Mala inventura stanja raspada države

Ima jedna rečenica koju sam relativno nedavno naučio ali koja strašno dobro opisuje politiku općenito, no osobito je primjenjiva na svemu onome što se trenutno događa u našem društvu, ta rečenica ide otprilike ovako:

U politici ima malo iznenađenja a puno iznenađenih.

Da budem totalno iskren, i mene je iznenadilo toliko brzo poravnavanje zvijezda koje je u doslovce nekoliko sati iznjedrilo konfiguraciju traženja opoziva Tomislava Karamarka do stava Mosta da Karamarko mora otići. Nije neki veliki zaključak kako se HDZ nije snašao u novim okolnostima i kombinacija u kojoj im Most kao kingmaker svako malu spusti. Karamarko je na silu pokušao ovladati sigurnonosnim sustavom što mu nije uspjelo i frustracija time da ne vlada policijskim aparatom je više nego očita, a glad domoljuba za pozicijama poprima doista zabrinjavajuće razmjere (pa se tako rijetko tko imalo detaljno bavio kadrovima koji su imenovani proteklih mjeseci).

U postojećoj konstalaciji snaga, Karamarko više nema nikakve realne šanse sastaviti novu većinu koja bi srušila i zamijenila premijera. Uočite malo kako svi HDZovci koji uopće govore o situaciji vrlo pažljivo odabiru riječi i pitanje povjerenja Oreškoviću makar je potegnuto nije potegnuto do razine formalnog prijedloga prema Saboru (sada je skoro 13h i zasada nemamo informaciju da je tako nešto poduzeto i dostavljeno Saboru). Uostalom, pravila o opozivu premijera su dizajnirana za oporbenu situaciju i ne predviđaju kombinaciju u kojoj bi vladajuća stranka tražila opoziv vlastitog premijera; tako je premijer barem zasada proceduralno zaštićen u tom odbrojavanju. A odbrojavanje teče do trenutka kada se u Saboru formalno mora provesti glasanje o povjerenju Tomislavu Karamarku. Opet, ako gledamo izvještaje sa subotnjih HDZovih sastanaka, uočite kako su govornici naglašavali kako je Karamarko taj koji je preuzeo obvezu i “kormilo” nad strankom, kako on sakuplja 76 glasova. Naglašava se uloga Karamarka i naravno ističe njega kao premijera AKO sastavi tih 76 glasova. OK, nitko nije naglasio taj “ako” ali je on tu, među redovima. Nitko ne govori što ako, ali svi znamo što slijedi.

Karamarko (možda) računa na Milana Bandića koji se gura kao rješenje problema, no nije Bandić rješenje problema Karamarku nego je HDZ rješenje problema Bandiću kojeg jedino zanima podrška za slijedeće lokalne izbore. Bandić očekuje da će kroz gradske donacije, prostore i slično kupiti/privoliti nekolicinu zastupnika da se priključe njegovom klubu no to je jako plitak bazen. Nadalje, neka preslagivanja unutar tog bazena uključuju i neke potencijalne potrese unutar same Domoljubne koalicije, što nikoga s imalo čistim tokom misli ne veseli.

No, uzmimo za trenutak u obzir mogućnost da se doista takva nova koalicija i posloži (matematički nemoguće ili na rubu mogućeg) i sve što o njoj mogu reći da bi ona bila fragmentiranija od postojeće većine s Mostom, da se u njoj nalaze kojekakvi redikuli poput Tepeša ili Ćorića i njima je kristalno jasno da oni postoje dok postoji ova većina, svaka nova igra u kojoj se provociraju izbori znači da će i njihovih 15 minuta slave završiti puno prije kraja konzumacije.

Dakle, da sažmemo; imamo Karamarka koji se grčevito bori da sakupi nepostojećih 76 glasova, Bandića koji pokušava uvjeriti Karamarka da ako uzme njegovih osam, priboroji ih sebi i onda opet doda Karamarku da je time Karamarko nekako na dobitku. A tu je naravno i armada ovih domoljubnih priljepaka i pijavica koji upravo u ovim trenucima osvješćuju sami sebe kako im Karamarko u ovom trenutku vrijedi više mrtav nego živ. Eto, baš slušam kako Šeks govori da Karamarko treba odstupiti u nacionalnom interesu, a treba tu i dodati suptilnu poruku Europskih pučana ili Europskih financijaša.

OK, Karamarko može ostati bez pozicije na više načina. On može shvatiti da je sudac svirao kraj njegove igre (svirao je prije nekoliko tjedana ali se Karamarko i dalje pravi da je sve ok) te može sam ponuditi ostavku kao koliko-toliko časni izlaz. Čak i ako malo promatrate Oreškovićev poziv da da ostavku skupa s Petrovim, možete vidjeti da je Orešković ponudio časni izlaz za Karamarka što je više nego što je zaslužio. Alternativno, imamo mogućnost da nova HDZova većina koja je shvatila da je Karamarko mrtav potpiše njegovu političku smrtovnicu u Saboru nakon što ga Orešković razriješi. Ili pak svi skupa možemo čekati glasanje za opoziv i kolektivnu sramotu koju će Karamarko i HDZ doživjeti opozivom. Ja sam stajališta da do glasanja nikada neće doći nego će Karamarko ili odstupiti ili biti razriješen prije toga.

Pitanje je što poslije: mala je šansa da Karamarko zadrži predsjedničku poziciju ako na tako sraman način mora napustiti Vladu, HDZ ima ionako okrutan način postupanja sa svojim predsjednicima i nema se Karamarko tu čemu veseliti (nije da neće pokušati ali jalov je to trud, a čopor je gladan).
Pitanje je, totalno legitimno, može li nova i presložena vlada (barem nešto kako je Karamarko obećao :) funkcionirati?

Mislim da može, naime ako u Vladu uđe netko umjeren i prihvatljiv svim stranama, netko tko je u stanju percipirati zakonitosti koalicije u kojoj ova druga strana ima solidnu mogućnost veta, te netko tko je u mogućnosti pokrenuti svojim kompromisima Vladu da počne nešto proizvoditi i napokon pokrenuti #samoreforme, eh, tada će i članovi koalicije i građani brzo zaboraviti na sve probleme i nesuglasice koji će ionako biti natovareni na jednog jedinog čovjeka kojeg više nema.

p.s. uočite da ne spominjem u postu Brkića i to da je i njegov red uskoro, ne znam tko bi mogao biti novi predsjednik HDZ-a i to je teško s današnje pozicije reći ali pretpostavka je da će veći broj njih biti zainteresiran. Nema tu ni govora o implikacijama što bi bilo kada bi Bandić bio značajniji partner novog stanja (kao ni nelogičnosti da je Karamarko nepoželjan kao član Vlade ali je ok kao predsjednik stranke, dok je Bandić ok)… Ima tu materijala za nova poglavlja nestabilnosti, a ako Vlada preživi sve ovo onda je prvi slijedeći korak državni proračun za 2017. godinu

Misao dana:
If you die horribly on television, you will not have died in vain. You will have entertained us.

Praćenje financiranja političkih stranaka i kandidata

Bio sam jutros na nečemu što je bila kombinacija predstavljanje web aplikacije koju je APIS IT izradio za potrebe državnog izbornog povjerenstva a čija je funkcija nadzor nad financiranjem i trošenjem sredstava u izbornoj kampanji a sve skupa temeljem novog zakona o financiranju izborne promidžbe i koječega drugoga.

Poanta aplikacije je u biti plemenita i služi zato da bi se u aplikaciju unosili podaci koje bi potom DIP mogao lagano pregledavati i provjeravati da li stranke i kandidati posluju sukladno zakonu, no nekako mi se čini da je u praksi sustav dizajniran samo s DIPom na pameti bez osobite podrške onima koji podatke moraju puniti u aplikaciju.

APIS IT je zanimljiva kompanija koja je (ako me sjećanje ne vara, a previše sam lijen da provjeravam), 50% u vlasništvu grada Zagreba a druga polovica u vlasništvu RH. Kad dođete do njihove zgrade zapuhne vas takav zadah kraja sedamdesetih i osamdesetih godina kojeg može pružiti samo izvorna socrealistička arhitektura koju je danas već donekle teško naći. Mimo donekle jedinstvene arhitekture interijera, APIS IT je institucija koja se brine za IT potrebe ove države i oni su vjerojatno vlasnici i oni koji održavaju državne data centre (ne sve ali sasvim sigurno neke bitnije), i po svojoj funkciji su donekle slični FINA-i s time što paze da budu low_profile. Meni osobno su izletili u radar u času kada je Milan Bandić počeo adresirati ljude po tome da li su invalidi ili nisu, da li su obrtnici ili nisu i po sličnim kriterijima, a što su podaci koje njegova kampanja nikako nije smjela imati ali ako ih je odnekle dobila to je bio upravo APIS IT (za što po mojim saznanjima do danas nitko nije odgovarao).

Anyway, aplikacija je dizajnirana da radi na internet exploreru 6 ili većem jer po riječima voditelja projekta “99% korisnika u Hrvatskoj koristi Internet explorer” (tom rečenicom se odmah sam diskvalificirao iz daljnje rasprave).

Ono što je dalje zanimljivo je da je korištenje aplikacije “opcionalno” dakle nije propisano Zakonom, no međutim zbog potrebe DIPa za dnevnim uvidom u financijske podatke stranaka i kandidata oni “očekuju” da je koristite (ove dvije tvrdnje su malo u kontradikciji no to se ne smatra osobitom problemom). Nadalje, krajnji rezultat tih aplikacija su pravilnikom propisani izvještaji koji se iz aplikacije printaju i potom potpisuju i pečatiraju i šalju DIP-u (što je pomalo redundantno i ekipa iz DIPa i APISa ne vidi neku pretjeranu ironiju o tome), a same PDFove po riječima voditelja projekta nije moguće digitalno potpisati (u čemu je totalno u krivu jer ja zakon o elektroničkom potpisu poznat, važeći i institucije su obvezne preuzeti takav dokument ako ga dobiju; to što ne znaju ili ne mogu provjeriti potpis je sasvim drugi par rukava).

Tijekom prezentacije i diskusije pojavilo se nekoliko situacija (daleko više nego što mislim da je pristojno priznati) koje nisu predviđene aplikacijom iz čega su se pokazale slabosti, besmislenosti i u biti neprovedivost pojedinih točaka zakona o financiranju izborne promidžbe, a više je nego očito kako su web aplikaciju izradili inženjeri i birokrati bez čak i minimalnog uvida u stvarno ponašanje korisnika i “situaciju na terenu”.

Kako god bilo, nužno je pohvaliti napor DIP-a u razvoju ovakve aplikacije (premda bi bilo interesantno čuti koliko je ona koštala) i vjerujem da će slijedeća verzija biti daleko bolja, no isto tako treba kritizirati očigledni nedostatak pripreme a osobito nedostatak komunikacije s krajnjim korisnicima u fazi dizajniranja same aplikacije.

Očekujem da će se o ovome još puno pisati u novinama u slijedećem razdoblju kao velikom problemu, pa čisto da dam 3+ za ideju i trud, te nategnutu dvojku za izvedbu.

Unutarstranački izbori SDPa u Zagrebu

Prošli tjedan (u četvrtak ako se ne varam) gradska organizacija SDPa raspisala je unutarstranačke izbore za predsjednika GO Zagreb (aka. Bandićevog nasljednika) te za sva ostala tijela koja jedna stranačka organizacija mora imati. Kao što vjerojatno znate iz medija, postoje tri kandidata i središnjica stranke puno toga polaže na rezultate izbora u Zagrebu.

Moje je mišljenje da je naslanjanje SDPa na jedno veliko središte poput Zagreba u biti pogrešno, jer SDP uporno gubi izbore na mjestima gdje se radi malo ili ništa (gledajte rezultate prethodnih izbora; Slavoniju i Dalmaciju). Također, moje je mišljenje da gdjegod SDP ima bilo kakvu infrastrukturu da tamo i postiže rezultate, negdje bolje a negdje lošije, no uvijek ih postiže. Zagreb kao urbana sredina vjerojatno će trajno naginjati lijevoj političkoj opciji i eventualni gubitak izbora na lokalnoj razini (a što bi se preslikalo i na nacionalnu razinu) bi bio (ili će biti) isključivo plod neodgovorne politike koja se provodi danas, a zahvaljujući prethodnom gradonačelniku kojeg je SDP podržavao sve do početka izborne kampanje za predsjednika, te vrlo kompleksne situacije u kojoj su se prvenstveno našli građani Zagreba a tek onda posljedično i sam SDP na gradskoj razini.

Kako god bilo, u Zagrebu postoje tri kandidata za predsjednika GO i to su:

  1. Željka Antunović; o Željki bih mogao pisati puno jer pratim njezin rad duže vremena, a definitivno sam je upoznao u vrijeme dok je bila vd predsjednika SDPa nakon smrti Ivice Račana. Ono što bih njoj zamjerio (kao i mnogim drugim političarima) je to da se njezina egzistencija u biti bazira na tome da bude u vrhu neke vlasti te da je ona karijerni političar koji izvan politike teško da bi mogla funkcionirati. Također, znam da je tijekom kratkog perioda u kojem je upravljala SDPom napravila i nekolicinu grešaka (osobito komunikacijske prirode) no isto tako je činjenica da to razdoblje nije zloupotrijebila da sebe instalira za predsjednicu. Vrlo često se ona i danas ponaša kao slon u staklani i da neku izjavu koju bih teško potpisao (a često i osudio), no jednako tako ona vrlo često (i to u času kada bi se najmanje nadao) ostane jedini glas razuma. Dakle, teško mi je reći kako je Željka kandidat za kojeg bih uvijek dao svoj glas, no mislim da u ovom trenutku nema bolje alternative iz jednostavnog razloga što mislim da je nužno da lokalne organizacije jedne političke stranke budu samostalne i neovisne o stranačkoj središnjici. Izgradnja jedne osobe (ili uskog kruga) nikuda ne vodi i raznolikost je kritična, a uz malo sreće ako Željka Antunović pobijedi to će otvoriti prostor nekim novim ljudima da se iskristaliziraju kao potencijalni kandidati do parlamentarnih izbora.
  2. Ivo Jelušić; s njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje i nemam tu bilo što prigovoriti (ali zaista nemam), Jelušić je trenutno u funkciji vd. predsjednika GO SDP Zagreb i dužnost mu je posljednjih mjeseci da drži stranku na okupu i reformira raspuštene lokalne ogranke te pripremi stranku za unutarstranačke izbore što je očito i napravio. Njega se smatra favoritom Zorana Milanovića iako nisam totalno siguran da je to točno. Ono što ja smatram problemom i u biti ono što ga po meni čini nepodesnim je sama činjenica da je on bio prvi do Bandića godinama. Odabirom njega za predsjednika nekako si mislim da bi se jednostavno dala pogrešna poruka biračima i to mi se čini pogrešnim. Da ne kažem kako je Ivo Jelušić i danas dogradonačelnik grada Zagreba i desna (ili lijeva) ruka aktualnog gradonačelnika. Ako je on doista sada njemu oporba (a morao bi biti), koja je poanta da bude dogradonačelnik? Da li ima itko tko misli da će bilo što “osjetljivo” biti pokazano Jelušiću (kao primjerice nagodba Zagreba i ZABAe prilikom posljednjeg kredita od 120mil eur o čemu misteriozno nitko nije pisao do sada). Mislim da bi Jelušić najbolju odluku donio kada bi dao ostavku na svoju poziciju i na taj način barem malo pripomogao destabilizaciji gradonačelničke funkcije.
  3. Davor Bernardić; Davor je trenutni saborski zastupnik SDP-a, predsjednik foruma mladih (na nacionalnoj razini), jedan od famoznih mladih lavova i čovjek koji je stasao u Zagrebačkom SDPu (sa svim teretom koji to nosi). Nesumnjivo inteligentan i često se javlja u saboru (pa čak i zapaženo), no najveća mana je to što sam se s njime upoznao u Bandićevom uredu i to ga u mojim očima trajno diskvalificira.

Uglavnom, koliko god Željka bila “loose cannon” mislim da je to u ovome trenutku nešto što gradskom SDPu treba; sigurno je da će rejting SDPa u gradu pasti na slijedećim izborima i jednako tako je sigurno da stranku treba regenerirati s nekim novim (ili barem novijim) ljudima i idejama. Politika kontinuiteta od osoba koje su u biti izrasle na ovoj politici neće donijeti ništa osobito dobroga, niti Zagrebu niti SDP-u, što prije to shvate tim bolje.

Eh, biraju se i potpredsjednici pa bih predložio (ako me već uzimate u obzir) da razmislite o dva imena. Prvo je Mirando Mrsić koji je član gradske skupštine i saborski zastupnik. S njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje (koju je on vodio) i tijekom kampanje sam upoznao niz ljudi s kojima je Mirando surađivao (i pomagao im) u prošlosti tako da sam čuo puno toga dobroga. Mirando je jedan od ljudi koji je zaslužan za zakladu Ana Rukavina (čovjek je liječnik) i tu mu svakako treba čestitati. Druga osoba je Igor Rađenović koji se puno spominjao posljednjih godina kao osoba koja je (doslovno) skoro izgubila glavu zbog nepravilnosti koje su se dogodile u Zagrebačkom holdingu, a za slučaj da mislite da je to bilo slučajno, podsjetio bih i da je on bio šef kabineta Ivice Račana te je vodio prvi ured za unutarnju kontrolu Vlade RH (i ako se netko sjeća one prve afere sa žitom iz robnih zaliha onda je to to). I Igor i Mirando su osobe koje mijenjaju stvari i kojih nije strah donositi odluke, obojci politika netalasanja nije prihvatljiva i obojca imaju neko opće i javno dobro na pameti.

Kako god bilo, ako imate prilike sudjelovati u izboru SDPovih tijela to svakako učinite, na vama je odgovornost da nešto promijenite i da napravite odmak od politike koja je dosada vladala. Mudrost je u prepoznavanju onih koji tu promjenu nose u sebi u odnosu na one koji ne znaju, ne mogu ili ne žele drugačije (ili koji se, ukrajnjoj liniji, moraju konzultirati da bi saznali svoje mišljenje o nekoj temi).

p.s. čisto da bude kristalno jasno, nisam član stranke (niti to imam namjeru postati) i nisam ni u kakvom osim prijateljskom odnosu s bilo kojom od gore navedenih osoba, tako da moje pisanje uzmite u obzir onoliko koliko vam vrijedi

Misao dana:
Opinions are like feet. Everybody’s got a couple, and they usually stink.

Post izborna depresija

U petak navečer, dva dana prije izbora i svega nekoliko sati prije početka izborne šutnje našao sam se s nekolicinom ljudi iz stožera na HTV-u, a kako bi pratili posljednje sučeljavanje koje je tamo vodio Branimir Bilić. Samo sučeljavanje smo pratili u tzv. Intim baru zajedno s djelatnicima stožera protukandidata s time da su oni zauzeli prvi red ispred televizora dok smo mi odozada promatrali sučeljavanje. Nakon samog sučeljavanja, na samom izlazu iz zgrade voditeljica PRa Milana Bandića potužila se na glavobolju i zapitala da li je to zbog južine koja je krenula, a na što sam ja odgovorio da je to u stvari od sučeljavanja. Na njihovo protupitanje kako se mi borimo protiv tih glavobolja odgovorio sam im da mi nismo toliko eksponirani pa s time nemamo problema. Negdje nakon ove rečenice je nastao jedan omanji incident između naša dva stožera.

Politika nije posao koji je moguće raditi od 8 do 16, barem ne kvalitetno. Politika je borba svjetonazora i temeljnih vrijednosti koje te pokreću (barem je ja tako doživljavam) i stoga naravno da je profesionalizam bitan kako bi se ostvario konačni rezultat, no ulozi su daleko veći i sasvim sigurno osobni. Ljudi koji će danas raditi za jednog kandidata, a sutra za nekog sa suprotne strane političkog spektra taj posao (po mom uvjerenju) jednostavno ne mogu napraviti kako spada jer im nedostaje kritični sastojak koji je nužan za uspjeh, i ako postoji pogreška koju je suprotni tabor napravio, onda je to upravo to da se okružio ljudima koji su kampanju promatrali poput taksimetra; a to sasvim sigurno nije recept za uspjeh.

Prvi krug je s moje pozicije bio relativno dosadan, i to u smislu da nam je ulazak u drugi krug bio prilično siguran, a zbog velike gužve na terenu ostatak kandidata jednostavno nije imao vremena baviti se nama osim povremene packe koju su lansirali kada im je bilo usput. Bilo je donekle zanimljivo promatrati te kandidate koji su svaki na različiti način odlučili ugurati se u drugi krug. Čisto da bude jasno, ljudi se kandidiraju za pojedinu funkciju ne nužno zato da bi pobijedili nego i zato da bi u javni prostor unijeli koju ideju ili čisto da bi promovirali sebe, a ponekad i zato da bi s rezervne pozicije oblatili nekog od sudionika. Mislim da nije osobito teško shvatiti koji od dvanaest kandidata spada u koju kategoriju, kao što nije bilo osobito teško niti prepoznati one koji su imali objektivnu šansu ući u taj drugi krug.

Dragan Primorac je većinu svojeg vremena i energije utrošio na oglašavanje i elektroničke medije. U kampanju je ušao relativno kasno, bez osobito dobro osmišljenog nastupa i bez kvalitetne poruke. Efekt kojeg je postigao naglim ulaskom u kampanju brzo se otopio, a kroz javne nastupe nije uspio etablirati sebe kao osobu koja je u stanju napraviti razliku – dapače, pokušao je ostvariti rezultat temeljem diskvalifikacije drugih što se pokazalo kao loša i neuspješna tehnika (barem iz njegovih usta). Za pretpostaviti je kako je Primorac svoju predsjedničku kampanju koristio kao ispitivanje terena za osnivanje nove političke stranke. Mislim da on nema apsolutno nikakve šanse preživjeti u političkom životu ove zemlje, osim kao marginalac i da bi mu bilo bolje da svoju sreću traži negdje drugdje.

Nadan Vidošević, koji se za predsjedničku kandidaturu pripremao dugo vremena ušao je u nju na isti način kako odrađuje i druge kampanje u kojima je sudjelovao. Okružio se grupom marketingaša koji ne razumiju razliku između politike i deterđenta (ili čokolade), a htio on to priznati ili ne, više je nego očito da je direktno zloupotrijebio infrastrukturu HGK u svojoj kampanji. Naravno, nije pomoglo niti besramno kopiranje Obame (to je moja mala pobjeda jer sam oba slučaja u stvari ja provalio, prvo slikajući njegov plakat i objavivši to na Facebooku, a drugi puta čim sam vidio TV spot i također objavio na Facebooku link na original), a mislim da i razmetanje imovinom bez jasne naznake izvora sigurno nije pomoglo. Mislim da je Vidoševićeva karijera sada zapečaćena, te da je pitanje gubitka HGK samo pitanje dana (ili tjedna ili mjeseca) a također je upitno koliko će vremena proći dok se netko ne počne zabavljati stvarnim rezultatima koje je (ili nije) stvorio u Krašu. Njegov image je samo površinski i ne podnosi dublju analizu.

Andrija Hebrang me u biti najviše iznenadio. Kao prvo, totalno je nejasno zašto je HDZ propustio gurnuti svog kandidata u drugi krug. HDZ iza sebe ima vrlo efikasnu i uhodanu mašineriju i nekako sam dobio dojam da je uopće nisu uspjeli staviti u pogon i zanimljivo je pitanje zašto je to tako. Nevjerojatno mi je da je stranka koja je trenutno na vlasti i koja posljednjih dvadeset godina drži monopol na naziv “prva stranka u državi” tako olako izgubila u prvom krugu. Ne vjerujem da je to pitanje Hebranga kao slabog kandidata, jer je on na neki čudan način ipak dosljedniji i od Primorca, Vidoševića ali i Bandića – nego je to pitanje stranke, da li je to pitanje pokušaja trgovanja (u što sumnjam) ili internih i strukturnih slabosti HDZa koje su izašle na vidjelo nakon odlaska Sanadera ostaje da se otkrije. Nadam se samo da će se gospoda novinari prisjetiti Hebrangovog obećanja da odlazi u mirovinu ako izgubi izbore te da će ga podsjetiti da je vrijeme da bude karakter.

Strasti su se razbuktale ulaskom u drugi krug. Ako ste malo bolje pratili rezultate prvoga kruga, Bandić se u svom stožeru (kako on to obično i radi) pojavio tek u posljednjem mogućem trenutku, a po neformalnim informacijama koje su do mene doprle situacija tamo je bila iznimno napeta. Čovjek koji je tvrdio kako se bavi samo pozitivnom i afirmativnom kampanjom već u prvih nekoliko rečenica drugoga kruga krenuo je sosobnim napadom i to je u biti označilo cijeli drugi krug. Od te noći dobro mi je ostao u sjećanju facebook status kolege Ladislava koji je napisao “Promatrajući ove face u Bandićevom stožeru “Bože čuvaj Hrvatsku” dobija sasvim novi smisao”.

Temeljni propust Bandića je u biti kontinuirano mijenjanje temeljne poruke tijekom drugog kruga, oni su doslovno svakoga dana mijenjali poruku kojom izlaze pred javnost, a Bandić ni na koji način nije mogao zadržati integritet permanentno s njišući između svoje deklarirane socijaldemokracije i udaljene desnice. Nijedna njegova poruka nije bila afrimativna, pa čak niti o njemu samome nego se radilo isključivo o tome da se napravi što je veći mogući kontrast između Josipovića i Bandića. Problem je naravno u tome što Bandić nije vjerodostojan, pa je stoga teško povjerovati u njegov slogan “Čovjek, a ne stranka” kada je on svoj cijeli radni vijek proveo kao vojnik partije/stranke. Priča o daljinskom upravljaču je totalno besmislena ili u najboljem slučaju dvosjekli mač, jer marketinški budžet kojim je raspolagao uvelike je premašivao druge kandidate i za nekoliko puta; a još je indikativnije tko su bili njegovi “mali ljudi” donatori što se jako dobro moglo osjetiti na ulicama Dubrovnika ili Vrgorca gdje su ta imena “malih ljudi” koji su svi redom donirali 90.000kn sa sobom nosila i sasvim preciznu hipoteku.

Što se mene tiče, definitivno sam bio uvjeren da pobjeđujemo u utorak poslije prvog kruga izbora u času kada su nas počele zasipati potpore i kada smo samo putem weba zaprimili nekoliko tisuća čestitki i pisama podrške. U tom času se sve skupa pretvorilo ne u referendum (kako je to Bandić pokušao govoriti) nego u plebiscit koji se na kraju i dogodio. Više nije bilo pitanje hoćemo li pobijediti (jer, podsjetimo se, bilo je puno pisanja o tome može li uopće Ivo Josipović pobijediti u drugom krugu) nego s koliko velikom razlikom. Mislim da je krajnji rezultat od gotovo 21% razlike i više od 50% izlaznosti na izborima sjajan rezultat (osobito stoga što znamo da na biračkim popisima ima minimalno 600.000 ljudi viška).

Ima mislim i nekoliko velikih pouka koje proizlaze iz ovih izbora.

Prva od njih je da je moguće uvjerljivo pobijediti u Hrvatskoj bez obzira na dijasporu. Mislim da je dijaspora najveći gubitnik ovih izbora jer se ponovno dovela u situaciju gdje je totalno instrumentalizirana. Rezultat u kojem 95% stanovništva glasa za jednu osobu jednostavno nije normalan i ukazuje na daleko dublji strukturni problem kojeg je potrebno na neki način riješiti. Ljudi koji žive u BiH jednostavno moraju shvatiti da rješenje svojih problema moraju tražiti u Mostaru i Sarajevu a ne u Zagrebu, no jednako tako Zagreb mora pomoći u toj tranziciji.

Druga pouka je da negativna kampanja ne donosi rezultate, s time da ovo što je Bandić pokušao učiniti nije samo negativna kampanja nego i duboko nemoralna kampanja.

Treća pouka bi bila da su po mom mišljenju sučeljavanja na kraju ipak polučila odgovarajuće rezultate. Teško je biti ne kritičan prema sučeljavanjima, osobito ovima u prvom krugu gdje je praktički bilo nemoguće voditi suvislu diskusiju s dvanaest (ili šest) kandidata, također je nedopustivo da su pojedini kandidati izbjegavali sučeljavanja (u biti, mogu oni ignorirati ali mediji to ne bi smjeli tolerirati). Ja bih rekao da što se tiče Ive Josipovića, manje više sva sučeljavanja su bila prihvatljiva ali da ni na jednome nismo niti izgubili niti osvojili nove birače. Naznaka promjene tog trenda se mogla vidjeti na sučeljavanju na RTLu 3. siječnja (gdje je Milan Bandić izvalio nekoliko totalno nedopustivih bisera, od toga da ne zna što se desilo 3. siječnja, preko spominjanja Condolezze Rice), a to se definitivno nastavilo na sučeljavanjima na NovaTV i HTVu u tri odnosno dva dana prije izbora gdje je uz svo dužno poštovanje Bandić uspio prikazati samoga sebe u najgorem mogućem svjetlu te kao totalno nekompetentnu osobu za poziciju predsjednika države.

Četvrta i možda najbitnija pouka je to da su prošla vremena autokratskih karizmatičnih vođa te da je vrijeme za jednu civilziraniju i daleko uglađeniju politiku, nadajmo se da su rezultati ovih izbora samo uvod u trajnu diskvalifikaciju galamđija i mutikaša koji su okupirali javni prostor.

O kampanji Ive Josipovića ne bih previše govorio, naravno da smo i sami radili pogreške (neke veće, neke manje) no puno nam je pomoglo to što u prvome krugu nismo bili toliko u fokusu javnosti jer naša pozicija nije bila ugrožena, a s druge strane ostali smo fokusirani na našu temeljnu poruku pravde koju nismo ispuštali iz ruku do samoga kraja. Također, treba prepoznati i napore Ive Josipovića koji nije izgubio takt te nije dopustio da se uvuče u međusobne prepirke više nego što je to bilo nužno (teško je tu odrediti balans, polovica ljudi savjetuje da treba jače, glasnije i agresivnije dok druga polovica hvali i moli da se zadrži takt, dostojanstvo i pristojnost).

Što dalje?

U slijedećih mjesec dana počinje proces tranzicije s jednog predsjednika na drugog, to je situacija u kojoj ova zemlja nikada još nije bila jer je prijenos vlasti do sada bio rješavan čistom biologijom. Vjerujem da će se prve naznake kakav će Ivo Josipović biti predsjednik (osim ovih očiglednih; pristojnost, takt, smirenost, uglađenost) vidjeti već kod odabira tima s kojim će surađivati, a na nama je svima da mu u tome pomognemo koliko možemo i naravno da ga pozitivnom kritikom usmjerimo kada i kamo bude trebalo – u posljednjih sedam mjeseci intenzivne suradnje s Ivom, ako sam nešto naučio to je onda da je voljan saslušati dobar i dobro argumentirani savjet ili prijedlog.

Misao dana:
We are made wise not by the recollection of our past, but by the responsibility for our future.

Gdje je nestao čovjek?

Prvi dio predizborne kampanje rapidno se približava kraju i predizborna šutanje efektivno počinje sutra i traje do nedjelje. Imamo dakle nekoliko dana za napuniti baterije, a sve kako bi od negdje nedjelje u ponoć krenuli u drugi krug.

Pozicija “mog” kandidata proteklih je nekoliko mjeseci bila stabilna i uz lagani rast, dok se cijela priča događala na drugom planu i s kandidatim koji (objektivno gledano) nisu mogli previše vremena potrošiti na Ivu Josipovića čisto zato jer su morali osigurati sebi drugi krug. To će se u nedjelju do ponoći definitivno promijeniti.

Što se tiče kandidata za drugi krug, opet, htjeli mi to priznati ili ne, bitka se cijelo vrijeme vodila između tri (samo teoretski četiri) kandidata. Nadan Vidošević prvi je krenuo u priču početkom rujna i njegova kampanja je izgledala pomalo štreberski; no jedan od problema koji su s njime očiti je to što se okružio ekipom koja je pokušala prodati Nadana na isti način kao što u svoje plaćeno radno vrijeme prodaju šampone, Bajadere ili pak “Kupujmo Hrvatsko” s državnim budžetom kojeg može osigurati HGK. Kako danas stvari stoje, Nadana nećemo gledati u drugom krugu no iznenađenja su moguća (ima i neka interna oklada između mene i njegovog stožera i očekujem da će svoje obećanje ispoštivati).

Drugi otpisani kandidat je Dragan Primorac, čovjek koji pokušava predstaviti svoj odlazak s ministarskog mjesta kao moralni čin iako je u biti to bio polu smišljeni potez koji je cijelo vrijeme imao Pantovčak na nišanu. Primorčeva kampanja je očito fokusirana na elektroničke medije i utoliko se čini efikasnom, no pitanje je samo da li je riječ o površinskom efektu i koliko je jaka volja njemu deklariranih birača. Šansa da u drugom krugu gledamo Primorca je nešto neznačajno veća od nule i ako ste se voljni kladiti na njega možete slobodno i uplatiti loto. Šansa za dobitak je tu negdje.

Treći kandidat na kojeg se sasulo drvlje i kamenje je Andrija Hebrang. Iako je još svega četiri dana do izbora, postavlja se pitanje zašto je HDZ dopustio ovu situaciju i zna li HDZ nešto što mi ne znamo? Politička stranka koja je na vlasti, koja pokušava već dvadeset godina održati vodežu poziciju može si možda dozvoliti da izgubi predsjedničke izbore (budimo objektivni; situacija nije dobra za dobivanje izbora od strane HDZova kandidata), no da izgube tako lagano u prvom krugu (a nakon što su prikupili najveći broj potpisa) jednostavno mi nije logična. Ta situacija ili ocrtava duboke probleme u HDZu (znam, o tome svi pričaju) ili nešto drugo. Naravno, nije niti Hebrang baš najbolja osoba za dobiti s njime izbore (definitivno je izazov), no na neki čudni način u njemu, nakon svega, ima i dalje više integriteta i poštenja nego u Vidoševiću, Primorcu ili osobito Bandiću. Andrija će prema obećanju vjerojatno nakon ovoga u zasluženu političku mirovinu i nadajmo se da je ovo jedan od njegovih posljednjih nastupa. Andrija je možda imao svoje mjesto u nekome času, ali i za nas i za njega je bolje da ode.

Četvrti kandidat je Milan Bandić. Poznat je moj stav kako je Milan Bandić vjerojatno najopasnija osoba za politički život ove zemlje, on svoju gradonačelničku poziciju već godinama zloupotrebljava za ovu predizbornu kampanju, a i sam je uključen u praktički svaku imalo veću aferu koja se u ovome gradu dogodila. No, ne samo da je Bandić korumpiran do srži, nego je pritom još i neuk, priprost, nekulturan i općenito osobito problematičan za sve ono što bi predsjednik jedne zemlje morao predstavljati.

Za dežurne kritičare, treba odmah reći da me uopće ne zanima činjenica što Bandić nije zasada osuđen ni za što. U zemlji u kojoj pravosuđe ne funkcionira, u kojoj političari određuju kada će se i s kime obračunati, zatvoriti ili uništiti nije ni čudo da je osoba koja direktno ili indirektno kontrolira drugi najveći budžet u državi (s daleko manje transparentnosti) dovoljno premrežena da ili neutralizira svaki napad na njega, ili ta inkriminirajuća informacija jednostavno čeka neka bolja vremena o čemu odlučuju oni koji su u posjedu te informacije.

S druge strane, nevjerojatno je da društvo dopušta da jedna osoba poput Bandića uopće postoji. Tu je velika, ako ne i najveća, greška upravo stranke koja mu je to omogućila. SDP prečesto dopušta da im se neke stvari dogode, pa onda potom oni (ali i društvo u kojem djeluju) kukaju o tome što se desilo, umjesto da donesu odluku i žive s njezinim konsekvencama. Jednako su krivi i mediji koji dopuštaju da takva osoba nesmetano funkcionira i koji s žarom tabolida prate svaki potez korumpiranih političara, a na kraju krajeva ni mi birači nismo daleko na ljestvici odgovornosti jer smo na izborima dopustili da ovaj nesmetano zasjedne u fotelju u kojoj je zasjeo.

U društvu u kojem se političke stranke ponašaju poput nojeva koji guraju glavu u pijesak, u kojem novinari nisu korektiv političara i u kojem među narodom vlada opća letargija nije niti čudo da suludi pojedinci grabe vlast i potom je zloupotrebljavaju na najrazličitije moguće načine dok se mi svi skupa kolektivno pitamo “Da li je to moguće?”.

Kada razmišljam o svim ovim stvarima, uvijek se sjetim Mone Sahlin, švedske premijerke koja je morala odstupiti zbog toga što je državnom kreditnom karticom kupila Tobleronu na aerodromu, ili pak Mart Laar koji je na Zagreb summitu prije nekoliko godina izjavio antologijsku rečenicu: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran”. Možemo li dopustiti da za isporuku pravde čekamo korumpirane sudove, nesposobno tužiteljstvo ili nemotiviranu i dobrim dijelom nestručnu policiju? Ne moramo li možda mi nešto učiniti kako bi pokrenuli stvar s mrtve točke?

S druge strane, ovo malo ljudi što se trudi u sustav unijeti neku promjenu i nisu baš dobrodošli. Mnogi padaju u samoj borbi sa sustavom, a neki drugi ne dođu do izražaja ili se njihovi potezi (koliko god mudri i dobronamjerni bili) ne prepoznaju u kakofoniji događanja. Naravno to nije razlog da se prestane ili odustane, no pitam se gdje je nestala ideologija (ne mislim pritom nužno na političku ideologiju jedne ili druge strane) nego istinska želja da pojedinac kroz svoj javni angažman vrati nešto društvu? Gdje su ti ljudi nestali? Što bi Goran Bare rekao; Gdje je nestao čovjek?

U nedjelju su izbori i predlažem da ako ikako možete izađete na njih i pokušate odabrati najboljeg mogućeg za posao predsjednika države, osobe koja će je dostojno predstavljati u svijetu, osobe koja neće zloupotrijebiti dati mu autoritet i položaj i po mogućnosti osobu koja može postati katalizator promjene koju svi željno iščekujemo.

Ako ne uspijete pronaći takvu osobu, onda uvijek možete glasati protiv, tu je izbor uvijek daleko bolji. No kako bilo, izađite na izbore.

Misao dana:
Do you ever get the feeling that the only reason we have elections is to find out if the polls were right?