Demokracija, internet i prevrat bilo čega…

Diskutirajući jučer s jednim komentatorom kojem sam zapeo za oko prilikom moje posljednje kritike o gradnji pelješkoga mosta, postavilo se vrlo zanimljivo pitanje koje se provuklo usput i kroz nekoliko komentara na moj prethodni tekst o političkoj platformi tj. programu. Pitanje ukratko glasi; Kako znati da ću ja (ili bilo tko drugi) biti bolji obnašatelj vlasti od trenutnih političara?

Sjajno pitanje koje me odmah podsjetilo na Douglas Adamsovu teoriju koja kaže da svaka osoba koja ima želju postati predsjednikom ne bi ni po koju cijenu to smjela i postati. Dakle tkogod bio na toj poziciji mora ponuditi nešto što nitko prije nije učinio i ponašati se na Despair.com: That which does not kill me postpones the inevitable.način kao nitko prije njega. Kao jedna od mogućih pozicija s koje treba nastupiti pala mi je na pamet Arthur Clarkeova saga o Rami gdje u nekome času izbija rat i vojnici jedne od strana čim rat završi su svi pogubljeni, jer, kaže on – djeca rata ne mogu suvislo vladati (to je ugrubo ideja, veći SF fanovi od mene će znati o čemu govorim). Ideja iako vrlo primjenjiva na našu današnju situaciju mogla bi se protumačiti i na način da se u startu organizira stranka/pokret koji bi preuzeo vlast u jednome mandatu i cijelu koncepciju bazira na jednome mandatu – dakle, da se unaprijed odrekne ideje o ponovnom reizboru nakon četiri godine. Ovo je donekle loša ideja zato jer postoji objektivna mogućnost da svi planovi neće biti dovršeni na vrijeme i da bi još jedan mandat bio nužan, a postoji također i mogućnost da su rezultati toliko dobri da bi populacija tražila još jedan mandat pobjedničke ekipe (čime bi ušli u prostor dekadencije i uništavanja izvorne ideje). Što mislite o tome? Po čemu se prepoznaje da je kandidat drugačiji od ostalih?

Jedna od metoda koja meni pada na pamet je totalna transparentnost u radu (primjerice javna real_time objava svih financijskih transakcija), isto kao i to da se uporno ponavljaju konkretni koraci koji se namjeravaju poduzeti umjesto niže spomenute političke platforme koja je doista vrlo općeniti dokument koji se sam po sebi ne razlikuje u bitnim elementima od programa HDZa ili SDPa.

Kada smo već kod konkretnih koraka, da se osvrnem malo na priču o brodogradnji. Skrenuo bih pozornost na nerealnu politiku očuvanja radnih mjesta kroz sve državne programe. Nema boljeg primjera za to od grada Siska. Sisak je naime početkom devedesetih bio grad s nekih (ako me sjećanje ne vara) šezdesetak tisuća radnih mjesta, da bi se kroz vrijeme tranzicije to sustavno rasturalo kako bi danas imali nekih desetak tisuća zaposlenih, grad je praktički u ruševinama i bez rata koji ga je ionako devastirao. Sve to skupa zato jer smo imali (i što je najluđe i danas imamo) suludi koncept očuvanja svih radnih mjesta umjesto da se stane, dobro razmisli i pokuša od te nesretne željezare sačuvati što je rentabilno, a sve ostalo pretopi u staro željezo, preproda i na tome mjestu sagradi nešto novo i bolje. Zamislite situaciju da ste tamo devedeset i pete zatvorili željezaru s idejom da nikne tamo nešto drugo. U jednom kratkom trenutku imali bi totalni kaos i grad bez zaposlenih, no u tom času krize moglo bi se sagraditi svašta novoga i do danas bi imali 11 godina za oporavak. Umjesto toga, danas imamo situaciju u principu još lošiju od one prije jedanaest godina, ljudi su icrpljeni do kraja, očekivanja su velika i tolerancija na žrtvu koja je nužna je nikakva.

Slična situacija je i sa brodogradnjom, mi moramo u nekome času priznati sami sebi da to jednostavno ne ide i sada možemo sufinancirati, subvencionirati i općenito sanirati brodogradilišta čiji novac ide u stvari u izvoz ili u tečajne razlike (dakle inozemnim dobavljačima ili bankama) dok ljudi imaju strašan dojam da se puno radi. Treba biti realan, i jednostavno to prekinuti u času dok je tvrtka koliko toliko zdrava jer se onda iz te stečajne mase može nešto i naplatiti – ako tvrtku bacimo skroz na koljena onda će gubitak biti još veći. U takvim diskusijama se uvijek sjetim filma “Other peoples money” u kojem u jednome času Danny de Vito kaže:

You know, at one time there must’ve been dozens of companies making buggy whips. And I’ll bet the last company around was the one that made the best goddamn buggy whip you ever saw. Now how would you have liked to have been a stockholder in that company? You invested in a business and this business is dead. Lets have the intelligence, lets have the DECENCY to sign the death certificate, collect the insurance, and invest in something with a future.

Funkcija države je da kreira regulatorni okvir za slobodno tržište i to je ono što država mora raditi i ovakve intervencije u pojedine sektore jednostavno nemaju smisla jer koštaju sve nas ostale. Nije tu brodogradnja usamljena, recimo u mome businessu postoji jedna tvrtka koja je u 100% državnom vlasništvu i za određeni proizvod je monopolista i taj položaj obilato koristi. Problem je u tome što za proizvodnju tog njihovog proizvoda oni troše objektivno 10% kapaciteta i sada da bi dali dojam da nešto proizvode, oni s preostalih 90% kapaciteta nastupaju na tržištu i to po toliko smiješnim cijenama koje doslovce nitko ne može pratiti. Plaće dolaze na vrijeme, ljudi tamo rade ko magarci, cijene niske – svi (osim konkurencije) presretni! Da li netko uočava problem? Oni kroz svoje proizvode na kojima imaju margine veće od 1000% subvencioniraju ostatak svoje proizvodnje čime prodaju proizvode ispod njihove realne cijene i na taj način direktno potkopavaju konkurenciju koja se za svaki poslić žestoko bori. To su situacije koje jednostavno nisu dozvoljene u uređenim društvima.

I opet, kako konspirator ukazuje, nije niti slobodno tržište sveti gral – i ovdje država kroz svoje mehanizme mora zaštititi domaću proizvodnju. Primjer jednog takvog mehanizma je priča o smanjenju PDVa za koju smatram da je totalna glupost. PDV je sam po sebi neutralan i primjenjuje se jednako na inozemne i domaće proizvode. Ako bi smanjili stopu PDVa i Kraševa i Milkina čokolada bi jednako pojeftinile (iako je to upitno, jer u dućanima se koriste drugačiji mehanizmi određivanja cijena, uključivo i psihologiju i sumnjam da bi čokolada koja je koštala 6,99 koštala odjednom 6,92). Kada bi umjesto toga smanjili trošak rada (a recimo da jednostavna matematika kaže kako 2% smanjenja stope PDVa može smanjiti trošak rada nekih 4-5%); tada bi odjednom Kraševa čokolada pojeftinila koji postotak, dok bi s cjenovne pozicije Milka ostala ista (ili bi bili prisiljeni spustiti cijenu te uvozne čokolade što je opet win-win situacija za domaćeg potrošača). Ono što sam htio ilustrirati je da država ima mehanizme kojima se može usmjeravati ekonomija u jednome ili drugom pravcu, no pitanje je da li ljudi na vlasti to razumiju i da li koriste te mogućnosti.

Kada pak govorimo o racionalizaciji državne uprave, uzmimo primjer SPL obrasca. SPL obrazac je statistički obrazac kojeg tvrtke moraju svakoga mjeseca ispuniti i predati FINAi koja potom te podatke obrađuje i dostavlja državnom zavodu za statistiku, a koji potom objavljuje one famozne podatke o mjesečni netto plaćama. Ako postoji 100.000 poslodavaca koji moraju ispuniti takav obrazac svaki mjesec, a za ispunjavanje i dostavu tog obrasca utrošite svega 30 minuta mjesečno (a to je konzervativna brojka, pokušajte ispisati neki obrazac i otrčati do prve FINAe i nazad unutar 30 minuta), tada se na ispunjavanje tog obrasca troši nekih 50.000 radnih sati u gospodarstvu ili nekih impresivnih 277 čovjek/mjeseci, i ako odemo korak dalje i kažemo kako je prosječna bruto plaća jednog djelatnika u administraciji 6.000kn, tada taj obrazac košta naše gospodarstvo nekih 1.7 milijuna kuna mjesečno ili 20 milijuna kuna godišnje. Trošak tog obrasca ne prestaje na tome, jer morate imate i ljude koji će te podatke unijeti u računalo, obraditi i dostaviti statističkom zavodu kako bi on iz svega toga izvukao jednu jedinu brojku.

Statistika je naravno važna i moramo imati neke pokazatelje kretanja, no SPL obrazac spominjem zato jer se apsolutno svi podaci koji se nalaze u tom obrascu ionako nalaze u RSm obrascu koji se već godinama predaje u elektronskom obliku. Razlika je u tome što SPL obrasce prikuplja FINA a RSm obrasce Regos; i iako ih predajete na istome šalteru to su dvije naizgled nepomirljive institucije. Jednostavnom racionalizacijom i integracijom državnih službi (u ovome slučaju SPL obrasca i RSm obrasca) ukinuli bi potrebu za jednim obrascem, uštedili 20 milijuna kuna godišnje gospodarstvu i rasteretili neke ljude u FINAi da rade neki drugi posao (ili im jednostavno damo otkaz jer ih ne trebamo). Nije li sjajno saznaje da bi jedan SQL query i malo XMLa moglo uštediti 20 milijuna kuna?

E, da vam ispričam sada priču o ID obrascu? (totalno identična priča, smo što su ovdje akteri Regos i Porezna uprava)

Maleni i naizgled nebitni koraci poput ovih mogu napraviti ogromne razlike, jer “male ljude” takve stvari smetaju, baš kao i primjer ove putovnice iz Dubrovnika. Nije rješenje samo djelovati globalno (recimo smanjenjem poreza na rad u odnosu na smanjenje PDVa), nego je rješenje djelovati i na najnižoj mogućoj razini – jer potencijalni glasač neće baš previše razmišljati o rošadama milijardi kuna u proračunu (što bi nastalo promjenom porezne stope), ali bi itekako osjetio razliku ukidanjem gore navedenih SPL i ID obrazaca.

Promjena klime kroz takve akcije bi bila brza i motivacija ljudi na promjene bi bila sasvim sigurno ogromna a reakcije pozitivne – osim naravno onih koji bi zbog takve racionalizacije ostali bez posla – no ti ljudi su već sada ostali bez posla (baš kao i oni u brodogradilištima) samo što im to nitko nije imao hrabrosti reći.

Misao dana:
Bill Coles: Can I speak frankly?
Lawrence Garfield: No. Lie to me! Tell me how thrilled you are to know me. I always speak frankly. I hate people who say, “Can we speak frankly?” It means they’re bullshittin’ me the rest of the time.

David i Golijat, zamišljena bitka za internet korisnike…

Iako se vijest o prodaji Iskona T-HTu (ili kako se već zovu ovaj tjedan) provlači već nekoliko dana, a koja je postala mainstream vijest nakon što je tu informaciju i objavio provjereni i vjerodostojni medij poput Jutarnjeg. Ukazao bih na nekolicinu bizarnosti tog poslovnog poteza te napravio okvirnu procjenu vrijednosti Iskona odokativnim metodama tek toliko kako bi stvari stavili u perspektivu.

  • Iskon internet je ostvario prihod od 67 milijuna kuna i ostvario dobit od 5 milijuna kuna (u, vjerujem prošloj godini, na njihovom webu financijska izvješća ili podaci o poslovanju nisu istaknuti, a kao dioničko društvo kojim se ne trguje na burzi nemaju obvezi objavljivati te podatke iako je račun dobiti i gubitka i bilanca sama po sebi javni podatak); probajte to staviti u perspektivu T-HTa koji ima 8 (slovima: osam) milijardi kuna i 1.9 milijardi kuna dobiti. Prva stvar koja se ističe je kako Iskonov prihod predstavlja manje od 1% poslovanja T-HTa, odnosno kako je odnos prihoda i dobiti u T-HTu 4:1 u odnosu na Iskonovih 13:1 (sada bi u maniri računalnih časopisa trebao napisati: manje je bolje).
  • Moja je gruba procjena kako uzevši u obzir odnose u sličnim tvrtkama, veličina aktive u odnosu na prihode je 2:1, dakle Iskon vjerojatno ima imovine u vrijednosti od cca. 120 milijuna kuna ili 20 milijuna dolara. Ovo je bitan podatak budući da znamo kako se oni bave informatičkom djelatnošću u kojoj su rokovi zastarijevanja opreme vrlo kratki te je sukladno tome njihova amortizacija vrlo velika (što će se bitnim parametrom pokazati malo kasnije).
  • Prema podacima koji su dostupni na sudskom registru, Iskon ima temeljni kapital od 42 milijuna kuna, ako oduzmemo tu brojku od 120 milijuna kuna bilance, dobiti ćemo da je njihova zaduženost (ili rezerve ako ih imaju) oko 80 milijuna kuna. Dakle tvrtka vjerojatno dolazi s nekim dugovima.
  • Gruba procjena vrijednosti neke tvrtke (rule of thumb) se računa kao 10x vrijednosti EBITDA. EBITDA je iznos koji dobijemo kada od prihoda (dakle 67 milijuna kuna) oduzmemo sve troškove poslovanja osim troškova kamata/interest (dakle kamata na onih 80 milijuna kuna kredita), poreza/tax (koji je milijun kuna na onih pet milijuna dobiti) i amortizacije/depreciation-amortisation (stranci naime razlikuju deprecijaciju ili smanjenje vrijednosti materijalne i nematerijalne imovine pa postoje dva termina za u principu istu stvar). Amortizacija je u Iskonu sigurno velika jer je vrijednost opreme relativno visoka a rok amortizacije kratak. Dakle, ako pribrojimo amortizaciju i dobit i pomnožimo tu brojku sa deset, sasvim je sigurno kako će nekakva očekivana tržišna vrijednost iskona biti u najgorem slučaju oko 50 milijuna kuna, a objektivno vjerojatno bliže stotini i to s gornje strane.
  • T-HT bi kupovinom dakle dobio tvrtku koja se bavi identičnom djelatnošću kao i oni sami, koji predstavlja minimalni dio tržišta, koji posjeduje opremu koje T-HT ima na kamione i koji posjeduje koju stotinu ljudi kojih također imaju, a da bi sve bilo slađe, tvrtka bi došla i s nekim dugovima.
  • Dakle T-HT bi morao platiti više od stotinu milijuna kuna za 1% tržišta, za tvrtku u kojoj nema ništa što ionako već nemaju, otplatiti 80 milijuna kuna dugova, otpustiti stotinjak ljudi a kroz dobit bi mu se to ovim tempom vratilo za nekih dvadesetak godina u industriji u kojoj se stvari mijenjaju u dnevnom ritmu.

Ima li još netko tko misli da je Iskon na meti T-HTa?

Ako je to doista istina (a iz gore navedenih argumenata mislim da bi to za T-HT bio očigledan ne samo loš nego i beskrajno glup potez), onda treba podići omanji spomenik ljudima koji tu prodaju realiziraju. Respect Damiru Sabolu ako to napravi, slijedi mu još jedna nagrada za najboljeg managera ;)

Što se dogodilo s istraživačkim novinarstvom?

Misao dana:
Forget about the business outlook, be on the outlook for business.

Neka vaš blog bude ergonomski oblikovan…

Iako sam mislio pisati o nečem drugom, naletio sam večeras ponovno na site Jakoba Nielsena koji je opće poznati autoritet za pitanja usability-a na internetu. Riječ “usability” je teško prevesti u ovome kontekstu, no ja bih koristio riječ “ergonomija” iako internet nije nešto što možete primiti u ruku pa da dobro paše, niti u njega možete sjesti pa se zbog toga osjećati ugodno, no usability bi bio skup nekih načela koja treba imati na umu prilikom kreiranja nekog web sitea, pa tako i bloga – a sve skupa kako bi iskustvo posjetitelja bilo najbolje moguće te kako bi ga natjerali da vaš site posjeti ponovno.

Na njegovom web siteu moguće je pronaći desetine zanimljivih članaka koji su vrlo korisni. Primjerice, postoji članak o deset najvećih pogrešaka kod blogova po kojem i moj blog radi nekoliko vrlo bitnih pogrešaka (od kojih prvu, tj. treću s popisa unatoč suzi u oku ispravljam već danas). Neki od članaka se bave i pisanjem za internet koje se po Jakobovom mišljenju prilično razlikuje od pisanja za druge medije (eto, barem ovdje koristim neke od savjeta), a da i ne spominjemo teoriju izvrnute piramide koju treba žestoko i nemilosrdno koristiti. A da bi posjetitelje zaintrigirali da uopće posjete vaš site postoji nekoliko savjeta o tome kako učiniti mikrosadržaj zanimljivijim kroz pisanje korisnih naslova, naziva stranica i tema email poruka.

Nielsen u jednome od tekstova čak govori i o tražilicama kao parazitima interneta koje usisavaju vrijednost s web stranica osoba i tvrtki koje se trude kreirati novu vrijednost.

Misao dana:
Describing the Internet as the Network of Networks is like calling the Space Shuttle, a thing that flies.