O državnim službenicima

Kako me više nema u Večernjem red je da pokušamo ovdje postaviti neki ritam pisanja. Danas mi je tako naletio tekst na tportalu u kojem državni službenici upozoravaju Vladu o tome da se mora s njima koordinirati prije donošenja bilo kakvih odluka, pa tako neki sindikalac kaže:

Novoj vladi ne bi bilo pametno da ponavlja greške svojih prethodnika’, poručio je Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije, s današnje konferencije za novinare. (tportal)

Na stranu sada to što je “upozorenje” formulirano kao prijetnja, no ima cijeli niz problema s tim stavom. Kao prvo, moje je mišljenje da je sindikalni pokret u Hrvatskoj u cijelosti kompromitiran i sindikati objektivno više ne postoje van državnog sektora. Unutar državnog sektora došlo je u posljednjih godina do raspadanja i formiranja cijelih sindikata, središnjica i matica i u biti nije baš totalno jasno koji sindikat predstavlja koga i koliku podršku u stvari ima. Nadalje, sindikati su poput samog državnog aparata korišteni kao mehanizmi socijalnih zbrinjavanja pa sada imamo državni aparat koji je disfunkcionalan i prenapuhan. A kada kažem državni aparat ne mislim samo na državne službenike nego na ukupne ljudske resurse u svim institucijama koje se financiraju direktno iz državnog proračuna odnosno one koji rade u javnim poduzećima. Takvih ima oko 350.000 ljudi ili otprilike 1 od 4 zaposlena radi u državi ili za državu direktno.

Kada se krene diskutirati o državnoj upravi onda će iritantni sindikalni čelnici početi izvlačiti razne statistike koje će pokazati kako je primjerice broj državnih službenika u Hrvatskoj usporediv i donekle u nekoj sredini u usporedbi s drugim državama, no ono o čemu neće govoriti je struktura te uprave koja se dramatično razlikuje; pa dok možda u nekim agregiranim brojevima držimo ritam s ostatkom svijeta u drugim komponentama zaostajemo.

Moje iskustvo pokazuje kako postoje državni službenici koji su sjajni i inteligentni, no oni su donekle poput jetija, mnogi govore i uvjeravaju nas da postoje ali rijetki su ih vidjeli (ja jesam), a oni koji su ih vidjeli njima se ne vjeruje. Onda imamo još jednu ogromnu količinu onih koji, da budem jako pristojan, okupiraju prostor i poput crnih rupa konzumiraju energiju i resurse te jedna isto solidna količina onih koji su se pomirili s time da im je u najboljoj maniri marksizma vrijeme između 8:30 i 16:30 u cijelosti izgubljeno pa poput hipnotiziranih jedinki obavljaju svoj posao na razini automata (ako niste, lijepo molim da pročitate moj stari tekst o konceptu destilirane gluposti). Ovih prvih nam dakle treba još, ove druge treba najuriti, a ove treće motivirati.

Konsekvence ovog Frankensteinovskog ustroja države živimo pa ih je glupo i objašnjavati.

Imali smo dakle izbore i nova ekipa je došla na vlast, pa je tako novi predsjednik Vlade rekao prije neki dan:

Za postizanje gospodarskog rasta i veće zaposlenosti lomit će sve birokratke otpore kako bi se otvorio put ulaganjima koja će voditi do ispunjenja navedenih ciljeva. (jutarnji)

Jedan od mojih zaključaka u radu s državnom birokracijom, a to je iznimno bitno shvatiti da bi ih uopće razumjeli je to da rezultat uopće nije bitan. Apsolutno je nevažno da li će neki projekt završiti, hoće li završiti uspješno ili ne, hoće li završiti na vrijeme ili ne. Dakle ja važnije da imamo proces i da je on u tijeku, a proces koji je u tijeku znači da su svi jako zauzeti i da rade. Birokracija ima tendenciju da razvije vlastitu inteligenciju koji oblikuje radne procese na načine koji nisu nužno najefikasniji (opet, vrlo pristojno rečeno) i prijetnja svakoj birokraciji su oni koji žele mijenjati status quo, a prijetnja su zato što donose promjenu koja se može manifestirati u promjenama radnih procesa i procedura, a promjene su najveći neprijatelji uspješne birokracije. Malo tko voli promjene, jer, kao što bi to V iz “V for Vendetta” prekrasno rekao na engleskom, a bez adekvatnog prijevoda na hrvatski svi vole “tranquility of familiar”. I dok gore spomenuti Zoran može donekle utjecati na one kojima je okružen, a oni pak na one u prvom redu ispod njih, ostali slojevi državne birokracije ostaju nepromijenjeni i bez drastične šok terapije tu neće biti promjene. Ako vas zanima kako funkcionira državna administracija i kako smo došli do ove točke, predlažem da pročitate moj stari tekst o pet majmuna koji ilustrira sve probleme ove države u jednostavnoj priči.

Misao dana:
The only thing that saves us from the bureaucracy is inefficiency. An efficient bureaucracy is the greatest threat to liberty.

Pero je jače od mača (ako je mač jako kratak, a pero jako oštro)

Prije nekog vremena batine je usred bijela dana dobio Igor Rađenović, direktor Zagrebačkih cesta. Razlog zbog kojeg je Rađenović dobio po tamburi je vjerojatno njegov napor da razotkrije mutne poslove koji su se događali u tim istim Zagrebačkim cestama. Ono što je zanimljivo je da ga je na tu poziciju postavio sam Bandić (kojeg se redovito povezuje s mutnim poslovima na svim razinama grada Zagreba), a nema smisla vjerovati kako Bandić nije znao tko je Igor Rađenović i što se od njega može očekivati (to je ukratko lik koji se ne zaustavlja tek tako i površni odgovori ga neće niti usporiti, iza sebe ima podosta iskustva a u doba vlade Ivice Račana bio je ako se ne varam prvi voditelj novoustrojenog ureda Vlade za unutarnji nadzor). Riječ je dakle o čovjeku koji ima pedigre (ali i razotkrivene afere) na svim razinama i mislim da je svima bilo jasno njegovim dolaskom da ako u zagrebačkim cestama ima nešto mutno, da će to Rađenović otkriti.

Jučer navečer, snagu batine je osjetio i novinar Jutarnjeg Lista Dušan Miljuš. Iskreno, nisam čitatelj crne kronike pa mi njegov opus nije poznat, no on je jedan od (prerijetkih) ljudi koji su voljni pisati o kriminalu i razmjerima u kojima je on zahvatio našu zemlju. Koliki je trn u oku svjedoči i činjenica da su ga poimence spominjali u osmrtnicama pojedinih ljudi iz kriminalnog miljea (štogod to značilo).

Batinaši su jučer radili prekovremeno, pa je snagu argumenta osjetila i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, i to također usred zagreba. Koji su razlozi možemo zasada samo sumnjati.

Eskalacija fizičkog nasilja prema nositeljima napora da se radi pošteno, da institucije države prorade ili da se zaštite ugroženi – je osobito zabrinjavajuća, osobito ako se napadi počinju događati usred dana (a sva tri napada su odrađena po danu). Odgovornost za ovo ide prvenstveno na vlast koja nije omogućila mehanizme koji bi u samome startu spriječili događanja koje je Rađenović otkrio, Miljuš o njima pisao, a Gordana štitile one koji su time bili pogođeni.

Sve dok država i njezini organi ne počnu raditi transparentno, sve dotle dok sudovi ne počnu suditi pravedno (a suditi pravedno znači i suditi na vrijeme) i sve dotle dok cijena kriminala (a prebiti nekoga je kriminal) ne bude toliko velika da u samome startu odvrati osobu u napasti – e, sve dotle će nedužni ljudi kojima je jedina želja živjeti u malo boljoj i ljepšoj državi dobijati po nosu.

Nadam se samo da ćemo do te neke bolje i ljepše države doći prije nego što ostanemo bez ljudi poput Rađenovića, Miljuša ili Gordane.

Misao dana:
A good way to threaten somebody is to light a stick of dynamite. Then you call the guy and hold the burning fuse up to the phone. “Hear that?” you say. “That’s dynamite, baby.”

Kolumnist

Znam da neću biti osobito originalan ako sada krenem pisati o Davoru Butkoviću, no neovisno o tome htio bih podijeliti nekoliko mojih misli kojima se zabavljam posljednja dva i pol dana. Davor Butković je jedan od stupova hrvatskog novinarstva htjeli mi to priznati ili ne, on je visoko rangirani novinar u EPH hijerarhiji (dapače, ne znam niti jednog koji je bliži vrhu piramide od njega), a uopće se nije niti trudio sakriti svoju naklonost vrhu vladajuće piramide, osobito ove koja je sada na vlasti. U jednome času, bio sam čak i izjednačio Davora Butkovića u odnosu na Ivu Pukanića u mome tekstu “Kolumnisti” (kojg vrijedi i sada pročitati upravo radi vremenskog odmaka koji se dogodio).

Anyway, kolumnisti pa tako i Butković su ljudi koji ne pišu puke članke nego daju svoja mišljenja, zato su i napredovali do te pozicije i njihopve kolumne (subotnje u slučaju Butkovića) pažljivo čitamo jer su oni putokaz o čemu treba razmišljati i u pravilu daju nekakav novi kut na priču o kojem možda nismo razmišljali. Hrvatski kolumnisti nažalost nisu takvi i rijetko kada možemo pročitati nešto osobito originalno, a već duže vremena se doista moramo zapitati za pojedine kolumne i kolumniste što su oni u stvari htjeli reći ili čiji je press release njihova kolumna zamijenila ovoga tjedna. Pa stoga, ono zbog čega ima smisla čitati kolumne je britkoća jezika, dobra gramatika i oštre konstrukcije i ponekada bezobrazno direktne tvrdnje potpisanih autora. Informativnost, barem meni, nije neka osobito zanimljiva situacija.

Proteklih nekoliko dana sam boravio u Osijeku i uz večeru u hotelu Osijek baš sam se zatekao kako sam u društvu visoko pozicioniranog stranog dopisnika ispijao lokalnu Graševinu dok su nam društvo na stolu do nas pravili pripadnici vrha Albanske obavještajne službe, a koji su u Osijeku bili očigledno svojim poslom. Graševina, možda malo pretopla u odnosu na ono što se od Graševine očekuje (iako servirana u dobro odabranoj čaši) nije bila loša – možda s truntkom kiseline previše, a izbor kuhara da u petak navečer servira pileće bijelo meso na grillu obloženo pancetom samo govori o tome da smo večerali u Osijeku i (barem administrativnom) centru Slavonije, a puno manje uvažava činjenicu da se radilo o petku u korizmi kada bi bilo primjerenije ponuditi neku od slatkovodnih riba koje se u okolici Osijeka mogu zasigurno lagano pribaviti. Tom smo prilikom i komentirali Butkovića, ne predmijevajući da će on već slijedeće jutro sam postati naslovom hrvatskih dnevnika.

Pročitao sam sporni intervju i makar je sada sve “jasno” predložio bih da porazmislimo o konsekvencama dva scenarija od kojih je vjerojatno barem jedan istinit (ako ne i oba u nekoj bolesnoj samo hrvatima jasnoj kombinaciji). Intervju sam po sebi ne govori ništa osobito novoga osim što možda koristi riječnik koji nije primjeren jednom premijeru, no u osnovi u njemu nema ništa što nismo znali.

Scenarij jedan o kojem bih razglabao je vjerojatnost da je intervju autentičan. Dakle, kao što su se indexovci zapitali; zašto je vlada čekala 24 sata da demantira interview? Novine u tisak kreću oko 16-17 sati popodne i u petak u 19 sati su za to zadužene službe morale znati da je intervju objavljen, pa je stoga pitanje što se čekalo s demantijem? Vlada ima press službu, postoje i neke druge službe s 24-satnim radnim vremenom i objava nepostojećeg intervjua morala je i ranije zasvirati za alarm (dovoljno rano da se intevju makne iz drugih izdanja u najgorem slučaju). Reakcija je u cijelosti izostala. Da li je moguće da je intervju doista istinit no da u njemu piše nešto potencijalno opasno ili kompromotirajuće no da mi to u rečenicama nismo prepoznali? Koje su to rečenice i zašto se toliko čekalo da se odreagira? I naravno, ako je coverup u tijeku, čime je to Ivo zadužio Butkovića i EPH da im dozvoli da ga tako gaze? (ovo pitanje očigledno nisam dobro osmislio jer se nakon kraćeg razmišljanja ovdje nameće Slobodna Dalmacija, PDV i još nekoliko zanimljivih a zaboravljenih događaja iz bogate prošlosti EPH koncerna). Potencijalni dokaz cijele priče je zanimljiva usklađenost onoga što je Butković izjavio o cijeloj situaciji i onoga što je izišlo u Večernjem.

Scenarij drugi je naravno trenutno službena verzija koja kaže kako je Butković doista napravio intervju s dvadesettrogodišnjakom i da ga je doista stavio u tisak bez odgovarajuće autorizacije. Nisam siguran da li je bolji scenarij jedan ili dva, no ja se odmah pitam koliko je to intervjua i novinskih članaka nastalao u EPH i Jutarnjem a koji su se odgovarali i pisali putem emaila? Intervju vođen na ovaj način je ono što bi nazvali čistim PR intervjuom – besplatna reklama ili kako god to željeli nazvati. Da li je ovakvo pisanje pitanje bahatosti jednog novinskog autora, njegove gluposti ili poslovne politike koja očekuje količinu teksta da popuni prostor između reklama? Zanimljiv je i twist, jutarnji je u nešto manje od 48 sati uspio otkriti ime i prezime počinitelja, locirao je i računalo s kojeg je mail poslan, a da ne kažemo kako se cijela priča conveniently odigravala u stanu novinarke Večernjeg lista. Da li je to igra Večernjeg lista? Zašto, pa to im radi više štete nego koristi (da ne govorimo o nekoj cehovskoj solidarnosti koja bi se morala očekivati neovisno o neugodnosti otkrića)? I čemu baš taj lik, gay lik iz Iskoraka (čita li netko nešto između redaka?)?

No, bilo kako bilo, zanimljivo je da još nismo čuli kako će Jutarnji nogirati Butkovića svom silom, njegova pozicija je jednako čvrsta kao i u petak navečer (eto, još jedan argument za scenarij jedan) neovisno o praksi koju smo imali širom svijeta za slične situacije.

Bilo kako bil, zagrebli smo dno dna i pitanje je koliko se novinama (i novinarima) može vjerovati i u kojoj mjeri je manipulacija medijima stvarni guideline onoga što nam se događa na dnevnoj bazi.

Misao dana:
How important is the new Osama bin Laden tape? The last time we got a tape from Osama was right before the 2004 presidential election. Now here we are, four days away from Bush wiretapping hearings and up pops another tape from Osama bin Laden. Coincidence? Who knows.