Categories
Politika Priroda i društvo

Veći od života (ili: O ambicijama političara)

Jučer navečer, vozeći se trajektom na otok Brač bio sam se spreman okladiti u skupu večeru kako se Milan Bandić neće kandidirati za predsjednika SDPa, nekoliko minuta prije nego što je oklada skoro pala, proširila se vijest kako je Bandić prihvatio kandidaturu i ovaj neočekivani potez zagrebačkog gradonačelnika odjednom baca sasvim novi pogled na kampanju za upražnjeno mjesto predsjednika SDPa.

Mediji s pravom vrlo detaljno promatraju proces izbora SDPovog predsjednika pa ste tako u raznim novinama mogli svašta pročitati o dosadašnjim kandidatima. Neki su se navodno okoristili stranačkom infrastrukturom unatoč dogovoru da se to ne čini, neki trguju nepostojećim mandatima, pozicijama na listama i naručenim novinskim člancima, neki pak obilaze okolo i lobiraju po lokalnim organizacijama, neki u tišini dogovaraju svoj nastup na drugolipanjskoj konvenciji, a za barem jednog se nije niti očekivalo da uopće uđe u trku poznavajući njegov moto da se ne ulazi u trku koju nije moguće dobiti…

Politika je jedna od temeljnih vještina koja okuplja ljude oko zajedničke ideje i da bi bili dobri političar morate uložiti i zadnje atome svoje snage i vještine, no još bitnije da bi bili uspješni morate biti i strastveni. Strast je jedan od najnižih i gotovo životinjskih instikata pa stoga nije ni čudo da su političke borbe grube i vrlo često brutalne. Znamo koje je najstarije zanimanje na svijetu, baš kao što znamo što politika jest…

No postoji problem, pitanje politike je ono koje na ovaj ili onaj način određuje živote svih nas, i borba gore spomenutih kandidata će na ovaj ili onaj način utjecati i na nas same, neovisno o tome kojoj političkoj opciji pripadali. Pitanje novog predsjednika SDPa nije samo pitanje utaživanja ambicije pojedinaca, nego i pitanje koje će zasigurno odrediti uspjeh SDPa na predstojećim izborima, a novi predsjednik može pokrenuti cijelu lančanu reakciju političkih promjena u našem društvu koje će se opet, neovisno o tome tko pobjedni na jesenskim izborima direktno manifestirati na zemlji u kojoj živimo.

Pitanje pobjednika na drugolipanjskoj konferenciji je dakle pitanje ne samo ove četvorice kandidata i njihove profesionalne budućnosti, nego je u neku ruku i pitanje sudbine SDPa ali i Hrvatske. Nisam siguran da li su kandidati svjesni svoje društvene odgovornosti ili su u cijelosti zaokupljeni svojim kratkoročnim ciljem. To me iskreno i ne zanima.

Ono što me zanima je da 1613 delegata koji će drugoga lipnja morati zaokružiti neko ime nikako iz vida ne izgube Hrvatsku, jer ono što će se događati na zagrebačkom velesajmu je daleko veće od kandidata samih, pa čak i stranke za čiju se čelnu poziciju natječu.

Ako se slažete sa mnom i stvari postavite na taj način, može biti da ćete promijeniti mišljenje o tome tko je doista vaš favorit. Ako ste SDPov delegat i kojim čudom ste nabasali na ovu stranicu nemojte izgubiti tu sliku iz vida.

Misao dana:
Razmisli. Sjeti se!

Categories
Politika

Ivo Sanader aka. el Bahati

Jučer je emitirana Latinica koja je govorila o bahatosti političara. Jedan od obrađenih primjera je i naš premijer Ivo Sanader koji je uveo stil vladanja koji iako uglađeniji od njegovog stranačkog prethodnika počiva na nepoštivanju praktički svih koji se nalaze ispod njega, od njegovog vlastitog tima, a u krajnjoj liniji i javnosti koja ga mora izabrati u drugi mandat.

Moji stavovi o sramotnome premijeru su dobro poznati, no u prilogu koji je emitiran u Latinici prikazana je većina primjera koji se ionako vrte po jubito-u (usput rečeno, izašao je Kiro Prosviro 3).

p.s. drugi primjer bahatosti je bio Bandić, pa bacite pogled i na prilog o njemu (ovdje)

Misao dana:
A man’s moral conscience is the curse he had to accept from the gods in order to gain from them the right to dream.

Categories
Politika Priroda i društvo

Zrnca za razgovor uz kavu

  • Kaže Jutarnji kako će po novom prijedlogu zakona o prekršajnom postupku postojati bitno veća prava primjerice policajaca da na licu mjesta oduzmu vozačku dozvolu ili čak putovnicu. Kaže da će skraćeni prekršajni postupak uključivati i odvjetnika ali da će ga sudac čekati maksimalno dva sata. Piše također da će se oglasna ploča na sudu smatrati dostavom prekršajnog naloga. Što ako imate korumpiranog policajca (ne bih volio generalizirati, no osim korumpiranih policajaca imamo tu i needucirane i/ili frustrirane državne službenike)? Iako su policajci koji me u prosjeku jednom godišnje zaustave uglavnom u pravu, dokazni postupak i način na koji su me zaustavili u prebrzoj vožnji su gotovo uvijek dvojbeni i podložni različitim interpretacijama. Ne bih volio da policajac kojeg izbezumim mojom pravnom argumentacijom neispravnog zaustavljanja može oduzeti moje vrijeme oduzevši mi vozačku dozvolu dok ja to ne riješim na sudu. Da ne kažem da ne vidim kako mi policajac može oduzeti putovnicu, to nikako ne bih mogao dozvoliti; a vi?
  • SDP i Ivo Josipović uletiti će s prijedlogom zakona za kažnjavanje ratnog profiterstva. Svako profiterstvo treba kazniti i to brzo i snažno, no mijenjanje zakona koji bi se mogli provoditi reotroaktivno nije dozvoljeno jer je to jedno od temelja na kojem počiva država i poredak u kojem živimo. S profiterima ćemo se morati obračunati na drugi način. Stipe Mesić kaže da se nitko neće usuditi ne podržati takav prijedlog zakona jer bi time zapečatio svoju sudbinu na izborima. To je doista HDZov problem jer za razliku od oporbe koja se može zamarati neprovedivim zakonskim prijedlozima, vladajuća stranka ipak ima kakvu-takvu odgovornost da te zakone na kraju i provedu (nije da ih je to dosada zaustavljalo, no svejedno). Ne vjerujem da će inicijativa uspjeti i vjerojatno dobronamjerna ideja bi se mogla razbiti o glavu onih koji su s time prvi izišli.
  • U Večernjem je izašao tekst o pametnim karticama koje bi morale nositi sve naše podatke. Navodno bi se gore našli porezi, doprinosi, imovina, primanja, honorari, ušteđevini!?… Ovo je zastrašujuće iz jednostavnog razloga što se kod nas zaštita podataka vrlo loše provodi; u više nego jednom slučaju osvjedočio sam se i sam kako je jednostavno doći do bilo kojeg podatka koji je recimo po Općem poreznom zakonu tajan. Koja je korist od tajnog podatka kada svatko od 5-6.000 djelatnika porezne uprave s pristupom računalu može doprijeti do popisa moje imovine. To je po meni 5.999 ljudi previše ako se mene pita. Što ako takav popis iziđe van iz zgrade porezne i dopre do nekog Matekovića i njemu sličnih/povezanih osoba? Dok ne iscrpimo sve standardne metode usporedbe imovine i primanja žestoki sam protivnik ovakve invazije u privatnost – nadam se da će čistom nesposobnošću državnog aparata ovaj idiotski prijedlog pasti u zaborav, ne zato što je loš nego zato što su potencijalne konsekvence prevelike.
  • Grad Zagreb se napokon upisao kao vlasnik Zagrepčanke zbog kojeg je sveprisutni Milan skoro ostao bez posla. Ja bih postavio dva pitanja: prvo, kolika je bila cijena tog upisa (ne govorimo sada o cijeni koja je plaćena za samo zemljište, nego cijena postupka da se 40 plombi makne s popisa kako bi se grad napokon upisao), a drugo pitanje bi glasilo: postoji li trenutak kada je potrebno svim sredstvima, pa čak i polulegalnim napraviti pritisak kako bi se zakon ispoštivao? Da li je i smije li, u krajnjoj liniji, pravosuđe doista biti nedodirljivo? Ja smatram da postoje trenuci kada je to neizbježno, nadam se da je Milanov oglas Istina je bio jedan od tih trenutaka.

Misao dana:
All government initiatives are doomed. Sure, the government has a few lucky successes, such as building highways and schools and dams and reducing pollution and eradicating polio and encouraging the Internet and winning World Wars I and II. But a broken clock is right twice a day too.