Podjela hrvatskih poduzetnika

Imam danas neko predavanje u hrvatskoj udruzi poslodavaca (jedinoj organizaciji čiji sam član) pa sam htio podijeliti s vama neke osnovne podjele hrvatskih poduzetnika do koje sam došao kroz sada već nešto više od petnaest godina različitih vrsta poduzetničkih aktivnosti.

Informatika je ključ uspjeha!Prvi i vrlo česti tip hrvatskog poduzetnika je obrtnik. Obrtnike pak dijelim na one koji koriste obrt kao pravni oblik odnosno obrtnike kao karakternu osobinu. Svojstvo obrtnika kao pravnog oblika je u tome da imaju puno liberalnije knjigovodstvo i neke stvari u obrtu mogu na skoro pa legalni način nestati ili se izgubiti, no isto tako ima nekih drugih mana pa ako vam prihodi prođu granicu od nekih 2 milijuna kuna bolje vam je pretvoriti se u tvrtku (po meni, uvijek je bolje imati tvrtku, no neki to očigledno ne razumiju). Posebni problem obrta kao pravnog ustroja je taj što obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom (dakle privatnom imovinom), pa ako napravite neki nesmotreni potez ili se na vas okomi neka od državnih institucija onda ste naribali i izvan radnog vremena (if you know what I mean). Postoji i puno ozbiljniji oblik obrtništva a to je obrtnik kao mentalni sklop, dakle to je negativna karakterizacija koja opisuje ljude kojima je bitno da u svakome času u džepu imaju xx tisuća EURa, i kojima mala veselja kada ukradu od države ili kupca daju neizmjerno veselje. Cijene svojih usluga određuju po iznimno složenim parametrima poput vremenske prognoze, dospijeća njihovih vlastitih obveza, vašeg fizočkog izgleda ili jednostavno ovisno o tome na koju su nogu to jutro ustali. Obrtništvo ima nezgodnu naviku da se zadržava u obitelji poput nasljedne bolesti, i njemačke statistike kažu kako je obrtništvo u trećoj generaciji fatalno u 80% slučajeva. To je ukratko priča u kojoj je djed imao ideju, otac je razradio, a sin se skupim BMWom, nadrogiran i u alkoholiziranom stanju zabio u stuWannabe poduzetnikp.

Druga bitna kategorija su propali industrijalci. Vrlo često to je ekipa koja je kroz neke managerske kredite postala odjednom vlasnik tvrtke u kojoj su godinama sakupljali godine radnoga staža i odjednom moraju raditi svaki dan i donositi ponekada tužne i ružne odluke. Odlikuje ih pivski trbuh, auto s vozačem i tvrtka upitnog boniteta. Oni su industrijska okosnica našeg društva i u svojim predimenzioniranim proizvodnim pogonima proizvode artikle za koje bi se prilikom kupnje po mojem mišljenju morali registrirati u MUPu kako bi se znalo da ste sklonim takvim kupovinama (primjerice kupcima koji u 2006 kupe mesingani luster ili sofu kauč koju je još valjda Rade Končar osmislio između dva elektromotora :).

Imamo tu još i wannabe poduzetnike koji se oblače u Bossova odijela i skupocjeni automobili su im važni dio habitusa, no u osnovi oni nisu ništa drugo nego modernija/sofisticiranija verzija obrtnika prve generacije, s tom razlikom što su obrtnici marljivo i pretjerano radili, dok oni vrlo često misle kako ako se pretvaraju da rade, oblače se kao ljudi koje viđaju po CNNu i projiciraju dojam uspjeha – sasvim sigurno moraju i uspjeti u tome, a nakon napornog šesterosatnog radnog vremena se mogu posvetiti svome automobilu i manekenki koju su pokupili prije neku večer na nekom tulumu čiju su adresu zaboravili jer nisu bili u stanju pamtiti elementarne činjenice nakon one tablete koju su popili.
Ne treba zaboraviti i techno yappi managere koji uz dolčevitu i traperice rade posao misleći kako njihova poduzetnička ideja može osvojiti svijet.

Fair pitanje bi bilo u koju grupu se ja ubrajam i definitivno ne mogu spadati u prvu ili drugu grupu, prva me organski odbija, a za drugu nemam temeljne pretpostavke. Obzirom da izbjegavam odijela odnosno skupocjene automobile (iako bi netočno bilo reći kako me odbijajubaš sva tajkunska obilježja) jedino mi je preostala techno-yappi kategorija, no iskustvo je pokazalo kako će mi za osvajanje svijeta ipak trebati više od godine dana.

Misao dana:
My son is now an ‘entrepreneur’. That’s what you’re called when you don’t have a job.