Ljubo Jurčić – Lokacijski uvjeti boljega života

Prije neki dan sam dobio link na stenogram predavanja Ljube Jurčića iz sredine lipnju prošle godine. Predavanje se zove Lokacijski uvjeti boljega života i predlažem vam da svakako pročitate ovaj tekst (u pdf-u) budući da se radi o sjajnom i svima razumljivom tekstu koji govori o ekonomiji, a istovremeno tekst nije opterećene političkim porukama ili pak nerazumljivim i u praksi neprovedivim jezičnim konstrukcijama (poput: “mi moramo” i tome slično).

Ljubo Jurčić (za one koji nisu znali) bivši je ministar gospodarstva u koalicijskoj vladi, nestranačka je osoba iako djeluje kroz strukturu SDPa (SDP je zanimljiv i po tome jer ima nekolicinu ljudi koji nisu članovi stranke a očigledno nastupaju s visoke pozicije unutar SDPa). U svojim nastupima koje je napravio do sada, Jurčić je ostavio dojam iznimno kompetentne osobe a poslovi koje je odradio – a tu prvenstveno Ljubo Jurčić, SDPov kandidat za premijera?mislim na prvu fazu privatizacije INAe napravljena je na način da do sada nismo čuli niti jednu imali kvalitetniju kritiku na obavljeni posao. Ljubo Jurčić je sveučilišni profesor na ekonomskom fakultetu u zagrebu i posjeduje rijetku kvalitetu da može govoriti o nekoj složenoj ekonomskoj temi na svima razumljivom jeziku (u što ćete se i sami uvjeriti ako pročitate gornji dokument). Moja zamjerka je da Ljubo nema dovoljno medijskog treninga te u sučeljavanjima na televiziji (primjerice na posljednjem u prosincu kada se u Otvorenom sukobio sa Šukerom) unatoč tome što je pomeo Šukera argumentima, zbog pristojnosti i finoće izraza te napadne i barem tada bezobrazne spodobe ministra financija ispalo je kao da je Šuker pobjednik debate. U kuloarima (eto da i ja upotrijebim taj izraz) potiho se priželjkuje da upravo Ljubo Jurčić bude SDPov kandidat za premijera što ja smatram dobrim izborom, osobito stoga što je Jurčić osoba fokusirana na ekonomiju i gospodarstvo kojom se objektivno nijedna vlada do danas nije pošteno pozabavila.

Na samom početku predavanja Ljubo kaže:

Odabir gospodarske politike i strategije zapravo mora poći od specifičnosti društva. Ne postoji Europa kao
jedna i jedinstvena: iz različite povijesti i kulturnog ili religijskog razvitka proizlazi da tržište Njemačke nije jednako talijanskom, francuskom ili britanskom. Japansko gospodarstvo nema mnogo sličnosti niti s europskim niti s američkim, a kinesko ne potpada niti pod jedan kliše. Tamo su diktatura i socijalizam pomiješani s najvišim stopama rasta, a sve naše teorije o demokraciji, razvoju tržišta i liberalizmu u Kini vrlo lako padaju.

Malo kasnije dotiče se cijene rada:

U Poljskoj je trošak rada 5,4 eura po satu, a Hrvatska bi bila negdje na razini Poljske, možda malo iznad, prema sadašnjim pokazateljima o troškovima rada u hrvatskoj metalnoj industriji. Proizvođači automobila i druge industrije ne idu za tim da radnicima povise plaće sa 3 do 4 eura po satu na 15 ili 20 eura nego samo koriste uvjete tranzicijskog gospodarstva. Sve se svodi samo na jeftini rad u tranzicijskoj sredini i posljedica je, prije svega, globalizacije. U Europi regionalne liberalizacije (tj. globalizacije), kome sve to koristi? Koristi li samom radniku? Naravno, radit će, dobit će koji cent više zahvaljujući djelovanju ponude i potražnje: ako je potražnja za radom veća, radnik u automobilskoj industriji tranzicijske zemlje dobit će možda 10 centi više, ali neće mu se platiti kao radniku u Njemačkoj. Nipošto toliko koliko u zapadnonjemačkoj sredini zapravo stoji rad (tj. 28,5 eura po satu) jer korporacije inače u tranzicijske sredine ne bi niti dolazile.

O cijeni rada i radnim uvjetima u inozemstvu sam dosta pisao. Trošak rada u pravilu je najveći pojedinačni trošak bilo koje proizvodnje; u ovome času nalazimo se na kraju vala seljenja industrije iz domicilnih zapadnih zemalja EUa u bivši istočni blok. Nažalost, sposobnošću dosadašnjih vlada nismo uspjeli dovući nijednu od većih proizvodnja na naše prostore i iluzorno je očekivati da ćemo u tome uskoro uspjeti jer je težnja kapitala uvijek ista – i kada se istope komparativne prednosti Poljske ili Češke, industrija ponovno kreće u seobu dalje na istok ili možda u Aziju ili jednoga dana u Afriku.

Prvo smanjite subvencije na poljoprivredne proizvode i ukinite subvencije na njihov izvoz tako da mi možemo biti konkurentni. Međutim, uzalud je njihova konkurentnost u tim primarnim proizvodima koji koštaju u proizvodnji možda 5 eura po kilogramu, kada Amerika izravno
subvencionira poljoprivrednu proizvodnju sa 60 posto, a prilikom izvoza je subvencionira s dodatnih 30 posto. Tako proizlazi da je paradajz iz Nizozemske u Hrvatskoj jeftiniji nego naš. Pitamo se u čemu je tajna, možda oni imaju tehnologiju? Tehnologiju proizvodnje možemo imati i mi, nije u tome problem. Međutim, mi nemamo tehnologiju subvencija. Mi tehnologiju subvencija niti ne možemo imati jer nam nedostaje razvijena industrija iz koje dodanu vrijednost možemo prebaciti poljoprivredi i održavati taj politički balans između poljoprivredne i industrijske proizvodnje.

Ovdje Jurčić govori o mehanizmima zaštite domaće poljoprivrede, objašnjeno na ovaj način, sasvim je jasno zašto domaća poljoprivredna proizvodnja teško da može konkurirati npr. gore spomenutoj nizozemskoj.

Mi rastemo brže nego što raste Europa: 4 posto. Ali europskih 2 posto na 35 tisuća dolara po glavi stanovnika iznosi 700 eura dok hrvatskih 4 posto na 7 tisuća dolara nije niti 300 eura. Jasno je da europski građani bolje žive. Uz ovakve stope rasta mi dodatno povećavamo negativnu razliku u životnom standardu između Hrvatske i EU. I ako nam se onemogući sloboda da sami stvorimo uvjete rasta, mi ćemo od Europe kakvu zamišljamo biti sve dalje.

Evo, do ovoga teksta nisam vidio jasnijeg objašnjenja koje sažima sve dosege postojeće vlade Ive Sanadera (ali i prethodnih vlada), dakle ne govorim o tome da Ivo Sanader laže kada govori o rastu domaćeg proizvoda – nego da svjesno i namjerno prezentira podatke koji se čine pozitivnima, dok u osnovi tonemo sve dublje a istovremeno imamo sjajan osjećaj napretka (totalno identičnu metodu već godinama primjenjuje zavod za statistiku kada u svojim mjesečnim biltenima uporno govori kako nam izvoz raste bitno brže od uvoza – što je kao pozitivna stvar, no kada to pretočimo u neku valutu i konkretne brojke, ispada kako je riječ o razlici koja je iz mjeseca u mjesec sve veća).

Pročitajte članak i naučite nešto.

Misao dana:
The whole of the global economy is based on supplying the cravings of two per cent of the world’s population.

Kuda je nestalo zlato iz zlatne doline?

Ne bih se sada bavio prekjučerašnjim aktualniim satom u Saboru, gdje se još jednom vidjelo kako dr. Ivo svojim krajnjim snagama pokušava okrenuti cijelu priču koja ga polako ali sigurno okružuje te u nekoj čudnoj kombinaciji bahatosti, bezobrazluka i neugode pokušava pretrčati minsko polje bez da strada u postupku.

Zanimljivo je da je odmah nakon aktualnog sata počela interpelacija o stanju u Požeškoj županiji koja nije prenošena na televiziji i u večernjem dnevniku je zapanjujuće malo informacija o toj interpelaciji podijeljeno sa znatiželjnim pukom. No za dozu informacija pobrinuo simpatičan i uvijek smrtno ozbiljni Mislav Bago kroz emisiju Otvoreno (njega uvijek mogu zamisliti kako u dva ujutro u crnom sako smirenim i dobro kontroliranim glasom obavještava naciju kako je u povratku iz Verone u avionskoj nesreći…).

Kamen Ingrad: HajdukU svakom slučaju, Mislavovi gosti su bili najuspješniji knjigovođa službe društvenog knjigovodstva iz Velike Gorice, prethodni požeški župan, trenutni požeški župan i Ljubo Jurčić koji je jadan u emisiji jedva prozborio nekoliko rečenica.

Problem kao što svi znamo je blokada računa Požeške županije i nemogućnost lokalnih vlasti (prvenstveno novoizabranog župana) da taj problem riješe. Nadalje, kaže aktualni župan Zdravko Ronko (a s njime se dobrim dijelom slaže i državna revizija) kako se županija prezadužila, kako su se dijelile mjenice i zadužnice šakom i kapom bez smisla, ugovora ili stvarne potrebe te kako je sve skupa otišlo k vragu. Afera s požeškom županijom je u stvari samo produžetak famozne afere Kamen Ingrad. Mehanizam izvlačenja novca iz županije je u stvari jako zanimljiv iako ne i osobito inventivan, no o tome malo kasnije.

Obveze županije iznose nekih 57 milijuna kuna ((To je stanje na kraju svibnja 2006 i konstatirano je u nalazu državne revizije, strana 8 treći paragraf)), račun je pak blokiran zbog obveze Županijske uprave za ceste koja je trebala vratiti anuitet kredita za koji je županija bila jamac/sudužnik ((Do blokade je došlo zato jer u zadnjem tjednu travnja i početkom svibnja županija nije reagirala na opomenu banke te ja banka izvanredno raskinula ugovor i cjeolupni dug proglasila dospjelim)). Nalaz revizije nadalje kaže kako županija nije napravila napore da plate ratu kredita, odnosno da izbjegnu prijevremeni raskid ugovora. Vrijedi napomenuti kako se sve skupa događalo nakon izbora, a prije konstituirajuće sjednice skupštine županije iz čega slijedi da je u tom času to bila obveza prethodnog (HDZovog) župana, a dalo bi se nategnuti kako je ovaj (osobito obzirom na okolnosti kako je došao i otišao s vlasti) htio možda malo napakostiti svojem sljedbeniku.

Dobar dio duga nastao je manipulacijom s mjenicama. Naime županija je izdavala mjenice tvrtkama u privatnom vlasništvu ((Čitaj: Kamen Ingrad, formalno su te mjenice tretirane kao posudbe)), navedene mjenice su trgovačka društva prodavala bankama kako bi se domogli gotovine, a banke se onda brinu o naplati mjenice. Cijela problematika je u tome što navedene obveze nisu odobrene od strane skupštine i efektivno je njih sam potpisivao župan bez prethodne dozvole, a obveze koje proizlaze po tim mjenicama nisu bile pravilno (ili uopće) iskazivane u obvezama županije.

Po samom priznanju HDZova župana oni su to radili zbog “sudbina radnika” u tim tvrtkama. Inače, prva stvar koju će tajkunu reći njegov odvjetnik kada shit_hits_the_fan je da kao papiga ponavlja kako je to sve napravio radi ljudi i njihovih obitelji (vrijedi spomenuti da je ukupni iznos izdanih mjenica uvelike prelazi ukupnu masu mjesečnih plaća cijelog Kamen Ingrada skupa s doprinosima za više od godinu dana)…

Kako stoji iz nalaza državne revizije, ukupno dospjelo dugovanje županije je nekih 45 milijuna kuna (dakle koliko moraju platiti odmah), no račun je blokiran za ukupni iznos dugovanja prema Slavonskoj banci odnosno po naplati mjenica s kojima je županija dilala okolo. Čini se da je to iznos od nekih 31mil kuna ukupno (neke nove mjenice prijete, tako da se ova brojka povećava).

No ako ste mislili da je županija radila netransparentno, onda morate pogledati što se događalo u županijskim cestama (u kojima je također boravila revizija). Tamo je naime račun neprekidno blokiran od 17. lipnja 2005 godine, a da istovremeno županijske ceste duguju nekih skoro pa osamdesetak milijuna kuna ((s time da se 43 milijuna uopće ne nalazi u bilanci županijskih cesta jer su ugovori raskinuti i naplatu duga su preuzeli jamci, tj. županija)). Preko 28 milijuna kuna se odnosi na potraživanje od privatnih tvrtki za dane zajmove.

Tijekom emisije Otvoreno, ministar financija nam se žestoko sukobio s županom jer ovaj uporno ponavlja kako su stvarni gubici županije stotine milijuna kuna – dok ministar tvrdi da Ronko zbraja kruške i jabuke, jer (kako to tumači ministar), ako imate bolnicu koja je potrošila 20 milijuna kuna za obavljanje svoje djelatnosti, a istovremeno na temelju tih obavljenih usluga potražuje 23 milijuna kuna od zdrastvenog osiguranja tada je bolnica u plusu od 3 milijuna, dok, kako kaže to ministar, župan Ronko bi rekao kako se radi o 43 milijuna kuna duga ((dobit je uvijek razlika između prihoda i rashoda i te dvije brojke se uvijek oduzimaju a nikada ne zbrajaju().

No, ono što je ministar zaboravio navesti, je kako u potraživanjima županijske uprave za ceste postoji nekih 80ak milijuna kuna potraživanja od privatnih trgovačkih društava (Kamen Ingrad, hint, hint) koja su ušla u stečajnu masu društva. To ukratko znači da ono što je trenutno prikazano kao prihod odnosno potraživanje, u stvari treba rashodovati i prebaciti u troškove – što pojednostavljeno znači da se u ovom konkretnom slučaju smiju zbrajati kruške i jabuke budući da su i jedno i drugo u stvari kruške.

Moj zaključak: složio bih se s ministrom Šukerom i Ljubom Jurčićem kako se uz relativno malenu financijsku injekciju (reda veličine 7-8 milijuna kuna) i reprogram dugovanja Slavonske banke može županija vrlo brzo odblokirati. Čak bih bio i sklon reći kako se doista moglo učiniti više, no isto tako, da se problem nije toliko potencirao onda bi ova nedjela ostala kao prešućena istina i ima donekle smisla da se cijela situacija dovela do granice apsurda. No odblokiranjem županije će se samo riješiti pitanje funkcioniranja sustava, dok će doslovce stotine milijuna kuna (ako samo zbrojite potraživanje županijskih cesta, dospjeli dug županijskih cesta po kreditima danim privatnim trgovačkim društvima i dug županije za istu stvar – dobiti ćete brojku veću od stotinjak milijuna).

Ili sve to skupa u jednoj rečenici: još nismo niti zagrebli na razmjere događaja u požeškoj županiji, a osobito u upravi za ceste i sve to skupa će se pretvoriti u jedan od financijskih najvećih lomova u posljednjem razdoblju (gdje je država direktno oštećena.

p.s. dokumentacija državne revizije je smještena u dva izvještaja na po 60ak stranica svaki, tako da je to iznimno teško za čitati i pohvatati apsolutno sve podatke, tako da dopuštam mogućnost djelomično pogrešnih interpretacija, no neovisno o eventualnim pojedinačnim greškama razmjeri su strašni

Misao dana:
One must beware of ministers who can do nothing without money, and those who want to do everything with money.