Categories
Politika

Još malo postizbornog trabunjanja

Slušam danas na 101 Rožića i ne sjećam se što je točno rekao, no rezultat njega je ovaj tekst koji počinjem jednim postizbornim komentarom o HSPu. I vrapci na grani znaju kako je HSP prošao na izborima (ili možda bi bolje bilo reći: “kako nije prošao na izborima”) i valjda ironije radi jedini koji je prošao je u stvari Anto Đapić.

O Anti Đapiću, tom kvazi magistru puno se pričalo i niti u jednom suvislom razgovoru nitko nije uspio pronaći tu principijelnost i stroge stavove o kojima se uvijek govorilo. To je više bila fasada namijenjena onima koji HSPu daju njegovu osnovnu moć, a to su birači, no u času kada su se trebale dijeliti karte vlasti, Đapić je više bio poput arapskog trgovca kod kojega je cjenkanje sastavni dio rituala prodaje do točke kada ako i pristanete u samome startu na njegove zahtjeve, on se osjeća prevarenim jer vam nije morao napraviti niti jedan jedini ustupak. HSP je poznat i po tome da reciklira odbačene kadrove koji su na različite načine bili diskreditirani, počevši primjerice od famoznog Zeca i svega onoga što se pod okriljem politike događalo u Požeškoj kotlini ili pak recentnija akvizicija u vidu Mate Granića koji se eto uspio ugnjezditi kao savjetnik (navodno za vanjsku politiku u kojoj HSP nikada nije niti participirao).

Naravno, iako su ovi znakovi bili vidljivi i ranije, prve rupe u oklopu su se nazrijele odlaskom gore spomenutog Rožića i Tadića kada su oni istupili iz stranke bez nekog osobitog objašnjenja. Mjesec dana kasnije HSPu je rejting pao na polovicu, a da bi na izborima od očekivanih deset dobili samo jednog (ali kao da ih je barem troje-četvero) zastupnika u vidu Ante Đapića, starog otpadnika iz HDZa kojem je po svim kriterijima vlast bila jedini cilj. Njegovo famozno objašnjenje budućih uspjeha (ako ste malo pratili njegove istupe) je uvijek uključivalo rečenicu; “Jer se HSP u proteklih 17 godina nije ogriješio o Hrvatski narod”. Nije teško uočiti kako je na prethodnim izborima to bilo 13 godina, a na slijedećim vjerojatno 21, no to nije u ovome času bitno. Zanimljivo je kako je HSP razlog svog neuspjeha morao potražiti u HDZu koji ga je doslovce asimilirao u ovom izbornome ciklusu, a da pritom nije niti kao mogućnost razmotrio odlazak Tadića i Rožića, ili pak možda kampanju koja je vizualno tako izgledala da su se nje bojali (tako mi kažu) samo ljudi s karijesom (što je, moramo priznati ipak značajan dio biračkog tijela u hrvata). Odlaskom gornje dvojce, Đapić se nije previše eksponirao ali mi je u sjećanju ostala Ruža Tomašić po svojoj izjavi kako je HSP sagradio njih dvojcu, te Pero Kovačević koji je došao na pressicu ove dvojce ali je samo sjedio i promatrao. Debaklom na izborima, Anto kao najprincipijelniji među principijelnima odmah je ponudio svoju ostavku a odmah se pridružilo i cijelo predsjedništvo stranke. So far, so good. Malo je nejasno zašto je Đapić odlučio ostati zastupnik a nije svoje mjesto ponudio prvome slijedećem, no vjerujem da ćemo i to doznati uskoro (ovo je nekako idealno vrijeme da se Đapić kao disident HSPa i biblijski razmetni sin priključi ocu koji ga je svojevremeno odbacio).

I dok možda za Milanovića nismo sigurni zna li on da li bi piškio ili kakio, jučerašnji razvoj događaja u HSPu gdje je kompletno predsjedništvo otkazalo svoje ostavke definitivni je znak nesigurnosti u te osnovne fizikalne potrebe. Koja je poanta tog manevra nije mi jasno, osim što kroz sustav povjerenika Đapić uredno mijenja one koji pozivaju na njegovu ovaj puta neopozivu ostavku i Đapić možda ima dugoročniji plan. Zanimljivo je da je i Ruža Tomašić došla do zaključka kako joj funkcija u predsjedništvu HSPa u ovome času ne koristi i u osnovi ona je danas došla do zaključka koji su Rožić i Tadić imali prije dva mjeseca. Angela Merkel je inače došla na svoju poziciju tako što se odrekla Kohla i kao neokaljana zauzela poziciju iako je skoro pa sigurno da je imala saznanja i aktivno sudjelovala u svemu onome što je dovelo do Kohlovog pada, a do zadnjeg trenutka je bila bezrezervno uz njega da bi u nekoliko dana napravila obrat i eto je sada.

Usput još jedna šizofrena primjedba. Da li je itko promatrao rezultate izbora u Osijeku, naime na nacionalnoj razini HSP gubi u Osijeku, dok na lokalnoj dobija. To znači da ste imali puno glasača koji su na jednome listiću zaokružili HSP a na drugome nisu. Dok razmišljate uz kavu, razmislite i o tome!

Što me dovodi do HSS-HSLS ekipe. Nije li čudno da HSLS koji bi po svoj sili morali biti skloniji lijevoj opciji druka za desnu, dok HSS koji je desno konzervativan barem deklarativno svrstava sebe (ili barem svoje ogranke) uz lijevu opciju? HSLS naravno nema previše izbora i obzirom na svoju političku snagu na nacionalnoj razini koja je duboko ispod razine statističke pogreške, nema u stvari drugog izbora nego držati se HSSa kako bi barem dali dojam većine (to me podsjetilo na jedan vic; pretrče miš i slon preko mosta, i na drugoj strani viče miš “alaj smo protutnjali” :). Joža Friščić se navodno ne petlja u pregovore s HDZom i uopće se ne govori o foteljama iako manje-više svi članci koje možete čitati zadnjih dana govore o povećanom broju ministarstava, u stvari, kada malo bolje pogledate čini se kako se o ničemu drugome ne raspravlja nego o foteljama. Ivo će tu sigurno biti široke ruke, a kako i ne bi, zar nije bolje imati nekog HSSovca ili HSLSovca u vladi nego primjerice Kirina, Vukelića ili Rončevića? HDZ ima opaki shortage ljudi koji bi trebali zauzeti pozicije (a neki, eto recimo Martina Dalić), ova ekipa ih ima na izvoz (nije nužno da ovi razumiju u što se upuštaju, bitno je da volontiraju za poziciju), a ti HSSovci će biti daleko lakše otpiljeni nego što je to Ivo radio sa svojim HDZovcima, a kako smo na primjeru Vesne Škare naučili, sasvim sigurno će i neka prigodna afera biti upriličena koja će HDZ učiniti boljim a koalicijskog partnera lošijim odabirom.

HSS je bio jako principijelan u predizbornom razdoblju oko toga da nema principa. Nisu znali niti prije, a vidimo niti poslije s kime bi oni koalirali, čini se kako im Pelješki most i nije neki problem, referendum o NATOu? Čemu na tome previše inzistirati! A i taj ZERP, nije da možemo preorati more i zasijati tamo nešto? Joža je tijekom pregovora došao do zaključka kako hrvatskom seljaku u stvari trebaju ceste, no podsjetio bih ga da slavonija svoju autocestu ima skoro pa dvadeset godina i zasada joj to nije pomoglo. Može biti da cesta ipak nije odgovor na njegovo pitanje (ali imamo operativu pa bi bilo valjda glupo da stoje).

Nekako si mislim da je Đurđa poput magarca razapeta između dva plasta sijena i ne može odabrati prema kojem bi potrčala, dok Joža Friščić gleda mrko jednu stranu, gleda mrko drugu i ne razmišlja u stvari previše o budućnosti osim o onome što mu govore njegovi savjetnici, a Ante Markov i Pankretić su mu blizu i svaki dan mu šapću na uho, dok je onaj tamo Jambo ionako recentni razvoj događaja, nije mu baš ni prirastao srcu, a i daleko čovjek stanuje pa od njega mišljenje može dobiti samo telefonom ili o njemu pročitati iz novina.

Ne očekujem pretjeranu mudrost koja bi trebala početi izvirati iz Friščića, no nije isključeno, a kako je to Milanović rekao, tko se zadnji smije…

U nedjelju se ponavljaju izbori i može biti da će tada biti razvrgnut prvi koalicijski sporazum kojeg je Sanader potpisao s novopečenim ministrom obojenih metala i glomaznog otpada (znam, doista je nepristojno i krajnje politički nekorektno ali nisam se mogao suzdržati), možda se još štogod promjeni, a možda i Joža dobije prosvjetljenje, nikada se ne zna.

Misao dana:
The best argument against democracy is a five-minute conversation with the average voter.

Categories
Putovanja

Tko se boji mandatara još?

Čisto da pokrenem priču zanimljivom tvrdnjom: postoji li bilo tko u ovoj državi koji misli da Sanader (da se kojim slučajem našao s Milanovićevim brojevima) ne bi pokušao napraviti istu stvar? Kako bi to tada bilo interpretirano?

Dakle, nije sporno da je HDZ dobio pojedinačno najveći broj glasova i najveći broj mandata. Ako zavirimo u brojeve malo dublje, sasvim je jasno kako se radi o nekih 20% stanovnika ove zemlje (i dijaspore također), tako da je pitanje “pobjednika” (neovisno o tome koja to strana bila) u stvari pitanje relativne manjine glasača. No, svejedno, HDZ je i dalje najveća stranka i to vrijedi poštivati (pa i čestitati, jest da su iskoristili ama baš svaki trik koji je postojao u udžbeniku, a i poneki sa šalabahtera, jest da nas je to koštalo strašno ali nema veze – tko može reći da neka druga vlada ne bi napravila isto?).

No Ustav je tu prilično jasan, i on kaže kako predsjednik daje mandat za sastavljanje vlade onome tko uživa povjerenje većine zastupnika (dakle ne spominje se apsolutni ili relativni pobjednik, nego onaj koji može pokazati/dokazati da ima najveće šanse osnovati vladu). Naravno da se Sanader sada poziva na svoju pobjedu i navodne demokratske standarde, no ako malo pogledate europsku povijest u posljednje vrijeme sasvim je jasno kako i kod njih vrijede apsolutno ista pravila kao i kod nas i sama činjenica da vodite po broju mandata ničime ne garantira poziciju predsjednika vlade tj. preuzimanje vlasti.

Sakupljanje većine definitivno nije proces u kojem se gleda tko brže trči, nego je to pitanje pregovaranja i ugovaranja pa je stoga Sanaderovo živciranje nepotrebno (mislim, ako je cijeloj državi uspio prodati da je njegova vlada uspješna, ne vidim kako bi neki Josip Friščić mogao biti problem). Većina postoji samo jedna i nitko ne može zaustaviti Milanovića (baš kao što ne bi zaustavilo niti Sanadera da su kojim slučajem odnosi obrnuti) da pokuša i sam okupiti većinu oko sebe. Ne vidim ništa osobito sporno u tome, osobito stoga što je dakle 70% birača zaokružilo nešto drugo a ne HDZ, ili ako već želimo pretjerivati 80% birača je ili odabralo nekoga drugoga ili je uopće odustalo izići na izbore (toliko o Sanaderovom legitimitetu koji u svjetlu ovih informacija nije bitno veći ali niti manji od Milanovićevog).

Pogledajmo s praktične strane što to znači, naime Sanader se danas nalazi u situaciji u kojoj je Račan bio poslije 3. siječnja 2000., ako se malo bolje sjetite HDZ je i tada imao većinu mandata (gledano po klubu zastupnika) ali je odustao od formiranja vlasti. 2003. po interpretacijama nekih također se mogla formirati lijeva vlada koja bi otprilike bila u poziciji u kojoj će biti Sanader u slijedeće četiri godine ako formira vlast.

No prije nego što razmotrimo što to znači za buduću vladu, treba prvo vidjeti što to znači s pozicije pregovora. Naime, da je SDP odustao od formiranja vlasti, preostali politički akteri ne bi imali izbora i ako žele participirati u vlasti to moraju napraviti s HDZom i u toj konfiguraciji objektivno nemaju previše opcija nego pristati na ono što im Sanader ponudi (uz malo drame i taktiziranja, naravno). Ovako, pozicija HSS/HSLSa je u stvari daleko jača jer se uvijek mogu ustati od stola i mrtvi-hladni reći Sanaderu da se idu malo proštetati uhvatiti svježega zraka i popiti kavu na Iblerovom trgu. Cijena vlasti je jednostavno daleko veća i sada možemo jasno reći da možda čak Milanović i nema namjeru oformiti vladu, ali je zato njegov prvi oporbeni potez bio upravo to – izjava da će sastaviti vladu što će natjerati Sanadera na daleko više ustupaka nego što bi to bio slučaj da je jedini koji pretendira na tu poziciju. Što je pozicija Sanadera teža, to je i teže ispunjavanje koalicijskog sporazuma

Poanta postojanja bilo koje političke stranke je osvajanje vlasti i to je uostalom i razlog zašto su joj glasači dali svoje povjerenje i krajnje bi neodgovorno bilo od Milanovića (ali i HNSa, IDSa i ostalih zainteresiranih) da tu vlast ne pokušaju osvojiti osobito ako je takva mogućnost realna. Istovremeno, u slučaju da ne uspiju, njihov je posao da vladajuću koaliciju drže u neizvjesnosti i koriste sve prilike da forsiraju svoja rješenja ili pak da (ako mogu i politička situacija to zahtjeva) sruše vlast i isprovociraju nove izbore.

Nemam sada namjeru diskutirati o tome koja bi vlada bila bolja (moj je stav uostalom na tu temu poznat), niti razglabati o moralnim, etičnim i ljudskim kvalitetama mandatara ali i budućih koalicijskih partnera, nego samo pokušavam razjasniti gdje tko od potencijalnih mandatara stoji i koje mu opcije stoje na raspolaganju.

Ukratko, ako i ne dobijemo vladu lijevog centra – čini se da smo nakon dugoooo vremena napokon dobili poštenu oporbu. Za ovu državu to je win-win situacija.

Misao dana:
May you live in interesting times.

Categories
Politika Video

Đurđa Adlešić i iskrenost (ili definicija riječi oksimoron)

U jučerašnjem Otvorenom Đurđa Adlešić i Josip Friščić predstavili su svoju predizbornu koaliciju i nešto sitno pričali o njoj, nisam baš bio nešto impresioniran izlaganjima no umro sam od smijeha kada sam čuo kako se njihov program zove (sjednite i čvrsto se ulovite za stolac).

Program Iskrenosti

I sada pazite oksimorona, to nam kaže Đurđa Adlešić ista ona koja je u tom istom Otvorenom nekako uspjela prešutjeti činjenicu gdje joj radi suprug, ili ista ona osoba kojoj se incident s biografijom (i zaboravljena diploma iz Banja Luke) dogodio na nekoliko međusobno različitih mjesta.

Druga stvar po kojoj se Đurđa Adlešić ističe (a da to nije “probudila sam se prije pet minut” frizura), je upravo gore spomenuti suprug Staško Adlešić, bolje poznatiji javnosti kao basista grupe Patrola iz najboljih vremena novoga vala, a koji su bili poznati u stvari samo po jednoj stvari koja se zove “Ne pitaj za mene” – Đurđa bi doista nešto morala naučiti iz te pjesmice.

Misao dana:
Liars begin by imposing upon others, but end deceiving themselves.