HDZ zna?

Ignorirajmo na trenutak činjenicu kako je HDZ u prethodnu kampanju za Sabor krenuo s pjesmom Jacques Houdeka čiji je refren “HDZ ZNA”, jer, kako se stvari raspetljavaju, nitko ama baš ništa nije znao, a kako je krenulo ni samog Houdeka se baš ne sjećaju pretjerano dobro jer ispada da je i on plaćen gotovinom. Ne bih htio biti nepristojan, no njega je teško ne primjetiti, zar ne?

Kada se govori o korupcijskim aferama unutar vladajućih, moj omiljeni primjer je švedska političarka Mona Sahlin koja je zanimljiva po tome što je bila prisiljena dati ostavku s pozicije potpredsjednice vlade i privremeno se povući iz političkog života zemlje jer je u jednome trenutku državnom kreditnom karticom platila dvije toblerone, paket pelena i cigarete. Važno je pritom znati da je sve te troškove refundirala švedskom proračunu prije nego je ta transakcija otkrivena, no svejedno, Mona je bila prisiljena dati ostavku. Ovaj primjer se za naše krajeve očito čini drastičnim, no to je demonstracija političke odgovornosti na djelu. Koncept političke odgovornosti u hrvatskoj je totalno nepoznat pa stoga nema nikakvog problema da Jadranka Kosor i cijela svita oko nje u ovome trenutku žućno tvrdi kako ni o čemu pojma imala nije, poput patuljaka koji također pojma nemaju. Jadranka, poput pape, nije u mogućnosti pogriješiti. Što je još bolje, niti njihovim biračima to nije nikakav problem, jer ljudi koji su optuženi više nisu članovi HDZ-a pa sukladno tome to nije HDZ-ova afera, nego je to samo jedan vrlo snažan pokušaj da se diskreditira nikada umrljana stranka koju je Jadranka s ponosom gradila rame uz rame s pokojnim predsjednikom (kao i s ovim koji je trenutno privremeno s boravištem u Remetincu, a kojeg više ne spominjemo).

Meni nije toliko zanimljiva kriminalna implikacija cijele priče, koliko jedan drugi detalj koji je mnogima skroz ispao iz vida. Naime, ako ovako značajne transakcije kao one koje su se događale u HDZ-u nisu bile primjećene od strane samog vrha stranke, postavlja se pitanje kako onda među njima uopće kolaju informacije i o čemu oni uopće diskutiraju na svojim žućnim i žurnim sastancima? Moraju li nakon sastanka popiti crvenu ili plavu pilulu da bi zaboravili o čemu se pričalo? I još bolje, kako da sada vjerujemo da Jadranka dok je u zgradi HDZa pati od opće amnezije, dok je istovremeno savršeni i skoro pa bogomdani leader dok se nalazi u zgradi vlade. Dok je na trgu žrtava Fašizma (što, usput rečeno, zasigurno vrijeđa novopečenog HDZ-ovca Karamarka) HDZ-ovci su disfunkcionalni, neorganizirani i općenito neobaviješteni, ali zato na trgu sv. Marka pretvaraju se u sjajno uigrani tim perfektno informiranih ministara, državnih tajnika i blagajnika koji samo redaju uspjehe. Mislim da bi im netko trebao poslati bioenergetičara.

Problem opće amnezije nije lokaliziran samo na HDZ, da ne bi bilo kako sam pretjerano kritičan prema njima. Naime, dokumentaciju HDZ-a pregledavali su proteklih godina i Državna revizija koja nije naišla na nepravilnosti, Državno odvjetništvo koje se dosada slagalo s revizijom, Državno izborno povjerenstvo koje doduše nitko ne smatra osobito ozbiljnim i neovisnim tijelom, a najmanje primjedbi je imalo Ministarstvo financija čiji je čelnik godinama sjedio na svim onim sjednicama kojih se sada više nitko ne sjeća i koji je, eto spletom okolnosti, bio i neposredno nadređeni Barišiću koji je cijelu cash transakciju odrađivao u plavim vrećicama carinske uprave koju su platili porezni obveznici.

Kako god okrenuli: Jadranka, Šeks, Jandroković ili Hebrang možda i jesu okrenuli glavu, ali su time izgubili pravo da kažu da nisu znali. Nadam se da će to birači znati odgovarajuće kazniti, jer, ipak; Radi se o Hrvatskoj!

p.s. ovo je moja šezdeset i četvrta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 17. rujna 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
She would grab whatever she could -a look , a whisper , a moan – to salvage from perishing , to perserve. But time is most unforgivving of fires , and she couldn’t , in the end , save it all .

Kako Vlada vlada?

Kao što vjerojatno znate, nakon nekog vremena raznih tračeva došlo je danas do rekonstrukcije Vlade. Mediji su prepuni toga što i kako se desilo, tko je znao a tko je iznenađen, te koga je rekonstrukcija zahvatila a koga pustila na miru. No, ima nekoliko elemenata priče koji su čini mi se promakli a koje smatram bitnima pa eto prilike da ih nabrojimo i spomenemo.

Krenuo bih odmah s predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, o njoj nitko nije imao osobito dobro mišljenje, niti ju je itko smatrao kapacitetom za bilo što (osim golog preživljavanja) i horoskop koji sam joj napisao prije godinu i pol dana se dobrim dijelom i obistinio. Ono što je bitno za reći je kako je Jadranka tada imala opciju biti produžetak Ive Sanadera ili pokušati samostalno i u biti dragi mi je da se desio ovaj drugi scenarij, a što se tiče borbe protiv korupcije i istinskog napora da se napravi neka pozitivna promjena u društvu recimo samo da sam prije godinu i pol dana bio doista skeptičan i nesklon vjerovanju da će se bilo što imalo značajnije dogoditi, no eto nakon proteka vremena zadovoljan sam što sam u njezinom slučaju voljan porazmisliti o njezinim motivima i ponovno razmisliti. I dalje sam uvjeren da se HDZ zasada obračunava s mrtvim tkivom Sanadera, no da se ide dalje, žešće i odlučnije nego ikada prije to je ja mislim sada svima jasno. Ukratko rečeno, Jadranka Kosor je unatoč svemu pokazala zavidnu razinu snalaženja i preživljavanja iako to možda nije nužno u korist države koju vodi, no slučajno ili ne, paralelno ili ne pokrenuti su procesi koje će biti vrlo teško, a nadam se i nemoguće, vratiti na staro.

Zanimljiv mi je odabir ljudi koji su otišli iz Vlade. Kao prvi tu mi je Božo Biškupić koji je u biti zreo za penziju već godinama i bilo je krajnje vrijeme da svoje mjesto ostavi nekome drugome. Mislim da u svim ovim proteklim godinama teško da smo vidjeli neke osobite Biškupićeve ambicije ili da je on u bilo kojem času predstavljao prijetnju za bilo koga i pretpostavljam kako je u njegovom slučaju prevladala želja za umirovljenjem umjesto često ponavljane priče o Biškupiću kao Sanaderovom čovjeku.

Branko Vukelić je već zanimljiviji lik oko kojeg se sakupila zanimljiva količina intriga, a obzirom na kontinuirani dotok vijesti iz njegovog Karlovca, čini se kako je njegov interes više bila lokalna karlovačka scena nego stanje u Ministarstvu obrane. Čini se kako će ga glave doći priča o onom famoznom mostu (koji i dan danas vodi iz livade na livadu), a ne treba zaboraviti niti priču o Brodosplitu, dok se iz priče o vojnim kamionima uspio (čini se) izvući na uštrb Berislava Rončevića.

Marina Matulović Dropulić je puno zanimljivija igračica kojoj se može predbacivati svašta od suvlasničke pozicije u IGH-u koji se pretvorio u HDZ-ovu ekspozituru, preko niza nedavno otvorenih afera, no meni osobno najdraža je uloga Marine u nevjerojatnom pravničkom poduhvatu kojom je Ivo Sanader stekao svoju sada već jako spornu vilu. Pogledajte malo dokumentaciju i usporedite to s datumima u kojima je Marina bila povjerenik za grad Zagreb. Također, promotrite datume kada se što događalo i usporedite to s pravomočnošću rješenja i potom se jedino možete diviti zavidnom učinkovitošću zagrebačke gradske uprave u tih nekoliko tjedana njezinog povjereničkog mandata gdje je niti do dan danas nije uspio nadmašiti Milan Bandić.

I naravno, tu je i moj omiljeni Ivan Šuker koji je odavno odnapredovao do daleko iznad svojih mogućnosti i koji je svoj nedostatak ne samo znanja, elementarnog bontona nego i temeljnog razumijevanja toga što je stvarna funkcija ministra financija nadomještao čistim i sirovim bezobrazlukom i otvorenim mobingom nad sugovornicima. Duboko sam uvjeren da će vrijeme pokazati kako je on jedan od uvjerljivo najštetnijih ministara koja je ova država ikada imala i koji nas je sam svojim neznanjem i nesposobnošću unazadio za koju godinu.

Ako bi morali dati kladionice za Remetinec, uz Šukera i Marinu tu bih dao prilično veliku šansu i Vukeliću, a za Biškupića ću se jako iznenaditi ako mu se nešto prišerafi.

Ako uzmemo u obzir da se njihova stranačka pozicija (zasada) nije promijenila, te da su svi četvero preseljeni u Saborske klupe postavlja se pitanje koja je stvarna namjena cijele rekonstrukcije? Hoće li npr. Marina i Ivan za koji mjesec kad se obruč malo stegne a temperatura malo naraste u nekoj od telefonskih sjednica predsjedništva HDZ-a biti naprasno smijenjeni, a saborski imunitet im samo osigurati nekoliko sati upozorenja pred izručenje Bajiću u Gajevu? I ako se to dogodi, da li je to onda znak doista neovisnog pravosuđa i/ili će to biti finalna demonstracija Jadrankine moći i odlučnosti da pomete pred svojim pragom? Rončević i Polančec su definitivno bili Sanaderov kadar, no da li je slanje ovih gore navedenih ministara na “odmor” u saborske klupe prvi korak prema nekom drastičnijem koraku? Vjerojatno je.

Jednako je zanimljiv i odabir novih kadrova. Božu Biškupića zamijeniti će Jasen Mesić, lik koji je u vrijeme navodnog Sanaderovog puča također bio u središnjici stranke te kada je shvatio što se događa također navodno se sakrio na balkon popušiti cigaretu (nejasno je da li je pušač ili nije). U doba lokalnih izbora hrabro je isturen da izgubi, a njegovu organizaciju skupa s njime na čelu Jadranka Kosor raspustila je još početkom ove godine, da bi danas bio imenovan ministrom Kulture, dok je donedavno bio zadužen za arehologiju i kako je to više puta rečeno, on sam nije kadar Mirjane Sanader. Ministarstvo kulture je maleno ministarstvo sa svega 1mlrd kuna proračuna, a Jasen Mesić se pokazao kao osoba koja nema baš neki osobiti stav o bilo čemu i u biti on će po svoj prilici u vladi služiti kao jedan od likova koji je tamo da diže ruku onako kako to Jadranka od njega traži.

Izbor za ministra obrane je Davor Božinović s kojim sam se imao prilike nekoliko puta sresti, a koji mi se čini kao korektni birokrata koji odrađuje zadanu politiku bez pretjeranih preispitivanja. Nekako mi se čini da će nakon zadnjih nekoliko političkih ministara, ministarstvu obrane dobro doći jedan činovnik koji bi uz malo sreće mogao dati trajniji utjecaj na red, rad i disciplinu u tom mnogobrojnom ministarstvu pred kojim se u najkraćem roku očekuju odluke oko toga što će se desiti sa zrakoplovstvom, koji se mora riješiti nekolicine potencijalno problematičnih državnih tajnika koji su zaostaci Vukelićeve vlasti i koji mora stati na kraj privatizaciji vojske i njezine infrastrukture za pojedine privatne projekte.

Ministarstvo financija preuzela je Martina Dalić, za razliku od prethodnika ona je pravi ekonomista s pravom diplomom i višegodišnje iskustvo kao makroekonomiste PBZ-a, potom iskustvo državne tajnice kod Šukera, a kasnije predsjednice uprave Partner banke daje joj jedinstveni uvid ne samo u funkcioniranje ministarstva nego i u probleme koji se pojavljuju u businessu. Mislim da je poznavanje makroekonomije važni pozitivni faktor za novu ministricu, a to što je uspješno radila u privatnom sektoru daje mi naslutiti kako je posao prihvatila s namjerom da napravi neki korisni utjecaj na zemlju, a pozicija ministrice financija je po meni druga najmoćnija pozicija u Vladi.

Osobito iznenađenje mi je odabir Domagoja Miloševića kao potpredsjednika Vlade za investicije. Ovaj čovjek nalazi se iza uspješnog PASTOR-a i cijeli svoj radni vijek proveo je u privatnom businessu i bez meni poznatih političkih angažmana ili ambicija. O njemu znamo najmanje ali očekujem pozitivno iznenađenje.

Od ostalih rošada po Vladi, upozorio bih na pozicioniranje Čobankovića na potpredsjednika Vlade, što je zanimljivi odabir.

I da sve pokušam sumirati u nekoliko rečenica: Čini se kako je Jadranka Kosor ovom rošadom degradirala nekolicinu isturenih stranačkih kadrova te ih zasad vratila na rezervne pozicije u Sabor ali s tendencijom trajne promjene prebivališta, dok je s druge strane u samu Vladu gurnula nekolicinu ljud koji će ili provoditi njezinu direktnu volju (Mesić, Božinović) ili će pak biti zaduženi za vrlo konkretne i jasne poteze koje će trebati vući u slijedećoj godini (Dalić, Milošević – što mi se čini kao iznenadno dobra kadrovska kombinacija). Kao posljedicu ove rošade, čini mi se da vidimo jačanje pozicije Jadranke Kosor unutar Vlade, a nova kadrovska rješenja vidim prevenstveno u funkciji nadolazećih izbora s time da Čobankovićevo potpredsjednikovanje vidim kao moguću naznaku samostalnog izlaza HDZ-a na izbore bez koalicije s HSS-om što će sasvim sigurno zaoštriti situaciju s koalicijskim partnerima.

Misao dana:
It is dangerous to be right when the government is wrong.

Biti Jadranka na jedan dan

Nekako si mislim da je cijelu srijedu, dok je Sabor u nebitne detalje raspravljao zašto treba ili ne treba podržati Vladu. Jadranka Kosor sličnu muku mučila s mišlju “Što je meni sve ovo trebalo” jer situacija u kojoj se našla nije nimalo jednostavna a sasvim sigurno nije zahvalna.

Ideja se činila dobra, čak i po Murphyevom zakonu ljudi napreduju do granica svoje nesposobnosti, očekivanja su u startu bila nepostojeća ili jako niska i koliko je toga doista moglo otići na još gorje? Postoji nacionalni konsenzus oko toga da Jadranka Kosor ne smije uspjeti. Evo, oporba je ispucala svoju šansu koju ima priliku iskoristiti jednom u šest mjeseci i njima se u biti ima najmanje za zamjeriti jer je njihov posao (kada već nisu smislili ništa konstruktivnije) da ruše Vladu i viču kako ništa ne valjda i kako oni znaju bolje. Činjenica je i da im se osobito ne žuri, pa su valjda požurili s ovim zahtjevom a kako bi imali alibi u proljeće kada ih netko ne upita zašto ne traže povjerenje. Njihova dilema je jasna i oni se nadaju da ako već moraju zasjesti u odgovorne fotelje Markova trga da to barem naprave nakon što oluja prođe i ekonomija barem puževim korakom krene na bolje. Osim oporbe, premijerkinu glavu očekuju i poslodavci jer tempo i predviđeni plan ekonomskog oporavka nije dovoljno ambiciozan. No ako ste mislili da su poslodavci nesretni pogledajte sindikate, oni su u čudnom položaju u kojem u jednome času podržavaju vladu dok nekoliko minuta kasnije traže glave ministara na panju, a sada kada je priča o brodogradilištima napokon izašla na vidjelo sasvim sigurno će neke nevolje zapljusnuti i Zagreb. Samo da podsjetimo da su se neki prilično uspješni skupovi odigravali baš na Splitskoj rivi.

Jedini koji se grčevito drže koalicije su HSS-ovci i duboko sam uvjeren da će oni posljednji napustiti koaliciju, čak i poslije HDZ-a jer je njihov odlazak iz Vlade ujedno i odlazak iz političkog života zemlje. Friščić podravec kakav je, makar vidi da brod tone i voda je lagano već narasla do zabrinjavajuće visine svejedno cijedi vladu koliko god može. On bezrezervno podržava Jadranku, barem onoliko koliko Jadranka potpisuje naloge za plaćanje. Tu su naravno i nacionalne manjine koje profesionalno parazitiraju na snazi svojeg glasanja za podršku Vladi i čiji su apetiti proporcionalno skromniji pa nisu toliko uočljivi u državnom proračunu, no nemojmo živjeti u zabludi da zahtjeva nema. U koalicijskom ugovoru od prije nekoliko godina ima nekoliko zanimljivih stavaka koje se tiču manjina i one su do sada vješto izbjegavane, no batina kojom Pupovac maše je sve kraća i trenutak kada će je morati upotrijebiti je sve bliže.

Unutarstranačke intrige su još zabavnije jer je sada jasno da svi pili a da je Bajić odlučio račun isporučiti svakome pojedinačno; ministri vode svoje bitke i paze da se ne umoče u još pokoju aferu (priča se po gradu da od 42 Polančecova poglavlja Šuker igra u njih 40), a dizanje ručica “samo formalno” više nije prihvatljiv odgovor nikome, pa čak ni Jadranki čiji je potpis pronađen na nekim MOLovim dokumentima, a izgovor koji je iskoristila nije bio prihvatljiv svega koji tjedan ranije za gore spomenutog računovođu.

No da bi i u prvom planu sve bilo zanimljivo pobrinuo se prethodni premijer koji svojom “sad me vidiš, sad me ne vidiš” taktikom izluđuje ne samo medije nego i vladajuće, a njegova tvrdnja kako nema namjeru rušiti Vladu koju je stvarao neodoljivo podsjeća na Judin poljubac. I na kraju, sama Jadranka svesrdno pomaže ovoj komediji zabune i nekako centralnu ulogu u tome vode njezine torbice s kojima doista ne zna što bi (Obamin protokol je tu bio daleko jasniji), no ta njezina torbica je u biti metafora naše vlaste, a ta metafora glasi: “Sve su to lažnjaci”.

p.s. ovo je moja osamnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 30. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.sabor.hr Hrvatski Sabor bi trebali preimenovati u Hrvatsko narodno kazalište. Imamo veliki i stalni ansambl koji nas puno košta, nekoliko uvrijeđenih primadona; rijetko kada izvode nešto doista originalno, a zbog ispodprosječne kvalitete niti gledanost im nije velika.

Usađivanje

Super mi je ova kvazi borba protiv korupcije. Odlaskom Ive Sanadera cijeli niz ljudi je silom prilika završio s one strane rešetaka i nacija se općenito dobro zabavlja. Jedna od prvih kolateralnih žrtvi je svakako Damir Polančec kojeg ovih dana sude za pola milijuna kuna honorara kojeg je isplatio nekom odvjetniku. Lijepo je vidjeti sudstvo u akciji te niz dokaznih postupaka i svjedoka, no ono što se (zasada) nitko nije usudio reći je da je to što se Polančecu stavlja na teret jedna od najnormalnijih metoda koje ljudi koriste kada je potrebno isplatiti neki honorar ili platiti neku uslugu no nemate direktnu proračunsku stavku na koju bi se zakvačili. Da, točno je da ta studija ne vrijedi pola milijuna kuna, no s tih pola milijuna se uopće nije kupovala studija nego se rješavalo nešto drugo, a kako izvire iz sudskog postupka to “drugo” je doista trebalo platiti i ta uplata ej spriječila veću štetu s druge strane.

Da li je Polančec prekršio zakon? Možda. Da li je to bilo neetično? Vjerojatno. Da li je taj novac nekako morao biti isplaćen? Morao je. Ako ga i osude to će biti radi tehnikalije a ne radi toga što je u konkretnom slučaju stvarno bilo kriminala. Problemi se moraju rješavati i ponekad ta rješenja nisu legalna, možda ne drže svaki čošak ali su u konačnici ispravna.

(ne dijelim takvo mišljenje oko slučaja Podravke o kojoj sam pisao još daleke 2007 godine, no isto tako mi se čini da će to biti jako teško dokazati dok će najveću šansu za čisu osudu imati u predmetu reflektora za onaj Polančecov stadion)

No, ono što je daleko bitnije u toj cijeloj bitci s korupcijskom hobotnicom je da su ama baš svi likovi koji su se dosada našli na udaru policije i uskoka u biti ostaci Sanaderove mašinerije, ili u najboljem slučaju ekipa koja je ostala sama na livadi u nekom trenutku (kao što je to očito Polančec). Nadalje, jako je zanimljivo da policijska istraga nije otišla u smjeru koalicijskih partnera (posebice HSS-a) koji je zasigurno umočen ne samo u Podravci nego i u nizu drugih situacija.

I posljednje, zanimljivo je ponašanje medija, gdje EPH očito prednjači, u kojima imamo tri dana iznimno loših vijesti po HDZ i onda odjednom kroz pera eminentnih kolumnista i novinara teški zaokret koji odjednom daje sasvim novo svjetlo na situaciju i u biti pokušava isprati odgovornost s postojeće vlasti za situaciju u kojoj su sami sastavni dio.

Ako je Mladen Barišić doista, u ime HDZ-a, naplaćivao reket javnim poduzećima, posve je nemoguće da Ivo Sanader to nije znao. Ne samo zbog njihova bliskog odnosa, nego i zato što je dr. Sanader osobno odlučivao i o znatno manjim pitanjima u HDZ-u nego što je prikupljanje novca za stranku i upravljanje stranačkim novcem.

Ako je, dakle, Mladen Barišić doista, u ime HDZ-a, naplaćivao reket javnim poduzećima, i ako je to radio po nalogu i uz znanje Ive Sanadera, samo je pitanje vremena kad će policija pozvoniti i na Sanaderovu adresu. Ne tvrdimo, naravno, da će se to dogoditi ovih dana (iako to ne možemo isključiti); primjerice, Barišićevo se uhićenje najavljivalo više mjeseci, ali USKOK i policija čekali su dok ne prikupe dovoljno čvrstih elemenata za akciju. (jutarnji)

Ako ste pažljivo slušali prošlotjedni aktualni sat na kojem se pojavila tema Mladena Barišića mogli ste čuti Ivana Šukera koji je odgovarao na tu temu sa “kada bude optužen” i to je ponovio nekoliko puta, da bi se na kraju ispravio i odgovorio “ako bude”. Odluka o Mladenu Barišiću je pala puno prije jučerašnjeg jutra i na nekom drugom mjestu a to nije DORH ili USKOK, a Ivan nam je to lijepo servirao prošle srijede (samo što to tada nije uočeno).

Jedina taktika koju HDZ može imati u ovome času (a da ima privid bilo kakve šanse za uspjeh na izborima) je slijedeće:

  1. Nabacivanje blatom (svi smo mi isti), doktrina kojom pribjegavaju prije svakih izbora.
  2. “Odlučna” antikoruptivna kampanja koja se dotiče samo otpadnika HDZa i samo odaje dojam borbe.
  3. Virtualni uspjesi, primjerice za očekivati je kako će zadnji kvartal ove godine biti proglašen pozitivnim čime se otvaraju vrata da se krajem travnja ili početkom svibnja slijedeće godine proglasi izlazak iz krize (zamislite hipotetsku situaciju u kojoj ljudi povezani s vladom imaju utjecaja na statističke podatke pa su recimo anticipirajući ovu situaciju namjerno povećali pad BDPa u prvom kvartalu kako bi mogli taj umjetni a ionako očekivani pad kompenzirati zadnjim kvartalom, a onda i u prvom kvartalu slijedeće godine imaju nižu letvicu za preskočiti).
  4. Završetak pregovora s EU, što se očekuje u drugoj polovici prvog polugodišta slijedeće godine.

Ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Don’t you want to take a leap of faith? Or become an old man, filled with regret, waiting to die alone!

Političarima ostaje sića

Izuzmemo li Ustav, proračun je najvažniji dokument koji definira neku državu. U njemu piše odakle novac dolazi i kako se prikuplja te kako će biti potrošen. U ozbiljnim se zemljama državni proračuni donose mjesecima prije nego što stupaju na snagu, o njima se govori i po nekoliko godina prije nego što bi trebali biti prihvaćeni, te o njima odluke donose važni ljudi u tamnim odijelima vrlo ozbiljnog izgleda.

U Hrvatskoj je to nešto drugačije i kako to naši političari vole reći: “85% državnog proračuna je zadano”. Stoga, nema osobitog smisla previše diskutirati o 85% od stotinu i nešto milijardi kuna javnog novca jer je to jednostavno tako, moramo im vjerovati na riječ da je tih 85 i više milijardi kuna potrošeno na najmudriji mogući način i da je svaki trud uložen u razjašnjenje tog silnog troška u startu osuđen na propast. Iz nekog smo čudnog razloga povjerovali političarima i doista, o proračunu se i nije nešto raspravljalo sve do sada. Drugi mit odavno rezerviran za proračun je da je baš svaki od posljednjih dvadesetak proračuna uspio udovoljiti temeljnim kriterijima da bismo ga mogli nazvati razvojnim i socijalnim.
Istodobno!

Pogrešno je vjerovati da državni proračun u Hrvatskoj donosi Ivan Šuker kao resorni ministar i vlada s Jadrankom Kosor na čelu. Proračun donosi teta Marija iz računovodstva lokalnog vrtića (ili škole), ujak Danko koji je uspio postati tajnik jedne od onih silnih agencija koje puno rade ali ne proizvode rezultate, te vjerojatno cijela četa bezimenih računovođa iz prizemlja Ministarstva financija. Oni uporno skupljaju i unose podatke koje im u za to predviđene formulare ispisuju i redovito šalju spomenuta Marija, Danko ili neki drugi udaljeni rođak po izboru. Ministar Šuker i Vlada su ovdje samo zato da daju generalne smjernice, pa tako, primjerice, vrlo strogo odrede da se od sada piju samo voda i kava (bez šećera), jer je kriza, na što računovođe nevoljko korigiraju svoje tablice znajući kako će razliku koja im je potrebna za optimalnu količinu sokova i šećera te povremenu večeru o trošku poreznih obveznika namiriti iz razlike cijene struje koje ministarstvu ionako prijavljuju cijele godine po zimskoj tarifi, ili pak iz stavke tekućeg održavanja koja, uz ostalo, sadrži promjenu prozora na sjevernom krilu zgrade, i to četvrtu godinu zaredom. Ti su ljudi, dakle, oni koji odlučuju kako će se potrošiti nedodirljivih 85+ milijardi kuna proračuna, a političarima preostaje sića koja se ne dijeli po nekim osobitim strategijama ili opravdanosti.

Tu se rješavaju sitne razmirice, prethodni dogovori i izborna obećanja, pa tako dobivamo autoceste koje spajaju ništa ni sa čime ili pak prekrasne betonske mostove koji spajaju minsko polje s poljem preko rijeke koja će ionako uskoro presušiti. Nije problem niti ako pogriješite, uvijek je tu slijedeći rebalans ili povremeno (polutajno) preslagivanje, a što u najboljem slučaju podsjeća na onu igru iz djetinjstva koja se zvala “Vola oko stola”. Jedini pravi problem kojeg imaju korisnici državnog proračuna je kraj godine, naime, ako niste potrošili ono što ste predvidjeli – mala je šansa da ćete taj novac dobiti ponovno.

I dok je priča o proračunu prethodnih godina prolazila olako, te kako je ionako riječ o dosadnim diskusijama u kojima se žučni saborski zastupnici preko drugog programa nacionalne televizije razmeću milijunima pokušavajući impresionirati svoje obitelji naoko inteligentnim argumentima – nije ni čudo da prosječni porezni obveznik, dakle Vi, ne osjeća osobitu emocionalnu vezu s državnim proračunom, makar je on jednim sasvim solidnim dijelom popunjen rupom koja se nalazi u vašem džepu.

Rebalans proračuna koji nas čeka u slijedećih nekoliko tjedana po mnogo ćemu će biti drugačiji i prvi, pa predlažem da uložite malo vremena i pokušate sami pogledati da li naša država balansira bolje nego što vi balansirate svoj kućni budžet?ž

p.s. ovo je moja prva kolumna, koju od prošle subote do daljnjega možete čitati u subotnjem Večernjem, tj. u prilogu Večernjeg Obzor

Web Pick tjedna:
Eclectica je blog kojeg piše Nenad Bakić i sigurno spada u ponajbolje ekonomske blogove u Hrvatskoj. Ecletcicu treba imati na oku jer ga piše osvjedočeni poduzetnik koji nema niti najmanje motivacije ušminkavati podatke ili, ono što naši vladajući često rade, pokazivati podatke koji su selektivni, nereprezentativni i kojima vrlo često nedostaje kritična informacija kako bi doista bili vjerodostojni. Ovaj blog treba čitati natašte i s tabletama za smirenje na dohvatu.