Post izborna depresija

U petak navečer, dva dana prije izbora i svega nekoliko sati prije početka izborne šutnje našao sam se s nekolicinom ljudi iz stožera na HTV-u, a kako bi pratili posljednje sučeljavanje koje je tamo vodio Branimir Bilić. Samo sučeljavanje smo pratili u tzv. Intim baru zajedno s djelatnicima stožera protukandidata s time da su oni zauzeli prvi red ispred televizora dok smo mi odozada promatrali sučeljavanje. Nakon samog sučeljavanja, na samom izlazu iz zgrade voditeljica PRa Milana Bandića potužila se na glavobolju i zapitala da li je to zbog južine koja je krenula, a na što sam ja odgovorio da je to u stvari od sučeljavanja. Na njihovo protupitanje kako se mi borimo protiv tih glavobolja odgovorio sam im da mi nismo toliko eksponirani pa s time nemamo problema. Negdje nakon ove rečenice je nastao jedan omanji incident između naša dva stožera.

Politika nije posao koji je moguće raditi od 8 do 16, barem ne kvalitetno. Politika je borba svjetonazora i temeljnih vrijednosti koje te pokreću (barem je ja tako doživljavam) i stoga naravno da je profesionalizam bitan kako bi se ostvario konačni rezultat, no ulozi su daleko veći i sasvim sigurno osobni. Ljudi koji će danas raditi za jednog kandidata, a sutra za nekog sa suprotne strane političkog spektra taj posao (po mom uvjerenju) jednostavno ne mogu napraviti kako spada jer im nedostaje kritični sastojak koji je nužan za uspjeh, i ako postoji pogreška koju je suprotni tabor napravio, onda je to upravo to da se okružio ljudima koji su kampanju promatrali poput taksimetra; a to sasvim sigurno nije recept za uspjeh.

Prvi krug je s moje pozicije bio relativno dosadan, i to u smislu da nam je ulazak u drugi krug bio prilično siguran, a zbog velike gužve na terenu ostatak kandidata jednostavno nije imao vremena baviti se nama osim povremene packe koju su lansirali kada im je bilo usput. Bilo je donekle zanimljivo promatrati te kandidate koji su svaki na različiti način odlučili ugurati se u drugi krug. Čisto da bude jasno, ljudi se kandidiraju za pojedinu funkciju ne nužno zato da bi pobijedili nego i zato da bi u javni prostor unijeli koju ideju ili čisto da bi promovirali sebe, a ponekad i zato da bi s rezervne pozicije oblatili nekog od sudionika. Mislim da nije osobito teško shvatiti koji od dvanaest kandidata spada u koju kategoriju, kao što nije bilo osobito teško niti prepoznati one koji su imali objektivnu šansu ući u taj drugi krug.

Dragan Primorac je većinu svojeg vremena i energije utrošio na oglašavanje i elektroničke medije. U kampanju je ušao relativno kasno, bez osobito dobro osmišljenog nastupa i bez kvalitetne poruke. Efekt kojeg je postigao naglim ulaskom u kampanju brzo se otopio, a kroz javne nastupe nije uspio etablirati sebe kao osobu koja je u stanju napraviti razliku – dapače, pokušao je ostvariti rezultat temeljem diskvalifikacije drugih što se pokazalo kao loša i neuspješna tehnika (barem iz njegovih usta). Za pretpostaviti je kako je Primorac svoju predsjedničku kampanju koristio kao ispitivanje terena za osnivanje nove političke stranke. Mislim da on nema apsolutno nikakve šanse preživjeti u političkom životu ove zemlje, osim kao marginalac i da bi mu bilo bolje da svoju sreću traži negdje drugdje.

Nadan Vidošević, koji se za predsjedničku kandidaturu pripremao dugo vremena ušao je u nju na isti način kako odrađuje i druge kampanje u kojima je sudjelovao. Okružio se grupom marketingaša koji ne razumiju razliku između politike i deterđenta (ili čokolade), a htio on to priznati ili ne, više je nego očito da je direktno zloupotrijebio infrastrukturu HGK u svojoj kampanji. Naravno, nije pomoglo niti besramno kopiranje Obame (to je moja mala pobjeda jer sam oba slučaja u stvari ja provalio, prvo slikajući njegov plakat i objavivši to na Facebooku, a drugi puta čim sam vidio TV spot i također objavio na Facebooku link na original), a mislim da i razmetanje imovinom bez jasne naznake izvora sigurno nije pomoglo. Mislim da je Vidoševićeva karijera sada zapečaćena, te da je pitanje gubitka HGK samo pitanje dana (ili tjedna ili mjeseca) a također je upitno koliko će vremena proći dok se netko ne počne zabavljati stvarnim rezultatima koje je (ili nije) stvorio u Krašu. Njegov image je samo površinski i ne podnosi dublju analizu.

Andrija Hebrang me u biti najviše iznenadio. Kao prvo, totalno je nejasno zašto je HDZ propustio gurnuti svog kandidata u drugi krug. HDZ iza sebe ima vrlo efikasnu i uhodanu mašineriju i nekako sam dobio dojam da je uopće nisu uspjeli staviti u pogon i zanimljivo je pitanje zašto je to tako. Nevjerojatno mi je da je stranka koja je trenutno na vlasti i koja posljednjih dvadeset godina drži monopol na naziv “prva stranka u državi” tako olako izgubila u prvom krugu. Ne vjerujem da je to pitanje Hebranga kao slabog kandidata, jer je on na neki čudan način ipak dosljedniji i od Primorca, Vidoševića ali i Bandića – nego je to pitanje stranke, da li je to pitanje pokušaja trgovanja (u što sumnjam) ili internih i strukturnih slabosti HDZa koje su izašle na vidjelo nakon odlaska Sanadera ostaje da se otkrije. Nadam se samo da će se gospoda novinari prisjetiti Hebrangovog obećanja da odlazi u mirovinu ako izgubi izbore te da će ga podsjetiti da je vrijeme da bude karakter.

Strasti su se razbuktale ulaskom u drugi krug. Ako ste malo bolje pratili rezultate prvoga kruga, Bandić se u svom stožeru (kako on to obično i radi) pojavio tek u posljednjem mogućem trenutku, a po neformalnim informacijama koje su do mene doprle situacija tamo je bila iznimno napeta. Čovjek koji je tvrdio kako se bavi samo pozitivnom i afirmativnom kampanjom već u prvih nekoliko rečenica drugoga kruga krenuo je sosobnim napadom i to je u biti označilo cijeli drugi krug. Od te noći dobro mi je ostao u sjećanju facebook status kolege Ladislava koji je napisao “Promatrajući ove face u Bandićevom stožeru “Bože čuvaj Hrvatsku” dobija sasvim novi smisao”.

Temeljni propust Bandića je u biti kontinuirano mijenjanje temeljne poruke tijekom drugog kruga, oni su doslovno svakoga dana mijenjali poruku kojom izlaze pred javnost, a Bandić ni na koji način nije mogao zadržati integritet permanentno s njišući između svoje deklarirane socijaldemokracije i udaljene desnice. Nijedna njegova poruka nije bila afrimativna, pa čak niti o njemu samome nego se radilo isključivo o tome da se napravi što je veći mogući kontrast između Josipovića i Bandića. Problem je naravno u tome što Bandić nije vjerodostojan, pa je stoga teško povjerovati u njegov slogan “Čovjek, a ne stranka” kada je on svoj cijeli radni vijek proveo kao vojnik partije/stranke. Priča o daljinskom upravljaču je totalno besmislena ili u najboljem slučaju dvosjekli mač, jer marketinški budžet kojim je raspolagao uvelike je premašivao druge kandidate i za nekoliko puta; a još je indikativnije tko su bili njegovi “mali ljudi” donatori što se jako dobro moglo osjetiti na ulicama Dubrovnika ili Vrgorca gdje su ta imena “malih ljudi” koji su svi redom donirali 90.000kn sa sobom nosila i sasvim preciznu hipoteku.

Što se mene tiče, definitivno sam bio uvjeren da pobjeđujemo u utorak poslije prvog kruga izbora u času kada su nas počele zasipati potpore i kada smo samo putem weba zaprimili nekoliko tisuća čestitki i pisama podrške. U tom času se sve skupa pretvorilo ne u referendum (kako je to Bandić pokušao govoriti) nego u plebiscit koji se na kraju i dogodio. Više nije bilo pitanje hoćemo li pobijediti (jer, podsjetimo se, bilo je puno pisanja o tome može li uopće Ivo Josipović pobijediti u drugom krugu) nego s koliko velikom razlikom. Mislim da je krajnji rezultat od gotovo 21% razlike i više od 50% izlaznosti na izborima sjajan rezultat (osobito stoga što znamo da na biračkim popisima ima minimalno 600.000 ljudi viška).

Ima mislim i nekoliko velikih pouka koje proizlaze iz ovih izbora.

Prva od njih je da je moguće uvjerljivo pobijediti u Hrvatskoj bez obzira na dijasporu. Mislim da je dijaspora najveći gubitnik ovih izbora jer se ponovno dovela u situaciju gdje je totalno instrumentalizirana. Rezultat u kojem 95% stanovništva glasa za jednu osobu jednostavno nije normalan i ukazuje na daleko dublji strukturni problem kojeg je potrebno na neki način riješiti. Ljudi koji žive u BiH jednostavno moraju shvatiti da rješenje svojih problema moraju tražiti u Mostaru i Sarajevu a ne u Zagrebu, no jednako tako Zagreb mora pomoći u toj tranziciji.

Druga pouka je da negativna kampanja ne donosi rezultate, s time da ovo što je Bandić pokušao učiniti nije samo negativna kampanja nego i duboko nemoralna kampanja.

Treća pouka bi bila da su po mom mišljenju sučeljavanja na kraju ipak polučila odgovarajuće rezultate. Teško je biti ne kritičan prema sučeljavanjima, osobito ovima u prvom krugu gdje je praktički bilo nemoguće voditi suvislu diskusiju s dvanaest (ili šest) kandidata, također je nedopustivo da su pojedini kandidati izbjegavali sučeljavanja (u biti, mogu oni ignorirati ali mediji to ne bi smjeli tolerirati). Ja bih rekao da što se tiče Ive Josipovića, manje više sva sučeljavanja su bila prihvatljiva ali da ni na jednome nismo niti izgubili niti osvojili nove birače. Naznaka promjene tog trenda se mogla vidjeti na sučeljavanju na RTLu 3. siječnja (gdje je Milan Bandić izvalio nekoliko totalno nedopustivih bisera, od toga da ne zna što se desilo 3. siječnja, preko spominjanja Condolezze Rice), a to se definitivno nastavilo na sučeljavanjima na NovaTV i HTVu u tri odnosno dva dana prije izbora gdje je uz svo dužno poštovanje Bandić uspio prikazati samoga sebe u najgorem mogućem svjetlu te kao totalno nekompetentnu osobu za poziciju predsjednika države.

Četvrta i možda najbitnija pouka je to da su prošla vremena autokratskih karizmatičnih vođa te da je vrijeme za jednu civilziraniju i daleko uglađeniju politiku, nadajmo se da su rezultati ovih izbora samo uvod u trajnu diskvalifikaciju galamđija i mutikaša koji su okupirali javni prostor.

O kampanji Ive Josipovića ne bih previše govorio, naravno da smo i sami radili pogreške (neke veće, neke manje) no puno nam je pomoglo to što u prvome krugu nismo bili toliko u fokusu javnosti jer naša pozicija nije bila ugrožena, a s druge strane ostali smo fokusirani na našu temeljnu poruku pravde koju nismo ispuštali iz ruku do samoga kraja. Također, treba prepoznati i napore Ive Josipovića koji nije izgubio takt te nije dopustio da se uvuče u međusobne prepirke više nego što je to bilo nužno (teško je tu odrediti balans, polovica ljudi savjetuje da treba jače, glasnije i agresivnije dok druga polovica hvali i moli da se zadrži takt, dostojanstvo i pristojnost).

Što dalje?

U slijedećih mjesec dana počinje proces tranzicije s jednog predsjednika na drugog, to je situacija u kojoj ova zemlja nikada još nije bila jer je prijenos vlasti do sada bio rješavan čistom biologijom. Vjerujem da će se prve naznake kakav će Ivo Josipović biti predsjednik (osim ovih očiglednih; pristojnost, takt, smirenost, uglađenost) vidjeti već kod odabira tima s kojim će surađivati, a na nama je svima da mu u tome pomognemo koliko možemo i naravno da ga pozitivnom kritikom usmjerimo kada i kamo bude trebalo – u posljednjih sedam mjeseci intenzivne suradnje s Ivom, ako sam nešto naučio to je onda da je voljan saslušati dobar i dobro argumentirani savjet ili prijedlog.

Misao dana:
We are made wise not by the recollection of our past, but by the responsibility for our future.

Gdje je nestao čovjek?

Prvi dio predizborne kampanje rapidno se približava kraju i predizborna šutanje efektivno počinje sutra i traje do nedjelje. Imamo dakle nekoliko dana za napuniti baterije, a sve kako bi od negdje nedjelje u ponoć krenuli u drugi krug.

Pozicija “mog” kandidata proteklih je nekoliko mjeseci bila stabilna i uz lagani rast, dok se cijela priča događala na drugom planu i s kandidatim koji (objektivno gledano) nisu mogli previše vremena potrošiti na Ivu Josipovića čisto zato jer su morali osigurati sebi drugi krug. To će se u nedjelju do ponoći definitivno promijeniti.

Što se tiče kandidata za drugi krug, opet, htjeli mi to priznati ili ne, bitka se cijelo vrijeme vodila između tri (samo teoretski četiri) kandidata. Nadan Vidošević prvi je krenuo u priču početkom rujna i njegova kampanja je izgledala pomalo štreberski; no jedan od problema koji su s njime očiti je to što se okružio ekipom koja je pokušala prodati Nadana na isti način kao što u svoje plaćeno radno vrijeme prodaju šampone, Bajadere ili pak “Kupujmo Hrvatsko” s državnim budžetom kojeg može osigurati HGK. Kako danas stvari stoje, Nadana nećemo gledati u drugom krugu no iznenađenja su moguća (ima i neka interna oklada između mene i njegovog stožera i očekujem da će svoje obećanje ispoštivati).

Drugi otpisani kandidat je Dragan Primorac, čovjek koji pokušava predstaviti svoj odlazak s ministarskog mjesta kao moralni čin iako je u biti to bio polu smišljeni potez koji je cijelo vrijeme imao Pantovčak na nišanu. Primorčeva kampanja je očito fokusirana na elektroničke medije i utoliko se čini efikasnom, no pitanje je samo da li je riječ o površinskom efektu i koliko je jaka volja njemu deklariranih birača. Šansa da u drugom krugu gledamo Primorca je nešto neznačajno veća od nule i ako ste se voljni kladiti na njega možete slobodno i uplatiti loto. Šansa za dobitak je tu negdje.

Treći kandidat na kojeg se sasulo drvlje i kamenje je Andrija Hebrang. Iako je još svega četiri dana do izbora, postavlja se pitanje zašto je HDZ dopustio ovu situaciju i zna li HDZ nešto što mi ne znamo? Politička stranka koja je na vlasti, koja pokušava već dvadeset godina održati vodežu poziciju može si možda dozvoliti da izgubi predsjedničke izbore (budimo objektivni; situacija nije dobra za dobivanje izbora od strane HDZova kandidata), no da izgube tako lagano u prvom krugu (a nakon što su prikupili najveći broj potpisa) jednostavno mi nije logična. Ta situacija ili ocrtava duboke probleme u HDZu (znam, o tome svi pričaju) ili nešto drugo. Naravno, nije niti Hebrang baš najbolja osoba za dobiti s njime izbore (definitivno je izazov), no na neki čudni način u njemu, nakon svega, ima i dalje više integriteta i poštenja nego u Vidoševiću, Primorcu ili osobito Bandiću. Andrija će prema obećanju vjerojatno nakon ovoga u zasluženu političku mirovinu i nadajmo se da je ovo jedan od njegovih posljednjih nastupa. Andrija je možda imao svoje mjesto u nekome času, ali i za nas i za njega je bolje da ode.

Četvrti kandidat je Milan Bandić. Poznat je moj stav kako je Milan Bandić vjerojatno najopasnija osoba za politički život ove zemlje, on svoju gradonačelničku poziciju već godinama zloupotrebljava za ovu predizbornu kampanju, a i sam je uključen u praktički svaku imalo veću aferu koja se u ovome gradu dogodila. No, ne samo da je Bandić korumpiran do srži, nego je pritom još i neuk, priprost, nekulturan i općenito osobito problematičan za sve ono što bi predsjednik jedne zemlje morao predstavljati.

Za dežurne kritičare, treba odmah reći da me uopće ne zanima činjenica što Bandić nije zasada osuđen ni za što. U zemlji u kojoj pravosuđe ne funkcionira, u kojoj političari određuju kada će se i s kime obračunati, zatvoriti ili uništiti nije ni čudo da je osoba koja direktno ili indirektno kontrolira drugi najveći budžet u državi (s daleko manje transparentnosti) dovoljno premrežena da ili neutralizira svaki napad na njega, ili ta inkriminirajuća informacija jednostavno čeka neka bolja vremena o čemu odlučuju oni koji su u posjedu te informacije.

S druge strane, nevjerojatno je da društvo dopušta da jedna osoba poput Bandića uopće postoji. Tu je velika, ako ne i najveća, greška upravo stranke koja mu je to omogućila. SDP prečesto dopušta da im se neke stvari dogode, pa onda potom oni (ali i društvo u kojem djeluju) kukaju o tome što se desilo, umjesto da donesu odluku i žive s njezinim konsekvencama. Jednako su krivi i mediji koji dopuštaju da takva osoba nesmetano funkcionira i koji s žarom tabolida prate svaki potez korumpiranih političara, a na kraju krajeva ni mi birači nismo daleko na ljestvici odgovornosti jer smo na izborima dopustili da ovaj nesmetano zasjedne u fotelju u kojoj je zasjeo.

U društvu u kojem se političke stranke ponašaju poput nojeva koji guraju glavu u pijesak, u kojem novinari nisu korektiv političara i u kojem među narodom vlada opća letargija nije niti čudo da suludi pojedinci grabe vlast i potom je zloupotrebljavaju na najrazličitije moguće načine dok se mi svi skupa kolektivno pitamo “Da li je to moguće?”.

Kada razmišljam o svim ovim stvarima, uvijek se sjetim Mone Sahlin, švedske premijerke koja je morala odstupiti zbog toga što je državnom kreditnom karticom kupila Tobleronu na aerodromu, ili pak Mart Laar koji je na Zagreb summitu prije nekoliko godina izjavio antologijsku rečenicu: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran”. Možemo li dopustiti da za isporuku pravde čekamo korumpirane sudove, nesposobno tužiteljstvo ili nemotiviranu i dobrim dijelom nestručnu policiju? Ne moramo li možda mi nešto učiniti kako bi pokrenuli stvar s mrtve točke?

S druge strane, ovo malo ljudi što se trudi u sustav unijeti neku promjenu i nisu baš dobrodošli. Mnogi padaju u samoj borbi sa sustavom, a neki drugi ne dođu do izražaja ili se njihovi potezi (koliko god mudri i dobronamjerni bili) ne prepoznaju u kakofoniji događanja. Naravno to nije razlog da se prestane ili odustane, no pitam se gdje je nestala ideologija (ne mislim pritom nužno na političku ideologiju jedne ili druge strane) nego istinska želja da pojedinac kroz svoj javni angažman vrati nešto društvu? Gdje su ti ljudi nestali? Što bi Goran Bare rekao; Gdje je nestao čovjek?

U nedjelju su izbori i predlažem da ako ikako možete izađete na njih i pokušate odabrati najboljeg mogućeg za posao predsjednika države, osobe koja će je dostojno predstavljati u svijetu, osobe koja neće zloupotrijebiti dati mu autoritet i položaj i po mogućnosti osobu koja može postati katalizator promjene koju svi željno iščekujemo.

Ako ne uspijete pronaći takvu osobu, onda uvijek možete glasati protiv, tu je izbor uvijek daleko bolji. No kako bilo, izađite na izbore.

Misao dana:
Do you ever get the feeling that the only reason we have elections is to find out if the polls were right?

Počinje cirkus

Dakle, jutros u 0:00 sati službeno je počela izborna kampanja. Naravno predizborna kampanja traje već neko vrijeme i dok je primjerice Bandić već obavio lagano oranje u proteklih nekoliko mjeseci (na račun zagrebačkih poreznih obveznika), isto to su napravili i Vidošević (na račun HGK tj. na vaš račun), Josipović, Pusić, Ožbolt dok se ostatak tek zagrijava i kreće valjda danas.

Objektivno, postoje samo četiri doista ozbiljna kandidata plus pokoji sa strane koji može na ovaj ili onaj način utjecati na individualni rejting jednog od ta četiri. S današnje perspektive, u stvari odlučujemo o tome tko će se tući u drugom krugu i to su po svoj prilici Ivo Josipović te Bandić, Hebrang ili Vidošević.

Po anketama najlošije od njih troje stoji upravo Hebrang, no HDZ ima tradiciju kasnog ulaska i bilo bi jako pogrešno Hebranga tek tako ignorirati. Istovremeno Vidošević i Bandić (barem po nekim anketama) vode mrtvu utrku koja je sve samo ne mrtva. Jedna od mojih teorija o izbornom procesu u hrvata je između ostalog i ta da su se svi dosadašnji izbori bazirali na nekompetentnosti i nesposobnosti druge strane i ovo su vjerojatno prvi izbori gdje će to biti drugačije jer su ulozi pojedinih kandidata vrlo visoki. Vidošević i Bandić su primjeri toga. Kako god okrenulo, Bandića u Zagrebu čeka ili vrlo napeta atmosfera jer je raskrstio sa SDPom (što su i vrapci na grani znali već godinama; osim valjda onih vrabaca na iblerovom) ili predsjednička pozicija; dok  Vidošević kako god okrenuli svoju političku sinekuru u obliku volontera za predsjednika HGKa. Najmanje u stvari mogu izgubiti Hebrang ili Josipović jer se jednome smiješi politička mirovina (čisto radi starosti), a drugome vjerojatan ponovljeni mandat u Saboru i odlazak na pokoju savjetničku funkciju.

Sama situacija u drugom krugu je totalno neizvjesna (barem prema mom mišljenju) jer dok je situacija na lijevoj polovici igrališta poprilično definirana i manje-više jamči ulazak Ive Josipovića u drugi krug, istovremeno se na desnoj strani nagomilala količina vrlo snažnih (ako ne već i dobrih) kandidata koji će čisto snagom svoje karizme natjerati veliki broj birača u drugom krugu da iziđu i biraju. Hoće li tradicionalno anarhična ljevica uspjeti u tome to ćemo tek vidjeti.

Birači su ovoga puta odabrali korupciju i kriminal kao temu koja je presudna za daljnji život zemlje – i to je nešto s čime se slažem u cijelosti. No, biti će veliki problem pretvoriti tu borbu protiv korupcije u nešto s čime se birači mogu poistovjetiti; a još teže će biti kandidate pretvoriti u simbole borbe protiv tog istog kriminala i korupcije ako znamo da su na tablici korumpiranosti, upravo političari na samom vrhu. I to nas na kraju dovodi do pitanja vjerodostojnosti kandidata što je sama bit kampanje. Tko će biti taj koji će dokazati da je upravo on taj?

Moje je mišljenje da je narod (kao i obično) pomalo naivno nasjeo na cijelu priču pa se tako (ne)kvalitete  pojedinaca sakrivaju iza pažljivo sagrađenog javnog imagea koji je prečesto sam plod korupcije na različitim razinama. Sama činjenica da je to tako ukazuje kako politika i političari nisu dovoljno učinili da sami objasne svoju poziciju i kroz nju educiraju svoje birače. Radeći to samo nekoliko mjeseci pred izbore samo osnažuju gore navedeno mišljenje kako je politika prljav posao.

Nisam još prošetao gradom da vidim kako izgleda grad okićen u izborno ruho, no pretpostavljam da će ovoga puta bitka biti malo žešća.  Ivi Josipoviću vizuale rješavaju Bruketa&Žinić i sve što mogu o tome reći je da je pristup drugačiji. Vidošević je navodno angažirao neku stranu agenciju koja je besramno iskopirala Obamin vizualni identitet (s još glupljim objašnjenjem zašto su to učinili). HDZ ide starim provjerenim putem (reklame za Hebranga već krase Index.hr), dok Bandiću vizuale i kampanju vodi Design System koji je do sada vodio sve izborne kampanje SDPa (koje su sve redom osim jedne bile izgubljene, a i te bi doista trebalo biti genije da su izgubili). Biti će zanimljivo gledati kako isti ljudi rade drugu kampanju i koliko će u njoj biti uspješni. Zabave sigurno neće nedostajati.

Osim licemjerja kojime se kandidati sakrivaju iza PR agencija i spin doktora, gotovo je nevjerojatno kako birači ne kažnjavaju primjerice očiti nesrazmjer između imovine kandidata i njegovih primanja, a također ne kažnjavaju niti zloupotrebu položaja u vlastitu promociju. Zašto je bolje imati 200 afera u odnosu na samo jednu (ili nijednu) totalno mi je nerazumljivo.

Situacije je dakle, kako bi to sami političari rekli – složena. Pitam se hoćemo li kolektivno, kao nacija, nešto naučiti iz cijele priče i hoće li mudrost nacije biti dovoljno velika da prozre kroz sve te blatne fasade i doista prepozna što je u ovome času najbolje za Hrvatsku?

Disclaimer: Kao što sam to ranije napisao, sudjelujem u izbornoj kampanji Ive Josipovića tako da sve ovdje napisano pročitate kroz tu prizmu.

Misao dana:
You might have noticed I don’t complain about: politicians. Everybody complains about politicians. Everybody says they suck. Well, where do people think these politicians come from? They don’t fall out of the sky. They don’t pass through a membrane from another reality. They come from American parents and American families, American homes, American schools, American churches, American businesses and American universities, and they are elected by American citizens. This is the best we can do folks. This is what we have to offer. It’s what our system produces: Garbage in, garbage out. If you have selfish, ignorant citizens, you’re going to get selfish, ignorant leaders. Term limits ain’t going to do any good; you’re just going to end up with a brand new bunch of selfish, ignorant Americans. So, maybe, maybe, maybe, it’s not the politicians who suck. Maybe something else sucks around here… like, the public. Yeah, the public sucks. There’s a nice campaign slogan for somebody: ‘The Public Sucks. F*ck Hope.