Categories
Priroda i društvo

Cijeli svijet je pozornica (ako ste Ivo Sanader)

Ovaj video je jučer osvanuo na indexu. Dakle, na njihovom mini saboru u Puli, snimljeni su i animatori koji publici signaliziraju kada moraju pljeskati, ustati ili skandirati. Naravno da su takvi skupovi režirani, no ovo je nova dimenzija da se i publici daju instrukcije kako se ponašati. Da se čovjek zapita kako to da sami nisu došli do zaključka kada ustati ili pljeskati, ipak je to fokusirana gomilica koja je eto u ovome slučaju potegla skroz iz Knina kako bi se pridružila svojim Pulskim stranačkim prijateljima.

p.s. možda HDZ ima rentanu publiku, pa osim što vozikaju uokolo pozornicu, razglas i glumce, možda imaju i publiku koju vizikaju uokolo kako bi popunili prostore u kojima se sastaju

Misao dana:
All the world’s a stage,
And all the men and women merely players:
They have their exits and their entrances;
And one man in his time plays many parts…

Categories
Priroda i društvo

Pravila o postupanju elektroničkih medija s nacionalnom koncesijom u republici hrvatskoj tijekom izborne promidžbe

Možda ste svjesni priče koju je prije nekoliko dana otvorila Željka Antunović o tome da li izborni zakon i pravila koja obvezuju elektroničke medije imaju smisla. U istome članku (kojem sam izgubio link pa nažalost ga morate potražiti sami).

Naime, fora je u tome da je po zakonu garantirano svim kandidatima i valjanim listama jednaka zastupljenost u medijima. Ova pravila smo imali za izbore 2000te, neizmjenjena su ostala 2003 a kako se čini postoji ozbiljna mogućnost da ona ostanu i sada. Pravila su javno objavljena, donešena su 16. listopada 2003. godine dakle svega nekoliko dana prije početka kampanje (vidi narodne novine).

Naš izborni zakon je jedna velika glupost. Naime ima cijeli niz nelogičnosti, za početak, mi koristimo glasovito dHondtovu formulu (brittanica) koja favorizira stranke s najvećim rezultatom i koja iskreno rečeno s brojem naših zastupnika (1 to je 14 po izbornoj jedinici) ne daje baš najdemokratskiji rezultat. Potom su tu izborne jedinice koje su nastale vjerojatno na nekoj zgužvanoj salveti jer nema drugog izgovora da ako stanujete usred zagreba glasate u istoj izbornoj jedinici kao i primjerice Novi Vinodolski. Ako svemu tome pridodamo relativno niske limite za stvaranje političkih stranaka (još je stari Krleža govorio o tome), zastupničke penzije koje vam osiguravaju egzistenciju i na kraju, kao šlag na torti tu su i pravila praćenja izbora za elektroničke medije s nacionalnom koncesijom. Sve ovo zajedno vam praktički garantira da će se osim političkih stranaka koje svakodnevno sudjeluju u životu ove države na izbore javiti i brdo raznih ridikula za koje uopće nema objašnjenja otkuda su došli (ili gdje se nalaze između izbora).

No, Andrija Hebrang, poznati demokrata iz još demokratskije stranke jasno upozorava kako je to jedina šansa malima da se predstave i da im se ne smije ograničiti ta mogućnost. To je naravno super, no pogledajmo kako to izgleda u brojkama (dobio sam neke brojke pa čisto da dobijete relaciju).

Tijekom izborne kampanje u 2003 godini, HTV je na prvom i trećem programu pratio izbore. Na Trećem programu emitirano je nešto više od 133 sati programa s prosjećnom gledanošću od 1.13% (s time da je najgledanija emisija imala 1.78% gledanosti, najniža 0,71% i to svega dva dana prije izbora) , na prvom programu je emitirano još 160 sati programa koji je bio malo gledaniji, te smo ukupno imali prilike gledati impresivnih 300 sati programa raspoređenih na dva tv kanala tijekom nekoliko tjedana kampanje, s vrlo depresivnih 1.2% prosječne gledanosti.

1.2% gledanosti odgovara otprilike 40.000 ljudi, ili značajno manje od recimo prijenosa sabora koji se u normalnim uvjetima jedva zadržava na programu upravo zbog gledanosti.

Pogledajmo kako to izgleda sa strane izbornih rezultata? Naime, probajte se sjetiti barem nekih od likova koji su koliko-toliko dominirali TV programom tijekom izbornih emisija i koliko su oni saborskih mjesta donijeli? Nijedno? Da li je moguće da apsolutno nitko od birača nije prepoznao baš nijednu od tih malenih stranaka i nezavisnih lista, ili je možda problem u nečem drugome?

https://www.youtube.com/watch?v=hXyZ1LFOnG0

Dok je HDZ vladao medijima i u onome razdoblju devedesetih još je imalo smisla zacementirati takve odnose i zagarantirati kakvu-takvu jednakost u medijima. No pitanje je da li je u medijima (kakvi god oni bili) danas ista situacija ili se možemo pouzdati u novinarsku i uredničku prosudbu?

Da smo sada u americi, tekst bi završio sa “pišite svome kongresmenu” no to kod nas nije moguće, ali se nadam da će inicijativa koju su zajednički pokrenuli HTV, RTL i NovaTV donijeti neki rezultat te da će se izborni zakon promijeniti (postoje neka ograničenja na tu temu), a ako to već nije moguće u Zakonu za izbor zastupnika, onda barem da se pravila praćenja pojednostave i liberaliziraju koliko je to moguće.

Misao dana:
Television is the first truly democratic culture – the first culture available to everybody and entirely governed by what the people want. The most terrifying thing is what people do want.

Categories
Politika

Revolucija koja neće biti spomenuta na televiziji…

Tijekom besanih Baškanskih noći, negdje nakon druge boce nekog crnog vina i neposredno prije just_in_time isporuke druge boce Bavarie od strane konobara pala je teorija o tome kako pobijediti na slijedećim izborima? Teoriju je podijelio s nama konspirator koji Brojanje glasovase povremeno javlja na nekim postovima na ovome blogu i cijeli koncept se čini zabavnim.

Teorija je začuđujuće jednostavna i počinje s Milijunašem. Naime teorija kaže da bi trebalo osvojiti barem pola milijuna kuna na milijunašu i medijsku pažnju koju dobijete tim potezom iskoristiti kao podlogu za političku platformu. Iako pobjeda na uzborima nije realna, moguće je dobiti desetak posto glasova, a tu tvrdnju potkrepljuju neka neovisna istraživanja koja ukazuju na to da bi se pojavom moderne, poviješću neopterećene stranke u kojoj djeluju nekorumpirani ljudi moglo vrlo brzo molbilizirati 30 i više postotaka biračkog tijela. Kada jednom uletite u sabor, cijelu priču bi trebalo dovoditi kontinuirano do apsurda i na inteligentan i publici razumljiv način razotkrivati pojedine inicijative i poteze onih na vlasti, a sve kako bi na prvim slijedećim izborima (ili uz malo sreće isprovociranim prijevremenim) postigli još bolji rezultat i preuzeli vlast u zemlji.

Ja imam jednu drugu ideju, jednako ludu ali duboko sam uvjeren i izvedivu. Dao sam si truda i pogledao izborne rezultate u parlamentarnim izborima održanim u 2003 godini, te nije teško zaključiti kako je za prelazak izbornog praga ovisno o izbornoj jedinici potrebno 10-15.000 glasača; ili ukupno negdje oko 120-150.000 glasova. Ukupna populacija koja koristi internet procijenjena je na nekih milijun ljudi od kojih su većina glasači i za koje i bez neke pretjerane demografske provjere sam sklon vjerovati kako su to mlađi ljudi kojima klasična partijska indoktrinacija ne znači previše.

Nadalje, mišljenja sam da bi organiziranjem ljudi putem interneta mogli sakupiti dovoljno široku bazu simpatizera koji bi bili okosnica virtuelne političke organizacije za vrijeme trajanja kampanje; a uz kvalitetnu komunikaciju s internet publikom mogli bi koristiti internet kao sredstvo distribucije informacija, prikupljanja novca odnosno mobiliziranje novih simpatizera. Postoje slični primjeri u inozemstvu i svi su redom bili vrlo uspješni (no isto tako su barem neki od njih neslavno pali iz sasvim nepovezanih razloga). U svakome slučaju, uvjeren sam kako bi centralno mjesto kampanje mogao biti internet.

Ima li to smisla? (ili samo lupetam gluposti)

Koji je vaš scenario za dobijanje izbora?

Misao dana:
There is only one tool, one platform, one medium that allows the people to take their government back, and that’s the Internet.