Mračni blog

Imam nekoliko bisera koji su se događali u posljednjih nekoliko dana. Uvjerljivo najveći (iako je konkurencija velika) je “Petar Croarmy” grafit. Ako bacite pogled na google i vidite tko je sve prenio vijest sasvim je jasno da je jedna glupost hrvatskog časnika i to niti manje niti više nego bojnika Petra Kažimira (po svoj prilici, sumnjam da je bio još koji Petar u Zapadnoj Sahari u to vrijeme) zaokupila svjetske medije. Uopće nemam što za reći na ovu temu, osim očigledne ironije uvaženom mišljenju pa ispada da smo mi (europljani, hrvati, balkanci) uspjeli napraviti nereda usred afrike. Impresivno postignuće.

No da se Petar Kažimir ne bi osjetio usamljenim pobrinuo se Andrija Hebrang koji je izgovorio (i pritom ostao živ) slijedeće:

Ponosan sam što naša Vlada ima problema u pregovorima, jer to znači da ona brani nacionalne interese. Račanova vlada nije mogla imati ovakve probleme jer nije štitila nacionalne interese. Zato je dobro da je došlo do problema u pregovorima i otvorenih razgovora.

Naravno, Andrija kada krene onda to sasvim sigurno nije radi samo jedne rečenice, pa je tako nastavio (ne znam da li u istom slijedu ili nekom drugom, no u Feralu se nalazi na istoj stranici) i nadodao:

Nismo mi govorili da treba donijeti zakon o ZERP-u niti nas je itko pitao. HDZ je dobio od SDP-a vrući krumpir, u prvoj godini našeg mandata trebala je započeti primjena ZERP-a. Taman kad smo morali dobiti status kandidata i otvoriti pregovore s EU. Tu situaciju sebi nismo napravili mi nego oni iz SDP-a. Oni su donijeli ZERP.

I ovo je u stvari srž problema, ZERP je tvorevina prošle vlade, HDZ je tada glasao protiv njega i on je i danas u osnovi protiv njega ali ga eto valjda radi političkog kontinuiteta pretposljednje vlasti održava na životu. ZERP je sjajan jer nam je on kreirao probleme s EU i u ovome času koristi se kao objašnjenje zašto je pristupanje EU zaštekalo. Naravno, svi se slažu da nigdje ništa nije stalo, dapače, radi se kao nikada prije no iz nekog čudnog razloga se ne pomičemo s mjesta. A to nas pak dovodi do jedne od mojih omiljenih ministrica Ane gogo Lovrin. Naime, Ivo Sanader je na sjednici vlade rekao (kaže jutarnji):

Premijer Ivo Sanader prije desetak se dana, na sastanku vodstva HDZ-a, obratio ministrici pravosuđa Ani Lovrin i nedvosmisleno joj objavio da ima rok od šest mjeseci u kojem mora provesti sve najnepopularnije i najbolnije poteze nužne za reformu pravosuđa. Pritom joj je rekao da će joj kao pomoć za državnog tajnika doći Dražen Bošnjaković i time zaključio tu temu.

Naslov članka je “Ana Lovrin dobila 6 mjeseci popravnog“, naravno, u svjetlu svih događanja oko pristupanja EU posljednjih dana očekivani razvoj događaja bi bio zamjena nesposobnih kadrova, no promjena ministra petnaest dana nakon što je odabran ne vodi baš nekom povjerenju prema takvoj vladi pa je stoga Ana dobila popravni (nadam se da će joj netko objasniti što to točno znači). Nino Đula je mudro zaključio slijedeće:

Tu je izvor problema s blokadom pregovora, a ne u kancelariji slovenskog političkog luzera Dimitrija Rupela. Nije Rupel odabrao Anu Lovrin, premda bi to vjerojatno bio učinio da je mogao osobno sastaviti tim koji bi Hrvatsku pretvorio u puža na putu prema EU. Izabrao ju je Ivo Sanader. Njeni su promašaji stoga prvenstveno Sanaderovi neuspjesi. Nitko u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, niti u Bruxellesu, nije kriv što Sanader nije našao bolju osobu za provođenje teških i važnih reformi.

Na stranu sad je li pitanje ulaska u EU više politička odluka ili datum ulaska u većoj mjeri ovisi o tome kad ćemo i koliko napredovati u promjenama. Da smo od sveg tog posla koji ćemo na koncu ionako morati završiti, da smo, dakle, napravili barem pola, sada bismo mogli svi naricati kako nas zla Slovenija muči i zaustavlja, kao što to čini novi šef diplomacije Gordan Jandroković, još jedan od kadrova probranih više da slušaju nego da misle.

Slušam baš Poligraf na HR1 i Jandroković je onako lijepo i pristojno (i ne osobito uvjerljivo) ponovio niz propagandnih poruka koje naša kvazidiplomacija koristi kako bi uvjerila što nas same a potom i svijet koji nas okružuje kako je pristupanje NATOu kritična stvar za Hrvatsku. Zanimljivo da je upravo Srbija (koja je također članica partnerstva za mir) jedan od argumenata zašto bi mi morali u NATO.

HDZova vlada je u posljednje četiri godine napravila puno (ili malo – ovisno o perspektivi) i zahvaljujući/unatoč svemu uspjela je dobiti drugi mandat. Sanaderov brod nezaustavljivo plovi dalje i doista je pitanje da li su ovi problemi koji su nas snašli u proteklih nekoliko dana samo minijaturna stanka ili su oni naznaka problema koji slijede. No, “appearance is everything” pa uživajte u tome, može biti da nam je domet crtanje grafita po šest tisuća godina starim spomenicima – ali barem na tome rade najbolji ljudi koje imamo.

Od danas je (nakon dogovora u vladi) pojeftinio kruh, mlijeko i ulje; koja li je ono definicija planske privrede?

Misao dana:
We are never deceived; we deceive ourselves.

U nedjelju sam propustio gledati “Nedjeljom u 2″ i sada sam naletio na slijedeći isječak:

Kao što se može vidjeti iz ovog video uratka – koji će sasvim sigurno ući u All time classics kreativne statistike; u doba kada je Ivo Sanader preuzeo vlast jedan stanovnik ove države bio je dužan svega 4.200USD, no danas je dužan 7.600USD.

Da li je ovo itko skužio osim mene?

Naime, nakon SDPove vladavine četveročlana obitelj je mogla tim dugom kupiti auto srednje klase, recimo Opela Astru, a danas možete kupiti bez problema pravog pravcatog BMWa!!!

Misao dana:
A fool must now and then be right, by chance.

Prošloga tjedna Ustavni je sud objavio odluku kojom su izjednačena prava hrvatskih građana koji su prijavljeni da žive u hrvatskoj, s građanima koji žive izvan hrvatske. Ova odluka koja je sama po sebi jedna u nizu odluka ustavnog suda kreirala je brdo zanimljivih reakcija. Ivo Sanader (hrvatski premijer op.a.) odmah je pointirao u njemu svojstvenome stilu kako ne smije biti prvorazrednih i drugorazrednih hrvatskih državljana. Puno zanimljiviji pogled na cijelu priču dao je novopečeni predsjednik SDPa Zoran Milanović, koji je, naizgled poput slona u staklani, izrekao slijedeće:

“Hrvati žive u BiH više od tisuću godina. Oni, dakle, nisu iseljeništvo”, rekao je Milanović u prvom intervjuu za neki medij u BiH otkako je izabran na dužnost predsjednika SDP-a. Prema izbornim propisima Republike Hrvatske, njezini državljani u BiH, koji su pretežno Hrvati, svrstani su u 11. izbornu jedinicu za dijasporu.

“Oni (Hrvati) žive u BiH i tamo trebaju glasovati za predstavnička i vrhovna tijela, a ne u Hrvatskoj”, rekao je Milanović dodajući kako nije sporno da Hrvati u BiH imaju i državljanstvo Hrvatske, ali bez prava glasovanja na izborima u Hrvatskoj. (jutarnji)

Ono što je Milanović također rekao (a ne mogu naći link) je da odluke ustavnog suda treba poštivati, no da je ova odredba loša te da je treba mijenjati i to na način da se ustav mora promijeniti. Hrvatski ustav je nastao u specifičnom razdoblju kada je svaki hrvat bio dobrodošao i kada su rješenja o tome tko je sve mogao postati hrvatski državljanin između ostaloga bili i instrument osiguranja opstojnosti hrvatske zajednice u susjednim nam zemljama (posebice BIH). Neki će reći kako je to bila suluda odluka od samog početka te da je ona bila uvertira u aneksiranje Hercegovine matici zemlji (ja ne bih išao toliko daleko, no postoji i takvo mišljenje). Ja nemam osobitog razloga biti protiv toga da hrvatska dijaspora bude prisutna u hrvatskom saboru, no mislim da bi broj takvih zastupnika morao biti sličan broju zastupnika manjina – tako da se u osnovi slažem sa stavom Milanovića koji je, usput rečeno, ustvrdio kako će HDZ biti voljan promijeniti tu ustavnu odredbu u času kada prvi puta izgubi većinu zastupnika iz dijaspore.

A ovo nas dovodi do Gordana Jandrokovića, jednog od novih likova koje HDZ gura u medije, ono što je zanimljivo oko njega je da je stasao u istoj grupi pridošlica u ministarstvu vanjskih poslova te je Milanovićeva generacija, pa ga se stoga poput Milanovića smatra mladim lavom HDZa. Aleksandar Stanković u jučerašnjem “Nedjeljom u 2″ ugostio je mladog Jandrokovića te nad njime napravio masakr. Gordan je definitivno pristojan dečko, no osjeća mu se u glasu kako je u stanju zastupati samo stranački odobrene stavove. Pa je tako na niz trik pitanja odgovarao različito ovisno o tome čija je izjava bila na tapeti (primjerice pitao ga je Stanković za tvrdnju Tonina Picule da hrvatska mor abiti u NATOu 2006 a u EU 2007 – što je ovaj proglasio nerealnim obećanjem, da bi odmah potom kada je Stanković rekao da je to Sanaderova izjava ovaj preokrenuo ploču i ustvrdio kako treba biti optimističan). Anketno pitanje je bilo da li hrvati iz BIH smiju glasati u hrvatskom saboru ili ne, i na 30ak tisuća telefonskih poziva, rezultat je 62% u korist ukidanja tog prava. Ovo naravno nije reprezentativni uzorak niti anketa napravljena na bilo kakav suvisli način, no mislim da je indikativna za stav hrvatskog biračkog tijela. Da li je Milanović napravio štetu gornjom izjavom, ili je pak otvorio jedno za HDZ vrlo osjetljivo pitanje (za kojeg HDZ nema ispravnog odgovora) ostaje da vidimo.

Jedan drugi mladi lav HDZa Zdravko Livaković, sudjelovao je prije nekoliko dana u Otvorenom, ovaj puta je bio daleko bolje pripremljen, no svejedno nije bio osobito uvjerljiv. Malo bolju perspektivu na cijelu priču oko Livakovića, Kalmete i njegovog vozača možete dobiti pročitajući razgovor s novo pečenim HSSovcem Stipe Gabrić Jambom u Slobodnoj Dalmaciji. Naravno, Stipe Gabrić nije baš osobito pouzdana osoba kojoj treba baš sve vjerovati, no mislim da u ovome slučaju (jer je riječ o njegovom direktnom interesu) nema osobitog razloga ne vjerovati u istinitost tvrdnji (pa makar bile i pomalo pretjerane). Bilo kako bilo, činjenica je da jedan pomoćnik ministra Zdravko Livaković ne bi smio tvrditi kako ne poznaje podizvođača koji je od države inkasirao u posljednjem razdoblju gotovo milijardu kuna.

U jednom od intervjua koje je Milanović dao u vrijeme svoje kampanje za predsjednika SDPa, pitali su ga (ovo nije direktni citat nego po sjećanju) kako on misli biti vjerodostojan prema biračima kada SDP nije izvršio obećanje za reviziju pretvorbe i privatizacije, a on je odgovorio vrlo jednostavnom rečenicom:

“Dobro, pa neka glasaju za one koji su ih opljačkali!”

Svima nam je već zlo od silnih afera koje se događaju i naravno da bi svi bili puno sretniji da se izborna kampanja vodi na bitkama o gospodarskim programima i načinima kako izvući zemlju iz kaljuže u kojoj se nalazimo, no isto tako je činjenica da našim biračima nisu jasne temeljne vrijednosti koje pojedine stranke zastupaju, odnosno temeljne vrijednosti koje uporno prate pojedine stranke. Stoga, sasvim je sigurno da ćemo o aferama (jednih i drugih) ponovno puno slušati. Na Vama je da proberete što je od toga točno, a što nije, te tko ima stvarnu volju i želju nešto učiniti, a tko se manje ili više uspješno pokušava izvući iz konteksta u koji je upao.

Misao dana:
It is no secret that organized crime in America takes in over forty billion dollars a year. This is quite a profitable sum, especially when one considers that the Mafia spends very little for office supplies.