Izvan fokusa…

Sjeo sam jučer s Arsenyevim na kavu ispred filozofskog faksa (gdje nisam bio već godinama), pa mi kaže kako je mračni blog ponekada teško čitati jer samo ističem stvari koje ne valjaju. Ja sam nekako oduvijek prepun optimizma, pa mi je ta negativnost u cijelosti promakla. Činjenica je da nabrajam probleme i vrlo rijetko nudim rješenje, no osim što za rješenje rijetko tko ikada pita (što je tematika sama za sebe), ja sam i dalje formalno u oporbi pa je kritika i očekivana, a rješenja koja imam na pameti ionako nisu osobito popularna.
Sjedimo tako poput dva fach-idiota, pomalo nervozni jer on mora do ponedjeljka dovršiti prijevod koji je preuzeo, a ja se pak moram vratiti u ured i odraditi nešto korisnog posla (ne znam za Arsenyeva, no ja nisam bio osobito produktivan, iako sam uspio prebaciti cijeli web site od tvrtke na novi CMS). Pričamo tako o poslu, o gostima koji su se sami najavili u njegov ured za slijedeći tjedan, odnosno o mojim razmišljanjima o tržištu na kojem se nalazimo. Nešto sam mu krenuo objašnjavati o načinima na kojima pojedinci dobijaju poslove (što me trenutno dosta brine jer u mojoj industriji dumping cijena i nelojalna konkurencija je na all_time_high), odnosno o totalnoj nesposobnosti mog mentalnog sklopa da se prilagodim takvom načinu razmišljanja, da bi na kraju konstatirao kao neki milijuni mijenjaju vlasnike i da se (čini se) nitko osobito ne zamara tom činjenicom. Arsenyev je čini se bio zadovoljan tom konstatacijom, jer, kaže on, “još uvijek ima”, dakle ima onih od kojih se može uzeti i očigledno ima onih koji imaju (što je navodno nešto bolje od situacije u kojoj nitko nema ništa i nema se što uzeti).

Obzirom da smo razmijenili neke DVDove (actually, dao mi je jedan VCD s Dennisom Learyem, a ja sam mu vratio Robina Williamsa kojeg smo kupili kada smo zajedno boravili u chicago-u prošle godine), razgovor je otišao na temu filmova gdje smo spomenuli meni antologijski Rosencrantz & Guildenstern su mrtvi, kojeg mu obavezno moram posuditi, da bi se potom vratili na “Inside man” koji još uvijek igra u kinima, a koji je nakon dugo vremena doista sjajan akcijski film – a kada govorimo o sjajnim filmovima, onda svakako treba spomenuti i “Usual suspects”, koji je totalno nepovezan s našim jučerašnjim razgovorom bio navečer na RTLu.

Jučer sam skužio kako se Sozeov odvjetnik zove Kobayashi, a Kobayashi je ujedno i prezime čovjeka koji je kreirao metodologiju 20 ključeva koju od nedavno implementiramo u mojoj tvrtci, a sve skupa kako bi postali lean tvrtka.
Eh da, pao je i neki načelni dogovor o roštilju u Šibeniku.

Misao dana:
He lets the last Hungarian go. He waits until his wife and kids are in the ground and then he goes after the rest of the mob. He kills their kids, he kills their wives, he kills their parents and their parents’ friends. He burns down the houses they live in and the stores they work in, he kills people that owe them money. And like that he was gone. Underground. Nobody has ever seen him since. He becomes a myth, a spook story that criminals tell their kids at night. “Rat on your pop, and Keyser Soze will get you.” And no-one ever really believes.

Zabavna priča o zalihama…

Potaknut jednim od komentara u kombinaciji s razgovorom kojeg sam danas obavio s jednim kolegom, dosjetio sam se napisati koji redak o problemu zaliiha i načina kako se problemi sa zalihom rješavaju u modernim sustavima upravljanja.

Zaliha je, baš kao što sam to napisao u tekstu o analizi kratkoročnih potraživanja, u knjigovodstvenom sustavu kojeg koristimo smještena u aktivi tvrtke u kojoj se (barem kako se to interpretira) nalaze samo “dobre” stvari pa stoga mnogi stavku zalihe smatraju pozitivnom stavkom i tek kada veličina zalihe uđe u neku disproporciju s ukupnim prihodima odnosno ukupnim obrtajem zalihe, tek tada se krene razmišljati o zalihi kao problemu. Zaliha (skladište) je problem zbog toga što se u vrijednosti imovine koja se nalazi u zalihi ujedno nalazi i zamrznuta određena količina novca čime se direktno smanjuje obrtni kapital tvrtke dok se smanjenjem zalihe direktno utječe na pozitivni novčani tok tvrtke.

S druge strane, po učenju Taiichi Ohnoa kojeg u posljednje vrijeme intenzivno zagovaram najveći otpad od sviju je pretjerana zaliha, pa je potrebno poduzeti sve mjere kako bi se zaliha smanjila koliko je god to moguće, te u idealnim uvjetima zalihe ne bi smjelo niti biti – a sve skupa kako bi postali prava lean tvrtka.
Moderni sustavi upravljanja zalihom popularno se nazivaju Material Requirements Planning ili MRP, MRP je kao koncept razvijen krajem sedamdesetih godina i označava informacijski sustav koji vodi brigu o tome koji su materijali potrebni za izradu pojedinog proizvoda te u kojem točno trenutku su potrebni. MRP II je logični nastavak MRP koncepta i proširen je na integraciju nabavke materijala s proizvodnjom i knjigovodstvom pa je stoga MRP najčešće sastavni dio različitih ERP rješenja.

MRP/ERP kombinacija djeluje na problem zaliha na više različitih načina. Primjerice, ako gradimo brod ili neku zgradu koji imaju vrlo dugačke, ponekada i višegodišnje rokove izrade tada bi bilo pogrešno odmah u startu kupiti apsolutno sve materijale koji su nam potrebni da bi sagradili brod ili zgradu. Umjesto toga, MRP znajući unaprijed za planove proizvodnje koji su definirani i uzimajući u obzir rokove isporuke koje dobavljači daju za pojedine materijale automatski naručuje materijal točno u onome trenutku koji garantira da će roba biti isporučena na vrijeme za ugradnju. Ako se pak bavite proizvodnjom koja kontinuirano troši pojedine vrste materijala, tada možete u MRP sustavu definirati pojmove poput reorder point i safety stock. Reorder point je točka na kojoj sustav automatski kreira narudžbu. Narudžba može pak sadržavati nekoliko kriterija poput minimalne ili maksimalne narudžbe. To znači da možete optimizirati veličine narudžbe na način da uvijek naručite donji mogući minimum materijala misleći pritom na troškove, primjerice ako kupujete šerafe kojie svakodnevno koristite, nema smisla svaki dan kupiti po jednu kutiju jer će administrativni i troškovi dostave nepotrebno opteretiti taj materijal, pa je stoga možda mudrije kupovati tjednu ili mjesečnu zalihu. Ako kupujete vrlo skupe komponente (npr. neki skupocjeni elektromotor) nema nikakve logike kupiti mjesečnu zalihu nego je možda pametnije kupovati motore jedan po jedan kako bi minimalizirali obvezu prema dobavljaču. Safety stock, bi bila razina zalihe ispod koje nikako ne smijete ići (neovisno o programiranoj minimalnoj ili maksimalnoj narudžbi), a da bi sve skupa bilo kompliciranije, sustav možete ograničiti da narudžbe radi npr. jednom tjedno ili maksimalno jednom u 10 dana, a da bi cijela priča bila slađa, možete ubaciti još koju varijablu poput recimo one da prati vrijednost narudžbi koje idu prema dobavljaču jer npr. dobavljač daje ekstra 5% rabata na svaku narudžbu iznad 5.000kn.
Iako se gore opisani mehanizmi mogu iskoristiti u situaciju u kojoj živi većina hrvatskih tvrtki (a ta je kupi/prodaj) prave vrijednosti možete iskoristiti ako koristite neke od optimizacijskih mehanizama, a jedan od najvrednijih je onaj koji se bavi starošću ili pomacima zalihe kroz vrijeme. Naime, mnogi zalihu gledaju kao jednu jedinu stavku u svojoj bilanci i rijetko je ona predmet dublje analize osim ako se njezina vrijednost ne otme kontroli. Zaliha je puno kompleksnija od jedne stavke budući da se neki artikli prodaju jako dobro te se njihova zaliha cijelo vrijeme puni ili prazni, dok se neki drugi artikli prodaju povremeno, a neki samo stoje u skladištu neumorno sakupljaju prašinu i zauzimaju skupocjeni volumen. Analizom pomaka u skladištu kroz neki vremenski period moguće je detektirati smanjenje prometa po nekom proizvodu ili artiklu pa je automatski moguće i smanjiti reorder point, safety stock ili minimum and maximum order parametre, a sve skupa zato kako bi minimalizirali vrijednost zalihe. Primjerice, može biti da trgujete tonerima za printere i u nekom razdoblju imate definirano da naručite 10 komada kada količina na zalihi padne na tri tonera, posao cvjeta i toneri dolaze i odlaze. Nakon nekog vremena ljudi počnu mijenjati svoje printere za novije modele i potrošnja tonera pada i u času kada padne na tri komada vi ćete naručiti novih deset i zakopati se u zalihi koju možda nećete prodati mjesecima ili ikada. Analizom pomaka na skladištu možete uočiti smanjenje prodaje (ili komadno ili vrijednosno) i reagirati na vrijeme prije nego što su novci utrošeni.

Eto, uza sve ostale kratice kojima sam vas napao u posljednje vrijeme dodali smo danas još jednu; MRP. I kao što sam to napisao u jednom od prethodnih tekstova, nužno je prepoznati da imate problem kako bi ga mogli početi rješavati, a informacijski sustavi poput ERPa, MRPa ili MISa rade upravo to – rješavaju problem.

Misao dana:
So I get off the plane and I forget to take off my seat-belt and I’m dragging the plane through the terminal… The wings are knocking people over…

Kako zaraditi velike novce blogirajući…

Naletio sam na zanimljivi tekst na blogu Futuria.hr koji se bavi time da li je moguće zaraditi kroz blogiranje? Krenuo sam pisati komentar i onda sam se dosjetio kako imamo i on i ja WordPress, pa je jednostavnije da ja napišem post na tu temu, a moj blog sam napravi ping na njegov, te se moj post ukaže kod njega kod komentara (eto, još jedna blagodat samostalnog blogiranja, jedino nemam baš previše blogova koje mogu tako komentirati).

Ukratko, teorija kaže kako se lokalno teško mogu zaraditi neki novci, no regionalno bi se već nešto dalo. Moj odgovor bi bio slijedeći;
Pa možemo mi i na engleskom pisati blog, nije da to smatram nekim problemom, no teme koje mene interesiraju su i dalje lokalne i povezane za ovaj komadić zemlje.
Mene interesira isključivo lokalna akcija, dakle da onime o čimu pišem utječem na neke oko sebe, nije me pretjerano briga za nekog engleza, amera ili indijca koji bi mogao pročitati nešto o npr. lean manufacturingu; ja želim zaraziti svojim idejama domaće ljude, a to ću daleko bolje učiniti kroz pisanje na hrvatskom jeziku umjesto pisanja na engleskom. Ako krenem pisati na engleskom (a actually i pišem ali o nekim drugim temama i na nekim drugim, dalekim web siteovima), nije da ne mogu pisati i za domaću publiku no tada se izgubim u moru sličnih blogova i web siteova na engleskom jeziku. Ne mogu vam opisati koliko me neograničeno veseli da kada u googleu napišete toyota tps blog upravo moj izađe na prvom mjestu, ili još bolje, kada me u mom mailboxu dočeka email mojeg čitatelja ili kolege blogera koji me pohvali ili pokudi za tekst koji sam napisao (kao što je jedan od komentara prije neki dan mene proglasio hrvatskim Guy Kawasakijem s kojim do te prilike nisam niti mislio da mogu biti u istoj rečenici, niti iskreno mislim da to mogu biti i danas – ali godi takve stvari čitati, doista godi :).

Da li je moguće zarađivati blogirajući? Pojma nemam niti me to pretjerano interesira, http://mrak.org je rashodni centar, mjesto za refleksiju i rješavanje od svakodnevnog stresa i ako netko uspije nešto pametno pročitati kroz ventiliranje moje frustracije događajima koji me okružuju tim bolje.
Vjerujem da bi se moglo nešto ušićariti kroz prodaju linkova ili fiksnih oglasa baš kao što se to i predviđa u gore navedenom blogu, ali iskreno sumnjam da se može zaraditi recimo pristojna plaća (osobito ne ako se piše na hrvatskom jeziku).
Vidjeti ćemo kuda će nas to odvesti, meni posjeti rastu nekih 30% mjesečno; prije dva mjeseca sam okinuo 1100 posjetitelja na dan kada sam napisao tekst o TPSu i kada sam bio postavljen kao link na Monitorovu naslovnicu, prije nekoliko dana ponovno sam napisao tri članka o TPSu i ponovno sam došao do 900 posjeta dnevno, ovaj puta bez najave na monitorovoj naslovnici i to na samostalnoj domeni staroj svega nešto više od mjesec dana.

No nije posve točno da je blog bez naknade, u posljednjih nekoliko mjeseci upravo zahvaljujući blogu naišao sam na nekoliko sjajnih ljudi od kojih su se neki kontakti pretvorili u vrlo konkretne poslovne veze te nekakav novac mijenja ruke na temelju mojeg pisanja na blogu, i već samim time je moj hobi postao profitabilan i koristan. Vjerujem da će takvih kontakata biti još.

Komentirajte i pišite!

Misao dana:
When I was little my grandfather asked me how old I was. I said, “Five.” He said, “When I was your age, I was six.”