Mračni blog

Ostao sam dužan neke fotografije. Ova prva je snimljena u velikoj dvorani Europskog suda za ljudska prava. Vijeće Europe kao svoj temeljni dokument koristi Europsku povelju o ljudskim pravima te je riječ o jednoj pravoj političkoj organizaciji. Jedan od najjačih i daleko najefikasnijih instrumenata vijeća europe je upravo Europski sud za ljudska prava. Svaka od zemalja članica ima jednog suca (ili sutkinju) koji se bira na mandat od devet godina. Suce predlažu države članice i to na način da parlamentarnoj skupštini moraju predložiti tri kandidata sličnih karakteristika s time da najmanje jedan mora biti žena (tako da se postigne spolna jednakost suda). Parlamentarna skupština potom odabire jednog od sudaca. Suci su organizirani u sekcije koje se sastoje od 5+2 suca. Svi suci mogu sudjelovati u diskusijama o nekom predmetu, no samo njih 5 smije glasati. Ako se stranke žale/prigovore na odluku sekcije, predmet je moguće prebaciti na veliko vijeće sudaca u kojem sudjeluje 17+3 suca, od kojih svi mogu sudjelovati u raspravi no njih 17 donosi odluku. Ova dvorana koju ovdje vidite je dvorana u kojoj se sastaje veliko vijeće.

Ono što je mene zanimalo je između ostaloga i kako se rješava konflikt interesa, tj. kako se hrvatski sudac (tj. u našem slučaju sjajna sutkinja) postavlja u predmetima koji se vode prema Hrvatskoj. Odgovor je vrlo jednostavan, i sudac mora sudjelovati u predmetu koji se vodi protiv njegove zemlje.

Dvorana kako je ovdje vidite je prazna, no baš ovaj tjedan u srijedu bila je diskusija o jednome predmetu no zbog drugih obveza nisam bio u mogućnosti vidjeti ovu po svemu sudeći sjajnu instituciju na djelu. Odluke Europskog suda provode države, a provođenje na tjednoj bazi kontrolira vijeće ministara (koje se sastaje nekoliko puta godišnje, a tjedne sastanke odrađuje voditelj misije pri Vijeću Europe).

Ovo sam slikao s glavnog ulaza u Europski parlament i ovo je kadar kojeg često možete vidjeti na televiziji. Ono što je zanimljivo je da kada jednom dobijete propusnicu za ulazak u zgradu (a zgrade Vijeća Europe i Europskog parlamenta su međusobno povezane tunelima tj. mostom) tada se po zgradi slobodno možete kretati. Kada kažem slobodno onda to doslovce i mislim, možete hodati gdje god želite bez ikakvih ograničenja.

Ako postoji stvar koja me iziritirala ovih nekoliko dana tada je to famozni “BCS” jezik. Naime, na konferenciji na kojoj sam sudjelovao koristila su se četiri službena jezika; engleski, francuski, ruski i “BCS”. BCS je kratica od Bosnian, Croat, Serbian – no u praksi, u svim situacijama kada smo slušali prijevode to je bio isključivo Srpski, a ovaj hrvatski “C” nismo uspjeli čuti. Ono što je također zanimljivo, a što mi je zapelo nekoliko puta je tvrdnja ponekih govornika (redom iz srbije) koji su pokušali na konferencijama, sjednicama i radionicama govoriti “našim” jezikom. Iskreno, nemam ništa protiv tog BCSa jer je to jezik kojeg uglavnom svi razumijemo, no istovremeno ja srpski ne smatram našim jezikom. Ako norvežani i šveđani imaju svoje predvoditelje (a njihova situacija je vrlo slična, kako mi kažu, razlikama između hrvatskog i srpskog jezika) onda bi to morali imati i mi, ili, ako ništa drugo onda da barem ti prevoditelji budu podjednako raspoređeni. Ne smatram se nacionalistom, no ovo me doista smeta i koliko god ja tolerantan bio, vjerujem da u dnevnoj komunikaciji između tijela Vijeća Europe i naše zemlje takva tvorevina može stvarati probleme i nelagodu koju u cijelosti razumijem.

Nakon pet dana ovdje, moj sažetak bi mogao biti slijedeći. Osnovna teza i težnja Vijeća Europe je demokracija, a demokracija počiva na vladavini prava, a vladavina prava kako ga vidi Vijeće Europe temelji se na Europskoj deklaraciji o ljudskim pravima i sve ostalo proizlazi iz tog dokumenta. Vijeće Europe kao prvenstveno politička organizacija trudi se implementirati principe demokracije u svim zemljama Europe, i cijela bit Vijeća Europe se sastoji u okupljanja oko zajedničkih vrijednosti u srcu čega su ljudska prava.

Toliko od mene iz Strasbourga.

Misao dana:
Lawlessness is lawlessness. Anarchy is anarchy is anarchy. Neither race nor color nor frustration is an excuse for either lawlessness or anarchy.

Na ovoj slici se vidi kako izgleda velika dvorana Vijeća Europe a u kojoj se trenutno nalazim i gdje sam snimio ovu fotografiju prije nekoliko minuta. Trenutno smo na trosatnom plenarnom zasjedanju čija je tema 50 godina Rimskih ugovora.

U ovoj dvorani postoji nešto malo više od 500 mjesta (za razliku od europskog parlamenta u kojem ih ima gotovo 1.000). Europski parlament izgleda ovako:

Toliko za danas, imam još neke slikice koje sam napravio po zgradi parlamenta i u Europskom sudu za ljudska prava ali to neki drugi put.

Misao dana:
As a member of an escorted tour, you don’t even have to know that the Matterhorn isn’t a tuba.

Francuzi čini se uopće ne gledaju na kalendar, naime vrijeme je ovdje totalno neprimjereno za ovo doba godine. Temperature se kreću između 17 i 22C, pada kiša, a kada je suho nerijetko puše vjetar (i to sasvim solidni vjetar).

Jučer sam neko vrijeme proveo na Europskom sudu za ljudska prava, doista bi se morali pozabaviti malo sudom za ljudska prava jer je to (prema onome što smo čuli) jedna iznimna institucija ne samo zato što ima utjecaja na prostor svih zemalja koje su članovi Vijeća Europe (a trenutno ih ima 47), nego i zato što je to centralna institucija koja kreira temelje i smjernice za vladavinu prava na cijelom našem kontinentu. Mislim da bi morali investirati malo vremena da proučite Europsku deklaraciju o ljudskim pravima koja je temelj na kojem ovaj sud funkcionira.

Trenutno sam na radionici koja govori o utjecaju medija na demokraciju, odnosno utjecaj medija na demokratizaciju demokracije. Pričati ćemo malo i o internetu i utjecaju blogova poput ovoga na medijski prostor.

Misao dana:
CNN is one of the participants in the war. I have a fantasy where Ted Turner is elected president but refuses because he doesn’t want to give up power.

Malo jedan čudni tekst, no tema mi se čini zanimljivom, a kako sam bio direktni sudionik diskusije čisto i da je dokumentiram. Naime, danas je Boris Tadić, predsjednik Srbije u Vijeću Europe održao kraći govor o značenju i razvitku demokracije te je potom gotovo sat vremena odgovarao na pitanja polaznika ljetnog sveučilišta (njih otprilike 600 iz 15 zemalja europe).

Jedno od zanimljivijih priča iz očiglednih razloga je i priča o Kosovu koja sada ulazi u svoje finale jer dok su pljuštala pitanja po Tadiću, istovremeno se u americi odvija diskusija između Putina i Busha koja će sasvim sigurno odrediti ili barem značajno utjecati na sudbinu Kosova. Priča koju nam je ispričao Boris Tadić je samo jedna strana medalje i sasvim sigurno treba saslušati i drugu stranu, no moj je dojam kako je Tadić uspio stvoriti dojam iskrenosti te je barem mene (napominjem da nisam čuo drugu stranu priče) uvjeriti kako Kosovo mora ostati dio Srbije.

Atmosfera nije nužno bila u cijelosti naklonjena Tadiću budući da su u dvorani bili predstavnici iz Albanije i Kosova, te su u nekoliko navrata jasnim negodovanjem ali i vrlo direktnim pitanjima pokušali razbiti Tadićevu argumentaciju (do razine da je osiguranje već krenulo smirivati Kosovare, a predsjedavajući Vijeća Europe je u jednome trenutku morao podsjetiti Tadića da je demokracija i slušanje i odgovaranje na neugodna pitanja).

U svakom slučaju, tih sat i pol vremena je bilo vrlo dobro utrošeno vrijeme jer smo na djelu vidjeli (po mom mišljenju) sjajnog političara koji je barem s one zanatske strane uspio odraditi predavanje i grillanje iznimno dobro; pritom ne gubeći niti u jednome času nit, bez da se vidno uzrujao na neugodna pitanja ili da je izbjegao odgovor (uz jedan jedini izuzetak).

I još samo da opišem njegovu argumentaciju koja je zanimljiva. Naime, njegova temeljna postavka je da je funkcija predsjednika Srbije između ostaloga da osigura integritet i suverenitet njegove zemlje, te da je prirodno da se bori za svaki pedalj zemlje koja mu zemljopisno pripada, a Kosovo je sastavni dio Srbije već stoljećima. Nadalje, on tvrdi kako bi otcjepljenje Kosova čija se opravdanost argumentira potencijalnim nasiljem koje će se desiti ako priznanje izostane – postaviti značajni presedan u drugim sličnim situacijama kojih ima širom svijeta u izobilju. Naveo je nekoliko primjera od kojih se neki nalaze u okolici Crnoga mora gdje zemlje imaju identične ili vrlo slične situacije koje mogu biti značajno pogođene primjerom nasilnog izuzimanja Kosova od Srbije. Za razliku od Kosova koje je pak samo politički problem, zemlje crnoga mora nalaze se na važnoj energetskoj ruti i takav razvoj događaja bi značajno utjecao na energetsku sliku europe jer bi se time kreirala značajna nestabilnost u regiji na duži vremenski rok.

Nadalje, u slučaju da međunarodna zajednica izdvoji Kosovo, koja je moguća racionalizacija da se i primjerice Republika Srpska po tom istom mehanizmu ne pripoji Srbiji ili postane u cijelosti samostalna država? A ako se to desi i dođe do dezintegracije BIH onda smo svi ponovno na pozicijama na kojima smo bili prije petnaest godina (ako govorimo o političkoj stabilnosti regije).

Ovo je teški sažetak koji pišem iz glave, no argumentacija mi se čini solidna i vrijedna razmatranja. Nemam nekog osobitog sentimenta prema Srbiji i prva reakcija mi je da im to Kosovo treba uzeti, ako ništa drugo onda kao kaznu za devedesete godine – no kada pogledam argumente ovako posložene, pitam se da li je to ispravan način rješavanja problema? Nije da moje mišljenje i stav ima bilo kakvu težinu u međunarodnim odnosima, ili da će imalo utjecati na finalno rješenje problema Kosova, no ponavljam pitanje; Da li bi otcjepljenjem Kosova stabilizirali možda Kosovo, no istovremeno sasvim sigurno srušili stabilnost Srbije (a bez stabilnosti Srbije nema stabilnosti u regiji, to je nadam se svima jasno), a potencijalno stvorili i presedan koji se poput lančane reakcije može preseliti na cijeli niz drugih slučajeva u svijet.

Misao dana:
Room for improvement is the largest room in the world.