Categories
Politika

Čekajući supermana

Često se sjetim jedne stare kineske kletve koja glasi „Dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima“. Opaka kletva, osobito zato jer su zanimljiva vremena zanimljiva onima koji o njima čitaju, dok mi koji u njima živimo, ako nas i pitate kako ćemo ih opisati teško da će se riječ „zanimljiva“ pojaviti u opisu. U ovom našem zanimljivom vremenu u ovome trenutku problemi koje imamo nagomilavaju se poput dugačke kompozicije u kojoj je lokomotiva već udarila u prepreku a vagoni iskaču iz tračnica uz ogromnu buku i štetu. Ono što nam treba je superman da nas spasi i riješi problem, no njega nema i između nas i totalne propasti stoje samo naše političke elite.

HDZ je u zanimljivoj poziciji, po svoj prilici nema nimalo ozbiljnu šansu da produži svoj ostanak na vlasti i unutarnje borbe polako izlaze na vidjelo, a čini se da postoje i pojedini pokajnici koji su o tome počeli govoriti. Naravno, dežurni ili barem očekivani Pedro se u našem slučaju zove Ivo, no ako malo bolje pratite i dublje razmislite o konsekvencama onoga što se bivšem cariniku (koji je usput rečeno doživio svoj puni biblijski potencijal) stavlja na teret onda nije uopće bitno da li je ili nije Ivo bio na kraju lanca, nego u tome što je postoji cijela organizacija koja se bavila time i ona se, na opću nelagodu, naziva HDZ. Pitanje je trenutka kada će netko uzviknuti da je car gol. Naravno, ima tu i komičnih trenutaka u kojima se uskoro bivši ministar financija pojavljuje na aerodromu u istom trenutku kada i prethodni premijer što i ne bi bilo problematično da ih nije dočekala skupina novinara. Ispalo je na kraju kako je Ivan čekao sina a ne Ivu, no opet, kako možemo očekivati od oca koji ne uspije prepoznati i pronaći vlastitog sina na aerodromu da prepozna gdje su milijarde koje nedostaje? Sjeme razdora je u HDZu ne samo posijano nego je doživjelo i svoje prve klice.

HSS je posebna priča, ako ste promatrali posljednji rebalans proračuna, on je većinskim dijelom otišao seljacima i Frišćić kakav god da je cijedi Jadranku do zadnje kapljice. Naravno, ovi malo mudriji likovi iz HSSa su shvatili kako u nekoj budućoj vlasti za njih neće biti mjesta te pokušavaju sada kreirati rezervne pozicije ili se barem iz zdušnih HDZovaca pretvoriti u neutralnu opoziciju – što je trik koji će im teško uspjeti.

Tu su naravno i manjine, one su već tradicionalno politički neutralne ali će zato veselo dići ručice za bitne vladine dokumente samo ako im se napravi nekoliko sitnih ustupaka koji su samo njima bitni no potencijalno jako vrijedni. Nemam ništa protiv manjina (dapače), no legitimitet osobe koja je u Sabor ušla sa 170+ glasova ne bi mu smio dozvoliti glasanje o povjerenju vladi, ustavu ili državnom proračunu (taj dio europske stečevine nekako nismo još dotakli, no doći će vrijeme i za to).

Sa opozicijske strane situacija je krajnje napeta. SDP od kojih imamo ogromna očekivanja (a koja smo imali i na prethodnim izborima, ali i na onima prije njih) u očajničkom pokušaju da osvoji vlast gradi mnogobrojnu koaliciju sa svime i svakime. Podršku traži od sindikata i umirovljenika, kod kojih pak Silvano Hrelja mora nekako uvjeriti umirovljenike da je 100.000 glasova s prethodnih izbora potrebno ponovno dati novoj koaliciji, a ne onim umirovljenicima koji su i dalje skloni HDZu. IDSovci se utvrđuju u Istri i žele nastaviti legitimitet svoje dvadesetogodišnje hegemonije, dok HNSovci licitiraju samostalnim izlaskom na izbore a koaliciju uvjetujući koeficijente na izbornim listama kojima bi se postidjeli i najveći mešetari iz onog drugog HNSa. Nekako si mislim da je gore spomenutim seljacima jasno da u koaliciji sindikata i umirovljenika samo seljaci mogu naribati te da HSS čeka sudbina HSPa.

Situacija je, što bi rekli partijski kadrovi, složena i doista bilo bi super da imamo supermana koji bi nas izbavio iz ove situacije, no to nije realno i ono što nama, promatračima sa strane jedino preostaje je da kinesku kletvu proživimo do maksimuma. Možda nam neće biti dobro, sigurno nam neće biti ugodno ali će zato biti zanimljivo.

p.s. ovo je moja petnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://vlada.hr Web stranice Hrvatske vlade su vjerojatno najbolje stranice jednog tijela državne uprave. No, ako malo zagrebete po toj sjajnoj površini, moći ćete uočiti kako ama baš svaki tekst na stranici počinje riječju „Predsjednica“, a prijevodi novosti na engleskom jeziku ponekad sadrže zanimljive diskrepancije od originalne hrvatske verzije.

Categories
Ekonomija

MMF

U posljednje vrijeme se počelo puno razgovarati o MMF-u i dok je trenutno raspoloženje (barem ono koje se javno iskazuje) protiv MMFa, nekako si razmišljam kako su to više ili manje probni baloni koji testiraju javno mijenje i pripremaju javnost za dan kada ćese pokazati kako je MMF nužan za prevladavanje situacije u kojoj se nalazimo.

Neovisno o tome što se MMF smatra neoliberalnom institucijom koja nameće nacionalnim ekonomijama tu doktrinu (što ne mora uvijek biti dobro), ja si nekako mislim da bi nam MMF dobro došao iz puno razloga, a neke od njih imam namjeru nabrojati ovdje.

  • prvenstvena uloga MMF-a i njihovih aranžmana je u biti jamstvo kako država neće otići u “default” prilikom izvršavanja svojih obveza. Podsjetio bih da je nedavno Slovenija napravilo jedno veće zaduženje u rangu veličine oko 3% godišnje kamate, dok se Hrvatska u ovome času redovito zadužuje za kamate koje variraju od 6.5% na više. Smatram da je to vrlo velika razlika u kamatama i kamata u biti odražava dva parametra, a to su cijena novca i rizik povrata. Cijena novca je zbog svjetske krize u ovome času vrlo niska i taj parametar ne igra previše (kamatne stope se skoro na povijesno niskim razinama), no ova razlika do tih 7% koliko plaćamo označava rizik države koji je očito visok. Ulaskom MMFa u Hrvatsku digli bi kredibilitet prema međunarodnim financijskim institucijama i smanjili kamatni teret na proračun.
  • kada smo već kod kamata, vrijedi spomenuti da se ove godine hrvatska država morala zadužiti za više od trideset milijardi kuna i ta razlika kamatne stope kada se pomnoži sa zaduženjem uopće nije minimalna. Svaki postotak veće kamatne stope generira kamatu od skoro milijardu kuna godišnje a milijarda kuna je novac kojeg je teško ignorirati, osobito na duži rok koliko će trajati otplata tih zajmova. Da i ne spominjem kako će u budućnosti sve manje i manje prostora u proračunu ostati za ostale aktivnosti države (što se jasno vidi na vizualizaciji državnog proračuna, sva polja obojana crvenim nijansama su otplate zajmova i te crvene površine će biti sve veće a prostor za ostalo sve manji).
  • ulaskom MMFa u Hrvatsku dobili bi infuziju stranog novca. Hrvatska država se u ovome času maksimalno zadužuje na lokalnom financijskom tržištu. Razloga za to vjerojatno ima više no nijedan nije u biti racionalan. Kreditiranjem države iz interne novčane mase imobilizira se novac koji bi inače bio upotrijebljen za investicije ili potrošnju druge vrste, no puno bitnije zajmovima na domaćem tržištu država mora plaćati premiju na trošak kapitala (jer ga dobije skuplje nego vani) ali istovremeno budući da pokupi sav ili veliku količinu gotova novca s tržišta automatski diže kamatne stope gospodarstvu i ostalim subjektima koji su zainteresirani za kreditno financiranje svojih aktivnosti. Ukratko, odlukom da se financira u Hrvatskoj, država sama diže kamatne stope svojim građanima i gospodarstvu i čini ga nekonkurentnijim. Koji je smisao da Vas banka financira sa 5% kamatom ako gladnoj državi taj isti novac plasira sa 7+%?.
  • financiranjem deficita izvana, ne samo da bi smanjili trošak kapitala nego bi slobodni novac u zemlji bio neutrošen i neplasiran što bi sasvim sigurno barem u nekoj mjeri dovelo do potrebe banka za snižavanjem kamatnih stopa prema gospodarstvu te aktivnijem traženju investicijskih prilika. Ovako, banke nemaju ama baš nikakvu potrebu da plasiraju novac privatnim osobama jer sve što trebaju učiniti je pričekati Šukera da navrati i skine gaće.
  • MMF svoje zajmove uvjetuje različitim vrstama ograničenja koja se u bit svode na ograničeni deficit države, ukidanje subvencija i smanjenje javne potrošnje u svim oblicima. Činjenica je da naša država nije u stanju sama odraditi te zadatke te da je nabujala državna uprava postala pijavica javnog novca. Mislim da treba imati na pameti da osim trideset milijardi kuna koliko nas koštaju plaće javnih djelatnika na tu brojku treba dodati i troškove hladnog pogona (dakle onih troškova koji su nužni da bi radno mjesto postojalo, a ti troškovi poput grijanja, hlađenja, tonera, računala, radnih stolova i koječega drugoga na osnovnu bruto plaću ovisno o (ne)efikasnosti sustava mogu biti 50 i više postotaka. Tako da trošak javne uprave nije samo ovih 30ak milijardi nego je on vjerojatno daleko bliže 45, ako ne i više od 50 milijardi kuna.
  • Naravno, tu se sada treba sjetiti i naših vrlih sindikalista koji uporno govore o tome kako naša javna potrošnja na javne službenike nije bitno drugačija od sličnog troška u Europi. Malo sam se pozabavio tim problemom i moram priznati kako su sindikalisti u pravu i doista naša potrošnja na državne službenike nije osobito veća od bilo koje druge zemlje s kojim bi se htjeli ili mogli usporediti. Nažalost, to je samo polovica istine jer ono što sindikalisti nisu rekli, ali što jasno slijedi iz tih istih brojeva je da je struktura naše državne uprave bitno drugačija od strukture uprava u drugim zemljama tako da ono što nas koči nije nužno sam iznos koliko je to loš balans strukture te potrošnje. Objektivno, dolaskom MMFa mnogim državnim službenicima na nepostojećim ili izmišljenim radnim mjestima trebati će se zahvaliti.

I posljednje:

  • moje je mišljenje da je temeljni razlog zašto se HDZ toliko boji MMFa u biti transparentnost javne potrošnje, te da se kroz različite transfere dramatično utječe na redistribuciju dobara unutar države i u biti to je temeljni razlog bijega od MMFa jer bi se njihovim ulaskom to ne samo razotkrilo nego vjerojatno dobrim dijelom i zaustavilo. Tako nešto u godini koja prethodi izborima jednostavno ne bi bila dobra za izborne šanse trenutno vladajućih te će se oni svom silom boriti protiv MMFa, a da bi nakon izbora MMF preostao kao jedini izbor što će pak na duži rok ograničiti razvojne šanse ove naše male zemlje.

Ako smo nesposobni sami uhvatiti se ukoštac sa problemima koje imamo MMF ili slične institucije su nam potencijalno jedini izlaz jer oni ne nude samo ekonomsku pomoć nego i politički ispušni ventil. Mislim također da je svima u biti jasno kako je postojeće stanje dugoročno neodrživo i da nam mora postati gorje da bi nam u konačnici bilo bolje, no naša vlast, mediokritetska kakva već je, nije u stanju donijeti odgovornu odluku (meni je u biti svejedno da li “bolne rezove” donosimo sami ili pod diktatom).

Nužnost onoga što dolazi je sve više i više jasna, i mislim da je kritično da svi zainteresirani i svi “decision makeri” dođu do zaključka kako će novca, kreditora i zajmova uvijek biti. No ono što ćemo teško ako uopće nadoknaditi je vrijeme koje nemilosrdno istječe.

Jednoga dana, a taj dan nije daleko, uvidjeti ćemo cijenu održavanja ovog sustava na životu i ta cijena se nikome od nas neće svidjeti.

Misao dana:
Time is more valuable than money. You can get more money, but you cannot get more time.

Categories
Politika

Hrvatska seljačka stranka

Pojma nemam da li vam je promaklo ili ne, no nakon prilično glasne promjene župana u Varaždinskoj županiji pala je prekjučer odluka da se ista situacija ponovi i u Zagrebačkoj županiji. Akter priče je ovdje HSS, a za očekivati je da bi se slični recept mogao dogoditi i Zagorsko Krapinskoj ali i Sisačko Moslavačkoj županiji.

Htio to HSS ili ne, u ovome času odrađuju prljavi posao za HDZ te bez izbora mijenjaju volju birača. Malo sam prosurfao uokolo i ovo ponašanje se u svijetu smatra političkom korupcijom. Promjena odnosa snaga se može desiti na više načina, no tipičan način su ili prebjezi iz jedne strane na drugu (primjer HNSovih vijećnika u Varaždinu), kupovina, financiranje ili na drugi način pogodovanje pojedinim vijećnicima kako bi se osigurao njihov glas (primjerice HDZ / HSU dogovor u Karlovcu), te naravno razvrgavanjem koalicije i formiranje alternativne većine.

Obzirom da su na razini lokalne vlasti izbori udaljeni svega deset mjeseci, postavlja se pitanje smisla takve grube promjene neposredno prije nego što glasači imaju priliku ocijeniti taj potez i to u razdoblju dok će političko sjećanje ipak ukazivati na taj vid ponašanja, no jednako tako, nema se smisla zavaravati i ne spomenuti kako pozicija vlasti privlači daleko više medijske pozornosti i mogućnosti nametanja svoje priče od opozicijske situacije.

S pozicije morala i etike (koji su kod nas ionako deficitarni pojmovi), naravno da to nije dobro, no za isprane umove naših glasača to ionako nikada nije bila kočnica i ta vrsta konflikta se donekle i stimulira. Zaključak koji je neminovan slijedi i svjetsku praksu u kojem je desni dio političkog spektra odavno shvatio da se na vlast treba izboriti svim mogućim sredstvima, bila ona sportska ili nesportska, legalna ili ilegalna – jer na kraju dana, u politici nema druge pozicije. Ili si na vlasti ili nisi, a vlast je (navodno) vrhunski afrodizijak.

Lokalni izbori koji nam slijede su velika nepoznanica apsolutno svima; naime po prvi se puta župani, gradonačelnici, načelnici i Milan Bandić biraju direktno i ono što mnogima nije jasno je to da ćete u ruku dobiti dva međusobno različita glasačka listića te kako će se glasači ponašati nije baš totalno jasno nikome. Imamo dva scenarija na izborima s tri moguća ishoda, od toga da glasač odabere istog kandidata i za gradonačelnika i u vijeću, preko toga da odaberete jednog gradonačelnika a sasvim drugu listu. Ono što je sigurno je da gradonačelnik može biti samo jedan i on dolazi iz jedne stranke (ili liste) i promjena vlasti na način kako je to odigrano prije nekoliko dana u Varaždinu ili za koji dan u Zagrebačkoj županiji više neće biti moguća; no ono što će i dalje biti moguće je promjena odnosa snaga u samome vijeću pa se tako može desiti (primjerice) da imate gradonačelnika iz jedne stranke, dok je njegova lista u samome vijeću u opoziciji.

Vrijedi spomenuti kako su i zakoni postali vrlo restriktivni i dok se naoko može reći da će gradonačelnik postati još veći gazda nego što je on to danas (jer ima pravo i raspuštanja skupštine/vijeća), istovremeno bez blagoslova te iste skupštine on ne može izglasati niti jednu odluku koja je “skuplja” od milijun kuna. Dok je to svemirski velika cifra za neke općine (ok, računa se i postotak budžeta), u Zagrebu i drugim većim gradovima će to biti veliki problem budući da u Zagrebu ne možete cestu ofarbati bez da to toliko košta. Biti će zanimljivo kako će se formirati odnos skupštine i gradonačelnika, odnosno u kojem će to smjeru degenerirati s vremenom.

Statistike također kažu kako trenutno vladajući imaju polugu i očitu prednost u reizboru na lokalnim neposrednim izborima, pa je to možda razlog zašto se krenulo u razvrgavanje koalicija i novo pozicioniranje na političkoj sceni. HSSovci možda misle da će svojim županom osigurati i njegov reizbor u drugome mandatu.

S pozicije kampanje koja također slijedi, sasvim je sigurno da će ona biti personalizirana jer mediji će se uvijek radije prikloniti konkretnom imenu i prezimenu nego nekoj manje ili više imaginarnoj političkoj organizaciji, tako da će element drame biti krucijalan u slijedećim izborima (a ovdje ponovno postojeća pozicija vlasti donosi neke konkretne prednosti).

Pitanje HSSa i njihove opredjeljenosti na HDZ i desnu stranu političkog spektra i nije neko iznenađenje. Logično je (barem meni) da se HSS oslanja na desnicu iz koje i sami dolaze (ili bi barem to trebali), a iskreno i mentalitet vodstva tih minornih strančica koje trenutno donose neku prevagu je takav da je logično da se grupiraju oko HDZa koji ih potpomaže kako bi pak ostvorio svoje globalne ciljeve koji uopće ne uključuju HSS, HSLS ili HSU.

Tišina kojom HNS i SDP promatra razvoj situacije je zabrinjavajući i pitanje je da li oni razumiju konsekvence pregrupiranja koje se danas događa na političkoj sceni. Da bi etablirali nekog grado-načelničkog kandidata potrebno vam je godinu dana i desničari rade upravo to; pozicioniraju svoje kandidate.

Politička scena kod nas je postala ne samo korumpirana i moralno/etički devalvirana nego pokazuje i elemente daljnje degeneracije dok se biračko tijelo čini totalno umrtvljenim bez neke namjere da pošalje signal za promjenu smjera. Vlast koju imamo (ali i ona koja slijedi) je stoga vjerojatno i vlast koju smo zaslužili.

p.s. stavio sam naslov jer sam krenuo pisati o HSSu pa me prošla inspiracija, no poanta koju sam htio ponuditi je da treba jasno razlikovati riječ seljak koje znači časno i teško zanimanje, od riječi seljak što je moralna osobina

Misao dana:
There is no pain, you are receding.
A distant ships smoke on the horizon.
You are only coming through in waves.
Your lips move but I cant hear what youre sayin.
When I was a child I had a fever.
My hands felt just like two balloons.
Now I got that feeling once again.
I cant explain, you would not understand.
This is not how I am.
I have become comfortably numb.