Mračni blog

Zanimljivih 24 sata je iza nas. Jučer navečer nas je zapljusnula informacija o tome kako je metalnom šipkom pretučen Josip Galinec, broker koji se vrlo brzo izdvojioiz uobičajene definicije brokera, a kojeg smo prilično često imali prilike gledati i na TVu dok je komentirao dešavanja na burzi. Galinec i njegov To-One u fokus javnosti su pali i nakon preuzimanja posrnule Industrogradnje koja je nedavno dokapitalizirana odnosno oko bitke za TOZ Penkalu (ne toliko za tvornicu koliko za nekretnine na kojima se Penkala nalazi). Više podataka možete pročitati na praktički svakom koraku i nema to sada previše smisla ponavljati.

Anyway, jučer popodne (vjerojatno nakon nekog ručka), Galinca su dočekali krupni dečki na parkiralištu iza zgrade Ministarstva Gospodarstva (ako se ne varam, to je također i zgrada Ministarstva Poljoprivrede – u njihovoj menzi se usput rečeno serviraju odlične palačinke punjene sirom a u saftu od vanilije) a iza koje postoji divlje parkiralište na kojem je Galinec vjerojatno parkirao auto. Josip je grdno stradao, na sreću nije kritično, no ono što se pokazalo je da je batinjanje postala relativno učestala pojava u našim krajevima i očito je to metodologija za prenošenje određenih poruka. Nisam stručnjak za mafijaške obračune, no lomljenje nogu je čini mi se priličon snažna poruka u tom miljeu pa bi se za Galineca moglo reći da je i dobro prošao (fazu s konjskom glavom je vjerojatno već prošao samozatajno, a preostaje mu valjda samo još da bude doživotno ugrađen u temelje neke od zgrada).

Građevina i tržište nekretnina je jedna od zanimljivijih industrija u hrvata, a koja je ujedno na rubu kolapsa. S jedne strane imamo višegodišnju eksploziju građevinske operative koju je hranila što državna potrošnja a dobrim dijelom i hipotekarni zajmovi za stanove. Danas je situacija poprilično zakomplicirana jer državna potrošnja posustaje već godinama, a stambeni krediti polako ali sigurno postaju sve teže dostupni, a kao finalni čavao tu je i zakon o graditeljstvu koji je svojim uredbama o pripremi zemljišta i pristupnim cestama krajnje otežao imalo veće graditeljske pothvate.

Business s nekretninama je tradicionalno bio business na rubu zakona (ne samo kod nas nego svugdje) te među investitorima danas imate zanimljive likove (samo pogledatje tko su naši današnji “developeri”; bivši tajkuni, predsjednički savjetnici ali i skroz nepoznati pripadnici zlatne mladeži). Business s nekretninama je posao u kojem netko može misliti kako se nešto proizvodi, no u biti, posao s nekretninama nije usporediv s proizvodnjom šibica ili prozora (gdje morate kreirati prizvod, smisliti strategiju marketinga i prodaje te se još potom zezati sa samim proizvodnim procesom). Poduzetnik ne ulaže u nekretninu nikakvu dodanu vrijednost, nema tu nekog intelektualnog napora; svoju dobit bazirate na rastu vrijednosti resursa koji je oduvijek bio na istome mjestu, a profit proizlazi iz “pregovaranja” s desecima malih vlasnika, prenamjeni zemljišta ili velikom najmoprimcu koji će zakupiti odmah objekt u kojem se nalazite. Do nekretnina se dolazi kroz stečajeve (slučajne ili namjerne), kompenzacije i zamjene, a vrijednost može narasti i kao kolateralna žrtva neke velike investicije, pravovremene povjerljive informacije, velikog šoping centra izgrađenoj na livadi ili jednostavno zato što je grad pokucao na vrata dotadašnje industrijske zone…

Ne znamo kome je Galinec stao na žulj, da li je trebao a nije htio kupiti ciglu koju mu očito mnogi žele prodati, da li su ga dečki samo htjeli predžepariti i oteti mu Nokju N95 ili je jednostavno imao peh, no popis zainteresiranih za njegovo zdrastveno stanje je vjerojatno poprilično.

Josip nije jedini, imamo mi i Miljuša i Rađenovića i pitam se kada će biti prebijen netko tko će se na ovaj ili onaj način sam pobrinuti za egzekuciju pravde?

Naša vlast dotle priprema kazalište, prije nekoliko dana otvoren je zagrebački velesajam na kojem je Mesić isporučio govor kojeg je Sanader komentirao na način na koji je komentirao (sjajan odgovor, ako se mene pita, krajnje bezobrazan ali sjajan svejedno) u čiju je sjenu totalno pao posjet Briselu u kojem je Barosso Hrvatskoj dao košaricu po pitanju pravosuđa i tržišnom natjecanju. Ivo je obećao čuda do studenog (a konferencija na kojoj se objavljuje izvješće je 5. studenog) i doista, čuda su se počela događati.

Kako bi odali dojam muvinga, jučer je smijenjen šef zagrebačke policije (pozicija na kojoj je i inače rok doživljenja nizak) zato jer je bio ili nesposoban ili je bio privremeno rješenje (gdje je ovo drugo objašnjenje samo pristojna formulacija za ovo prvo). Zajedljiv kakav jesam, mogao bih reći kako odabir novog kadra i nije baš nešto. Na jučerašnjoj presici novopečeni načelnik (koji opet nije dobio suglasnost zagrebačke skupštine) je nešto trkeljao o tome kako je teško u malome gradu jer se svi poznaju (pa se valjda zna što je ili nije napravio, u zagrebu čovjek ima realnu šansu da ga nitko niti ne primjeti, valjda do sljedećeg batinjanja), a lik je između ostalog poznat i po tome što je udaljio s radnog mjesta šibenskog policajca koji je navodno ružno pisao na blogu o HDZ-u (usput rečeno, to nisu ničime potkrijepili, no ako se sjetite priče o kadiji onda procedura i nije toliko bitna da bi postigli krajnji efekt).

Priču o smjeni je naravno ko fol okinulo batinjanje gore spomenutog Josipa Galineca i na novopečenom HDZovom kadru u redovima zagrebačke PU se vidjelo da je trkom dojurio iz Šibenika, a cijela izvanredna konferencija koja se radi Galineca i dogodila istoga je spomenula u svega nekoliko rečenica dok je ostatak bio na temu kadrovske križaljke.

E sada, kako same smjene ionako osvjedočeno nesposobnih ljudi više nikoga ne mogu impresionirati trebalo je iz ladica izvući još ponešto pa se ekipa dosjetila Maestra. No, posljednji puta se uhapsilo pet-šest ljudi, efekt je ograničen ili nikakav i da bi ponovili šok i nevjericu koja se desila toga dana bitno je sve skupa napraviti na malo grandioznijem redu veličina, pa se eto tako danas barata o impresivnih devedesetak uhićenih u akciji indeks. Cool!!!

Predlažem da danas dobro gledate dnevnik i pokušate zapamtiti ta zbunjena lica policajaca i ljudi koji su privedeni. Da pažljivo saslušate i memorirate izjave o funkcioniranju pravne države, kako svatko dođe na red, kako se ovo pripremalo mjesecima ako ne i godinama, kako je to velika pobjeda (jer drugih ionako nemamo), eto i mama cure koja radi direktno pod Sanaderom je također u apsu završila (dakle informacije ne cure a nepotizma nema)… Ma čista milina za slušati, već vidim zadovoljna lica koja će nam se smiješiti večeras.

Tako nekako je to bilo i prošle godine kada su hvatali Maestra, njega ulovili nisu no ekipa je i dalje u pritvoru i čeka suđenje (jer, pazite bizarnosti, traže suca), a od stvari koje im se stavljaju na teret, kao iznimno koruptivnu radnju predloženo je poklanjanje peke (i to samo polovice peke, jer drugi dio nisu našli) Ivanu Gotovcu, liku koji je po školi i osobnosti donekle sličan gore prebijenom Josipu Galincu. Državne pare nisu vraćene, radnici nisu na poslu, a HFP ne samo da i dalje jaše (makar je to jutro bio pred likvidacijom) i generira privatizacijske afere. Much addo about nothing.

p.s. ne zaboravite kako je jučer napokon optužen po prvi puta i Slobodan Ljubičić, aka. Kikaš i to zbog toga jer je račun od renta cara osobe iz jedne poslovnice (zagrebačkih cesta) platio iz druge poslovnice (stanogradnje), nitko od petero optuženih se ne osjeća krivim

Misao dana:
The Player: We’re more of the love, blood, and rhetoric school. Well, we can do you blood and love without the rhetoric, and we can do you blood and rhetoric without the love, and we can do you all three concurrent or consecutive. But we can’t give you love and rhetoric without the blood. Blood is compulsory. They’re all blood, you see.
Guildenstern: Is that what people want?
The Player: It’s what we do.

Google pretraga za Slobodan Ljubičić donosi pregršt zanimljivih rezultata i sasvim je sigurno da će se njegov lik&djelo razvlačiti po novinama još nekoliko dana dok se prašina ne slegne.

No, odlazak Ljubičića je više onako metaforički jer jednostavno nije moguće maknuti osobu s takve pozicije u tako kratkom roku. Tu je pitanje raznih odluka koje su donesene u njegovom mandatu, pitanje poslovanja holdinga do jučerašnjeg dana (što će se rješavati još mjesecima), a da i ne spominjem kako mreža suradnika i odnosa koje je ovaj izgradio sasvim sigurno s jučerašnjim danom nije nestala. Donekle je ispravno zaključiti kako je Ljubičić danas u skoro pa boljoj poziciji nego prekjučer jer zadržava gotovo iste privilegije i pristup vlasti ali bez javne pozicije i odgovornosti (koja barem nominalno) s takvom pozicijom dolazi. Trebalo bi malo analizirati na koliko je različitih pozicija Ljubičić imenovan, u koliko se nadzornih odbora i odbora nalazi i koliko će trajati demontiranje Ljubičića i da li uopće postoji interes da se tako nešto dogodi?

NEUspjeh demontaže Ljubičića velikim dijelom ovisi i o novom predsjedniku uprave holdinga koji se može nametnuti na tu poziciju autoritetom ili pak može glumiti gljivu kao što je to Vlasta Pavić svojevremeno radila na gradonačelničkoj fotelji. A ako smo već načeli nju (koja je također član uprave holdinga), vrijedi spomenuti ili barem malo pomisliti i na druge vrijedne ljude koji tamo rade a koje ova afera uopće nije zahvatila (a možda je trebala).

Meni je osobito skliska osoba bila Nenad Ivanković koji (ako malo bolje promotrite dokumente koji su izronili oko Rađenovića) je bio nazočan na gotovo svakom ako ne i na svim sastancima koji su se ticali Zagrebačkih cesta, a koji je (što profesionalno a što možda iz osobnog interesa) bio branitelj gore spomenutog u svim dosada načetim (ali ne i dovršenim) aferama.

Iako je nesumnjivo dobro da je Ljubičić barem formalnu maknut s njegove pozicije (što znači da se nekakav pritisak ipak još uvijek može postići), razlozi su mi pomalo prozirni za tako nešto i Klauški je u pravu kada se pita zašto baš sada? Koja je stvarna pozadina Ljubičićeve ostavke i da li je doista moguće da je jedan anonimni i ničime potkrijepljeni i još pritom stari dokument o Rađenoviću mogao proizvesti veći “politički i medijski” pritisak od famoznog Krašograda?

Pitam se stoga, da li smo se pomakli s mrtve točke ili samo imamo percepciju kretanja? Da li je Slobodan samo Pedro kojeg smo predugo čekali da počne visjeti, i ako je Pedro već izvisio (zbog javnog interesa) da li je u pozadini zbrinut? Hoće li ovo “smaknuće” svima nama ostati u gorkom sjećanju?

Eh, i samo da zabilježimo još jednu pobjedu interneta u dnevnoj politici, pa makar ta pobjeda nastala i auto golom.

Misao dana:
People who are rather more than six feet tall and nearly as broad across the shoulders often have uneventful journeys. People jump out at them from behind rocks then say things like, “Oh. Sorry. I thought you were someone else.”

Prije nekog vremena batine je usred bijela dana dobio Igor Rađenović, direktor Zagrebačkih cesta. Razlog zbog kojeg je Rađenović dobio po tamburi je vjerojatno njegov napor da razotkrije mutne poslove koji su se događali u tim istim Zagrebačkim cestama. Ono što je zanimljivo je da ga je na tu poziciju postavio sam Bandić (kojeg se redovito povezuje s mutnim poslovima na svim razinama grada Zagreba), a nema smisla vjerovati kako Bandić nije znao tko je Igor Rađenović i što se od njega može očekivati (to je ukratko lik koji se ne zaustavlja tek tako i površni odgovori ga neće niti usporiti, iza sebe ima podosta iskustva a u doba vlade Ivice Račana bio je ako se ne varam prvi voditelj novoustrojenog ureda Vlade za unutarnji nadzor). Riječ je dakle o čovjeku koji ima pedigre (ali i razotkrivene afere) na svim razinama i mislim da je svima bilo jasno njegovim dolaskom da ako u zagrebačkim cestama ima nešto mutno, da će to Rađenović otkriti.

Jučer navečer, snagu batine je osjetio i novinar Jutarnjeg Lista Dušan Miljuš. Iskreno, nisam čitatelj crne kronike pa mi njegov opus nije poznat, no on je jedan od (prerijetkih) ljudi koji su voljni pisati o kriminalu i razmjerima u kojima je on zahvatio našu zemlju. Koliki je trn u oku svjedoči i činjenica da su ga poimence spominjali u osmrtnicama pojedinih ljudi iz kriminalnog miljea (štogod to značilo).

Batinaši su jučer radili prekovremeno, pa je snagu argumenta osjetila i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, i to također usred zagreba. Koji su razlozi možemo zasada samo sumnjati.

Eskalacija fizičkog nasilja prema nositeljima napora da se radi pošteno, da institucije države prorade ili da se zaštite ugroženi – je osobito zabrinjavajuća, osobito ako se napadi počinju događati usred dana (a sva tri napada su odrađena po danu). Odgovornost za ovo ide prvenstveno na vlast koja nije omogućila mehanizme koji bi u samome startu spriječili događanja koje je Rađenović otkrio, Miljuš o njima pisao, a Gordana štitile one koji su time bili pogođeni.

Sve dok država i njezini organi ne počnu raditi transparentno, sve dotle dok sudovi ne počnu suditi pravedno (a suditi pravedno znači i suditi na vrijeme) i sve dotle dok cijena kriminala (a prebiti nekoga je kriminal) ne bude toliko velika da u samome startu odvrati osobu u napasti – e, sve dotle će nedužni ljudi kojima je jedina želja živjeti u malo boljoj i ljepšoj državi dobijati po nosu.

Nadam se samo da ćemo do te neke bolje i ljepše države doći prije nego što ostanemo bez ljudi poput Rađenovića, Miljuša ili Gordane.

Misao dana:
A good way to threaten somebody is to light a stick of dynamite. Then you call the guy and hold the burning fuse up to the phone. “Hear that?” you say. “That’s dynamite, baby.”