Kako rasturiti domaću industriju (dio drugi)

Evo još malo teoretskog okvira. No prije toga samo da pojasnim nekoliko temeljnih postavki kako ne bi bilo nesporazuma (ima brdo vrlo zanimljivih komentara). Neka od pitanja koja su se pojavila u prethodnom (prvom) tekstu ionako imam namjeru obraditi u slijedećim tekstovima, tako da se ubuduće neću obazirati na komentare koji postavljaju pitanja a na koja ionako imam namjeru detaljnije pisati naknadno (ovo će vjerojatno biti malo dugotrajniji esej s barem desetak nastavaka ako me bude držala inspiracija). Također, puno toga generaliziram no siguran sam da su moje generalizacije za veliku većinu slučajeva ispravne (neke od iznimaka ionako imam namjeru posebno opisati); moja tvrtka o kojoj govorim je ulazila u segment srednje velikih tiskara namijenjenih komercijalnom tisku; mogao bih danima razglabati o specifičnostima opreme koju smo koristili (ili koju koriste drugi) ili diskutirati o razlici između crno bijelog printera A3 i višebojnog tiskarskog stroja B1 formata no u tome nema bitne dodane vrijednosti za veliku većinu čitatelja pa stoga pribjegavam generalizacijama i općenitim zaključcima (iza kojih stojim). Također, vrijedi razmisliti da o svemu skupa pišem s vremenske distance, te da stvari koje su danas očite možda nisu bile toliko očite u trenutku kada su odluke donošene, niti zbivanja na tržištu nisu bila očigledna kao što su očigledni njihovi efekti danas. Ovaj paragraf stoga shvatite kao disclaimer.

U prvom tekstu došli smo do zaključka kako je grafička industrija kapitalno i radno intenzivna, te kako je dodatno opterećena s dva problema i to niska edukacija management kadra i veliki utjecaja sivog tržišta na grafičku industriju (kako to funkcionira u praksi imam namjeru napisati kasnije). Jedan lakši primjer mogu pokušati opisati u slijedećem tekstu i on je u principu važeći za apsolutno svaki business (složili se vi s time ili ne). No prije toga…

Malo o kapacitetima. U prethodnom tekstu komentator je ustvrdio kako je grafička industrija dramatično pogođena ulaskom digitalne tehnologije i posljedično internetom. To je djelomice točno ali ne i u cijelosti, a definitivno se to manje odnosi na Hrvatsku nego na druge zemlje iz vrlo jednostavnih razloga. U dokumentu kojeg linkam ovdje nije teško uočiti da je ukupna potrošnja papira po glavi stanovnika u Americi oko 330kg godišnje, dok je svjetski prosjek oko 48kg godišnje. Europski prosjek je blizak 200kg, dok je Hrvatska potrošnja bitno ispod te brojke (vjerojatno smo negdje na razini svjetskog prosjeka, potencijalno nešto iznad toga). To ukratko znači da ima puno prostora za rast. Utjecaj novih tehnologija na tiskarski business se u biti svodi na smanjene naklade priozvoda te su velike serije od stotina ili desetaka tisuća proizvoda zamijenjene onima od nekoliko stotina do nekoliko tisuća proizvoda; no taj problem Hrvatska ima od početka iz jednostavnog razloga što je naše tržište maleno. Paperless office je mit. Promotrite samo izdanja knjiga, tipična knjiga se tiska u 1000-2000 primjeraka dok se rijetki naslovi tiskaju u nakladama većim od 5000, a doista malobrojni blockbusteri prelaze desetke tisuća komada. Promotrite novinska izdanja (za kojih nema transparentnih podataka), no njihove se naklade kreću u desecima tisuća za dnevne novine (oko 100.000 za najuspješnije, oko 5.000 za one najlošije)… Ukratko, to je problem koji nas muči i koji će nas mučiti zauvijek. Kao posljedicu, imamo situaciju da je industrija radno intenzivnija nego drugdje jer postoji iznimno veliki broj promjena s jednog proizvoda na drugi, proizvodi se tehnički razlikuju i zahtjevaju različite tipove dorade što u konačnici dramatično otežava specijalizaciju tiskarskih pogona za pojedine vrste proizvoda (što je na većim tržištima normalno). Specijalizacija naravno postoji, no ako usporedite strojne parkove jedne usko specijalizirane tiskare kod nas i vani možete doći do zapanjujućih razlika. Kada sam radio analize tisuća radnih naloga koje smo odrađivali, redovito sam došao do zaključka kako se moja tvrtka u biti bavi setupom (make ready) strojeva a ne tiskom, jer smo na setup strojeva trošili više od 50% ukupnog vremena u proizvodnji. Tisak je samo nusproizvod osnovne djelatnosti :).

Veliki problem je nastao i oko dvije tisućite kada je nakon rasula burze 2001 (famozni 11. 9.)  došlo do toga da su veliki proizvođači strojeva te iste strojeve prodavali na apsolutno identični način kao što su tada prodavani automobili na leasing. Bilo je dovoljno pokazati interes, isporučiti nekoliko zadužnica i uplatiti učešće i stroj bi bio isporučen koji mjesec kasnije (onako iskreno, ja sam neko vrijeme bio duboko impresioniran koliko su dobavljači puni povjerenja u moju tvrtku, no kasnije sam shvatio da su mnogi iskoristili iste mehanizme). Efekt toga je da se početkom desetljeća u hrvatskoj instaliralo jako puno kapaciteta i to najčešće u rukama ljudi koji s tim kapacitetima nisu znali i ne znaju upravljati. Odluke proizvođača zašto su to radili je jednostavna, pogledali su gornje statistike o potrošnji papira, vidjeli koji je potencijal a obzirom da im je očajnički bio potreban volumen prodaje kako bi sačuvali svoj bottom line i zadržali privid profitabilnosti napravili su što su napravili. U tom času je bilo bitno u bilancu ubilježiti prodaju.

I da sumiram, imamo dakle situaciju u kojoj da bi imali tiskaru morate uložiti brdo novaca u opremu, morate zaposliti veći broj ljudi, znate da ćete se baviti s velikim brojem pojedinačno malenih proizvoda, a sve skupa na tržištu koje je preplavljeno kapacitetom kojim upravljaju ljudi bez znanja u managementu.

Misao dana:
The thing we have yet to learn is that nobody gives you power. You just take it.