Izbori 2011

Promatrao sam prije nekoliko dana diskusiju koja se razvila ispod dnevnika Roberta Hirca, gdje je najjednostavnije rečeno bio izvrgnut poprilično žestokoj kritici a njegov dnevnik, od naslova pa na dalje proglašen je teškom demagogijom. Bacite pogled i provjerite sami.

Zanimljiva mi je ta situacija u kojoj se bilo što predloženo ne smatra dobrim ili točnim. Kako je to moguće da ima toliko toga što prepoznajemo da ne valjda a istovremeno nismo u stanju prepoznati i pohvaliti barem neke stvari koje valjaju i imaju smisla? Čisto statistički gledano, vjerojatnost je da u programu i Kukuriku-a i HDZ-a mora biti nešto što je dobro i originalno? U času kada su programi HDZa i Kukurikua izišli van, uzeo sam si truda i kaznio se čitanjem tog teksta. Ukratko, malo toga pametnoga ima unutra osim velikih i opširnih referenci na ono što je bilo i relativno neodređene reference na ono što bi trebali imati u budućnosti. Ja pak mislim da je situacija u biti vrlo jednostavna i da se može riješiti na poprilično jednostavan način i evo tu nekoliko temeljnih ideja koje mislim da bi trebalo provesti, neke od njih su kratkotrajne, neke dugotrajne, neke možda i utopijske:

  • Kao prvo, ono što očajnički moramo riješiti je pitanje izbora, no rješenje toga je pitanje za srednji rok i kao preduvjet morate biti na vlasti. Problem s promjenom izbornog sustava je uglavnom u tome što bi oni koji glasaju za promjene morali biti svjesni promjena koje će to donijeti njima samima i te promjene neće naići na odobravanje samom činjenicom da je riječ o promjenama. Ono što treba učiniti je riješiti pitanje biračkih popisa koji možda i nisu toliko bitni za nacionalne izbore ali su kritični za lokalne. Obzirom da su naši birački popisi krajnje kompromitirani, ono što bi trebalo učiniti je napraviti ih iznova pa makar to značilo da krenemo s registracijom birača od nule. Druga promjena u izbornom zakonu bi morale biti izborne liste koje bi morale biti u cijelosti ili barem djelomično otvorene – to znači da možete birati pojedinca a ne stranku. Ovo je ključno iz dva razloga; prvi je taj da birači sami odlučuju i ocjenjuju rad pojedinih zastupnika, a drugo je zato da napokon dođemo do situacije u kojoj će građanin znati tko je “njegov” zastupnik u Saboru. Problem s ovim promjenama je taj što on dugoročno mijenja odnose u samim strankama na uštrb stranačkog vodstva i strukture (dakle nju slabi), a jača snagu pojedinaca – što znači da je to potez koji bi utjecao prvenstveno na one koji danas kroje politiku.
  • Drugi i u biti krucijalni problem je daleko preskupa država. Ono što se desilo u posljednjih dvadeset godina je da je praktički svatko od nas uz donekle rijetke izuzetke dobija neku vrstu subvencije. Imamo tako 1.2 milijuna umirovljenika, oko 350.000 ljudi koji na ovaj ili onaj način direktno dobijaju plaću i, te na trošak državnog proračuna. Isto tako je činjenica da nam država u svojoj ukupnosti bilježi ogromni pad no taj pad do sada i dalje nije dotakao državnu upravu i one koji koji dobijaju državne subvencije. To dakle znači da su nužni tzv. “bolni rezovi”, a to znači da će dio ljudi iz državne uprave dobiti otkaze, to znači da će standard umirovljenika i svih onih koji dobijaju subvencije (ma kako se one zvale) morati pasti. Država mora postati jeftinija i država jednostavno ne smije biti mehanizam za preraspodjelu bogatstva iz jednostavnog razloga što je trošak te redistribucije prevelik, a efikasnost loša (što ne znači da se država ne smije brinuti za najslabije).
  • Treći problem su naši porezi koji su preveliki. Na poreze je najbolje gledati kao spojene posude ili možda još bolje na jezera u nizu. Prvi i najveći prihod države u hrvatskoj je Porez na dodanu vrijednosti što je donekle ok jer on obuhvaća ama baš svakog građanina i pravnu osobu u Hrvatskoj. U tim pravnim osobama rade ljudi koji ostvaruju dohodak i na taj dohodak plaćaju porez. Ako je trošak države velik, ako ima previše umirovljenika, ako ima premalo obveznika plaćanja doprinosa za zdravstvo (koji je ionako vrsta poreza) tada je trošak rada velik. Ako našu proizvodnju i usluge opteretimo velikom porezima taj se trošak mora preliti na kranji trošak proizvoda što ga onda čini nekonkurentnim. Ako je primjerice PDV veći, on na jednaki način opterećuje primjerice cijenu jedne čokolade, no ako je trošak rada velik, on opterećuje samo trošak domaće čokolade a ne i strane. Nakon dohotka imate “jezero” poreza na dobit, dakle onog poreza koji opterećuje uspjeh tvrtke, dakle razliku između prihoda i troškova. Tu dobit tvrtka može iskoristiti ili za daljnje investicije, širenje posla, nove strojeve ili nove zaposlene ili ih jednostavno može isplatiti vlasniku. I posljednje jezero bi bio porez na kapitalnu dobit koji kod nas uopće ne postoji. Ne bi li bilo bolje da umanjimo porez na dobit (koji kao posljedicu ima i smanjeno izbjegavanje poreza) a s tom razlikom opteretimo isplate dobiti vlasnicima kapitala koji u ovome času nikako nisu oporezovani?.

Ove tri točke bave se time da nas predstavljaju političari koje doista želimo, da ne trošimo više nego što imamo (pa koliko god bolno to bilo) te da privatnoj inicijativi otvorimo prostor da stvara nove vrijednosti te da bude konkurentna u svijetu, jer bez toga nema ničega. Ima tu još toga što bi se moralo dodati, primjerice pitanje pravosuđa i kompetentne uprave ili otvorenost i transparentnost javne uprave, no moje je mišljenje da to mora izvirati iz ove tri točke po definiciji te da ih ne treba nužno gurati u posebnu stavku. Moramo imati zakone i pravosuđe koje te zakone provodi a koje će jasno pokazati kako je rizik od kazne veći od potencijalne dobiti, a zakoni prema svima moraju biti jednako primjenjivi i bez zadrške.

I sada, na kraju, ako se složimo da su gornje tri stepenice kritični parametri za uspjeh države kao cjeline, dolazimo do zaključka kako se sve tri točke u svojoj biti bave temeljnim vrijednostima koje su u posljednjih dvadesetak godina totalno nestale ili su zloupotrijebljene do razine neprepoznatljivosti, pa stoga kada se i pojavi netko tko je identificirao problem i ponovno pokuša objasniti kako treba krenuti od samih temelja, bude proglašen demagogom, a popis akcija neiskrenim popisom dobrih želja.

Svi smo voljni kritizirati ponuđeno ali nismo voljno pokazati koja su to “prava rješenja”, eventualno obećajemo da ćemo ih pozdraviti kada ih vidimo. Mislim da se to mora promijeniti.

Misao dana:
A government big enough to give you everything you want is a government big enough to take from you everything you have.

p.s. samo da objasnim situaciju s Večernjim i kolumnama; prošloga tjedna sam napisao kolumnu koja nije izašla u subotu zbog kombinacije faktora od kojih najmanje jedan uključuje blackberry outage i činjenicu da sam u kritičnom trenutku ostao bez baterije na telefonu, da mailovi nisu radili i da se nisam mogao javiti jer sam se nalazio na primanju u Francuskom ministarstvu vanjskih poslova; očekujem da će od slijedeće subote niz kolumni biti nastavljen

Nemojte glasati

Nemojte glasati, ne vjerujte ničemu što sam napisao. Odmorite se u nedjelju, nemojte izići iz kreveta, ako je lijepo vrijeme organizirajte si izlet. Ako je loše vrijeme samo se naspavajte. Izbori nisu za vas, oni su za neke druge ljude – sasvim je ok i ovako, izbori nikada ništa nisu promijenili. Samo dajete legitimitet luđacima na vlasti…

http://www.youtube.com/watch?v=nci1unn4WQM

Još jedan vrlo osobni tekst o politici

Prije nešto malo više od dvije godine napisao sam tekst koji se zvao “Jedan vrlo osobni tekst o politici“. Nekako postoji očekivanje da će novinari biti neutralni u svemu onome o čemu pišu, a onda se to očekivanje prelilo i na blogere s čime se ja ne slažem. U tom tekstu vrlo sam jasno napisao gdje su moje političke preference bile u času kada se trebalo odlučiti za koga glasati na lokalnim izborima. Neke je to tada malo šokiralo (iako je moj stav ionako bio jasan i bez javne deklaracije), a mnogima se ipak dopalo – i nekako si mislim da je to bila ispravna stvar za napraviti i da je to trebalo učiniti.

Danas istu stvar radim i za lokalne izbore. Za mjesec dana biramo novog gradonačelnika i novu gradsku skupštinu. Moj glas će ove godine ići Josipu Kregaru, zato što smatram da način na koji se upravlja ovim gradom nije dobar i zato jer smatram da nam treba nezavisni kandidat koji može prodrmati ustajalu strukturu koja je već okoštala oko gradske uprave.

Ovo su prijelomni izbori jer se po prvi puta koristi direktni izbor gradonačelnika, uskoro treba ustrojiti i cijelu gradsku upravu po novom modelu i mislim da nam trebaju ljudi koji nisu političari. Kregar nije političar (iako je blizak politici), sudjelovao je u izradama mnogobrojnih zakona i osvjedočeni je borac za transprarentnost i protiv korupcije. Jedina meni poznata afera koja se veže uz njegovo ime je ona o kreditu iz Posmrtne pripomoći koji je u cijelosti vraćen i koji je bio sporan zbog toga što je bio dan pod povlaštenim uvjetima koje su uživali i ostali djelatnici posmrtne pripomoći u to doba.

Josipa Kregara i osobno poznajem kroz niz različith seminara i predavanja na kojima smo zajedno sudjelovali i nije osobita tajna da sam i sam svojim savjetom pripomogao njegovoj kampanji.

Lijepo Vas molim da ovo uzmete na znanje, te da sve moje tekstove ubuduće do isteka izbora promatrate kroz prizmu moje odluke.

Unatoč brdu optimističnih tekstova o Kregarovoj kandidaturi u proteklih nekoliko dana, smatram da su izbori daleko od odlučenog te da je Milan Bandić i dalje u žestokoj prednosti, da li se Zagreb umorio Milana i hoće li Kregar dobiti podršku glasača to ćemo tek vidjeti, no ako se ne pokuša nikada nećemo niti saznati.

Misao dana:
Make sure you have a different opinion and people will talk about you.