O državnim službenicima

Kako me više nema u Večernjem red je da pokušamo ovdje postaviti neki ritam pisanja. Danas mi je tako naletio tekst na tportalu u kojem državni službenici upozoravaju Vladu o tome da se mora s njima koordinirati prije donošenja bilo kakvih odluka, pa tako neki sindikalac kaže:

Novoj vladi ne bi bilo pametno da ponavlja greške svojih prethodnika’, poručio je Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije, s današnje konferencije za novinare. (tportal)

Na stranu sada to što je “upozorenje” formulirano kao prijetnja, no ima cijeli niz problema s tim stavom. Kao prvo, moje je mišljenje da je sindikalni pokret u Hrvatskoj u cijelosti kompromitiran i sindikati objektivno više ne postoje van državnog sektora. Unutar državnog sektora došlo je u posljednjih godina do raspadanja i formiranja cijelih sindikata, središnjica i matica i u biti nije baš totalno jasno koji sindikat predstavlja koga i koliku podršku u stvari ima. Nadalje, sindikati su poput samog državnog aparata korišteni kao mehanizmi socijalnih zbrinjavanja pa sada imamo državni aparat koji je disfunkcionalan i prenapuhan. A kada kažem državni aparat ne mislim samo na državne službenike nego na ukupne ljudske resurse u svim institucijama koje se financiraju direktno iz državnog proračuna odnosno one koji rade u javnim poduzećima. Takvih ima oko 350.000 ljudi ili otprilike 1 od 4 zaposlena radi u državi ili za državu direktno.

Kada se krene diskutirati o državnoj upravi onda će iritantni sindikalni čelnici početi izvlačiti razne statistike koje će pokazati kako je primjerice broj državnih službenika u Hrvatskoj usporediv i donekle u nekoj sredini u usporedbi s drugim državama, no ono o čemu neće govoriti je struktura te uprave koja se dramatično razlikuje; pa dok možda u nekim agregiranim brojevima držimo ritam s ostatkom svijeta u drugim komponentama zaostajemo.

Moje iskustvo pokazuje kako postoje državni službenici koji su sjajni i inteligentni, no oni su donekle poput jetija, mnogi govore i uvjeravaju nas da postoje ali rijetki su ih vidjeli (ja jesam), a oni koji su ih vidjeli njima se ne vjeruje. Onda imamo još jednu ogromnu količinu onih koji, da budem jako pristojan, okupiraju prostor i poput crnih rupa konzumiraju energiju i resurse te jedna isto solidna količina onih koji su se pomirili s time da im je u najboljoj maniri marksizma vrijeme između 8:30 i 16:30 u cijelosti izgubljeno pa poput hipnotiziranih jedinki obavljaju svoj posao na razini automata (ako niste, lijepo molim da pročitate moj stari tekst o konceptu destilirane gluposti). Ovih prvih nam dakle treba još, ove druge treba najuriti, a ove treće motivirati.

Konsekvence ovog Frankensteinovskog ustroja države živimo pa ih je glupo i objašnjavati.

Imali smo dakle izbore i nova ekipa je došla na vlast, pa je tako novi predsjednik Vlade rekao prije neki dan:

Za postizanje gospodarskog rasta i veće zaposlenosti lomit će sve birokratke otpore kako bi se otvorio put ulaganjima koja će voditi do ispunjenja navedenih ciljeva. (jutarnji)

Jedan od mojih zaključaka u radu s državnom birokracijom, a to je iznimno bitno shvatiti da bi ih uopće razumjeli je to da rezultat uopće nije bitan. Apsolutno je nevažno da li će neki projekt završiti, hoće li završiti uspješno ili ne, hoće li završiti na vrijeme ili ne. Dakle ja važnije da imamo proces i da je on u tijeku, a proces koji je u tijeku znači da su svi jako zauzeti i da rade. Birokracija ima tendenciju da razvije vlastitu inteligenciju koji oblikuje radne procese na načine koji nisu nužno najefikasniji (opet, vrlo pristojno rečeno) i prijetnja svakoj birokraciji su oni koji žele mijenjati status quo, a prijetnja su zato što donose promjenu koja se može manifestirati u promjenama radnih procesa i procedura, a promjene su najveći neprijatelji uspješne birokracije. Malo tko voli promjene, jer, kao što bi to V iz “V for Vendetta” prekrasno rekao na engleskom, a bez adekvatnog prijevoda na hrvatski svi vole “tranquility of familiar”. I dok gore spomenuti Zoran može donekle utjecati na one kojima je okružen, a oni pak na one u prvom redu ispod njih, ostali slojevi državne birokracije ostaju nepromijenjeni i bez drastične šok terapije tu neće biti promjene. Ako vas zanima kako funkcionira državna administracija i kako smo došli do ove točke, predlažem da pročitate moj stari tekst o pet majmuna koji ilustrira sve probleme ove države u jednostavnoj priči.

Misao dana:
The only thing that saves us from the bureaucracy is inefficiency. An efficient bureaucracy is the greatest threat to liberty.

Pero je jače od mača (ako je mač jako kratak, a pero jako oštro)

Prije nekog vremena batine je usred bijela dana dobio Igor Rađenović, direktor Zagrebačkih cesta. Razlog zbog kojeg je Rađenović dobio po tamburi je vjerojatno njegov napor da razotkrije mutne poslove koji su se događali u tim istim Zagrebačkim cestama. Ono što je zanimljivo je da ga je na tu poziciju postavio sam Bandić (kojeg se redovito povezuje s mutnim poslovima na svim razinama grada Zagreba), a nema smisla vjerovati kako Bandić nije znao tko je Igor Rađenović i što se od njega može očekivati (to je ukratko lik koji se ne zaustavlja tek tako i površni odgovori ga neće niti usporiti, iza sebe ima podosta iskustva a u doba vlade Ivice Račana bio je ako se ne varam prvi voditelj novoustrojenog ureda Vlade za unutarnji nadzor). Riječ je dakle o čovjeku koji ima pedigre (ali i razotkrivene afere) na svim razinama i mislim da je svima bilo jasno njegovim dolaskom da ako u zagrebačkim cestama ima nešto mutno, da će to Rađenović otkriti.

Jučer navečer, snagu batine je osjetio i novinar Jutarnjeg Lista Dušan Miljuš. Iskreno, nisam čitatelj crne kronike pa mi njegov opus nije poznat, no on je jedan od (prerijetkih) ljudi koji su voljni pisati o kriminalu i razmjerima u kojima je on zahvatio našu zemlju. Koliki je trn u oku svjedoči i činjenica da su ga poimence spominjali u osmrtnicama pojedinih ljudi iz kriminalnog miljea (štogod to značilo).

Batinaši su jučer radili prekovremeno, pa je snagu argumenta osjetila i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, i to također usred zagreba. Koji su razlozi možemo zasada samo sumnjati.

Eskalacija fizičkog nasilja prema nositeljima napora da se radi pošteno, da institucije države prorade ili da se zaštite ugroženi – je osobito zabrinjavajuća, osobito ako se napadi počinju događati usred dana (a sva tri napada su odrađena po danu). Odgovornost za ovo ide prvenstveno na vlast koja nije omogućila mehanizme koji bi u samome startu spriječili događanja koje je Rađenović otkrio, Miljuš o njima pisao, a Gordana štitile one koji su time bili pogođeni.

Sve dok država i njezini organi ne počnu raditi transparentno, sve dotle dok sudovi ne počnu suditi pravedno (a suditi pravedno znači i suditi na vrijeme) i sve dotle dok cijena kriminala (a prebiti nekoga je kriminal) ne bude toliko velika da u samome startu odvrati osobu u napasti – e, sve dotle će nedužni ljudi kojima je jedina želja živjeti u malo boljoj i ljepšoj državi dobijati po nosu.

Nadam se samo da ćemo do te neke bolje i ljepše države doći prije nego što ostanemo bez ljudi poput Rađenovića, Miljuša ili Gordane.

Misao dana:
A good way to threaten somebody is to light a stick of dynamite. Then you call the guy and hold the burning fuse up to the phone. “Hear that?” you say. “That’s dynamite, baby.”

Kolumnist

Znam da neću biti osobito originalan ako sada krenem pisati o Davoru Butkoviću, no neovisno o tome htio bih podijeliti nekoliko mojih misli kojima se zabavljam posljednja dva i pol dana. Davor Butković je jedan od stupova hrvatskog novinarstva htjeli mi to priznati ili ne, on je visoko rangirani novinar u EPH hijerarhiji (dapače, ne znam niti jednog koji je bliži vrhu piramide od njega), a uopće se nije niti trudio sakriti svoju naklonost vrhu vladajuće piramide, osobito ove koja je sada na vlasti. U jednome času, bio sam čak i izjednačio Davora Butkovića u odnosu na Ivu Pukanića u mome tekstu “Kolumnisti” (kojg vrijedi i sada pročitati upravo radi vremenskog odmaka koji se dogodio).

Anyway, kolumnisti pa tako i Butković su ljudi koji ne pišu puke članke nego daju svoja mišljenja, zato su i napredovali do te pozicije i njihopve kolumne (subotnje u slučaju Butkovića) pažljivo čitamo jer su oni putokaz o čemu treba razmišljati i u pravilu daju nekakav novi kut na priču o kojem možda nismo razmišljali. Hrvatski kolumnisti nažalost nisu takvi i rijetko kada možemo pročitati nešto osobito originalno, a već duže vremena se doista moramo zapitati za pojedine kolumne i kolumniste što su oni u stvari htjeli reći ili čiji je press release njihova kolumna zamijenila ovoga tjedna. Pa stoga, ono zbog čega ima smisla čitati kolumne je britkoća jezika, dobra gramatika i oštre konstrukcije i ponekada bezobrazno direktne tvrdnje potpisanih autora. Informativnost, barem meni, nije neka osobito zanimljiva situacija.

Proteklih nekoliko dana sam boravio u Osijeku i uz večeru u hotelu Osijek baš sam se zatekao kako sam u društvu visoko pozicioniranog stranog dopisnika ispijao lokalnu Graševinu dok su nam društvo na stolu do nas pravili pripadnici vrha Albanske obavještajne službe, a koji su u Osijeku bili očigledno svojim poslom. Graševina, možda malo pretopla u odnosu na ono što se od Graševine očekuje (iako servirana u dobro odabranoj čaši) nije bila loša – možda s truntkom kiseline previše, a izbor kuhara da u petak navečer servira pileće bijelo meso na grillu obloženo pancetom samo govori o tome da smo večerali u Osijeku i (barem administrativnom) centru Slavonije, a puno manje uvažava činjenicu da se radilo o petku u korizmi kada bi bilo primjerenije ponuditi neku od slatkovodnih riba koje se u okolici Osijeka mogu zasigurno lagano pribaviti. Tom smo prilikom i komentirali Butkovića, ne predmijevajući da će on već slijedeće jutro sam postati naslovom hrvatskih dnevnika.

Pročitao sam sporni intervju i makar je sada sve “jasno” predložio bih da porazmislimo o konsekvencama dva scenarija od kojih je vjerojatno barem jedan istinit (ako ne i oba u nekoj bolesnoj samo hrvatima jasnoj kombinaciji). Intervju sam po sebi ne govori ništa osobito novoga osim što možda koristi riječnik koji nije primjeren jednom premijeru, no u osnovi u njemu nema ništa što nismo znali.

Scenarij jedan o kojem bih razglabao je vjerojatnost da je intervju autentičan. Dakle, kao što su se indexovci zapitali; zašto je vlada čekala 24 sata da demantira interview? Novine u tisak kreću oko 16-17 sati popodne i u petak u 19 sati su za to zadužene službe morale znati da je intervju objavljen, pa je stoga pitanje što se čekalo s demantijem? Vlada ima press službu, postoje i neke druge službe s 24-satnim radnim vremenom i objava nepostojećeg intervjua morala je i ranije zasvirati za alarm (dovoljno rano da se intevju makne iz drugih izdanja u najgorem slučaju). Reakcija je u cijelosti izostala. Da li je moguće da je intervju doista istinit no da u njemu piše nešto potencijalno opasno ili kompromotirajuće no da mi to u rečenicama nismo prepoznali? Koje su to rečenice i zašto se toliko čekalo da se odreagira? I naravno, ako je coverup u tijeku, čime je to Ivo zadužio Butkovića i EPH da im dozvoli da ga tako gaze? (ovo pitanje očigledno nisam dobro osmislio jer se nakon kraćeg razmišljanja ovdje nameće Slobodna Dalmacija, PDV i još nekoliko zanimljivih a zaboravljenih događaja iz bogate prošlosti EPH koncerna). Potencijalni dokaz cijele priče je zanimljiva usklađenost onoga što je Butković izjavio o cijeloj situaciji i onoga što je izišlo u Večernjem.

Scenarij drugi je naravno trenutno službena verzija koja kaže kako je Butković doista napravio intervju s dvadesettrogodišnjakom i da ga je doista stavio u tisak bez odgovarajuće autorizacije. Nisam siguran da li je bolji scenarij jedan ili dva, no ja se odmah pitam koliko je to intervjua i novinskih članaka nastalao u EPH i Jutarnjem a koji su se odgovarali i pisali putem emaila? Intervju vođen na ovaj način je ono što bi nazvali čistim PR intervjuom – besplatna reklama ili kako god to željeli nazvati. Da li je ovakvo pisanje pitanje bahatosti jednog novinskog autora, njegove gluposti ili poslovne politike koja očekuje količinu teksta da popuni prostor između reklama? Zanimljiv je i twist, jutarnji je u nešto manje od 48 sati uspio otkriti ime i prezime počinitelja, locirao je i računalo s kojeg je mail poslan, a da ne kažemo kako se cijela priča conveniently odigravala u stanu novinarke Večernjeg lista. Da li je to igra Večernjeg lista? Zašto, pa to im radi više štete nego koristi (da ne govorimo o nekoj cehovskoj solidarnosti koja bi se morala očekivati neovisno o neugodnosti otkrića)? I čemu baš taj lik, gay lik iz Iskoraka (čita li netko nešto između redaka?)?

No, bilo kako bilo, zanimljivo je da još nismo čuli kako će Jutarnji nogirati Butkovića svom silom, njegova pozicija je jednako čvrsta kao i u petak navečer (eto, još jedan argument za scenarij jedan) neovisno o praksi koju smo imali širom svijeta za slične situacije.

Bilo kako bil, zagrebli smo dno dna i pitanje je koliko se novinama (i novinarima) može vjerovati i u kojoj mjeri je manipulacija medijima stvarni guideline onoga što nam se događa na dnevnoj bazi.

Misao dana:
How important is the new Osama bin Laden tape? The last time we got a tape from Osama was right before the 2004 presidential election. Now here we are, four days away from Bush wiretapping hearings and up pops another tape from Osama bin Laden. Coincidence? Who knows.

Hapsiti novinare je legitimno

U anketi portala Jutarnjeg lista, povodom uhićenja novinara Željka Peratovića, većina odgovara u kojima se odobrava uhićenje novinara stigla je sa servera HDZ-a.Na anketu našeg portala u kojoj smo 19. listopada pitali čitatelje da ocijene je li uhićenje novinara: sramota za državu, legitimno pravo institucija ili sramota za novinara, javilo se višestruko više ljudi nego inače na slične ankete. Većina ih je svoj odgovor poslala sa servera ‘HDZ Zagreb’, a gotovo svi ti glasovi otišli su jednom odgovoru, onom da je hapšenje novinara – legitimno pravo institucija. Iz ispisa servera vidi se da je gotovo svake sekunde sa servera koji koristi HDZ-a došao jedan odgovor na anketu. (jutarnji)

U više sam navrata spominjao (kroz tekstove i komentare) kako je pitanje anketa na elektroničkim medijima, a osobito internetu podložno manipulacijama svih vrsta. O lažiranim anketama smo slušali puno puta, još u vrijeme Mate Granića je DC dobijao ogromne telefonske račune (primjerice, obični linux call server košta možda 10ak tisuća kuna, može zvati sa 120 linija istovremeno sa tisuća različitih caller IDjeva), internet ankete se mogu lažirati brisanjem cookija ili maskiranjem IP adresa, neke ankete (primjerice posljednja od net.hr-a) uopće nema ograničenja koliko SMS poruka možete poslati…

I na kraju, čak i kada bi anketa bila provedena regularno, niti onda ne možemo biti sigurni (dapače, vrlo smo sigurni da je situacija sasvim suprotna) da presjek anketiranih surfera odgovara demografiji naše zemlje te da na bilo koji način predstavlja reprezentativni uzorak.

Manipulacija anketama i rezultatima tih anketa je moćno oružje u percepciji društva kuda stvari idu, stoga nije čudno da pojedini političari poneke ankete nazivaju plaćenima (vidi negdje treću minutu), neki političari se pozivaju na ankete koje niti same agencije koje su anketu provele ne žele komentirati (Gfk), u nekim anketama se zamjenjuju pitanja (NovaTV, ZAPI), a neke se ankete proglašavaju najvećima i namjerodavnijima iako to nisu (mediametar).

I na kraju, ima jedna jedina stvar koja je zajednička svim sumnjivim anketama koje su provedene u posljednje vrijeme, a to je da one sve do jedne dolaze iz identičnog “miljea”.

Misao dana:
The many instances of forged miracles, and prophecies, and supernatural events, which, in all ages, have either been detected by contrary evidence, or which detect themselves by their absurdity, prove sufficiently the strong propensity of mankind to.

Pulsova anketa glasačkih preferencija

Kao što to sada već i vrabci na grani znaju, jučer je na izišlo istraživanje agencije Puls koje je Puls napravio za potrebe HRTa i Jutarnjeg Lista. Specifičnost ovog istraživanja (u odnosu na uobičajeni mjesečni crobarometar) je veličina uzorka koja je 4.000 ispitanika što je bitno više nego u dosadašnjim ispitivanjima, a veće je čak i od tradicionalno preciznog IRI-ja. To je dosada najopsežnije i po svim kriterijima najpreciznije istraživanje koje ćemo imati prilike vidjeti u slijedećih šezdeset dana. Koliko je meni poznato, IRIjevo istraživanje slijedi za desetak-petnaestak dana, a ovako opsežno istraživanje imamo još dva puta i to negdje krajem listopada i neposredno prije početka izborne šutnje u studenome.

Ne bih se sada bavio previše ovim očiglednim rezultatima, nego bih samo naglasio kako ovomjesečno istraživanje pokazuje rast i SDPa i HDZa (a ne samo HDZa kako se to prikazuje, ili “stagnacija” SDPa kako je to Jandroković rekao danas u temi dana 101).

Pitanje broja zastupnika je vrlo komplicirano jer ovisi o D’Hondtovoj metodi izračuna po kojoj je favoriyiran relativni pobjednik u pojedinoj iybornoj jedinici, no krajnji broj mandata ovisi i o broju stranaka koje su prošle prag, odnosno njihovim međusobnim odnosima. Bilo kako bilo, u sadašnjoj konstalaciji snaga, pobjednik izbora je SDP s time da u mandate nije uračunata dijaspora koja bi lagano mogla HDZu donijeti prevagu (i tada se baš kao i u američkim izborima postavlja pitanje tko je u stvari pobijedio na izborima, tj. mogli bi lagano imati situaciju u kojoj bi popular vote imao SDP ali bi zbog rasporeda glasova pobjedu mogao odnijeti HDZ).

Ono što je također zanimljivo je i da je rast SDP-a i HDZ-a napravljen na uštrb ostalih stranaka, pa tako između brojeva koje ostvaruju SDP/HDZ i donjeg dijela tablice nemamo niti jednu “srednje veliku” stranku. Htjeli mi to ili ne ali društvo nam se polarizira a kada se to stavi u kombinaciju s očekivanim izlaskom na izbore ispada da nam se ponavlja 2000-ta godina.

Rezultati nadalje pokazuju ponavljanje starih “klišeja”, tipični glasač SDPa je više i visoko obrazovana osoba srednjih godina zaposlena u managementu ili kao samostalno zanimanje, solidnih primanja, dok je HDZovac vulgaris niže obrazovan bez ili s prihodima manjim od 4.000kn u različitim zanimanjima no najmanje ih ima među studentima ili managementu, a premoćno se ističe populacija kućanica koje u 39% podržavaju HDZ. Također, što je naselje veće podrška je SDPu veća, a što je naselje manje, podrška HDZu raste. Što se tiče neodlučnih birača, međusobni odnosi HDZa i SDPa su takvi da teško da mogu donijeti neku značajniju prevagu i po meni, ostatak kampanje će se svesti na motiviranje izborne baze da iziđe na izbore.

Ono što nijedan članak nije obradio je predzadnji slide u Pulsovoj anketi koji analizira percepciju pojedinih karakteristika političkih stranaka. Po toj tablici, HDZ “vodi” u samo dvije kategorije i to zaštita nacionalnih interesa (gdje 3% ispitanika donosi HDZovu prednost) i percepcija korumpiranosti stranke koja je u slučaju HDZa na impresivnih 52% i gdje nigdje blizu nema nijedne druge stranke. U svim ostalim kategorijama (politički i gospodarski program, poštenje, premijerski kandidat, stručnjaci, tim, govorio najvažnijim problemima u zemlji, konkretna rješenja, vizija budućnosti, kapacitet za promjene, ljestvica vrijednosti i zastupanje bliskih interesa) SDP uvjerljivo vodi ispred svih drugih stranaka pa tako i HDZa.

That said, postavlja se pitanje kako je moguće da u zemlji u kojoj ogromna većina ljudi smatra kako je smjer u kojem idemo pogrešan i u kojem koncept SDPa premoćno vodi, te dvije stranke HDZ i SDP vode praktički izjednačenu bitku? Nemam pravog odgovora na to pitanje a da u tom odgovoru ne saspem puno ružnih riječi na račun HDZovog biračkog tijela jer mi je gotovo nevjerojatno da je najstabilnije i najzagriženije biračko tijelo HDZa upravo ono za koje HDZ nije napravio apsolutno ništa.

Misao dana:
Alice: But I don’t want to go among mad people.
The Cat: Oh, you can’t help that.