Mračni blog

Pazi, ovo je propagandna poruka (više samoreklamerska ali eto).

U organizaciji Instituta za elektroničko poslovanje, 12. veljače 2009. godine u zagrebačkom Hypo centru događa se jednodnevni seminar na temu interneta i političkog marketinga. Na seminaru sam i ja jedan od predavača i ako je politika vaš business tada ima smisla da navratite.

Ja ću govoriti o primjeni interneta u političkim kampanjama (osobito na primjerima iz nedavno završenih američkih izbora u kojima sam i sam sudjelovao) a pokušati ću to staviti i u hrvatski okvir i pokazati potencijale koje je moguće iskoristiti. Osim mene, svakako treba čuti Vuka Ćosića koji će govoriti o konkretnim stvarima iz pobjedničkih kampanja za slovenskog predsjednika Danila Turka i premijera Boruta Pahora, a tu je i uvijek zanimljivi Krešo Macan te Domagoj Bebić koji će sa znanstvene strane pokazati kako novi mediji utječu na ljude.

Moram priznati da ću se nakon puno (da ne kažem previše) godina naći na podiju skupa s mojim nekadašnjim profesorom Miroslavom Tuđmanom, ono što malo ljudi zna je da on ima vrlo bogatu, priznatu i dugogodišnju znanstvenu karijeru u informacijskim znanostima pa će biti zanimljivo čuti što nam on ima za reći.

Internet je bio faktor koji je odlučio američke izbore, puno se koristio u europi i za vjerovati je kako će biti značajni faktor u nadolazećim europarlamentarnim izborima (na kojima ću također sudjelovati). Nijedan politički kandidat koji misli imalo ozbiljno ne bi smio ignorirati potencijal interneta a osobito demografiju koja ga većinski koristi, a do koje u stvari i ne može doći drugim sredstvima osim internetom.

Internet nadalje mijenja paradigmu političke komunikacije koja je dolaskom televizije iz svoje originalne dvosmjerne sheme pretvorena u jednostrano emitiranje 30 sekundnih poruka i sound biteova. Zahvaljujući internetu, to se ponovno vraća na početno stanje kada se politika događala na trgovima, kazalištima i drugim dvoranama gdje su kandidati morali direktno i odmah odgovarati na pitanja zainteresiranih birača.

Više informacija možete saznati na samom siteu konferencije primjena.com.

Kraj propagandne poruke.

Agencija GFK objavila je prije nekoliko dana rezultate svog istraživanja o pristupu internetu i internet korisnicima. Anketa je napravljena u trinaest zemalja središnje i istočne europe, a u svakoj zemlji se koristio reprezentativni uzorak od 1.000 ispitanika starijih od 15 godina. Cijelo instraživanje postoji na slideshareu pa ga možete pogledati u cijelosti. Ja ću se koncentrirati na nekolicinu podataka koji su po meni zabrinjavajući.

Istraživanje se otvara postotkom internet korisnika. Naime, prosjek regije je kako 38% stanovnika ima pristup internetu, Hrvatska je ovdje samo za jedan postotni bod bolja, dok je uvjerljivo najdalje došla Slovenija i Austria (s 62 i 59% stanovnika s pristupom internetu), dok je najlošijaUkrajina sa svega 12%. Iako mi spadamo po ovome u nekakvu zlatnu sredinu, nikako ne vidim kako bi mogli biti zadovoljni tim podatkom budući da broj internet korisnika raste zabrinjavajuće sporo. Naime, Gemius (kojeg kod nas zastupa Valicon) radi istraživanje posjećenosti web stranica što nam između ostalog dozvoljava i mjerenje ukupnog broja apsolutnih korisnika interneta u Hrvatskoj. Po tom istraživanju, u rujnu 2007 godine (dakle u mjesecu u kojem je GFK radio ovo istraživanje) godine u Hrvatskoj je postojalo 1.024.436 internet korisnika što je rast od svega 5% u odnosu na godinu ranije. Dakle, sve podatke o silnom broadbandu kojeg nam t-com povremeno plasira nsu novi korisnici nego postojeći koji dial-up mijenjaju za ADSL. U situaciji u kojoj jesmo, s penetracijom od 39% i 5% godišnjeg rasta broja korisnika, ispada da nam treba desetak godina da sustignemo susjedne nam slovence što je porazno znajući da internet kao takav u našim krajevima jedva da postoji desetak godina.

Druga bitna stvar koju sam uočio je da je korištenje interneta proporcionalno vezano za penetraciju interneta u zemlji, ako pogledate slide s presjekom korištenja interneta sasvim je jasno da što je penetracija interneta među stanovništvom veća, tim je veća/češća i upotreba interneta (primjerice na dnevnoj bazi). Ispada da je internet poput parnjače i što više korisnika ima, to je potreba za sadržajima veća i češća.

Hrvati internetu pristupaju iznadprosječno od kuće, otprilike kao prosjek regije s posla, dok svega 8% ih pristupa internetu iz škole. Negdje smo na 60% prosjeka regije po pristupanju iz škole, i nekih 40% u odnosu na lidere (Slovačku i Češku). Toliko o eHrvatskoj. Naime, kako imam nekakvih (ograničenih iskustava) sa školama, znam kako to funkcionira u glavnini situacija, škole u pravilu imaju carnet optički kabel ili adsl koji je spojen na jedno ili nekoliko računala koja su pak strogo kontrolirana i zaključana u nekim kabinetima. Prvenstveni je problem edukacija nastavnika koji ulaze (po godištu) uglavnom u skupinu onih koji internet niti ne razumiju pa im stoga niti potencijal interneta nije jasan, a čim nešto ne razumiješ u pravilu ga braniš. 8% je porazni rezultat i nema u njemu pravdanja. Internet ima edukacijki potencijal veći od praktički bilo kojeg drugog programa koji postoji, ulaganja potrebna za dostupnost interneta su skoro pa nikakva i sve što treba je imati viziju i educirati edukatore o njegovom potencijalu.

No ako ste mislili da je to najlošija vijest iz istraživanja grdno se varate, Hrvati su na dnu ljestvice po korištenju javnih internet pristupnig točaka (caffei, hotspotovi i slično). Toga kod nas gotovo da i nema. Mobilni internet sa svega 4% udjela (u odnosu na srpskih 23) je zastrašujuće (iako srpskih 23% vjerojatno ukazuje na neku tržišnu anomaliju, no svejedno se nalazimo u samom dnu tablice kako god okrenuli). Po upotrebi maila smo negdje u dnu sredine, korištenja interneta za prikupljanje informacija u sredini, po korištenju naprednijih IM tehnologija opet na samome dnu. Nismo toliko loši (ali i dalje jadni) po upotrebi internet bankarstva, no internet trgovina nam je jedna velika nula tj. svega 14% internet korisnika koristi internet za online kupovinu bilo kojeg tipa a interes za mobile internet je skoro pa nikakav.

Eh, ima jedna dobra vijest iz ovog istraživanja, a ta je da teško da može biti gore. Naime, ispada kako je potencijal ogroman – čak nije niti riječ o potencijalu nego o sigurnosti rasta, jer u razvijenijim zemljama slika korisnika interneta dramatično drugačije izgleda. Malenim zahvatima moglo bi se napraviti puno toga. Škole koje su pod apsolutnom kontrolom države i koja bi doslovce uz kikiriki ulaganja mogla i u krajnjoj liniji morala popularizirati internet to mogu učiniti sa doista minimumom utrošenih sredstava. Internet i telco provideri bi morali uložiti malo više truda da ljudima objasne čari mobilnog interneta. Blackberry kojeg koristim ima godišnji rast koji se mjeri u faktorima a ne postocima i nema niti jednog jedinog razloga da se to ne napravi i ovdje i to upravo zato jer ostatak infrastrukture ne postoji. Internet trgovina nam je nula, imamo zemlju s valjda najviše kreditnih i bezgotovinskih modela plaćanja u regiji, a imamo samo 14% internet korisnika koji se usude kupovati na internetu.

Čemu služi uopće ta eHrvatska i njihov ured u Gajevoj? Imaju li oni ijedan spomena vrijedan projekt (ovo je retoričko pitanje, da se nije netko usudio nešto iskomentirati na tu temu, jer ako pomisli neka ode na podatak od 8% interneta u školama i razmisli ponovno). Što je s broadbandom i masovnim valom novih korisnika? Zašto nitko ne želi trgovati preko interneta (pa barem se uredski pribor može naručivati preko interneta na najjednostavniji mogući način, eto ja sam i velike špeceraje prebacio na online, ekipa ti to lijepo posloži u kutije, donese u vrijeme koje se dogovorite i još ti to dotegle na kat na kojem stanujete)?

Internet boom i ljudi koji će profitirati na internetu u Hrvata tek stiže, razmislite što možete učiniti da budete dio njih.

| View | Upload your own

Misao dana:
First we thought the PC was a calculator. Then we found out how to turn numbers into letters with ASCII — and we thought it was a typewriter. Then we discovered graphics, and we thought it was a television. With the World Wide Web, we’ve realized it’s a brochure.

Dakle u dosadašnjim mentalnim vježbama popričali smo o Revoluciji o kojoj se neće pričati na televiziji gdje sam načeo ideju osvajanja vlasti od strane dosada sasvim nepoznatih ljudi – koncept bi uključivao sasvim nove i neiskvarene ljude kojima s ene može ništa osobitoga prišiti (uvijek ima nešto, iskustvo pokazuje kako prijatelji dolaze i odlaze a neprijatelji se gomilaju), kada je već krenula rasprava postavilo se pitanje Političke platforme tj. političkog programa za kojeg su mnogi s pravom nazvali mlakim i općenitim i kako sam to i sam napisao ne razlikuje se bitno od deklarativnog programa kojeg imaju i druge etablirane tranke poput HDZa ili SDPa. A jučer smo pisali o vrlo konkretnim potezima nove vlasti koje bi imalo smisla raditi na globalnoj razini (primjerice redistribucija porezne presije), intervencionizmu na slobodnom tržištu (primjeri brodogradnje) i općenito identitetu kojeg bi političar nove generacije morao imati kako bi uopće bio prepoznat od birača.

U jučerašnjim komentarima se pojavilo nekoliko zanimljivih pitanja i ne slažem se previše s komentatorima. Naime, jedan od njih kaže kako mnoge od predloženih mjera ne bi bile razumljive nisko obrazovanom glasaču – no smatram da je to pitanje prezentacije; poanta bi bila samo pronaći pitanja koja su njemu razumljiva i na njih odgovoriti. Primjerice, to bi moglo biti pitanje administracije državnih poticaja za poljoprivrednike (koji moraju izvaditi stotine papira svaki mjesec), pitanje poput u komentarima spomenutog izdavanja putovnice dubrovčana na školovanju u Zagrebu, radnog vremena policije u vrijeme spajanja vikenda, vremena povrata poreza, transparentnost podataka javne vlasti – mislim; treba politički meeting napraviti kao grubu prezentaciju programa i potom dva sata odgovarati na pitanja iz publike!!! To nitko nikada nije radio. Treba doći na tu pozornicu i tražiti nešto od glasača, čak ne treba niti tražiti da glasaju za  tebe, treba ih poslati s brdom pitanja kući, da mućnu malo glavom pa makar bolilo.

Drugi zanimljivi komentar je pitanje financiranja kampanje. Dakle, kao prvo, istraživanja koja su bila provedena u americi pokazuju kako suma novca ulupana u kampanju nije proporcionalna izbornome rezultatu. Time želim reći kako novac nije u stvari bitan za dobivanje izbora. Dok će se drugi trošiti na plakate i sponzorirane televizijske emisije, nova politička snaga može koristiti stvari koje su besplatne. Prva je upravo ova koju sada koristite: Internet. Milijun ljudi koristi svaki dan internet i cijena interneta je onoliko koliko platite hosting i na internetu razlika između mojeg bloga i HDZovog web sitea je samo jedan klik (tm by Anderlon), a opako sumnjičim da više ljudi čita moj blog nego njihov site. Razlika između mog i i njihovog sitea je u stvari content – sadržaj; a pretpostavka je da mi možemo ponuditi atraktivniji sadržaj od primjerice HDZa. Internet u hrvatskoj koristi milijun ljudi, i možemo slobodno reći da svi koji su nam bitni koriste internet (dakle neka srednja klasa, educirani ljudi koji mogu osjetiti i potaknuti motor promjena), a isto tako možemo reći kako svatko pozna nekoga tko koristi internet. Dakle doseg interneta je veći od tih milijun ljudi.

Taj isti internet možemo koristiti i kao sredstvo za prikupljanje novca. Kreiramo web shop i u njemu ili prodajemo dizajnirane majce i prihod koristimo za kampanju ili pak damo ljudima da uplate dobrovoljni prilog. Limitiramo priloge na npr. 1.000kn za fizičke osobe ili 2.000kn za tvrtke i to je to. Podatke o donacijama javno objavljuješ, ili s imenom i prezimenom, ili s imenom i slovom prezimena i gradom odakle je uplata stigla ili pak napišeš da je uplata anonimna ali napišeš da je uplata stigla. Nije toliko bitno da li je ime uplatitelja napisano na web siteu koliko je važno da svatko svoju transakciju može vidjeti na ekranu. Howard Dean, kojeg sam spominjao i ja i drugi napravili su eksploziju financiranja kampanje s malim donacijama velikim do 100USDa.

Ukratko, smatram za početak da novca niti ne trebaš previše, jer nema smisla raditi skupove za desetke tisuća ljudi na kojima će pjevati Severina o svojoj štikli, nego treba raditi manje moderirane skupove u kojima ima interakcije s glasačima. To je iznimno naporno ali je efekt ogroman. To se u konzultantskoj terminologiji zove train the trainer. Želja je da nakon skupa imaš 30-70-100 evanđelista koji će dalje propagirati tvoju ideju, pisati o tome u lokalnim novinama, pričati na lokalnoj televiziji ili diskutirati o tebi u tvorničkoj menzi.

No pravi biser medijske sveprisutnosti je slijedeći – a to je iskoristiti sustav do njegovog apsurda (a komedija zabune je ono što u stvari želimo). Ideja bi bila kreirati cijeli niz političkih stranaka ili nezavisnih lista (za osnivanje stranke vam treba 100 ljudi), recimo njih 10-20 i za svaku od njih prikupiti dovoljan broj potpisa. Trenutna pravila kažu da svaka stranka koja je prikupila dovoljan broj glasova ima pravo na jednaku zastupljenost na medijima. Ovdje se lagano može zloupotrijebiti sustav (što može biti samo jedna točka našeg programa) i potom dođeš na televiziju i ne govoriš o svojoj listi ili stranci (na kojoj je samo jedan kandidat istaknut) nego o onoj stranci (stranci izgubljenih, umreženih ili kako se već zovemo) za koju želimo da dobije izbore.

Da ne kažem kako bi takav manevar sam po sebi kreirao pravu buru reakcija sa svih strana, osobito od etabliranih stranaka kojima bi čak i pomogli da skuže što smo im učinili čisto zato ako oni sami ne razumiju. Njihov opravdani bijes bi kreirao brdo sjajnog i emocijama nabijenog PRa o kojem bi se pričalo tjednima pa bi umjesto da razgovaramo Kako je Grinch ukrao Božić mogli diskutirati Kako je stranka SUNUGZ ukrala izbore!

Misao dana:
We choose to go to the moon. We choose to go to the moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard, because that goal will serve to organize and measure the best of our energies and skills, because that challenge is one that we are willing to accept, one we are unwilling to postpone, and one which we intend to win, and the others, too.

Diskutirajući jučer s jednim komentatorom kojem sam zapeo za oko prilikom moje posljednje kritike o gradnji pelješkoga mosta, postavilo se vrlo zanimljivo pitanje koje se provuklo usput i kroz nekoliko komentara na moj prethodni tekst o političkoj platformi tj. programu. Pitanje ukratko glasi; Kako znati da ću ja (ili bilo tko drugi) biti bolji obnašatelj vlasti od trenutnih političara?

Sjajno pitanje koje me odmah podsjetilo na Douglas Adamsovu teoriju koja kaže da svaka osoba koja ima želju postati predsjednikom ne bi ni po koju cijenu to smjela i postati. Dakle tkogod bio na toj poziciji mora ponuditi nešto što nitko prije nije učinio i ponašati se na način kao nitko prije njega. Kao jedna od mogućih pozicija s koje treba nastupiti pala mi je na pamet Arthur Clarkeova saga o Rami gdje u nekome času izbija rat i vojnici jedne od strana čim rat završi su svi pogubljeni, jer, kaže on – djeca rata ne mogu suvislo vladati (to je ugrubo ideja, veći SF fanovi od mene će znati o čemu govorim). Ideja iako vrlo primjenjiva na našu današnju situaciju mogla bi se protumačiti i na način da se u startu organizira stranka/pokret koji bi preuzeo vlast u jednome mandatu i cijelu koncepciju bazira na jednome mandatu – dakle, da se unaprijed odrekne ideje o ponovnom reizboru nakon četiri godine. Ovo je donekle loša ideja zato jer postoji objektivna mogućnost da svi planovi neće biti dovršeni na vrijeme i da bi još jedan mandat bio nužan, a postoji također i mogućnost da su rezultati toliko dobri da bi populacija tražila još jedan mandat pobjedničke ekipe (čime bi ušli u prostor dekadencije i uništavanja izvorne ideje). Što mislite o tome? Po čemu se prepoznaje da je kandidat drugačiji od ostalih?

Jedna od metoda koja meni pada na pamet je totalna transparentnost u radu (primjerice javna real_time objava svih financijskih transakcija), isto kao i to da se uporno ponavljaju konkretni koraci koji se namjeravaju poduzeti umjesto niže spomenute političke platforme koja je doista vrlo općeniti dokument koji se sam po sebi ne razlikuje u bitnim elementima od programa HDZa ili SDPa.

Kada smo već kod konkretnih koraka, da se osvrnem malo na priču o brodogradnji. Skrenuo bih pozornost na nerealnu politiku očuvanja radnih mjesta kroz sve državne programe. Nema boljeg primjera za to od grada Siska. Sisak je naime početkom devedesetih bio grad s nekih (ako me sjećanje ne vara) šezdesetak tisuća radnih mjesta, da bi se kroz vrijeme tranzicije to sustavno rasturalo kako bi danas imali nekih desetak tisuća zaposlenih, grad je praktički u ruševinama i bez rata koji ga je ionako devastirao. Sve to skupa zato jer smo imali (i što je najluđe i danas imamo) suludi koncept očuvanja svih radnih mjesta umjesto da se stane, dobro razmisli i pokuša od te nesretne željezare sačuvati što je rentabilno, a sve ostalo pretopi u staro željezo, preproda i na tome mjestu sagradi nešto novo i bolje. Zamislite situaciju da ste tamo devedeset i pete zatvorili željezaru s idejom da nikne tamo nešto drugo. U jednom kratkom trenutku imali bi totalni kaos i grad bez zaposlenih, no u tom času krize moglo bi se sagraditi svašta novoga i do danas bi imali 11 godina za oporavak. Umjesto toga, danas imamo situaciju u principu još lošiju od one prije jedanaest godina, ljudi su icrpljeni do kraja, očekivanja su velika i tolerancija na žrtvu koja je nužna je nikakva.

Slična situacija je i sa brodogradnjom, mi moramo u nekome času priznati sami sebi da to jednostavno ne ide i sada možemo sufinancirati, subvencionirati i općenito sanirati brodogradilišta čiji novac ide u stvari u izvoz ili u tečajne razlike (dakle inozemnim dobavljačima ili bankama) dok ljudi imaju strašan dojam da se puno radi. Treba biti realan, i jednostavno to prekinuti u času dok je tvrtka koliko toliko zdrava jer se onda iz te stečajne mase može nešto i naplatiti – ako tvrtku bacimo skroz na koljena onda će gubitak biti još veći. U takvim diskusijama se uvijek sjetim filma “Other peoples money” u kojem u jednome času Danny de Vito kaže:

You know, at one time there must’ve been dozens of companies making buggy whips. And I’ll bet the last company around was the one that made the best goddamn buggy whip you ever saw. Now how would you have liked to have been a stockholder in that company? You invested in a business and this business is dead. Lets have the intelligence, lets have the DECENCY to sign the death certificate, collect the insurance, and invest in something with a future.

Funkcija države je da kreira regulatorni okvir za slobodno tržište i to je ono što država mora raditi i ovakve intervencije u pojedine sektore jednostavno nemaju smisla jer koštaju sve nas ostale. Nije tu brodogradnja usamljena, recimo u mome businessu postoji jedna tvrtka koja je u 100% državnom vlasništvu i za određeni proizvod je monopolista i taj položaj obilato koristi. Problem je u tome što za proizvodnju tog njihovog proizvoda oni troše objektivno 10% kapaciteta i sada da bi dali dojam da nešto proizvode, oni s preostalih 90% kapaciteta nastupaju na tržištu i to po toliko smiješnim cijenama koje doslovce nitko ne može pratiti. Plaće dolaze na vrijeme, ljudi tamo rade ko magarci, cijene niske – svi (osim konkurencije) presretni! Da li netko uočava problem? Oni kroz svoje proizvode na kojima imaju margine veće od 1000% subvencioniraju ostatak svoje proizvodnje čime prodaju proizvode ispod njihove realne cijene i na taj način direktno potkopavaju konkurenciju koja se za svaki poslić žestoko bori. To su situacije koje jednostavno nisu dozvoljene u uređenim društvima.

I opet, kako konspirator ukazuje, nije niti slobodno tržište sveti gral – i ovdje država kroz svoje mehanizme mora zaštititi domaću proizvodnju. Primjer jednog takvog mehanizma je priča o smanjenju PDVa za koju smatram da je totalna glupost. PDV je sam po sebi neutralan i primjenjuje se jednako na inozemne i domaće proizvode. Ako bi smanjili stopu PDVa i Kraševa i Milkina čokolada bi jednako pojeftinile (iako je to upitno, jer u dućanima se koriste drugačiji mehanizmi određivanja cijena, uključivo i psihologiju i sumnjam da bi čokolada koja je koštala 6,99 koštala odjednom 6,92). Kada bi umjesto toga smanjili trošak rada (a recimo da jednostavna matematika kaže kako 2% smanjenja stope PDVa može smanjiti trošak rada nekih 4-5%); tada bi odjednom Kraševa čokolada pojeftinila koji postotak, dok bi s cjenovne pozicije Milka ostala ista (ili bi bili prisiljeni spustiti cijenu te uvozne čokolade što je opet win-win situacija za domaćeg potrošača). Ono što sam htio ilustrirati je da država ima mehanizme kojima se može usmjeravati ekonomija u jednome ili drugom pravcu, no pitanje je da li ljudi na vlasti to razumiju i da li koriste te mogućnosti.

Kada pak govorimo o racionalizaciji državne uprave, uzmimo primjer SPL obrasca. SPL obrazac je statistički obrazac kojeg tvrtke moraju svakoga mjeseca ispuniti i predati FINAi koja potom te podatke obrađuje i dostavlja državnom zavodu za statistiku, a koji potom objavljuje one famozne podatke o mjesečni netto plaćama. Ako postoji 100.000 poslodavaca koji moraju ispuniti takav obrazac svaki mjesec, a za ispunjavanje i dostavu tog obrasca utrošite svega 30 minuta mjesečno (a to je konzervativna brojka, pokušajte ispisati neki obrazac i otrčati do prve FINAe i nazad unutar 30 minuta), tada se na ispunjavanje tog obrasca troši nekih 50.000 radnih sati u gospodarstvu ili nekih impresivnih 277 čovjek/mjeseci, i ako odemo korak dalje i kažemo kako je prosječna bruto plaća jednog djelatnika u administraciji 6.000kn, tada taj obrazac košta naše gospodarstvo nekih 1.7 milijuna kuna mjesečno ili 20 milijuna kuna godišnje. Trošak tog obrasca ne prestaje na tome, jer morate imate i ljude koji će te podatke unijeti u računalo, obraditi i dostaviti statističkom zavodu kako bi on iz svega toga izvukao jednu jedinu brojku.

Statistika je naravno važna i moramo imati neke pokazatelje kretanja, no SPL obrazac spominjem zato jer se apsolutno svi podaci koji se nalaze u tom obrascu ionako nalaze u RSm obrascu koji se već godinama predaje u elektronskom obliku. Razlika je u tome što SPL obrasce prikuplja FINA a RSm obrasce Regos; i iako ih predajete na istome šalteru to su dvije naizgled nepomirljive institucije. Jednostavnom racionalizacijom i integracijom državnih službi (u ovome slučaju SPL obrasca i RSm obrasca) ukinuli bi potrebu za jednim obrascem, uštedili 20 milijuna kuna godišnje gospodarstvu i rasteretili neke ljude u FINAi da rade neki drugi posao (ili im jednostavno damo otkaz jer ih ne trebamo). Nije li sjajno saznaje da bi jedan SQL query i malo XMLa moglo uštediti 20 milijuna kuna?

E, da vam ispričam sada priču o ID obrascu? (totalno identična priča, smo što su ovdje akteri Regos i Porezna uprava)

Maleni i naizgled nebitni koraci poput ovih mogu napraviti ogromne razlike, jer “male ljude” takve stvari smetaju, baš kao i primjer ove putovnice iz Dubrovnika. Nije rješenje samo djelovati globalno (recimo smanjenjem poreza na rad u odnosu na smanjenje PDVa), nego je rješenje djelovati i na najnižoj mogućoj razini – jer potencijalni glasač neće baš previše razmišljati o rošadama milijardi kuna u proračunu (što bi nastalo promjenom porezne stope), ali bi itekako osjetio razliku ukidanjem gore navedenih SPL i ID obrazaca.

Promjena klime kroz takve akcije bi bila brza i motivacija ljudi na promjene bi bila sasvim sigurno ogromna a reakcije pozitivne – osim naravno onih koji bi zbog takve racionalizacije ostali bez posla – no ti ljudi su već sada ostali bez posla (baš kao i oni u brodogradilištima) samo što im to nitko nije imao hrabrosti reći.

Misao dana:
Bill Coles: Can I speak frankly?
Lawrence Garfield: No. Lie to me! Tell me how thrilled you are to know me. I always speak frankly. I hate people who say, “Can we speak frankly?” It means they’re bullshittin’ me the rest of the time.

Iako se vijest o prodaji Iskona T-HTu (ili kako se već zovu ovaj tjedan) provlači već nekoliko dana, a koja je postala mainstream vijest nakon što je tu informaciju i objavio provjereni i vjerodostojni medij poput Jutarnjeg. Ukazao bih na nekolicinu bizarnosti tog poslovnog poteza te napravio okvirnu procjenu vrijednosti Iskona odokativnim metodama tek toliko kako bi stvari stavili u perspektivu.

• Iskon internet je ostvario prihod od 67 milijuna kuna i ostvario dobit od 5 milijuna kuna (u, vjerujem prošloj godini, na njihovom webu financijska izvješća ili podaci o poslovanju nisu istaknuti, a kao dioničko društvo kojim se ne trguje na burzi nemaju obvezi objavljivati te podatke iako je račun dobiti i gubitka i bilanca sama po sebi javni podatak); probajte to staviti u perspektivu T-HTa koji ima 8 (slovima: osam) milijardi kuna i 1.9 milijardi kuna dobiti. Prva stvar koja se ističe je kako Iskonov prihod predstavlja manje od 1% poslovanja T-HTa, odnosno kako je odnos prihoda i dobiti u T-HTu 4:1 u odnosu na Iskonovih 13:1 (sada bi u maniri računalnih časopisa trebao napisati: manje je bolje).
• Moja je gruba procjena kako uzevši u obzir odnose u sličnim tvrtkama, veličina aktive u odnosu na prihode je 2:1, dakle Iskon vjerojatno ima imovine u vrijednosti od cca. 120 milijuna kuna ili 20 milijuna dolara. Ovo je bitan podatak budući da znamo kako se oni bave informatičkom djelatnošću u kojoj su rokovi zastarijevanja opreme vrlo kratki te je sukladno tome njihova amortizacija vrlo velika (što će se bitnim parametrom pokazati malo kasnije).
• Prema podacima koji su dostupni na sudskom registru, Iskon ima temeljni kapital od 42 milijuna kuna, ako oduzmemo tu brojku od 120 milijuna kuna bilance, dobiti ćemo da je njihova zaduženost (ili rezerve ako ih imaju) oko 80 milijuna kuna. Dakle tvrtka vjerojatno dolazi s nekim dugovima.
• Gruba procjena vrijednosti neke tvrtke (rule of thumb) se računa kao 10x vrijednosti EBITDA. EBITDA je iznos koji dobijemo kada od prihoda (dakle 67 milijuna kuna) oduzmemo sve troškove poslovanja osim troškova kamata/interest (dakle kamata na onih 80 milijuna kuna kredita), poreza/tax (koji je milijun kuna na onih pet milijuna dobiti) i amortizacije/depreciation-amortisation (stranci naime razlikuju deprecijaciju ili smanjenje vrijednosti materijalne i nematerijalne imovine pa postoje dva termina za u principu istu stvar). Amortizacija je u Iskonu sigurno velika jer je vrijednost opreme relativno visoka a rok amortizacije kratak. Dakle, ako pribrojimo amortizaciju i dobit i pomnožimo tu brojku sa deset, sasvim je sigurno kako će nekakva očekivana tržišna vrijednost iskona biti u najgorem slučaju oko 50 milijuna kuna, a objektivno vjerojatno bliže stotini i to s gornje strane.
• T-HT bi kupovinom dakle dobio tvrtku koja se bavi identičnom djelatnošću kao i oni sami, koji predstavlja minimalni dio tržišta, koji posjeduje opremu koje T-HT ima na kamione i koji posjeduje koju stotinu ljudi kojih također imaju, a da bi sve bilo slađe, tvrtka bi došla i s nekim dugovima.

• Dakle T-HT bi morao platiti više od stotinu milijuna kuna za 1% tržišta, za tvrtku u kojoj nema ništa što ionako već nemaju, otplatiti 80 milijuna kuna dugova, otpustiti stotinjak ljudi a kroz dobit bi mu se to ovim tempom vratilo za nekih dvadesetak godina u industriji u kojoj se stvari mijenjaju u dnevnom ritmu.

Ima li još netko tko misli da je Iskon na meti T-HTa?

Ako je to doista istina (a iz gore navedenih argumenata mislim da bi to za T-HT bio očigledan ne samo loš nego i beskrajno glup potez), onda treba podići omanji spomenik ljudima koji tu prodaju realiziraju. Respect Damiru Sabolu ako to napravi, slijedi mu još jedna nagrada za najboljeg managera ;)

Što se dogodilo s istraživačkim novinarstvom?

Misao dana:
Forget about the business outlook, be on the outlook for business.