Categories
Politika Video

I kada smo Barack Obama i ja…

Zadnjih nekoliko dana sam na YearlyKos konferenciji u Chicago-u. YearlyKos je konferencija koja je nastala kao rezultat entuzijazma ekipe koja se okupila oko dailykos.com web sitea, a koji je najpopularniji i daleko najutjecajniji politički blog na svijetu, a na čijem je primjeru nastala i naša hrvatska pollitika.com.

Blogeri koji prate američku politiku, osobito ovi koji prate američke demokrate su u posljednjih nekoliko godina poslati vrlo moćna gomilica na temelju čijeg se pisanja i komentiranja sasvim pouzdano može reći kako su neki kandidati iznikli ili pak potonuli, a mnogi smatraju kako je upravo zahvaljujući internet zajedinici u cijelosti promijenjen tijek posljednjeg izbornog ciklusa za kongres i senat kada su demokrati nakon dugog niza godina ponovno u većini.

Na samoj konferenciji se u petnaestak dvorana govorilo o različitim elementima online djelovanja, od analize politike, web videa, praćenja kampanja, anketa pa sve do nauuke i znanosti na internetu ili pak globalnom zagrijavanju. No da bi ilustrirao značenje i snagu ove samonikle organizacije vrijedi reći kako je 250 novinara (počevši od CNNa na dalje) pratilo 1.500 blogera, ili još bolje da vam spomenem neke od govornika koji su se obratili skupu. U četvrtak na večernjem keynote govoru, govorio je Howard Dean. Howard Dean je bio predsjednički kandidat 2004 godine i on je ujedno prvi kandidat koji je (slučajno ili ne) uspio iskoristiti internet kao mehanizam za lansiranje svojih ideja. Howard Dean je na kraju ispao iz igre i nije ušao u finalni sraz s republikancima, no zauvijek je promijenio poimanje politike i utjecaja interneta na politiku, a danas je i predsjednik DNCa što je valjda ekvivalent predsjednika demokratske stranke (evo primjera gdje predsjednik stranke nije i premijer). U petak ujutro, govorio je Wesley Clark. Američki general, također predsjednički kandidat koji je u vrijeme Clintona bio zadužen za operaciju nad Srbijom. U subotu ujutro trebali su gostovati Nancy Pelosi, prva žena na čelu američkog kongresa i Harry Reid, vođa američkog senata (zbog zasjedanja kongresa i senata na temu državong budžeta i izglasavanja pojedinih zakona koji bi omogućili Bushu neka dodatna prava u borbi protiv terorizma – društvo nije stiglo).

No vrhunac cijele priče je bio Presidential Leadership forum koji se dogodio jučer, a u kojem je sudjelovalo 7 od ukupno osam demokratskih predsjedničkih kandidata. Sudjelovali su dakle; Barack Obama (kojem je bio i rođendan i kojem je 2000 prisutnih otpjevalo “happy birthday”), Hillary Clinton (koja je bila izzviždana nekoliko puta), Denis Kuchinich (naše gore list), Chriss Dodd, Bill Richardson, John Edwards i Maurice Gravel. U prvih sat i četrdeset i pet minuta, organizirana je debata na temelju više od pet stotina pitanja koja su prikupljena putem interneta, a nakon toga je svaki od kandidata održao kraći meeting u zasebnim dvoranama.

Da vas ne gnjavim s time tko je što rekao, imam nekoliko rečenica koje su mi padale na pamet tijekom dana. Kao prvo, osiguranje. Ako se sjećate, na saboru HDZa da bi ušli u dvoranu morali ste proći detektore metala i rendgen za torbu koju bi eventualno imali. Ovih sedmero ljudi koji su vrlo očigledno bili okruženi osiguranjem i policije i tajne službe nisu imali nikakvo posebno osiguranje. Dakle da sam htio, mogao sam ušetati u zgradu s bilo kakvim oružjem i napraviti veliki nered. Drugo, kada je cijela stvar počela, na pozornici (koja je od mene bila udaljena nekih 30ak metara) vidjeli ste sedam kandidata, no po mojem mišljenju samo tri predsjednika i to je strašno očigledno. To su Barack Obama, John Edwards i Hillary Clinton. Za ostale je očigledno kako su u tu trku uletili ne zato da pobijede (a od Chris Dodda i Maurice Gravela ste to mogli i jasno čuti) nego zato kako bi neke od tema koje zastupaju digli na nacionalnu razinu. Hillary Clinton nije omiljena među blogerima unatoč visokim rezultatima u anketama, i njezin dolazak na konferenciju je bio više pokušaj približavanja i krpanja starih promašaja nego stvarni iskorak prema internet populaciji. U nekoliko navrata je bila izzviždana, a osobito u trenutku kada su kandidati bili pitani hoće li i dalje primati novce od Washingtonskih lobista – jedino je Clintonica uredno rekla da hoće, ostali su se izmotavali dok su Obma i Edwards jasno rekli kako nikada nisu niti neće primiti novac za kampanju od lobista. Barack Obama je totalna hipnoza, čovjek ima fenomenalan glas i iznimno je uvjerljiv, dok je po mojem mišljenju John Edwards budući američki predsjednik. Pogledajte video koji sam snimio (sorry, kamera je malena, ja nisam neki snimateljski talent i rasvjeta je bila vrlo ograničena):

Druga stvar koja je bila očigledna samou pojedinačnim diskusijama je slijedeća. Kao prvo, da bi uopće mogli otići do određenog kandidata morali ste se prijaviti i jedna osoba se mogla prijaviti samo jednome kandidatu (jedino ako ste imali press iskaznicu ste mogli šetati uokolo) i hrpa ljudi kod John Edwards je bila uvjerljivo najveća. Ujedno, Edwardsova prezentacija je bila u dvorani koja je bila presložena u amfiteatar tako da je Edwards doslovno bio okružen svojim budućim glasačima, a nastupio je bez sakoa u košulji. Svi ostali kandidati, uključivo i Obama nastupali su ex catedra. Tijekom brekout sessiona svojem kandidatu ste bili u mogućnosti prići na metar-dva udaljenosti, tijekom debate to naravno nije bilo moguće.

Eto toliko od mene iz Chicaga.

Misao dana:
We need to internalize this idea of excellence. Not many folks spend a lot of time trying to be excellent.

Categories
Blog Priroda i društvo

Mi – Medij

Ulovilo me čitanje zadnjih nekoliko dana, krenuo sam tražiti malo više podataka o knjizi Joe Trippia “Revolution which will not be televised“, a koju čekam da mi je Algoritam isporuči i nekako tražeći više podataka naletio sam na zajednički intervju Trippia i Dan Gillmorea koji je napisao jednu drugu knjigu koja se zove “We, the Media“.

Čini se kako sam malo pogrešno shvatio bit ove prve knjige budući da sam na nju naletio analizirajući predsjedničku nominaciju demokratskog kandidata Howard Dean-a te iako se ona bavi usponom i padom Deanove kampanje, knjiga se u osnovi bavi novom medijskom scenom koja se dramatično promijenila nastankom interneta u posljednjih desetak godina. Bit cijele priče je u stvari teorija koja kaže kako ste dosada imali medij koji se obraćaju mnogima (novina, televizija), dok je na internetu moguće ostvariti jedan na jedan interakciju.

Revolucija o kojoj Trippi piše neće biti na televiziji jer ona oduzima poziciju koju je televizija sebi sagradila u posljednjih pedesetak godina, i kako statistike pokazuju, svaki sat pogledanog televizijskog programa direktno smanjuje želju gledatelja za aktivizmom ili bilo kakvim političkim angažmanom (a vjerojatno je situacija slična i u drugim područjima).

Gillmore (blog) je novinar koji je napisao knjigu “Mi – Medij”, u kojoj do u detalja i s zapanjujućom količinom podataka i primjera ilustrira snagu interneta i njegove mogućnosti u nadolazećem razdoblju, osobito s pozicije političkog angažmana i aktivizma. Ono što je možda najzabavnije, je da je knjiga objavljena s Creative Commons licencom, te da je u cijelosti možete doStadiji razvojawnloadati i pročitati sa svog ekrana (ili isprintanog komada papira). Knjiga u svojoj online verziji nalazi se ovdje. Knjiga veliki dio prostora posvećuje blogovima i da su primjerice sugovornici prošlotjednog Otvorenog pročitali ovu knjigu prije emisije, diskusija bi sasvim sigurno krenula u sasvim drugom smjeru.

Ako odemo korak dalje, postoji jedna druga knjiga, u stvari report koji se zove “We Media” a koju su napisali Shayne Bowman i Chris Willis, a koja također govori o razini demokracije na internetu, odnosno o cijelom konceptu građanskog novinarstva ili kako oni to zovu “grassroot journalism”, gdje su mase dobile kontrolu nad medijem i njime sada po prvi puta mogu upravljati (o čemu sam već pisao prevodio u tekstu “koliko su veliki blogovi”). We media report možete downloadati s ove stranice.

Misao dana:
Social software is the experimental wing of political philsophy, a discipline that doesn’t realize it has an experimental wing. We are literally encoding the principles of freedom of speech and freedom of expression in our tools. We need to have conversations about the explicit goals of what it is that we’re supporting and what we are trying to do, because that conversation matters. Because we have short-term goals and the cliff-face of annoyance comes in quickly when we let users talk to each other. But we also need to get it right in the long term because society needs us to get it right. I think having the language to talk about this is the right place to start.
– Nat’s notes on Tim O’Reily’s blog on Clay Shirky’s talk at ETech.

Categories
Politika

Politička gerila…

Dakle u dosadašnjim mentalnim vježbama popričali smo o Revoluciji o kojoj se neće pričati na televiziji gdje sam načeo ideju osvajanja vlasti od strane dosada sasvim nepoznatih ljudi – koncept bi uključivao sasvim nove i neiskvarene ljude kojima s ene može ništa osobitoga prišiti (uvijek ima nešto, iskustvo pokazuje kako prijatelji dolaze i odlaze a neprijatelji se gomilaju), kada je već krenula rasprava postavilo se pitanje Političke platforme tj. političkog programa za kojeg su mnogi s pravom nazvali mlakim i općenitim i kako sam to i sam napisao ne razlikuje se bitno od deklarativnog programa kojeg imaju i druge etablirane tranke poput HDZa ili SDPa. A jučer smo pisali o vrlo konkretnim potezima nove vlasti koje bi imalo smisla raditi na globalnoj razini (primjerice redistribucija porezne presije), intervencionizmu na slobodnom tržištu (primjeri brodogradnje) i općenito identitetu kojeg bi političar nove generacije morao imati kako bi uopće bio prepoznat od birača.

Despair.com: Not everyone gets to be an astronaut when they grow up.U jučerašnjim komentarima se pojavilo nekoliko zanimljivih pitanja i ne slažem se previše s komentatorima. Naime, jedan od njih kaže kako mnoge od predloženih mjera ne bi bile razumljive nisko obrazovanom glasaču – no smatram da je to pitanje prezentacije; poanta bi bila samo pronaći pitanja koja su njemu razumljiva i na njih odgovoriti. Primjerice, to bi moglo biti pitanje administracije državnih poticaja za poljoprivrednike (koji moraju izvaditi stotine papira svaki mjesec), pitanje poput u komentarima spomenutog izdavanja putovnice dubrovčana na školovanju u Zagrebu, radnog vremena policije u vrijeme spajanja vikenda, vremena povrata poreza, transparentnost podataka javne vlasti – mislim; treba politički meeting napraviti kao grubu prezentaciju programa i potom dva sata odgovarati na pitanja iz publike!!! To nitko nikada nije radio. Treba doći na tu pozornicu i tražiti nešto od glasača, čak ne treba niti tražiti da glasaju za  tebe, treba ih poslati s brdom pitanja kući, da mućnu malo glavom pa makar bolilo.

Drugi zanimljivi komentar je pitanje financiranja kampanje. Dakle, kao prvo, istraživanja koja su bila provedena u americi pokazuju kako suma novca ulupana u kampanju nije proporcionalna izbornome rezultatu. Time želim reći kako novac nije u stvari bitan za dobivanje izbora. Dok će se drugi trošiti na plakate i sponzorirane televizijske emisije, nova politička snaga može koristiti stvari koje su besplatne. Prva je upravo ova koju sada koristite: Internet. Milijun ljudi koristi svaki dan internet i cijena interneta je onoliko koliko platite hosting i na internetu razlika između mojeg bloga i HDZovog web sitea je samo jedan klik (tm by Anderlon), a opako sumnjičim da više ljudi čita moj blog nego njihov site. Razlika između mog i i njihovog sitea je u stvari content – sadržaj; a pretpostavka je da mi možemo ponuditi atraktivniji sadržaj od primjerice HDZa. Internet u hrvatskoj koristi milijun ljudi, i možemo slobodno reći da svi koji su nam bitni koriste internet (dakle neka srednja klasa, educirani ljudi koji mogu osjetiti i potaknuti motor promjena), a isto tako možemo reći kako svatko pozna nekoga tko koristi internet. Dakle doseg interneta je veći od tih milijun ljudi.

Taj isti internet možemo koristiti i kao sredstvo za prikupljanje novca. Kreiramo web shop i u njemu ili prodajemo dizajnirane majce i prihod koristimo za kampanju ili pak damo ljudima da uplate dobrovoljni prilog. Limitiramo priloge na npr. 1.000kn za fizičke osobe ili 2.000kn za tvrtke i to je to. Podatke o donacijama javno objavljuješ, ili s imenom i prezimenom, ili s imenom i slovom prezimena i gradom odakle je uplata stigla ili pak napišeš da je uplata anonimna ali napišeš da je uplata stigla. Nije toliko bitno da li je ime uplatitelja napisano na web siteu koliko je važno da svatko svoju transakciju može vidjeti na ekranu. Howard Dean, kojeg sam spominjao i ja i drugi napravili su eksploziju financiranja kampanje s malim donacijama velikim do 100USDa.

Ukratko, smatram za početak da novca niti ne trebaš previše, jer nema smisla raditi skupove za desetke tisuća ljudi na kojima će pjevati Severina o svojoj štikli, nego treba raditi manje moderirane skupove u kojima ima interakcije s glasačima. To je iznimno naporno ali je efekt ogroman. To se u konzultantskoj terminologiji zove train the trainer. Želja je da nakon skupa imaš 30-70-100 evanđelista koji će dalje propagirati tvoju ideju, pisati o tome u lokalnim novinama, pričati na lokalnoj televiziji ili diskutirati o tebi u tvorničkoj menzi.

No pravi biser medijske sveprisutnosti je slijedeći – a to je iskoristiti sustav do njegovog apsurda (a komedija zabune je ono što u stvari želimo). Ideja bi bila kreirati cijeli niz političkih stranaka ili nezavisnih lista (za osnivanje stranke vam treba 100 ljudi), recimo njih 10-20 i za svaku od njih prikupiti dovoljan broj potpisa. Trenutna pravila kažu da svaka stranka koja je prikupila dovoljan broj glasova ima pravo na jednaku zastupljenost na medijima. Ovdje se lagano može zloupotrijebiti sustav (što može biti samo jedna točka našeg programa) i potom dođeš na televiziju i ne govoriš o svojoj listi ili stranci (na kojoj je samo jedan kandidat istaknut) nego o onoj stranci (stranci izgubljenih, umreženih ili kako se već zovemo) za koju želimo da dobije izbore.

Da ne kažem kako bi takav manevar sam po sebi kreirao pravu buru reakcija sa svih strana, osobito od etabliranih stranaka kojima bi čak i pomogli da skuže što smo im učinili čisto zato ako oni sami ne razumiju. Njihov opravdani bijes bi kreirao brdo sjajnog i emocijama nabijenog PRa o kojem bi se pričalo tjednima pa bi umjesto da razgovaramo Kako je Grinch ukrao Božić mogli diskutirati Kako je stranka SUNUGZ ukrala izbore!

Misao dana:
We choose to go to the moon. We choose to go to the moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard, because that goal will serve to organize and measure the best of our energies and skills, because that challenge is one that we are willing to accept, one we are unwilling to postpone, and one which we intend to win, and the others, too.