Mračni blog

Pojma nemam da li vam je promaklo ili ne, no nakon prilično glasne promjene župana u Varaždinskoj županiji pala je prekjučer odluka da se ista situacija ponovi i u Zagrebačkoj županiji. Akter priče je ovdje HSS, a za očekivati je da bi se slični recept mogao dogoditi i Zagorsko Krapinskoj ali i Sisačko Moslavačkoj županiji.

Htio to HSS ili ne, u ovome času odrađuju prljavi posao za HDZ te bez izbora mijenjaju volju birača. Malo sam prosurfao uokolo i ovo ponašanje se u svijetu smatra političkom korupcijom. Promjena odnosa snaga se može desiti na više načina, no tipičan način su ili prebjezi iz jedne strane na drugu (primjer HNSovih vijećnika u Varaždinu), kupovina, financiranje ili na drugi način pogodovanje pojedinim vijećnicima kako bi se osigurao njihov glas (primjerice HDZ / HSU dogovor u Karlovcu), te naravno razvrgavanjem koalicije i formiranje alternativne većine.

Obzirom da su na razini lokalne vlasti izbori udaljeni svega deset mjeseci, postavlja se pitanje smisla takve grube promjene neposredno prije nego što glasači imaju priliku ocijeniti taj potez i to u razdoblju dok će političko sjećanje ipak ukazivati na taj vid ponašanja, no jednako tako, nema se smisla zavaravati i ne spomenuti kako pozicija vlasti privlači daleko više medijske pozornosti i mogućnosti nametanja svoje priče od opozicijske situacije.

S pozicije morala i etike (koji su kod nas ionako deficitarni pojmovi), naravno da to nije dobro, no za isprane umove naših glasača to ionako nikada nije bila kočnica i ta vrsta konflikta se donekle i stimulira. Zaključak koji je neminovan slijedi i svjetsku praksu u kojem je desni dio političkog spektra odavno shvatio da se na vlast treba izboriti svim mogućim sredstvima, bila ona sportska ili nesportska, legalna ili ilegalna – jer na kraju dana, u politici nema druge pozicije. Ili si na vlasti ili nisi, a vlast je (navodno) vrhunski afrodizijak.

Lokalni izbori koji nam slijede su velika nepoznanica apsolutno svima; naime po prvi se puta župani, gradonačelnici, načelnici i Milan Bandić biraju direktno i ono što mnogima nije jasno je to da ćete u ruku dobiti dva međusobno različita glasačka listića te kako će se glasači ponašati nije baš totalno jasno nikome. Imamo dva scenarija na izborima s tri moguća ishoda, od toga da glasač odabere istog kandidata i za gradonačelnika i u vijeću, preko toga da odaberete jednog gradonačelnika a sasvim drugu listu. Ono što je sigurno je da gradonačelnik može biti samo jedan i on dolazi iz jedne stranke (ili liste) i promjena vlasti na način kako je to odigrano prije nekoliko dana u Varaždinu ili za koji dan u Zagrebačkoj županiji više neće biti moguća; no ono što će i dalje biti moguće je promjena odnosa snaga u samome vijeću pa se tako može desiti (primjerice) da imate gradonačelnika iz jedne stranke, dok je njegova lista u samome vijeću u opoziciji.

Vrijedi spomenuti kako su i zakoni postali vrlo restriktivni i dok se naoko može reći da će gradonačelnik postati još veći gazda nego što je on to danas (jer ima pravo i raspuštanja skupštine/vijeća), istovremeno bez blagoslova te iste skupštine on ne može izglasati niti jednu odluku koja je “skuplja” od milijun kuna. Dok je to svemirski velika cifra za neke općine (ok, računa se i postotak budžeta), u Zagrebu i drugim većim gradovima će to biti veliki problem budući da u Zagrebu ne možete cestu ofarbati bez da to toliko košta. Biti će zanimljivo kako će se formirati odnos skupštine i gradonačelnika, odnosno u kojem će to smjeru degenerirati s vremenom.

Statistike također kažu kako trenutno vladajući imaju polugu i očitu prednost u reizboru na lokalnim neposrednim izborima, pa je to možda razlog zašto se krenulo u razvrgavanje koalicija i novo pozicioniranje na političkoj sceni. HSSovci možda misle da će svojim županom osigurati i njegov reizbor u drugome mandatu.

S pozicije kampanje koja također slijedi, sasvim je sigurno da će ona biti personalizirana jer mediji će se uvijek radije prikloniti konkretnom imenu i prezimenu nego nekoj manje ili više imaginarnoj političkoj organizaciji, tako da će element drame biti krucijalan u slijedećim izborima (a ovdje ponovno postojeća pozicija vlasti donosi neke konkretne prednosti).

Pitanje HSSa i njihove opredjeljenosti na HDZ i desnu stranu političkog spektra i nije neko iznenađenje. Logično je (barem meni) da se HSS oslanja na desnicu iz koje i sami dolaze (ili bi barem to trebali), a iskreno i mentalitet vodstva tih minornih strančica koje trenutno donose neku prevagu je takav da je logično da se grupiraju oko HDZa koji ih potpomaže kako bi pak ostvorio svoje globalne ciljeve koji uopće ne uključuju HSS, HSLS ili HSU.

Tišina kojom HNS i SDP promatra razvoj situacije je zabrinjavajući i pitanje je da li oni razumiju konsekvence pregrupiranja koje se danas događa na političkoj sceni. Da bi etablirali nekog grado-načelničkog kandidata potrebno vam je godinu dana i desničari rade upravo to; pozicioniraju svoje kandidate.

Politička scena kod nas je postala ne samo korumpirana i moralno/etički devalvirana nego pokazuje i elemente daljnje degeneracije dok se biračko tijelo čini totalno umrtvljenim bez neke namjere da pošalje signal za promjenu smjera. Vlast koju imamo (ali i ona koja slijedi) je stoga vjerojatno i vlast koju smo zaslužili.

p.s. stavio sam naslov jer sam krenuo pisati o HSSu pa me prošla inspiracija, no poanta koju sam htio ponuditi je da treba jasno razlikovati riječ seljak koje znači časno i teško zanimanje, od riječi seljak što je moralna osobina

Misao dana:
There is no pain, you are receding.
A distant ships smoke on the horizon.
You are only coming through in waves.
Your lips move but I cant hear what youre sayin.
When I was a child I had a fever.
My hands felt just like two balloons.
Now I got that feeling once again.
I cant explain, you would not understand.
This is not how I am.
I have become comfortably numb.

Luda noć je prošla i sjećanje na uzbuđenje kampanje rapidno blijedi i realnost rezultata je tu.

Kao prvo treba čestitati GONGu, nakon svih izlaznih anketa ispada kako je njihovo predviđanje rezultata bilo uvjerljivo najtočnije (barem za prve dvije stranke).

HSU je vidim odmah kao problem izvukao Stranku umirovljenika koju ne nepoznati netko u miru osnovao, još je tiše stavio na listu i pokupio taman onoliko glasova da HSU ne prođe u sabor. Ne pada im (zasada) na pamet da su možda svojim vlastitim stavovima i prodavanjem svoje priče umirovljenicima kao uspjeh u stvari sami sebe potkopali. Jedini HSUovac u saboru je Silvano Hrelja koji za početak uopće nije umirovljenik i on se (ako me sjećanje ne vara) u stvari neki sindikalac. Da li je to kraj HSUa ostaje tek za vidjeti, no kredibilitet i relevantnost im je na nuli. Da li je Silvano na prodaju?

HSP je desetkovan i to doslovce. Svojevremeno sam negdje napisao kako je HSP prošao svoj zenit i sada ide samo vožnja nizbrdo, no da će vožnja biti tako brza i toliko strma nisam imao pojma. Donekle je ironično da će upravo Đapić krasiti saborske klupe u slijedeće četiri godine, navodno su pobijedili u Osijeku no i tamo ne vidim neke perspektive za formiranje vlasti jer koliko razumijem četiri aktera imaju podjednake postotke; HDZ, HSP, HDSSB i SDP. Objektivno, nitko od ovih ne želi koalirati s nikime. Dakle ili ćemo skidati kriterije (i u Đapićevom slučaju ionako nepostojeći obraz prodati ponovno za tračak vlasti) ili ćemo tamo ponovno na izbore.

HSS/HSLS je neprincipijelna koalicija, stranka loših trgovaca koji misle da će svoje mjesto pod suncem osiguravati prodajom na izborima. sjećam se dana kada je HSS bio jedan od jačih aktera naše političke scene, a HSLS jedna solidna intelektualna i građanska opcija. Da li ih je vlast pokvarila, ili su jednostavno negativnom selekcijom došli do ovog stanja krajnje je nejasno. Usput, koliko čujem, i Čehok i Adlešić su poraženi u svojim sredinama što može nagovijestiti kako će izgledati lokalni izbori za koju godinu. Dakle, koju god oni odluku donijeli, osobna egzistencija će biti veliki dio odluke. HSSovci dakle osim što sam ih etiketirao kao bezlične trgovce bez stava su ujedno i članovi (ili pridruženi ili štogod) europske pučke stranke i priča se već kako je Wilfried Martens već zvao kako bi ih stisnuo da se priklone HDZu, a oko HSLSa sam čuo da su se oni u stvari već i dogovorili (ovo je naravno rekla-kazala ali se fino uklapa u priču pa eto).

HNS je meni jedno od većih razočarenja ovih izbora. I dalje tvrdim kako je njihovo inzistiranje na premijerskoj kandidaturi proizvelo kontraefekt kod birača, a sudeći po rezultatima izbora, oni su se doista sveli na granice međimurske i varaždinske županije. Optimizam njihovih čelnika je veći i od mojega.

HDZ je unatoč svemu uspio zadržati broj mandata od prethodnih izbora. Nevjerojatno dobar rezultat. HDZ je izvukao apsolutno svaku kartu koju je imao, pokazao svaki trik iz udžbenika, tjerao od pozitivne do negativne kampanje, preplavio TV oglasima, izmanipulirao koga je uspio i rezultat je tu. Nadam se da će se na njihovoj kampanji naučiti kako treba modificirati izborni zakon za ubuduće.

SDP je osvojio uvjerljivo najbolji rezultat u svojoj povijesti te je došao nadomak pobjedi. Vjerujem da će biti siciranja kampanje do u detalje, kao i što se moglo ili moralo napraviti drugačije, no svejedno, činjenica je kako je SDP sa dvadesetak postotaka podrške prije godinu dana uspio prevaliti 30% i neovisno o tome što je bol gubitaka izbora velik, činjenica je i dalje da se radi o dobrom rezultatu.

Naravno, nitko nije dovoljno jak za samostalno formiranje vlade i sada slijedi priča o prikupljanju potpore i formiranju vlade. Moj stav je naravno da treba pokušati oformiti saborsku većinu unatoč HDZovoj pobjedi. A kako su se izborni rezultati posložili to uopće nije nemoguće. Veliki dio odgovornosti će ovdje pasti na gore navedeni trgovački duet, no sve je danas moguće.

Neovisno o tome tko dobije vladu, slijedeći sabor će biti bitno drugačiji od prethodnog i oporba će imati daleko veće mogućnosti nego ranije. Tkogod formira vladu, oporba će u bilo kojem času igrom o kvorumu moći opstruirati ili nametnuti svoja rješenja i to je dobro.

Vidjeti ćemo kako vjetrovi pušu u slijedećih nekoliko dana.

Jučer je Transparency International Hrvatska objavila rezultate analize transparentnosti financija političkih stranaka (vidi Index). Ukratko, financije stranaka nisu transparentne.

O financiranju političkih stranaka sam već pisao u rujnu prošle godine (vidi: financiranje političkih stranaka, Zakon o financiranju političkih stranaka), u trenutku kada je novi zakon o financiranju političkih stranaka bio u postupku. Jedna od komičnijih stvari u tom prijedlogu je bilo i obrazloženje predlagatelja (vlade) koja je doslovce napisala slijedeće:

Zakon financiranju političkih stranaka ključni je zakon nacionalnog antikorupcijskog programa

Značenje ovih riječi totalno se poklapa i sa zaključkom Transparency Internationala, koji je zaključio kako građani stranke smatraju visoko korumpiranima, a neobjavljivanje financijskih izvješća pojedinih stranaka (poimence: HDZa i HSUa) nikako ne pomaže. SDP je prva stranka za koju ja znam da je objavila svoje financijsko izvješće na internetu (datum na njihovom siteu je 12. veljače). No međutim, razina podataka koju možete izvući iz tog izvješća je praktički nikakva i nema pametnih zaključaka koje iz tog izvješća možete izvući.

Analizom prethodnih izvješća ne samo SDPa nego i svih parlamentarnih stranaka došao sam do zaključka da se do sada nitko nije pozabavio problemom donacija (što je bolna točka sviju), primjerice u SDPovom izvješću za 2006 godinu piše da je zaprimio donacije u iznosu od 2.117.473kn, od čega treba oduzeti nekih 600.000kn koje su donirali članovi SDPa iz svojih primanja (koliko mi je poznato, svi dužnosnici SDPa imaju obvezu dio svoje plaće uplatiti na račun stranke, čini mi se 10ak postotaka). Ostaje dakle 1.5 milijuna kuna donacija raznih pravnih i fizičkih osoba za koje u stvari ne znamo odakle su došli.

Kako su upravo donacije najkritičniji dio prihoda političkih stranaka, bilo bi super kada bi popis donatora i iznosa bio javan. No taj podatak nisu objavile druge stranke (iako bi bilo lijepo od njih da su to učinile) i unatoč tome što ja od SDPa očekujem dodatni iskorak u svojoj transparentnosti, nije realno da ćemo taj popis uskoro vidjeti, baš kao što i mnogi donatori očekuju da će ostati anonimni iz jednostavnog razloga što u našoj državi kakva je,  zasada takav podatak može biti iskorišten za razno razne pritiske.

Druga stvar za koju mislim da je strašno važna je pitanje donacija koje nisu prošle kroz stranačku blagajnu. Primjerice, ako neka tvrtka donira domjenak za politički skup, tada će (iako to nije nužno legalno, ali recimo da može proći) prikazati taj domjenak kao vlastiti trošak poslovanja (čime dio PDVa ima pravo povratiti), a u slučaju recimo najma prostora, tiskanih materijala ili marketinga dobije 100% povrat PDVa i 100% trošak (u odnosu na 122% troška ako taj isti iznos daju direktno stranci u vidu novčane donacije) – ne postoji dakle niti mehanizam koji bi favorizirao transparentno financiranje stranaka.

Inače, općenito ta izvješća su ako se mene pita vrlo općenita, bazirana su na financijskom izvješću prihoda i rashoda neprofitnih udruga i malo se korisnih podataka iz tog izvješća može pročitati; bilo bi super kada bi stranke morale objaviti i ukupnu bruto bilancu, a isto tako bi bilo dobro vidjeti obvezu iskazivanja fair vrijednosti imovine (primjerice za SDP i HDZ znamo da posjeduju zgrade u centru Zagreba koje obje vrijede zasigurno više od njihove ukupne iskazane imovine).

Puno toga se još treba napraviti da se sa političkih stranaka spere ljaga korupcije, no mislim da bi i stranke tu mogle učiniti i same puno toga, bez čekanja novih i transparentnijih zakonskih rješenja.

Misao dana:
Xerxes: All your Athenian enemies would kneel at your feet if you will but kneel at mine.
Spartan King Leonidas: You are gracious as you are divine. Only a madman would refuse such a gracious offer. However, slaughtering all your Persian warriors this morning has left a nasty cramp in my leg, so kneeling will be hard for me.

Neću danas dugo, no u zadnjih nekoliko dana iskristalizirala se jedna misao, a do nje sam došao prisjećajući se slijedećih ljudi:

Tatjana Holjevac, nezavisni kandidat na lokalnim izborima koja je nakon lokalnih izbora zasjela na manje-više ceremonijalno mjesto predsjednika gradske skupštine. U vrijeme predizborne kampanje istjerala je poneke prilično zanimljive stavove a imala je kredibilitet bitno veći od Mikšića kojem je status do lokalnih izbora već bio narušen.

HSU ili Hrvatska stranka umirovljenika, HSU nije u stvari stranka, oni su interesna skupina koju zanima samo jedna jedina stvar a to je boljitak umirovljenika. Zanimljivo je kako su se organizirali kao stranka i dobili popriličan broj glasova na izborima te uletili u sabor. Osobito mi je zanimljiv Silvano Hrelja, prema saborskim stranicama on ima svega 48 godina, čovjek je inženjer sigurnosti na radu (to vam je onaj zakonski propis kojeg će hitrorez uz malo sreće eliminirati a koji kaže da ako imate više od 50 zaposlenih morate imati jednoga koji se bavi sigurnošću na radu, pa makar se bavili daktilografijom ili prodajom perja). Strašno bi me zanimalo na temelju čega je on umirovljenik, definitivno ne izgleda kao invalid pa sam pomalo zbunjen.

Branimir Glavaš i Ivan Drmić, obojca su ušli u sabor na listi HDZa, odvojili se u HDSSB i osim naravno priče koja okružuje Glavaša u posljednjih nekoliko mjeseci prošli tjedan su se izdvojili sa svojim izjavama o navodnom lažiranju izbora za vrijeme HDZovih stranačkih sabora.

Ono što spaja sve te ljude (iako na jedan vrlo čudan i meni svojstven način) je činjenica da su se izborili na političke funkcije na jedan način (dakle kao vladajući ili kao oporba), a danas funkcioniraju na suprotan način. Ono što im je također svojstveno je da su (u manjoj ili većoj mjeri) zastupali jedne stavove na početku svog mandata ili tijekom predizborne kampanje, da bi pristali na kompromis (dakle priklonili se vladajućima, ili u slučaju HDSSBa prešli u oporbu) te postali kritični prema suprotnoj strani.

Moje pitanje bi glasilo (a recimo da se direktno odnosi na situaciju kojoj je danas Tatjana Holjevac ili Branimir Glavaš) da li je prihvatljivo pristati na poziciju suprotnu od one koju ste u početku zastupali i koja je teoretski i protiv vaših vlastitih načela, a u svrhu ispunjenja barem dijela onoga za što se zalažete? 

Ili konkretnije; da li je u slučaju Tatjane Holjevac prihvatljivo prihvaćanje pozicije vlasti kako bi pokušala ostvariti svoju političku ideju digitalnog grada (unatoč tome što je žestoka i uz to još ceremonijalna manjina unutar većine)? Da li je prihvatljivo (moralno, etički ili kako god hoćete) hipotetsko postupanje Glavaša i Drmića kada su lažirali glasove na HDZovom saboru kako bi odabrali od dva percipirana zla manje (i podpitanje, ako je, da li imaju pravo pokretati to pitanje danas kada su na suprotnoj strani političkog spektra)? Da li je društveno prihvatljivo ponašanje HSUa koji kroz ucjene pregovore s vladom trguje s umirovljeničkim sudbinama s jedne strane i sudbinom nacije s druge strane?

Čije interese svi ti ljudi doista zastupaju?

Misao dana:
[God] puts an apple tree in the middle of [the Garden of Eden] and says, do what you like guys, oh, but don’t eat the apple. Surprise surprise, they eat it and he leaps out from behind a bush shouting “Gotcha.” It wouldn’t have made any difference if they hadn’t eaten it…Because if you’re dealing with somebody who has the sort of mentality which likes leaving hats on the pavement with bricks under them you know perfectly well they won’t give up. They’ll get you in the end.

Znam da sam napisao jučer kako je o političkim strankama, programima, izborima i vladanju (barem zasada) dovoljno napisano, no eto još nekoliko, post scriptum napomena.

Kao prvo, ja nisam političar, ja sam samo građanin i po definiciji bih morao biti zainteresiran za zemlju u kojoj živim i prosperitet koji u njoj želim ostvariti a ne vidim načina da to ja napravim sam bez da i društvo u cijelosti prosperira (postoje načini i za to ali nisu nužno legalni, a sasvim sigurno nisu moralno ili etički opravdani). No ispravno je pitanje što u stvari motivira političara da se bavi politikom? Imam nekoliko odgovora;

• Pretražujući malo po internetu za ovaj tekst, pronašao sam citat Bon Jovija koji ukratko kaže kako ga je u politiku privukla mogućnost da obznani svoj stav i objasni ljudima u što on u stvari vjeruje. To je ono što su moji komentatori naveli kao idealizam i mislim da je idealizam sasvim legitimna motivacija za ulazak i život u politici. To je vjerojatno vjera u opće dobro, mišljenje da se zajedničkim snagama može učiniti više i vjera da je dobrobit zajednice barem ponekad ispred dobrobiti pojedinca. (činjenica je da je isti Bon Jovi u rečenici kasnije napisao kako je zaključio da će u politici biti i 50% ljudi koji će te zamrziti i prije nego što uopće iziđeš van)
• Druga potencijalna motivacija je čisti profesionalizam, mi imamo vrlo malo profesionalnih političara, iako nominalno gledano ako gledate sabor i ekipu koja hladnokrvno diže ručice na razno razne prijedloge ili kroz namještena pitanja pozicionira ove ili one da daju željeni odgovor ili imate ministre koji hladnokrvno i bez razmišljanja odrađuju dane im zadatke. Činjenica je da izgleda kao da su skupa s partijskom knjižicom dobili i besplatnu lobotomiju, no uz malo zdravoga razuma, ubrzanog tečaja morala i etike dalo bi se tu nešto napraviti.
• Treći i bojim se vrlo često vrlo važni motiv je cijeli niz prednosti koje dobijate sa svojom političkom pozicijom. Počevši od besplatnih večera i ručkova, besplatnih kazališnih predstava, otvaranja izložbi, pa preko zapošljavanja rodbine preko telefona, do od lobista plaćenih odmora (sjetimo se samo Šukija i incidenta s gliserom), pa do direktnog guranja ručice u pekmez ovisno o poziciji na kojoj se nalazite i povlaštene mirovine ako preživite dvije godine i jedan dan na odgovarajućoj politici. Ljudi slaboga karaktera, ljudi koji žive na sitnim prevarama i općenito ljudi na koje se možete okliznuti su ljudi koji zgrabe političku poziciju i onda je pretvore u generatore vlastitog bogatstva, ovisno o poziciji i konkretnim interesima to može biti uživanje sitnih povlastica ili već vrlo konkretni kriminal.

Kakvo je moralno tkivo hrvatskih političara? Hmm, dakle moj je sud da mi na vlasti imamo vrlo konkretnih kriminalaca, a očigledno imamo i dizača ručica kao u priči. Priča mi jedan visoko pozicionirani lik koji je u svojoj osnovi siva eminencija (dakle jedan od onih likova koje vidiš uvijek u kadru ali ih nikada ne predstavljaju: posvetite ubuduće malo pažnje promatranju tih likova) kako se saborske fotelje dijele po zaslugama, dakle netko je nekome nešto osigurao i onda je dobio poziciju u saboru, prođe mandat, čovjek dobije svoju mirovinu i objektivno je zbrinut doživotno i onda netko drugi dođe na red… Postoje i tvrtke u koje se bave zbrinjavanjem političara, ameri imaju Halliburton, a ako pogledate nadzorne odbore i uprave naših tvrtki onda možete indetificirati neke domaće.

Jučer sam naletio na zanimljivi blog koji se zove Digresije (pozivam vas sve da posjetite ovaj novonastali blog jer ima rijetko dobar i u cijelosti tipografski dizajn), skužio sam ga jer je napravio trackback na moj prethodni tekst (živio ping i trackback), a novopečeni bloger se potrudio sumirati neke od razloga zašto mnoge od ideja koje sam iznio ne bi mogle zaživjeti u praksi. Ako ste pročitali gore linkani tekst onda pročitajte i ovih nekoliko odgovora:

1. Samo loši manageri nemaju smisla za komunikaciju. Manager koji je u stanju podijeliti svoju viziju samo s vlasnikom je loš manager. Manager mora biti u stanju svoju ideju podijeliti sa svima onima koji moraju njegovu viziju provesti u djelo. Manager je u stvari trgovac, jer trguje idejama i mora te uvjeriti kako je upravo njegova ideja najbolja stvar koja ti se dogodila u životu. Mislim da je dobar manager u stvari bolje kvalificiran za politički posao od političara, jer ako manager loše proda svoju ideju ima vrlo mjerljive konsekvence (gubitak tržišta, manji profit i ružni razgovor s vlasnikom u kojem za razliku od politike nema previše sentimenta, zaboravljanja ili opraštanja).
2. Mislim da bi birači skužili političku opciju koja bi im obećala krv, znoj i suze, jer svi mi duboko u sebi shvaćamo da je to nužno i da smo taj dio u kreiranju države i prosperitetne ekonomije u cijelosti propustili. Naravno da nije moguće biti popularan kod svih struktura, no uz suvisli program i kvalitetne odgovore na teška pitanja mislim da je to realno.
3. Ne bih rekao da je mračni osobiti liberal; više bih se pozicionirao kao ljevičar, no obzirom na posao koji se bavim očigledno sam paralelno i klasni neprijatelj ljevice i samim time konfliktna osoba :). Ono što samo želim ukazati su strukturni problemi koji vladaju u našoj zemlji i može biti da se moji stavovi u tom kontekstu smatraju liberalnima, no to je samo prihvaćanje tržišnih mehanizama i deregulacije koji su vani totalno normalni. Za razliku od slobodnog tržišta kojeg snažno zagovaram, imam ja i stavove o poljima u kojima država mora voditi strogu kontrolu i politiku, poput npr. školstva i zdravstva, poljoprivrede…
4. New entry u politici je doista teško za postići jer je postojeća struktura toliko ukorijenjena i sustav je toliko zatvoren za pridošlice da je to vrlo težak zadatak – no da li je to samo po sebi dovoljan razlog za odustajanje (vratimo se na prethodni tekst)? Imali smo dosta iznenađenja na izborima, poput npr. stranke umirovljenika, da li se itko sjeća njihove kampanje ili je to ekipa koja se samo provukla slučajno? Imamo doista i Mikšića (o kojem imam iznimno loše mišljenje), koji da je bio samo malo mudriji mogao ući u drugi krug predsjedničkih izbora i potencijalno promijeniti tijek (recimo da nije na vrlo primitivan način ispričao onu priču o Mesićevoj vili u francuskoj, ili da mu nije izletilo onih 20% gospodarskog rasta ili da je bio malo pristojniji prema svojoj bivšoj supruzi…).
5. Ne bih ja rekao kako su trenutni političari na vlasti tamo samo zbog osobne koristi. Mjerljiva i glasna količina političara doista je tamo s tim motivima, no mi imamo i brdo nesposobnih političara, još veće brdo glupih političara koji su se tamo našli čisto inercijom drugih, pa imamo nekolicinu pametnih koji ne znaju oblikovati svoje stavove ili su pak prepristojni da ih nametnu… I na kraju, mi smo prebogati političarima koji objektivno ne znaju ništa drugoga i koji su bez politike doslovce nula; nekolicina su ispala iz političke igre i osim povremenih neuspjelih pokušaja da se vrate natrag kao da su i nestali s lica zemlje.

Misao dana:
You have to remember one thing about the will of the people: it wasn’t that long ago that we were swept away by the Macarena.