolovođa da već jednom takve ljude negdje pospremimo i zaboravimo ključ, a da će na njihovo mjesto doći ljudi koji su u stanju za svoje radnike ispregovarati nešto bolje od kula u zraku ili, gle ironije, više od dima od cigarete.

–  bio sam prije neki dan na Bundeku, skupa s barem polovicom Zagreba; prije toga sam na Bundeku bio svega jednom ili dvaput i to je bio definitivno kvart kojeg je trebalo prekrižiti s mjesta na koje se vraćam, sve do prije neki dan. Bandić je lik kojeg je teško voljeti i ponekada lagano mrziti, vrlo je netaktičan, povremeno vrlo nepristojan no činjenica je da je iza njega nekolicina projekata koji doista povećavaju kvalitetu života u ovome gradu.

– prije nekih godinu i koji dan prisilno sam odabran za upravitelja svoje stambene zgrade i jučer je bio jedan u nizu neproduktivnih sastanaka čiji je optimistični cilj bio pokrenuti obnovu fasade. Čisto ilustracije radi, moji sustanari su odabrani tako da možemo dobar vic ispričati; prvi je inženjer u penziji koji je svoj životni vijek proveo na direktorskoj poziciji u debloj hladovini državne službe, drugi  je također umirovljeni visoko rangirani milicajac, treći je umirovljeni liječnik koji živi u americi a stan u centru grada koristi dva mjeseca godišnje poput vikendice, ispod mene stanuje jedan profesor kiparstva, a na katu do njega je gospođa koja je vjerojatno član Al-Qaide i koja svoje umirovljeničke dane koje je stekla na čuvarskoj sužbi neke državne institucije krati nikome razumljivim poslovnim poduhvatima. Nakon sukoba koji se skoro pa pretvorio u fizički obračun, dogovorili smo se da ćemo se dogovoriti nešto na slijedećem sastanku.
– danas je sunrise za EU domenu, idem se probati izboriti za domenu za koju mislim da mi je potrebna u mojem nastojanju da ostvarim svjetsku dominaciju organskim rastom (tm by Arsenyev).

Misao dana:
The double agent looked up from his lunch of Mahi-Mahi and couscous and realized that he must escape from Walla Walla to Bora Bora to come face-to-face with his arch enemy by taking out his 30-30 and shooting off his nemesis’ ear-to-ear grin so he could wave bye-bye to this duplicitous life, but the chances of him pulling this off were only so-so, much less than 50-50.

a great day for freedom… (4:30, Pink Floyd, Pulse (Disc 1) (Live), 1995)

Sanader je javno izjavio kako neće poštivati gramatiku, Bandić je zaželio novinarima da u slijedeće četiri godine piju kao i on, talijani su izjavili kako će blokirati pristup EU zbog ugovora s Austrijom, cestarine su pojeftinile ali samo ako unaprijed isplatite astronomsku cifru, freedom house nas je stavio u popis slobodnih zemalja…

Rekli bi business_as_usual, i onda nas strefi g. Branko Milanović sa svojim obrazloženjem oslobađajuće presude ličkome tuđmanu (lik je inače do jučer bio poznat po svojem obrazloženju presude jednom srbinu koje je tvrdilo kako su “on, njegovi preci i Osmanlije 500 godina vršili genocid nad Hrvatima”). Đuro Sessa (predsjednik udruge sudaca i čini mi se predsjednik zagrebačkog općinskog suda) se bio i javio u dnevnik i rekao kako je sudac neovisna osoba i ne može ga se teretiti za njegovo obrazloženje presude. Branko je uspio nadmašiti sebe iako se to gledajući ovo prvo obrazloženje činilo apsolutno nemogućim.

Taman misliš kako smo se lijepo smjestili na dnu i onda dođe ekipa poput Milanovića i pokaže ti da imamo još za kopati.
Da mi je znati kako će amerikanci sa svojim mentalnim sklopom provariti to obrazloženje.

Btw. vlada je pojeftinila cestarine no da bi ostvarili to pravo morate avansirati po meni basnoslovne novce kao bi dobili famoznu smart karticu (koja i nije tako smart jer se i dalje morate zaustaviti na naplatnoj kućici, otvoriti prozor i gurnuti je pod nos stričeku koji će je pak gurnuti pod neku spravu). Ja slovensku varijantu beskontaktne kartice imam već godinama i ako me sjećanje ne vara donji limit koji je potrebno jednokratno napuniti kako bih ostvario 10% popusta je nekih 8.000 tolara (rekli bi 300kn ako se ne varam), dok bih ja u .hr morao potrošiti 3.000kn da bi dobio tu istu karticu. Mislim da će jednostavna računica pokazati kako je trošak financiranja tih 3.000kn na predviđeni rok potreban za konzumiranje te kartice skuplji od popusta kojeg bi ostvario. Predviđam fijasko ove mjere i redefiniranje uvjeta.

Misao dana:
If Bill Gates had a dime for every time a Windows box crashed … Oh, wait a minute, he already does.