Zemlja bez Facebooka, Amazona ili eBaya

Na stranu to što se cijela nacija (ili barem ovaj informatički pismeni dio) dobro nasmijala na najavu dolaska Googlea (makar je Google upao u priču kroz uredničku intervenciju a ne iz izjave državnih dužnosnika), mislim da zasada nema niti najmanje opasnosti da nam se to dogodi pa da bi umirili očito uznemirenu informatičku javnost pokušati ću pobrojati neke od razloga zbog kojih je to sasvim nemoguće.

Zamislite situaciju da ste prije koju godinu odlučili osnovati Facebook? Ta ideja s ove perspektive se zasigurno čini suludom, no jedan od članova same jezgre Facebook tima bio je i jedan zagrepčan koji je možda mogao natjerati Zuckerberga da svoje operacije počne razvijati u Hrvatskoj. Zamislite sada situaciju da se Mark Zuckerberg pojavi na šalteru hitro.hr-a i zatraži registraciju tvrtke koja se zove Facebook? Nažalost, ne bi otišao dalje od tog šaltera iz jednostavnog razloga što Zakon o trgovačkim društvima eksplicitno zabranjuje tuđice u imenima trgovačkih društava i dopuštena su samo hrvatska imena i riječi iz mrtvih jezika. Eventualni izuzeci tom pravilu su one tvrtke koje su sa kojih stotinjak eura malo podmazali proces odlučivanja što može a što ne može proći u registru (to je važeća cijena za tu uslugu, nažalost račun nije moguće dobiti). Dakle, ako ste odlučili osnovati tvrtku čiji je jedini cilj poslovati na inozemnih tržištima, jedan od bitnih elemenata Vašeg identiteta je ime tvrtke koje mora biti na hrvatskom iako vi od prvoga dana znate da se želite natjecati samo ne engleskom, njemačkom ili španjolskom  govornom području. Ništa od Facebooka, u najboljem slučaju spomenar.hr.

Na samom početku “dot com” booma, jedna od prvih kompanija koja je u biti obilježila i dan danas simbolizira pojam elektroničke trgovine je Amazon. Nažalost ako pokušate napraviti Amazon u Hrvatskoj onda je i to osuđeno na propast. Amazon je kompanija koja posjeduje desetke distribucijskih cenatar širom svijeta u kojima se grupiraju narudžbe njihovih klijenata, potom se te narudžbe pakiraju i šalju na svoje destinacije. Nažalost, to kod nas ne bi funkcioniralo iz jednostavnog razloga što su troškovi poštarine iznimno veliki i gotovo je nevjerojatno da vi možete iz Amerike do Zagreba poslati nekoliko knjiga za nekoliko dolara, no ako ih pokušate vratiti ta brojka se penje za nekoliko redova veličina. Da ne kažemo da ako želite prodati jednu knjigu, majcu ili primjerice Amazon Kindle, on prilikom prelaska granice mora proći carinsku kontrolu, što podrazumijeva špeditera, carinika koji zabrinuti gleda u svaki od desetaka tisuća paketa kojeg morate isporučiti svaki dan i uspoređuje račun sa sadržajem kutije. Taj dio posla usporava izvoz za desetke sati, poskupljuje trošak transporta i čini Vaš proizvod, ma koliko god on zabavan i zanimljiv bio, totalno nekonkurentnim.

Negdje tamo u doba Amazona izronio je još jedan iznimno popularan servis kojeg koriste mnogi hrvati. Američki eBay je kompanija koja se bavi posredovanjem u trgovini. vi kao tvrtka ili fizička osoba možete imati neke artikle koje želite prodati i taj proizvod možete ponuditi na eBayu u vidu njihove virtualne aukcije. Ne računajući činjenicu da ne bi mogli registrirati ime, ili na konkurentan način isporučivati tu robu širom svijeta, zakočila bi vas i pravila o deviznom poslovanju koja su do nove godine blokirala ama baš svaku mogućnost da na sasvim legalan način poslujete dvosmjerno s inozemstvom (a da to nije poprilično skupa transakcija). Koji je smisao internet prodaje ako ne možete primiti transakciju primjerice paypalom?

Vratimo se na gore spomenuti google. Bilo bi sjajno kada bi google doista došao u Hrvatsku, bilo bi super kada bi otvorili neki od svojih istraživačkih centara. Mi doista imamo sjajne ljude i prilika koja bi se stvorila za njih u jednom takvom internacionalnom poslodavcu je doista prilika života. Ako malo progooglate i vidite kako izgledaju njihovi istraživački centri vidjeti ćete kako je ogromni dio njihovih prostorija nammijenjen slobodnom vremenu zaposlenika i poticanju kreativnosti do krajnjih granica. To ne znači samo da je tamo hrana i piće dostupno u neograničenim količinama i to besplatno (što je u Hrvatskoj porezno nepriznati trošak), nego i rekreacijski prostori poput neke saune, sale s video igrama, bilijarski stolovi ili štogod vidite na slikama iz google ureda. Uvjeravam vas da bi teško uvjerili bilo kojeg od naših poreznika kako je riječ o poslovno opravdanom trošku te bi oni vjerojatno bez imalo grižnje savjesti sve to skupa proglasili plaćanjem u naravi na što morate platiti sve poreze i doprinose kao da se radi o osobnom dohotku (a u čemu smo, podsjetimo se, čak rigorozniji od Danske). Istraživački centar je dakle otpao. Drugi mogući razlog zbog kojeg bi google mogao doći je da sagradi jedan ogromni podatkovni centar i da svoju serversku farmu (a koja se mjeri u desecima ako ne i stotinama tisuća servera) sagradi upravo ovdje. To je u biti infrastrukturni projekt (dakle nešto bi gradili, a u tome smo relativno dobri), zauzeli bi nekakve velike livade (greenfield investicija), ulupali bi brdo para (i dobili porezne olakšice na robu koju smo ionako kupili u inozemstvu) i zaposlili bi nekakvu minimalnu količinu ljudi koji bi hodali među nepreglednim redovima servera i mijenjali im pokvarene tvrde diskove (posao visoke tehnologije). Problem bi vjerojatno nastao u času kada treba platiti račun, jer to znači da ta pravna osoba (Google Hrvatska) mora imati nekakve prihode, no budući da ne isporučuje nikakvu robu očigledno je riječ o usluzi koju izvršava, a kako ljudi koji tu uslugu izvršavaju skupa s njihovima serverima sjede usred neke livade u Hrvatskoj, to znači da bi na svaku takvu transakciju (primjerice servirani google oglas za prodaju krave u Malawiju) uredno morali obračunati PDV što bi automatski značilo da cijelo to dovlačenje tisuća tona opreme u Hrvatsku i nema pretjeranog poslovnog smisla.

I sada u biti dolazimo do stvarnog razloga zašto će Google otvoriti ured u Hrvatskoj, a to nije velika investicija u IT sektor, to nije otvaranje istraživačkog centra koji će zaposliti stotine mladih i perspektivnih studenata u industriji koja redefinira svijet u kojem živimo, to će biti isključivo zato da bi ti ljudi osigurali da Google može isporučiti fakturu, obračunati poreze i nahraniti gore spomenute porezne inspektore i državnu administraciju.

Hrvatska je zemlja u kojoj vladaju zakoni koji su jedva primjenjivi na industrijsku proizvodnju devetnaestog stoljeća i totalno su neprimjereni informatičkom dobu u kojem živimo.

Da sam ja ministar u Hrvatskoj Vladi,  dok ne riješimo gore navedene probleme, mislim da bi prioritet bio spriječiti Facebook, Google ili Amazon da dođu u Hrvatsku i po tome bih mjerio svoj uspjeh.

p.s. ovo je članak objavljen u Obzoru 12. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The Internet is the first thing that humanity has built that humanity doesn’t understand, the largest experiment in anarchy that we have ever had.

Propuštene prilike

Prije nekoliko mjeseci po hrvatskom internetu provukao se link na internu stranicu Zagrebačkog električnog tramvaja gdje ste mogli vidjeti poziciju ama baš svakog ZETovog vozila. Kada je bilo očito da je link postao javan, on je uklonjen s obrazloženjem da je to napravljeno iz sigurnonosnih razloga. Ovaj primjer je u biti najbolji da ilustrira apsolutno nesposobnost birokracije da prepozna sjajnu priliku kada joj se ona pruži na dlanu i to pritom besplatno i kao nuspojava nekog drugog procesa (u ovom slučaju ZETovog praćenja vozila i sustava javnog prijevoza).

Kao i ZET i ja bih se složio da je pitanje pozicije tramvaja i autobusa pitanje sigurnosti. Mislim da uopće nije svejedno da li kada se vaš sin ili kćer u dva u noći vraća kući iz nekog kluba mora čekati na tramvaj 45 minuta ili će on doći za pet minuta; a takvu informaciju može dobiti putem jednostavne web aplikacije koju može instalirati na svoj novi pametni telefon. Nažalost, ZETovci misle da je to potencijalni sigurnonosni rizik jer im netko može napasti autobus (ili štogod im je prolazilo kroz glavu) ignorirajući činjenicu da autobusi i tramvaju imaju vozne redove i rute kojima prolaze te da će potencijalni terorista ionako pričekati na tramvajskoj stanici da se tramvaj pojavi.

Isti taj ZET nedavno je instalirao sustave za malo moderniju kontrolu karata koja između ostaloga sada pruža mogućnost da za dobar dio putnika znamo na kojim su relacijama putovali ili barem gdje su u vozilo ušli. Ako iskoristimo taj ogromni skup podataka prikupljen na duži period, s velikom sigurnošću možemo raditi različite analize koje u svojoj konačnici mogu pridonjeti boljoj razradi voznih redova. Zašto ZET ne bi te setove podataka ponudio totalno besplatno informatičarima, studentima prometa i tko zna kome u nadi da će ovi iz tog skupa podataka izračunati nešto dosada totalno neočekivano (razviti algoritam koji će omogućiti ZETu da malim promjenama uštedi energiju) ili pak razviti servis ili aplikaciju koja stvara neku totalno novu vrijednost (npr. ovisno o broju putnika u tramvaju podešavati vrijednost oglasnog prostora na displayima)? Primjerice aplikaciju koja vas upozorava na gužvu u tramvaju broj 2 radnim danom oko 14 sati zbog toga što je analiza pokazala da učenici srednjih škola na Žitnjaku kao i radnici preostalih tvornica upravo u to doba imaju smjenu i kreiraju gužvu izvan uobičajenih termina?

Zašto primjerice ZagrebParking traži da prilikom kupovine parkirne karte morate donijeti kopiju izvoda iz trgovačkog suda (ako je automobil vlasništvo tvrtke) i to ne stariju od 6 mjeseci, kada je taj isti izvod javno dostupni dokument na internetu? Zašto se porezna prijava ne može poslati putem interneta i zašto uostalom u dvadeset i prvom stoljeću bilo koji formular ispisujemo rukom umjesto da izvod iz matične knjige rođenih (kao u nekim drugim malo modernijim zemljama) ne naručujemo putem formulara na internet stranici (i što će nam uopće taj izvod)?

Priča o tome kako moramo privući velike korporacije poput Googlea ili Nokie u Hrvatsku su totalno besmislene jer one u biti ukazuju na to da mi sami nismo u stanju riješiti vlastiti problem već očekujemo da to netko učini umjesto nas? U globalnom i informatiziranom svijetu dvadeset i prvog stoljeća vrijednost proizlazi iz toga da imamo originalnu i novu ideju koju potom realiziramo i ponudimo tržištu. Ideje i kreativnost su danas ključ uspjeha, a s naših prostora su potekle mnogobrojne sjajne ideje koje su promijenile svijet (Mohorovčić, Schwarz, Tesla, Penkala…) i nema razloga da to ne učinimo ponovno.

U času kada srušimo barijere koje našim kreativnim ljudima koče realizaciju njihovih sjajnih ideja, tada će i velike kompanije doći k nama. Ironično, one nam tada nam više neće trebati, nego će one trebati nas i to je cilj kojem trebamo težiti.

p.s. ovo je moja trideseta i treća kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 12. veljače 2011., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Misao dana:
The future is not google-able.

Mrak.org u problemima

MRAK.ORG je od jučer na googleovom popisu web siteova koji distribuiraju malware aplikacije. To znači da je google pronašao potencijalno opasan sadržaj na ovim stranicama. Malom analizim ustanvio sam kako se sporni malware ne nalazi na mrak.org nego na nekom od siteova na koje se mrak.org linka (a linkova ima više od tisuću pa je malo teško pronaći krivca).

Anyway, što sam mogao napraviti sam napravio i sada čekam ponovno provjeravanje i skidanje ove vrlo nepopularne mjere.

Stay tuned!