Categories
Priroda i društvo

U početku bijaše riječ (Hrvatska 2020)

Počeci su uvijek dobri za postavljanje vizija koje želimo sustići, pa tako i ove godine da pokušam s jednim takvim vizionarskim pogledom u budućnost; i to onom vrstom pogleda kojeg možda imate kada se na vrhu nekog brda zagledate u horizont dok vam oko ne zasuzi, fokus smanji u jednu malenu i daleku točku i dok sve ostalo ne postane pomalo neoštro.

the same horizon

Promatram ekipu na pollitici i očigledno je da frustracija raste, mislim da je razna te frustracija zasada još uvijek preniska za konkretniju akciju, no napetost se sasvim sigurno osjeća u zraku. Mnogi misle da stvari idu u krivom smjeru i poput meteopata nije nam potrebna vremenska prognoza da bi znali da se osjećamo loše. Nešto treba učiniti kako bi se stvar pokrenula s mrtve točke (ili barem zaustavila silazna putanja) pa eto da i ja napišem nekoliko osnovnih ideja koje smatram da je nužno zadovoljiti kako bi se stvorile pretpostavke da ova zemlja postane sretnije mjesto.

  • Vladavina prava: vladavina prava je fraza koju toliko često spominjemo da vjerojatno malo kome ona uopće nešto znači, to je fraza koju koristimo kako bi popunili rečenice, ispunili prostor i izgledali pametno. No, vladavina prava u svojoj srži znači da svi moraju biti jednaki pred zakonom i to je ultimativno pravilo. Problem je u tome što se o provedbi zakona odlučuje pred sudovima koji su nominalno neovisni od izvršne vlasti pa je tako sudstvo jedan od idealnih krivaca za praktički bilo što. No zakonodava i izvršna vlast imaju zadatak da kreiraju efikasan okvir za to pravosuđe i mali koraci bi tu puno toga mogli napraviti. Jednakost pred zakonom se ne manifestira samo kroz ista načela odlučivanja na sudu, nego i kroz redosljed po kojem vaš predmet dolazi na red. Jednakost pred zakonom se postiže i tako da državni tužitelji, inspekcijske službe i svi ostali koji predlažu predmete sudovima funkcioniraju na jednak način prema svima. Dok imate državnog tužitelja koji se prema premijeru ponaša kao prema svom šefu nema neovisnosti u pravosuđu, a sve što nam treba je nekoliko doista “neovisnih” postupaka i pokoji doista važan optuženik da se plima okrene u drugome smjeru. Ako kažemo da je naš pravosudni sustav (a koji je temelj funkcioniranja države) neučinkovit i nepravedan, pa slobodno kažemo i korumpiran – tada vrijedi spomenuti i kako uvijek ima puno sljedbenika a malo vođa. Ono što nama treba u sudstvu i odvjetništvu su ljudi poput Željka Rohatinskoga, istinski neovisni ljudi koji profesionalno obavljaju svoj posao. Nekolicina takvih (a sasvim sigurno ih imamo nekoliko) je više nego dovoljno da se puno učini za vladavinu prava, više nego što će učiniti svi akcijski planovi, sjajni zakoni i parole izrečene na govornicama sabora ili vlade. Štogod mi mislili, bez vladavine prava nema dugoročnog i istinskog prosperiteta.
  • Državna uprava: hrvatska državna uprava je jedan megalomanski i neefikasni aparat koji je tijekom godinama atrofirao do granica neizdržljivosti, a pažljivom rodjačkom i politički podobnom kadrovskom politikom pretvorio se u akumulator destilirane gluposti ove zemlje. To ne znači da su u cijelosti neupotrebljivi, no oni koji nas reguliraju, koji prate ono što radimo i koji su zadužen da interveniraju kada nešto krene po zlu objektivno nisu za taj posao sposobni; pa kao što je dobro njima na njihovim radnim mjestima – tako nema niti stvarne potrebe da se za nas ostale, a koji smo van tog sustava – učini bilo što da bi nam život bio lakši. Problem upravljanja državom neće biti jednostavno riješiti i to je dugoročni proces; no postoje alati koji bi u tome mogli puno pomoći. Neki od tih alata su transparetnost, zavist, znatiželja i čista ljubomora koje se pod određenim uvjetima mogu upregnuti za opće dobro. Nekoliko strateški raspoređenih web i sql servera mogu napraviti čuda po pitanju transparentnosti. Sve što treba je učiniti maksimum podataka javno dostupnima. Ne radi se ovdje o državnim tajnama nego o redosljedu rješavanja predmeta (na sudovima, bolnicama, tijelima državne uprave) – računala imaju tu sjajnu osobinu da možete biti tko god želite ali njima ste samo broj, a brojevi su njima svi identični i predmeti neće preskakati redosljed, niti će se zadržavati u ladicama a da to svi ne znaju (tu ide zavist, znatiželja, ljubomora u akciju). Britanija je tako brdo podataka o funkcioniranju javne uprave javno objavila u nadi da će kreativni ljudi to proučiti i početi donositi zaključke – a iz mudrog zaključka prirodno slijedi i neko rješenje. Javne nabave bi doista morale biti javne i nema boljega da kontroling cijelog procesa odrade one koji su u njemu izgubili jer će biti najmotiviraniji pronaći propust. Potrošnja državnih dužnosnika, njihovi kalendari i tko se kada s kime sastaje bi morali biti javni podaci (do određene razine, naravno), u okolini u kojoj sudski procesi ili prijave ne znače ništa (dapače, šljiviš državnog dužnosnika bez sukoba interesa) – stup strama je dobrodošao mehanizam kontrole vlasti. Treba poraditi i na slici državne uprave prema društvu koje ta uprava opslužuje – pristojniji ljudi na šalterima, osvjetljenije prostorije, postupci koji manje podsjećaju na Kafku. Treba otvoriti kanale komunikacije; telefonom, emailom ili pismom (a sve skupa lijepo evidentirano i posloženo pa da se ne može reći da netko nešto nije primio). Treba smanjiti broj formulara i stimulirati da se maksimum mogući odrađuje putem interneta. Ako želiš predati obrazac na papiru i to je OK, ali treba platiti i 20kn biljega za tu privlegiju. Informatizacija i integracija apslutno svega sa svime mora biti totalni prioritet – trošak informatizacije je smiješno maleni u odnosu na troškove koji nastaju neefikasnošću državne uprave.
  • Obrazovanje: Ako me pitate jedan jedini sektor u koji treba ulagati a kako bi se država pomakla s mjesta tada je to obrazovanje. Ulagati u obrazovanje je nešto totalno drugačije od ulaganja u školske ili fakultetske zgrade ili kampuse. Ulaganje u obrazovanje je ulaganje u stručnu literaturu, usavršavanje učitelja, nastavnika ili profesora. Ulaganje u obrazovanje su stipendije za istaknute učenike, ulaganje u obrazovanje je ulaganje u nastavna sredstva. Ulaganje u zgrade je ulaganje u građevinski sektor. Svake godine iz škola kod nas izlazi 40ak tisuća novih ljudi koji završavaju na tržištu rada. Škole i fakulteti moraju biti premreženi s državnom upravom i gospodarstvom i to na način da upravo oni određuju profile ljudi i set vještina i znanja koji su tim organizacijama potrebne kako bi svoj posao odradile na najbolji mogući način. Deficitarna zanimanja se mogu stipendirati, smjerove koji kreiraju prekomjerne brojeve učenika/studenata treba hladnokrvno smanjivati i po potrebi zatvarati. Ako uložimo danas, prve rezultate ćemo dobiti za 4-5 godina, a to je jako, jako brzo. Hrvatska nikada neće biti jeftina zemlja, mi nismo kina niti ćemo to ikada postati. Smješteni smo usred europe i troškovi života i očekivanja ljudi su u direktnoj ovisnosti o našoj okolini i to se neće izmjeniti. Mi nemamo niti prirodne resurse koje bi mogli prodavati ispod cijene kako bi krpali domaću ekonomiju i jedini dugoročni resurs koji imamo su ljudi. U ljude moramo ulagati, i obrazovanje mora odgovarati potrebama vremena.
  • Zdravstvo: ne znam da li ste pratili, no hrvatska je na samome dnu (ili vrhu, ovisi kako gledate na taj problem) po broju bolovanja, hrvati ispadaju jedni o bolesnijih naroda u europi. Kažu kako je jedan od pokazatelja “zdravlja” neke tvrtke i broj tj. udio bolovanja u ukupnoj satnici – mi smo ovdje rekorderi. Fiktivna bolovanja opterećuju zdrastvene djelatnike nepotrebnim poslom ali i smanjuju učinkovitost dijelova države (uprave ili gospodarstva) odakle ti fiktivni bolesnici dolaze. Zdravstvo već godinama (ako ne i oduvijek) radi ogromne propuste na način da uspješne liječnike pretvara u neuspješne ravnatelje bolnica što kreira dvostruki gubitak; management u zdravstvu mora biti profesionalan i ako je to cijeli svijet shvatio onda moramo i mi. Što prije – to bolje za nas, ima i ona neka zdrastvena poslovica na tu temu “bolje spriječiti nego liječiti” – kod nas je možda kasno za sprečavanje, ali definitivno može biti bitno gorje.
  • Gospodarstvo: štogod vam rekli, država je ta koja mora kreirati okvir za uspješno gospodarstvo i država tu može učiniti čuda samo kada bi postojalo vizije i hrabrosti. Primjerice, ako samo gledate na najkrupnijoj razini – dakle onoj državnih prihoda. Porezi koji pune proračun se svode na porez na dodanu vrijednost, porez na dohodak (ili porez na rad) i porez na dobit (porez na profit poduzetnika). Ako pogledate omjere, vidjeti ćete da na PDV otpada uvjerljivo najveći postotak prihoda, potom na dohodak i na kraju porez na dobit. Kada određujete cijenu svog proizvoda u njemu sudjeluju troškovi materijala i sirovina koje koristite, troškovi rada i trošak kapitala koji je nužan da bi nešto proizveli (ovo je podjednostavljeno ali je u osnovi tako). Hrvatska nije zemlja koja proizvodi sirovinu pa ta sirovina nije jeftina (zato jer je iz uvoza, a i ako nije, nema razloga da je prodajemo ispod tržišne cijene), zahvaljujući zemljopisnoj poziciji dostupnost kapitala nam je poprilično dobra (unatoč krizi) i u stvari jedino što nas muči je struktura i cijena rada. Malim pomacima u cijeni rada na što država može utjecati redistribucijom poreznog tereta možemo smanjiti trošak proizvodnje proizvoda i učiniti proizvod konkurentnijim. Nije rješenje smanjivati PDV (iako se čini da su to svi napustili kao ideju, ali čisto da budemo jasni) nego smanjivati trošak rada ili preciznije opterećenje na rad, jer time činimo domaću proizvodnju konkurentnijom dok bi smanjenjem PDVa svima učinili istu uslugu, a ipak moramo braniti nacionalne boje. Hrvatska nije zemlja koja može biti isključena iz tokova roba i usluga, udio uvoza u ekonomiji nam je ogroman, udio izvoza malen; no ono o čemu malo tko razmišlja je da je kuna utrošena na domaći proizvod jedna kuna manje uvoza i ujedno jedna kuna manje u negativnoj robnoj razmjeni. Za proizvode koje smo u stanju proizvesti treba identificirati i ukloniti razloge zbog kojih su skuplji nego inozemni. O pitanjima troška i učinkovitosti proizvodnje (ali i bilo kojega drugog dijela društva) možemo i moramo učiti od najboljih. Znanje, koliko god skupo bilo je i dalje jeftino u odnosu na gubitke koje svekodnevno kreiramo. Ovi krajevi su kroz stoljeća iznjedrili puno sjajnih ljudi koji su svojim znanjem i naporom doslovce promijenili svijet – nema nijednog razloga da to ne napravimo opet.
  • Energetika: o energiji se puno raspravlja, naftna kriza koja je stvarana godina i koja je netragom nestala skoro pa preko noći pokrenula je mnoge na razmišljanje. Trenutnu situaciju ne treba precijeniti niti se nadati da će dugo trajati, troškovi energije su na nezaustavljivom putu prema gore i prema energiji se treba postaviti danas kako bi osigurali energetski mirnu budućnost (što neće biti jednostavno jer smo energetski siromašna zemlja). Priča o ukrajini i plinu nije od jučer i na školi od prije nekoliko godina nismo ništa naučili niti se za to pripremili. Energetska učinkovitost i tzv. zelena ekonomija je nova sintagma za budućnost. Jedan kilovat kojeg smo uštedjeli je jedan kilovat kojeg nismo morali proizvesti je jedan kilovat energije kojeg možemo upotrijebiti u budućnosti. Malene zemlje poput primjerice Danske (s kojom se u mnogočemu možemo uspoređivati) dobar dio svoje ekonomije bazira upravo na zelenom pristupu svojoj ekonomiji i to je možda prostor u kojem se možemo pronaći i pokrenuti gospodarstvo (da, Amerika danas puno govori o tome, no to ne znači da je ovo manje primjenjivo ili manje važno za nas). Hrvatska nikada neće biti energetski neovisna zemlja, no to ne znači da već danas ne moramo učiniti sve da kada energetska kriza krene punom svojom snagom budemo spremni ili barem najmanje izloženi.

Ono što nama u stvari najviše treba, a što smo negdje putem izgubili, je ljestvica vrijednosti – sposobnost da razlikujemo dobro od lošega i mudrost da znamo donijeti ispravnu dugoročnu odluku, a ne onu koja vrijedi od danas do sutra, a sve kako bi već jednom počeli djelovati na uzroke umjesto da kontinuirano lijepimo flastere po posljedicama.

Misao dana:
No one ever attains very eminent success by simply doing what is required of him; it is the amount and excellence of what is over and above the required that determines the greatness of ultimate distinction.

Categories
Ekonomija

O gospodarskoj krizi

Nekada davno, ne znam da li to vrijedi i sada, kod autobusog kolodvora na onom parkingu preko ceste bili su parkirani kamioni s drvima, gdje bi otišli kupiti drva, no na istome mjestu su se sakupljali najamni radnici. Ekipa koju bi došli pokupiti ujutro da ih platite da odrade neki posao tokom dana (prekopaju vrt, izbace smeće, prenesu namještaj…). Nešto slično tome je u gornjem spotu kojeg sam vidio davno, davno ranije, no tek ovih dana dobija sasvim novi smisao.

Anyway, gledam jučer izvještaj iz Vlade i nije mi nešto jasno. Ako pogledate apsolutno svaku zemlju na ovoj planeti – one u trenucima ove krize nude različita rješenja kako bi napali financijsku pošast. Mjere se naravno razlikuju, no rangiraju od smanjenja PDVa (ograničena mjera u britaniji, smanjeni PDV na rok od 13 mjeseci), preko direktnih subvencija privredi (200mlrd eur iz europske unije) – dok istovremeno naša vlada uporno ganja nulti deficit i smanjenje potrošnje. Da li jedino ja imam osjećaj da naša država radi suprotno od svih ostalih? Zašto?

Meni je jasna priča o tome kako slijedeće godine moramo platiti 5mlrd eur dospjelih obveza (koje nitko baš neće biti pretjerano voljan reporogramirati), kako nam izvoznici pate jer im se otkazuju narudžbe, kako će vjerojatno i turistička sezona stradati i kako je deficit platne bilance koji je koliko-toliko držan u balansu sada pod velikim pitanjem (nekako si razmišljam da je platna bilanca u stvari jedan ogromni ekvivalent novčanog toka, i sve je ok dok cash dolazi, no što kada ga više ne bude?). No svejedno, što se može učiniti?

Kaže Ivo kako nije potencijalno pitanje visine plaća, nego je pitanje očuvanja radnih mjesta. Nisam vidio naslovnicu večernjeg (ova ovdje je očito photoshopirana):

No ispada kako u državnoj upravi nema viškova i državni službenici se ne moraju ničega bojati (osim naravno toga hoće li dobiti svojih 6% ili neće). Inače, ako govorimo o tih 6%, oni su bili definirani kolektivnim ugovorom, pa je bilo ugovoreno da ako inflacija naraste preko 6% ili ako rast BDPa bude veći od 6% (ili tako nekako) onda se okida to povećanje. Sada se desilo da nam je BDP pao na impresivnih, ali za HDZ tako tipičnih 2%, inflacija je narasla (ali je i pala jer se indexi ravnaju na posljednjih 12 mjeseci a kriza je krenula negdje u 10-11 mjesecu prošle godine) i naravno, sada je kriza pa ne može.

300.000 državnih službenika predstavlja oko 20% ukupne radne snage u Hrvatskoj, dakle 1 od 5 zaposlenih živi na državnom proračunu. Ako ekonomija doista izgubi 150.000 radnih mjesta (možda ne svih 150.000 ali…) kako država ima namjeru namaknuti plaće za onih 300.000?

Ono što će se možda dogoditi je svojevrsno čistilište, može biti da nam doista slijede vrlo ružni mjeseci s desecima tisuća otpuštenih, kao možda i tisućama tvrtki i obrta koji će se ugasiti jer jednostavno nisu dovoljno veliki i jaki da prežive (ili, kao što je to bio dobar običaj u devedesetima, zato jer su ne nužno dobrovoljno, financirali velike sustave poput države ili nekih velikih poduzeća). Hoće li država reagirati i ekspeditivno bacati nelikvidne u stečajeve, ili će i dalje imati glavu u kanti pijeska i slati Jadranku Kosor svakih pola sata da upali novu svijeću u Kamenitim vratima?

Gledam i ovu burzu, nisam neki stručnjak i ono malo što imam je ionako dugoročne prirode pa se ne živciram previše (ili, živciram se zato jer nemam više cash-a da pokupujem što se kupiti može), no pitam se nešto drugo. Zombix je svojevremeno pisao o tome, što ako naši mirovinski fondovi, koji priznali to ili ne i dalje imaju koliko toliko svježu infuziju novca svaki mjesec i koji sjede na ogromnim rezervama, što ako oni svojim igrama i igricama namjerno guraju burzu u velike minuse? Malo panično prodaju t-coma ispod cijene, par školskih kolega iz drugih fondova učine isto i odjednom se krdo pomakne prema niže, a ekipa natrag pokupuje ono što je malo prije prodala ali sa 3-5-7% margine? Fondovi funkcioniraju na duge staze i njima takve igre nisu strane. Ono što ide u prilog toj teoriji je i veliki bum građanskog dioničarstva, dakle INAu, T-Com, Magmu, Atlantic i tko zna što još je otkupilo brdo malih dioničara koji su nerijetko dizali i kredite da bi kupili dionice (zašto ne, Ivo dijeli besplate pare po cesti), fondovi su ionako tu manje-više loše prošli i nisu se okoristili, ali upravo to ih čini manje osjetljivima na fluktuacije cijene dionica. Dakle njima je interes rušiti cijenu i kupovati jeftino jer oni sami nisu imali prilike kupiti dionice za 300+ kuna ili 1800+ kuna? Oni također gledaju dugoročni interes, nemaju u ovome času stvarni pritisak na isplate umirovljenicima i mgu si dozvoliti da hiberniraju ovih godinu-dvije koliko će kriza trajati.

Pitanje je dakle, koliko bi kriza na burzi bila manja, da je privatizacija ovih tvrtki bila drugačije izvedena, tj. da je struktura ulagača bila drugačija?

HNB je prije nekoliko dana otpustio pričuve banaka u vrijednosti od 8mlrd kuna. To je ok i naznaka je dizanja likvidnosti banaka koje su očito u krizi (da li netko promatra što se događa s bankama mamama vih naših domaćih? tu su neke milijarde eura infuzije stigle proteklih tjedana), nekako si mislim da ako vidimo pad vrijednosti kune u slijedećem razdoblju, da bi to moglo značiti da ekipa izvlači cash novce van. ako se sjetite prije nekoliko tjedana kada je HNB otpustio prvih 3.5mlrd kuna (upsss, dakle to je dakle već drugo otpuštanje pričuve u malo vremena) EUR je bio narasao na preko 7.25 u jednome času (sada se opet spustio). Neki mi kažu da je to radi MOLa i transakcije s INAom, no ja nekako nisam uvjeren.

Imam feeling da se nešto veliko događa, mimo ovoga o čemu čitamo u novinama, ali ne mogu točno shvatiti što.

Misao dana:
There cannot be a crisis today; my schedule is already full.

Categories
Priroda i društvo

Još malo o nafti

Prije desetak dana napisao sam tekst “O trošarinama” u kojem sam probao nabaciti nekoliko razmišljanja o tome zašto nema previše smisla intervenirati u trošarine ili način na koji se obračunava porez (što je luda ideja sama po sebi, no ajde, neki imaju ideju da se tek tako može intervenirati u sustav). U času kada sam o tome pisao, cijena nafte je bila oko 125 USD, dok je krajem prošlog tjedna dosegla impresivnih 136 USD, što je skoro pa 10% povećanja unutar desetak dana (ili dolar rasta po danu). U ovome času, za barel nafte morate platiti nekih 132.84 USD, a na ovome linku možete vidjeti cijeli niz povijesnih podataka o kretanju cijene nafte na svjetskom tržištu i to raščlanjeno po barem davadesetak različitih kriterija tako da može pokušati napraviti kakav-takav suvisli zaključak kuda to ide.

Danas je dan kada INA ponovno mijenja cijene, i unatoč tome što njihova formula (koju nisam doduše našao) uglavnom koristi cijene nafte na mediteranu sasvim će sigurno doći do neke korekcije, a moja prognoza za 11kn po litri diesela vjerojatno će od noćas biti bliža nego što je to bila u posljednja dva tjedna (ja bih onako na slijepo predvidio da će cijena večeras biti oko 9.7 kn).

Zanimljiva je i uloga naše malene zemlje u cijeloj priči. Naime, mi naravno nismo neki veliki svjetski faktor u potrošnji nafte, no i osobi ograničena shvaćanja mora biti jasno kuda ide trend promjene cijene nafte pa se stoga pitam što naša vlada radi po tom pitanju. Na konferenciji na kojoj sam bio u Kopenhagenu prije nekoliko tjedana puno se govorilo o klimatskoj promjeni, no s pozicije businessa neminovno se govorilo o energetskoj učinkovitosti kao jednoj od metoda rezanja emisije CO2. Dakle, nije više poanta da u sustav ubacujemo koliko god energije želimo i time sakrivamo neefikasnost sustava nego upravo obrnuto, jer se velike pare mogu zaraditi na energetskoj učinkovitosti. Primjerice, tvrtka Danfoss ima posebnu jedinicu koja bilazi tvornice (velike potrošaće energije) i kaže im doslovce slijedeće: dozvolite nam da u vašoj tvornici napravimo preinake koje će štediti energiju, ne morate nam ništa platiti nego dvije godine uštede platite nama a potom uštedu stavite u vlastiti džep (ili račun dobiti i gubitka).

Jedna od stvari koja me oduvijek fascinirala je nedostatak te inicijative za energetskom efikasnošću u našem društvu. Vjerujem da postoje ljudi koji se time bave i kojima je to važno, no bojim se da smo kao društvo globalno neracionalni na više razina. Primjerice, posečujući prijatelje koji stanuju u zgradama koje su spojene na toplanu primjetio sam da njihovi radijatori nemaju termo ventile, a budući da se radi o sustavu koji rai pod velikim pritiskom a voda je vjerojatno puna kamenca i koječega, obični ventili vrlo brzo budu zaglavljeni i u principu jedini način regulacije topline je otvaranje prozora. Ne osobito mudar (ili energetski efikasan način regulacije). Također, vidim primjerice da mnogi još uvijek koriste flouorescentne cijevi koje koriste klasične zavojnice umjesto elektronskih koje su posljednjih godina postale iznimno jeftine (elektronska zavojnica troši bitno manje energije, fluo cijev se pali trenutno i ne trepće, a vijek trajanja cijevi se povećava i do 3x).

Nevjerojatno je i to da naša država na bilo koji način ne stimulira kupnju automobila na alternativna goriva. Primjerice suludo je da Toyota Prius ne samo da nije jeftinija od ostalih automobila nego je i skuplja jer u cijenu automobila morate uračunati i cijenu reciklaže baterija i elektro sklopova!? Rezultat toga je da u Hrvatskoj danas imate svega stotinjak hibridnih automobila i dok ću se složiti da hibridi nisu baš rješenje za energetsku krizu, kupnjom hibridnog automobila ako ništa drugo pokazujete svojim dobrim primjerom želju ka očuvanju okoliša. Plin je donekle izuzet od cijele priče, no vjerujem da je pitanje trenutka kada će se netko sjetiti da se na plin ne obračunavaju uobičajene trošarine i nameti koji postoje za benzin ili diesel.

Eh, i posljednje, čujem da će uskoro HEP podijeliti bonove za besplatne štedne žarulje (ne znam kako vi, no ja sam odavno zamijenio žarulje štednima), no vrijedi se podsjetiti što je primjerice slovenski distributer struje napravio nakon podjele žarulja – povisio je cijene (koje se kod nas i dalje koriste kao socijalna mjera na tržištu koje je visoko konkurentno).

Misao dana:
Energy is an eternal delight, and he who desires, but acts not, breeds pestilence.