Jasna i neposredna opasnost

Američki spisatelj Tom Clancy napisao je knjigu “Jasna i neposredna opasnost” po kojoj je kasnije snimljen i fim. U tom filmu, koji ukratko govori o malom privatnom i ilegalnom ratu kojeg vodi američka administracija s kolumbijskim kartelom postoji jedna scena u kojoj se pojavljuje direktor američke CIA-e i američki predsjednik. Američki predsjednik objašnjava problem i u jednome trenutku daje instrukciju sebi podređenom da “riješi problem”. On ne kaže da treba uzeti dvadeset specijalaca i početi puškarati po kolumbiji, ne govori ni koga treba skratiti za glavu, on jednostavno kaže da treba riješiti problem.

Ako ovaj holivudski scenarij prenesemo na Markov trg i proučimo trenutni nacionalni sport kako inkriminirati Sanadera, neće biti teško uočiti kako se doslovce sva svjedočenja a koja uključuju Ivu Sanadera svode na to kako je on rekao “Riješite problem!”. On nije rekao da se FIMI mediji prebace milijuni, on nije nikome prijetio ili čak i sugerirao rješenje, on je samo sa svoje pozicije autoriteta zahtjevao da se problem riješi. Eh sada, to što je Sanader pronašao problem i pokušao ga riješiti samo po sebi nije nezakonito,  problem je u tome što su podređeni, počevši od Barišića, Mravka i cijele plejade direktora javnih poduzeća s privremenim boravkom u Remetincu to njegovo “riješite problem” protumačili na raznolike načine od kojih su svi redom nezakoniti.

Dva su elementa koji me ovdje zbunjuju. Prvi od njih je ta tendencija da se u biti podrazumijeva da se problem riješi na način koji je nedopušten. U startu se znalo kako su cijene koje je primjerice Fimi medija nudila pretjerane, kako iza uplaćene cijene ne ide usluga koja je ugovorena i makar to nije očito nigdje rečeno, taj novac ide za neki drugi veći cilj a ne nužno privatne džepove (biti će zanimljivo vidjeti put novca, ako ikada budemo privilegirani dovoljno da ga saznamo). Jasno je također bilo da se ti poslovi moraju ugovoarati direktno, bez javnih natječaja i svih ostalih zamornih procedura koje su obavezne za javna poduzeća. Jasno je bilo i ako se već inzistiralo na natječajima da oni moraju biti fiktivni pa smo tako počašćeni i sa jednim od objašnjenja kako je lagano moguće manipulirati Zakonom o javnoj nabavi. Dvadesetak javnih poduzeća i dvadesetak nezakonitih nabavki, savršeni rezultat.

Drugi element koji je jednako zanimljiv, ako ne i zanimljiviji je činjenica da se sve skupa odigralo bez pogovora. Čak i Damir Mihanović, sada već bivši član uprave Croatia osiguranja a koji se pretvorio u USKOKOvog svjedoka nije u cijeloj priči vidio previše problema te je odlučio izaći u javnost tek kada je cijela priča o Fimi mediji već duboko zaglibila u uskokovim hodnicima. Dakle, niti on nije pravio baš previše otpora tijekom samog postupka, nego je dobio naknadnu pamet u času kada je shvatio da mu je javnost najbolji saveznik i da u gužvi koja vlada za progonom premijera on sam ima relativno velike šanse izvući se kao sporedni lik u toj drami. Zanimljivo mi je i to da nijedan od silnih direktora javnih poduzeća nije odlučio držati se zakona ko pijan plota i ne popustiti pritisku pa makar dobio nogu. Razmislite malo o tome, radite svoj posao profesionalno i čestito i odjednom se od Vas očekuje da operete koji milijunčić i to pritom ne za sebe nego za neke druge ljude i te zamračene kune neće nimalo povećati vaš osobni standard. Zašto bi riskirali svoj ugled, profesionalnu poziciju i potencijalnu zatvorsku kaznu zbog tako nečega? Nije li jednostavnije odbiti instrukciju i u najgorem slučaju dobiti otkaz sa svoje pozicije i i miru i tišini pokupiti debelu otpremninu? Kakve su to privilegije i koliko je važno ostati pod svaku cijenu na poziciji da pristanete na takve mutne aranžmane?

Ivo Sanader možda i je na vrhu ledenog brijega i trenutno samo njegovo lice viri iznad vode, no piramida korupcije je puno dublja i servirajući Sanadera pravosuđu, dno piramide očekuje da će se izvući sa svojim privatnim nedjelima koja očito dramatično nadmašuju ove milijunčiće koji su otišli raznim Fimi medijima.

p.s. ovo je moja devetnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.politico.com/ Ovoga utorka amerikanci su imali “midterm” izbore za senat i kongres. Politico je jedna od najboljih web adresa na kojima možete pratiti analize i predviđanja što izborna promjena znači za ameriku, svijet pa i nas.

Gdje je nestao čovjek?

Teško je ne osvrnuti se na ovotjedno svjedočenje prethodnog premijera Ive Sanadera pred Saborskim istražnim povjerenstvom i to iz nekoliko razloga.

Prvo i onako očigledno pitanje je cilj ovog povjerenstva i što se njime u stvari želi postići? Teško je odgovoriti na to pitanje i za pretpostaviti je kako je oporba inzistirala na ovome povjerenstvu pokušavajući utvrditi odgovornost vladajuće stranke za dioničarski ugovor između Vlade i MOL-a. Senzacionalisti kakvi jesmo, zasigurno svi skupa traže u cijelom aranžmanu sakrivene motive ili dobiti, no praktično gledano, obzirom da je situacija s INA-om takva kakva je, te da je riječ o kompaniji kojom se trguje na burzi, te da je u konačnici o cijeloj toj priči glasala cijela Vlada – vrlo je teško očekivati da će se iz cijele istrage iznjedriti i jedno jedino konkretno ime, a još manje konkretni krivac ako on uopće postoji naravno uz uvjet da krivnje uopće ima – a već danas je jasno da nikakve štete koju bi mogli izraziti u nekakvim kunama nema.

Drugo je pitanje što HDZ želi postići i na njega je donekle jednostavnije odgovoriti. Svaki napad na aktivnosti Vlade u kojoj je HDZ većinska stranka ujedno je i napad na HDZ pa sukladno tome potrebno je razvodniti rezultate povjerentstva ma koji oni bili, a ako je ikako moguće u cijelu priču ubaciti i odgovornost prethodne Vlade u čemu se samo manjim dijelom uspjelo.

Posebni je problem međuodnosa unutar samog HDZ-a, gdje se po prvi puta dogodilo da je bivši potpredsjednik Vlade (koji je uzgred rečeno ulovljen s rumenim obrazima i ručicom u Podravkinom pekmezu kojeg je pridržavao MOL) u nemilosti države a samim time i HDZ-a, a sam vrh piramide kojem se to pokušava prišiti je ex. premijer Sanader koji već neko vrijeme figurira kao osoba kojoj je namijenjena uloga dežurnog Pedra na kojeg očito po svaku cijenu treba koncentrirati svu frustraciju složene situacije u kojoj se nalazimo.

Postoji dakle suglasje u kojem i HDZ i SDP žele opteretiti Polančeca i Sanadera, s time da je SDP-u sasvim svejedno a u biti i poželjno da u postupku oblate i vladu (SDP zato lupa sjekirom), dok je HDZu jako bitno da se razračuna samo sa svojim otpadnicima i pritom ne umoči aktualne članove vlade makar će neki od njih vrlo brzo postati aorist (HDZ zato ide pažljivije i skalpelom).

Ukratko, imamo sastojke sasvim solidne drame. Heroinu koja je kopernikanskim obratom i praktički aklamacijom preuzela vlast te odmah potom načela konzervu korupcije, bivšeg premijera koji u ovome činu ima ulogu glavnog negativca, njegovog vjernog pratitelja Polančeca kojeg također prati prokletstvo loše karme, te naravno nekontrolirana svjetina koju za ovu priliku uprizoruje SDP prijeteći kukom i motikom tražeći krv, pa čija god ona bila.

Zanimljivo je promatrati reakcije javnosti iz kojih je očito da su oporbenjaci uspjeli sagraditi zanimljivo suglasje sa Sanaderom te ga nisu preoštro ispitivali (vjerojatno zato jer su se bojali da će im i odgovoriti), za razliku od njegovih vlastitih HDZ-ovaca koji su pak bili daleko direktniji ali su svoju nervozu sakrivali ne dižući pogled iz očito jako opsežne i beskrajno zanimljive dokumentacije.

Nisam baš toliko siguran koliko je igrokaz uspio; među redovima se očekivala totalna demontaža Sanadera pred očima povjerenstva, dok se u praksi to pretvorilo u više nego očiglednu nadmoć suverenog (iako možda bivšeg) političara nad neukom oporbom i posramljenim mu bivšim stranačkim drugovima, koji ih je umjesto pažljivo odvaganih i od odvjetnika odobrenih odgovora počastio besplatnom lekcijom iz politike i ekonomije. I za kraj, dok odlučujemo o tome da li smo zadovoljni predstavom, vrijedi se podsjetiti kako drame često završavaju smrću. Krvi još nismo vidjeli i u ovom času teško je reći hoće li pravda sustići negativce ili će u svježe iskopanu raku upasti gore spomenuta heroina, kako to već doliči svakoj imalo uspješnoj tragediji.

p.s. ovo je moja šesnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 16. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
Zanimljivo je da USKOK koji bi morao biti samostalno tijelo nema svoje vlastite web stranice nego su one sakrivene na stranicama državnog odvjetništva. Jednako tako je zanimljivo da se javnosti obraćaju svega nekoliko puta mjesečno, i da je na samoj stranici vjerojatno najzanimljiviji sadržaj foto galerija sobe za ispitivanje.

Usađivanje

Super mi je ova kvazi borba protiv korupcije. Odlaskom Ive Sanadera cijeli niz ljudi je silom prilika završio s one strane rešetaka i nacija se općenito dobro zabavlja. Jedna od prvih kolateralnih žrtvi je svakako Damir Polančec kojeg ovih dana sude za pola milijuna kuna honorara kojeg je isplatio nekom odvjetniku. Lijepo je vidjeti sudstvo u akciji te niz dokaznih postupaka i svjedoka, no ono što se (zasada) nitko nije usudio reći je da je to što se Polančecu stavlja na teret jedna od najnormalnijih metoda koje ljudi koriste kada je potrebno isplatiti neki honorar ili platiti neku uslugu no nemate direktnu proračunsku stavku na koju bi se zakvačili. Da, točno je da ta studija ne vrijedi pola milijuna kuna, no s tih pola milijuna se uopće nije kupovala studija nego se rješavalo nešto drugo, a kako izvire iz sudskog postupka to “drugo” je doista trebalo platiti i ta uplata ej spriječila veću štetu s druge strane.

Da li je Polančec prekršio zakon? Možda. Da li je to bilo neetično? Vjerojatno. Da li je taj novac nekako morao biti isplaćen? Morao je. Ako ga i osude to će biti radi tehnikalije a ne radi toga što je u konkretnom slučaju stvarno bilo kriminala. Problemi se moraju rješavati i ponekad ta rješenja nisu legalna, možda ne drže svaki čošak ali su u konačnici ispravna.

(ne dijelim takvo mišljenje oko slučaja Podravke o kojoj sam pisao još daleke 2007 godine, no isto tako mi se čini da će to biti jako teško dokazati dok će najveću šansu za čisu osudu imati u predmetu reflektora za onaj Polančecov stadion)

No, ono što je daleko bitnije u toj cijeloj bitci s korupcijskom hobotnicom je da su ama baš svi likovi koji su se dosada našli na udaru policije i uskoka u biti ostaci Sanaderove mašinerije, ili u najboljem slučaju ekipa koja je ostala sama na livadi u nekom trenutku (kao što je to očito Polančec). Nadalje, jako je zanimljivo da policijska istraga nije otišla u smjeru koalicijskih partnera (posebice HSS-a) koji je zasigurno umočen ne samo u Podravci nego i u nizu drugih situacija.

I posljednje, zanimljivo je ponašanje medija, gdje EPH očito prednjači, u kojima imamo tri dana iznimno loših vijesti po HDZ i onda odjednom kroz pera eminentnih kolumnista i novinara teški zaokret koji odjednom daje sasvim novo svjetlo na situaciju i u biti pokušava isprati odgovornost s postojeće vlasti za situaciju u kojoj su sami sastavni dio.

Ako je Mladen Barišić doista, u ime HDZ-a, naplaćivao reket javnim poduzećima, posve je nemoguće da Ivo Sanader to nije znao. Ne samo zbog njihova bliskog odnosa, nego i zato što je dr. Sanader osobno odlučivao i o znatno manjim pitanjima u HDZ-u nego što je prikupljanje novca za stranku i upravljanje stranačkim novcem.

Ako je, dakle, Mladen Barišić doista, u ime HDZ-a, naplaćivao reket javnim poduzećima, i ako je to radio po nalogu i uz znanje Ive Sanadera, samo je pitanje vremena kad će policija pozvoniti i na Sanaderovu adresu. Ne tvrdimo, naravno, da će se to dogoditi ovih dana (iako to ne možemo isključiti); primjerice, Barišićevo se uhićenje najavljivalo više mjeseci, ali USKOK i policija čekali su dok ne prikupe dovoljno čvrstih elemenata za akciju. (jutarnji)

Ako ste pažljivo slušali prošlotjedni aktualni sat na kojem se pojavila tema Mladena Barišića mogli ste čuti Ivana Šukera koji je odgovarao na tu temu sa “kada bude optužen” i to je ponovio nekoliko puta, da bi se na kraju ispravio i odgovorio “ako bude”. Odluka o Mladenu Barišiću je pala puno prije jučerašnjeg jutra i na nekom drugom mjestu a to nije DORH ili USKOK, a Ivan nam je to lijepo servirao prošle srijede (samo što to tada nije uočeno).

Jedina taktika koju HDZ može imati u ovome času (a da ima privid bilo kakve šanse za uspjeh na izborima) je slijedeće:

  1. Nabacivanje blatom (svi smo mi isti), doktrina kojom pribjegavaju prije svakih izbora.
  2. “Odlučna” antikoruptivna kampanja koja se dotiče samo otpadnika HDZa i samo odaje dojam borbe.
  3. Virtualni uspjesi, primjerice za očekivati je kako će zadnji kvartal ove godine biti proglašen pozitivnim čime se otvaraju vrata da se krajem travnja ili početkom svibnja slijedeće godine proglasi izlazak iz krize (zamislite hipotetsku situaciju u kojoj ljudi povezani s vladom imaju utjecaja na statističke podatke pa su recimo anticipirajući ovu situaciju namjerno povećali pad BDPa u prvom kvartalu kako bi mogli taj umjetni a ionako očekivani pad kompenzirati zadnjim kvartalom, a onda i u prvom kvartalu slijedeće godine imaju nižu letvicu za preskočiti).
  4. Završetak pregovora s EU, što se očekuje u drugoj polovici prvog polugodišta slijedeće godine.

Ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Don’t you want to take a leap of faith? Or become an old man, filled with regret, waiting to die alone!

Čistilište

Proteklih nekoliko tjedana je bilo vrlo živo, no nekako si mislim kako bitne stvari ostaju neizrečene. Ivo Sanader je tako svojim čudnovatim manevrom izazvao cijelu lavinu događanja koja se u biti tek počinje otplitati. ako malo bolje razmislite, malo je nejasno što je Ivo u stvari mislio učiniti s tom nesretnom press konferencijom? Kao prvo, moramo se dogovoriti oko stvarnih motiva njegovog odlaska i ambicije da vodi vladu poput maketara ili ne. Mislim da je očito da se Jadranka Kosor, ako je i ikada bila lutka na žici, vrlo brzo otkinula i već mjesecima svira svoju pjesmu. Ostatak ekipe iz vrhuške što Vlade što HDZa odlučio se za taktiku zbornog pjevanja, te je prva postava uz izuzetak Luke Bebića odlučila svoju sreću potražiti pod skutima Jadranke Kosor.

Kako bi se obračunala s pučistima, krenula je jedna klasična čistka koja ovoga puta (barem se tako čini) mora dovesti i do same glave Pančićeve hobotnice, a koja je sakrivena u liku i djelu gore spomenutog Sanadera. Zanimljivo je kako su brzo i bezbolno napravljene promjene u saborskoj strukturi kluba HDZa, a još je zanimljivije kako je Mladen Barišić zauzeo kritičnu poziciju u ovom trenutnom igrokazu koji objedinjuje direktore javnih poduzeća, čelnika carine ali i samog premijera. Proces naravno nije gotov i on se nastavlja, a nejasno je što će se sve otpetljati i koje ime će ispasti iz igre. Čini se (neovisno o motivima) kako Jadranka relativno ubrzanim tempom iz HDZa čisti ekipu koja je sa Sanaderom žarila i palila posljednjih desetak godina.

Jedino što ostaje nejasno je motiv Ive Sanadera na toj pressici te da li je to jedna kolosalna pogreška u procjeni odnosa snaga, ili bitka još traje.

Istovremeno, Jadranka Kosor je pohapsila ili smijenila praktički sva javna poduzeća te se čini kako se i ovim preostalima smiješi rapidni kraj mandata. time je uspjela osvojiti većinu hrvatskog puka, no makar je popularnost vlade na povijesno visokoj razini, treba jednako tako uzeti u obzir kako i dalje više od dvije trećine ljudi smatra kako zemlja ide u pogrešnom smjeru.

Tu je u stvari i bit cijelog problema, jer su predsjednički izbori i ovaj HDZov igrokaz zauzeli naslovnice na nekoliko mjeseci sve dotle dok se u pozadini apsolutno ništa suvislog promijenilo nije i kvazi ekonomski program vlade za izvlačenje iz recesije ne donosi ama baš nikakve rezultate. Naravno, politika kruha i igara može zaokupiti javnost na neko vrijeme, no prije ili kasnije magla će se spustiti, rulja stišati a vlada neće imati što za pokazati – dapače, čini se kako ćemo ostati (ili smo barem na dobrom putu) kao jedina ili jedna od rijetkih zemalja koja će potencijale ove krize dovesti do svog negativnog maksimuma.

Pažnju javnosti bi trebalo nekako usmjeriti na ekonomiju i ekonomske pokazatelje koji i dalje nisu ohrabrujući, a u što se možete i sami uvjeriti samo šetajući shopping centrima i brojeći novozatvorene dućane.

Samo letimični pogled na dnevni red Sabora daje jasno do znanja da nema nekih velikih zakona koji će imati osobito bitan ili kratkoročan uspjeh u borbi sa situacijom u kojoj smo se našli.

Iz svih gornjih razloga, ja i dalje smatram da se ništa bitno promijenilo nije, da i dalje kopamo po mulju tražeći dno, a da čistilište kroz koje prolazi HDZ više služi za njihove vlastite unutarnje interese i odnose moći nego za dobrobit društva u kojem živimo; jest da je zabavno promatrati, ali dodane vrijednosti za društvo u tim aktivnostima u biti nema.

Misao dana:
As soon as someone is identified as an unsung hero, he no longer is.

I Troja je propala zbog konja!

Nisam već dugo onako telegrafski komentirao stvari, pa da napišemo (napokon) nešto na taj način a o nekoliko tema o kojima se očito nije dovoljno pisalo:

  • Prije sada već više od mjesec dana u domaju nam se vratio Ivan Šuker koji se u americi zadužio za impresivnih milijardu i pol dolara. Po povratku je kratko izjavio “To je potvrda Hrvatske politike danas i sutra. Jer nas svi gledaju kroz to kakvi smo danas i što planiramo sutra napraviti.” – i, moram reći da se slažem s njime te da je ovo zaduživanje totalno u skladu s ostatkom njegove makroekonomske politike (ili kako god to zovete). Podsjetio bih da je poprilična hrabrost (da ne kažem druge, daleko direktnije riječi) zadužiti se za 1.5mlrd dolara s kamatom od 6,75% što otprilike znači da ćemo za desetak godina morati platiti dodatnih milijardu dolara samo za kamate, a nekako vrijedi spomenuti i to da se dolar upravo ovih dana nalazi na povijesno najnižim razinama i ako on u međuvremenu naraste za kojih 10-20% tada će ta brojka, uvećana za rast vrijednosti glavnice narasti za solidnih 100% ako ne i više. Ne znam kako to vama zvuči, ali se meni riječi poput “neodgovorno” i “veleizdaja” motaju po glavi.
  • Kada smo već kod velikih kreditnih uspjeha, svakako treba spomenuti i našeg dragog Ivicu Todorića i Agrokor. Oni su se prije svega nekoliko dana zadužili za 400 mil eur na rok od sedam godina i kamatu od 10%. Tom prilikom, uvijek trezveni Ivica je rekao slijedeće “Ovaj uspjeh još je veći ako se uzme u obzir činjenica da je u ovo doba svjetske financijske krize Agrokor dobio povjerenje najvećih investitora na međunarodnom tržištu kapitala. Ovo nije samo potvrda vrijednosti hrvatske kompanije, nego i veliki doprinos cjelokupnom hrvatskom i regionalnom gospodarstvu”.  To ukratko znači da Agrokor mora platiti oko 280 mil eur kamata u tih sedam godina, a ako kažemo da im je netto dobit u 2008 bila 240 mil kuna, a samo kamate iznose 280mil kuna na godišnjoj razini… Ovo nije bila uspješna emisija obveznica nego pokušaj sanacije korporacije.
  • Odlaskom Ive Sanadera otvorio se put dase počisti još malo nataloženog mulja u vladi, pa nas je tako napustio i Berislav Rončević, nedugo zatim i Damir Polančec, cijeli niz uprava javnih poduzeća a ovih dana se počela klimati i fotelja Božidara Kalmete. Evo, moram odmah priznati da ću biti duboko impresioniran ako Kalmeta ode jer je to lik s žestokim zaleđem i jedan od percipiranih nasljednika Ive Sanadera. Božo je meni jako simpatičan, zapamtio sam ga još iz vremena kada se kleo kako on svog vozača uopće ne poznaje (podsjetimo se da je vozač Kalmete pravomoćno osuđen za primanje mita za pogodovanje u poslovima koje se nalaze upravo u Kalmetinom ministarstvu). Nevjerojatno mi je to “nepoznavanje” tog vozača, unatoč činjenici da mu je on vozač više od deset godina ili recimo usputne činjenice da stanuju u istoj zgradi. Uzevši to u obzir da u više od deset godina Kalmeta nije uspio upoznati svog vozača uopće me ne čudi tvrdnja kako pojma nije imao o svemu onome što se događalo u HACu, HŽu ili bilo kojoj drugoj tvrtci kojoj je nadređen. Doista čudno što su se svi okomili na njega.
  • Osoba koja se relativno dobro snalazi ovih dana je Branko Vukelić, ministar kojeg pamtimo još iz Brodosplita (usput, što se događa s tom istragom), naime bizarnim slijedom okolnosti HAC ili HC (koji već) je odlučio sagraditi most vrijedan skoro 10 mil eur a koji povezuje ništa s ničime, ili bolje rečeno s jedne strane mosta je minsko polje a s druge strane nema pristupne ceste tako da iako tehnički gledano imamo gotovo dovršeni most, preko njega duže vremena neće imati tko se voziti (ili kuda). Čista je koincidencija da se to desilo u rodnome selu gore spomenutog ministra. Nekako razmišljam da on nije još na redu da se preispita njegov lik i djelo samo zato jer je novac u igri čisti kikiriki u odnosu na preostale afere pa se Branko relativno dobro snalazi i ne ulazi pod pažnju javnosti.
  • I da popunimo krug, spomenuo bih samo aferu s Hrvatskom poštanskom bankom koja gubi stotine milijune kuna s potencijalom da ta brojka dosegne i cijelu milijardu. Ovo je prva afera koja ima potencijal dotaknuti gore spomenutog Ivana Šukera jer je HPB direktno u njegovoj domeni, a i članovi nadzornog odbora su direktno s njime povezani. Priča s HPBom se meni čini opakijom nego što ovako izgleda, a ako uzmemo u obzir događanja s BLBom koji bi u slijedećem ali kratkom razdoblju morao dokapitalizirati Hypo Alpe Adria banku s gotovo dvije milijarde eura (a sve zbog vleikih gubitaka koje banka ima u istočnoj europi), a što je pak BLB prema izjavi od prije dva dana odlučio ne učiniti… Dvije, tri naslovnice u novinama i eto problema…
  • I malo o predsjedničkim izborima. Kao što svi skupa već znaju, građani su rekli kako im je u ovim izborima najbitnije diskutirati o korupciji i kriminalu koji je prožeo cijelo društvo – no ono što je najfascinantnije je to da su neki od istaknutijih pretendenata nezavisni likovi koji nisu u stvari u stanju objasniti odakle im novac za kampanju. Tu naravno mislim na Milana Bandića koji nas je obasuo TV reklamama (i vrlo prizemnim i primitivnim govorom samo njemu svojstvenim), Nadana Vidoševića (koji je besramno iskopirao Obamu) i Dragana Primorca koji se eto odnekud stvorio s poprilično žestokim zaleđem. Zašto birači ne propitkuju niti se osobito ne interesiraju za izvore financiranja tih kandidata to mi nije jasno. Jasno mi je zašto to ne rade mediji, no za javnost mi baš i nije jasno. Što je najgore, ti isti kandidati nemaju problema da javno kažu kako bi pomilovali osuđivane ratne zločince, ili pak današnji biser jednog od kandidata koji kaže kako nitko nije kriv dok se ne dokaže da je – što je navodno ujedno i razlog zašto Kalmeta mora ostati.
  • Kontrasta radi, podsjetio bih vas na švedsku političarku Monu Sahlin, a koja je morala dvaput odstupiti s funkcije (premijerke i ministrice) zbog toga što su je prvi puta ulovili da je državnom kreditnom karticom platila tobleronu na aerodromu, a drugi puta zato što su članovi njezina kabineta bili uhvaćeni kako nisu plaćali TV pretplatu. I sada neka mi netko kaže (promatrajući to kroz tu perspektivu) da je gore navedena menažerija likova na bilo koji način nedužna za ono što im se stavlja na teret? (usput, da se pohvalim, u siječnju sam pozvan u Stockholm gdje ću uz malo sreće upoznati gore navedenu damu te joj imam najbolju namjeru pokloniti bombonijeru Bajadera).

Gdje je nestao čovjek? Gdje smo i zašto pogubili kompas, što se desilo s ljestvicom vrijednosti? Kako živimo i opravdavamo društvo u kojem živimo i gdje je nestala želja za promjenom i boljitkom? Moral, savjest… Što se desilo s tim konceptima?

Misao dana:
Opinions alter, manners change, creeds rise and fall, but the moral law is written on the tablets of eternity. For every false word or unrighteous deed, for cruelty and oppression, for lust or vanity, the price has to be paid at last.