Mračni blog

Ako ste novi ovdje pretplatite se na RSS feed, ili iskoristite email pretplatu (vidi desno), a ako ste Facebook korisnik svakako se priključite communityu (također vidi desno).

Hvala na posjeti!

Slušam danas na 101 Rožića i ne sjećam se što je točno rekao, no rezultat njega je ovaj tekst koji počinjem jednim postizbornim komentarom o HSPu. I vrapci na grani znaju kako je HSP prošao na izborima (ili možda bi bolje bilo reći: “kako nije prošao na izborima”) i valjda ironije radi jedini koji je prošao je u stvari Anto Đapić.

O Anti Đapiću, tom kvazi magistru puno se pričalo i niti u jednom suvislom razgovoru nitko nije uspio pronaći tu principijelnost i stroge stavove o kojima se uvijek govorilo. To je više bila fasada namijenjena onima koji HSPu daju njegovu osnovnu moć, a to su birači, no u času kada su se trebale dijeliti karte vlasti, Đapić je više bio poput arapskog trgovca kod kojega je cjenkanje sastavni dio rituala prodaje do točke kada ako i pristanete u samome startu na njegove zahtjeve, on se osjeća prevarenim jer vam nije morao napraviti niti jedan jedini ustupak. HSP je poznat i po tome da reciklira odbačene kadrove koji su na različite načine bili diskreditirani, počevši primjerice od famoznog Zeca i svega onoga što se pod okriljem politike događalo u Požeškoj kotlini ili pak recentnija akvizicija u vidu Mate Granića koji se eto uspio ugnjezditi kao savjetnik (navodno za vanjsku politiku u kojoj HSP nikada nije niti participirao).

Naravno, iako su ovi znakovi bili vidljivi i ranije, prve rupe u oklopu su se nazrijele odlaskom gore spomenutog Rožića i Tadića kada su oni istupili iz stranke bez nekog osobitog objašnjenja. Mjesec dana kasnije HSPu je rejting pao na polovicu, a da bi na izborima od očekivanih deset dobili samo jednog (ali kao da ih je barem troje-četvero) zastupnika u vidu Ante Đapića, starog otpadnika iz HDZa kojem je po svim kriterijima vlast bila jedini cilj. Njegovo famozno objašnjenje budućih uspjeha (ako ste malo pratili njegove istupe) je uvijek uključivalo rečenicu; “Jer se HSP u proteklih 17 godina nije ogriješio o Hrvatski narod”. Nije teško uočiti kako je na prethodnim izborima to bilo 13 godina, a na slijedećim vjerojatno 21, no to nije u ovome času bitno. Zanimljivo je kako je HSP razlog svog neuspjeha morao potražiti u HDZu koji ga je doslovce asimilirao u ovom izbornome ciklusu, a da pritom nije niti kao mogućnost razmotrio odlazak Tadića i Rožića, ili pak možda kampanju koja je vizualno tako izgledala da su se nje bojali (tako mi kažu) samo ljudi s karijesom (što je, moramo priznati ipak značajan dio biračkog tijela u hrvata). Odlaskom gornje dvojce, Đapić se nije previše eksponirao ali mi je u sjećanju ostala Ruža Tomašić po svojoj izjavi kako je HSP sagradio njih dvojcu, te Pero Kovačević koji je došao na pressicu ove dvojce ali je samo sjedio i promatrao. Debaklom na izborima, Anto kao najprincipijelniji među principijelnima odmah je ponudio svoju ostavku a odmah se pridružilo i cijelo predsjedništvo stranke. So far, so good. Malo je nejasno zašto je Đapić odlučio ostati zastupnik a nije svoje mjesto ponudio prvome slijedećem, no vjerujem da ćemo i to doznati uskoro (ovo je nekako idealno vrijeme da se Đapić kao disident HSPa i biblijski razmetni sin priključi ocu koji ga je svojevremeno odbacio).

I dok možda za Milanovića nismo sigurni zna li on da li bi piškio ili kakio, jučerašnji razvoj događaja u HSPu gdje je kompletno predsjedništvo otkazalo svoje ostavke definitivni je znak nesigurnosti u te osnovne fizikalne potrebe. Koja je poanta tog manevra nije mi jasno, osim što kroz sustav povjerenika Đapić uredno mijenja one koji pozivaju na njegovu ovaj puta neopozivu ostavku i Đapić možda ima dugoročniji plan. Zanimljivo je da je i Ruža Tomašić došla do zaključka kako joj funkcija u predsjedništvu HSPa u ovome času ne koristi i u osnovi ona je danas došla do zaključka koji su Rožić i Tadić imali prije dva mjeseca. Angela Merkel je inače došla na svoju poziciju tako što se odrekla Kohla i kao neokaljana zauzela poziciju iako je skoro pa sigurno da je imala saznanja i aktivno sudjelovala u svemu onome što je dovelo do Kohlovog pada, a do zadnjeg trenutka je bila bezrezervno uz njega da bi u nekoliko dana napravila obrat i eto je sada.

Usput još jedna šizofrena primjedba. Da li je itko promatrao rezultate izbora u Osijeku, naime na nacionalnoj razini HSP gubi u Osijeku, dok na lokalnoj dobija. To znači da ste imali puno glasača koji su na jednome listiću zaokružili HSP a na drugome nisu. Dok razmišljate uz kavu, razmislite i o tome!

Što me dovodi do HSS-HSLS ekipe. Nije li čudno da HSLS koji bi po svoj sili morali biti skloniji lijevoj opciji druka za desnu, dok HSS koji je desno konzervativan barem deklarativno svrstava sebe (ili barem svoje ogranke) uz lijevu opciju? HSLS naravno nema previše izbora i obzirom na svoju političku snagu na nacionalnoj razini koja je duboko ispod razine statističke pogreške, nema u stvari drugog izbora nego držati se HSSa kako bi barem dali dojam većine (to me podsjetilo na jedan vic; pretrče miš i slon preko mosta, i na drugoj strani viče miš “alaj smo protutnjali” :). Joža Friščić se navodno ne petlja u pregovore s HDZom i uopće se ne govori o foteljama iako manje-više svi članci koje možete čitati zadnjih dana govore o povećanom broju ministarstava, u stvari, kada malo bolje pogledate čini se kako se o ničemu drugome ne raspravlja nego o foteljama. Ivo će tu sigurno biti široke ruke, a kako i ne bi, zar nije bolje imati nekog HSSovca ili HSLSovca u vladi nego primjerice Kirina, Vukelića ili Rončevića? HDZ ima opaki shortage ljudi koji bi trebali zauzeti pozicije (a neki, eto recimo Martina Dalić), ova ekipa ih ima na izvoz (nije nužno da ovi razumiju u što se upuštaju, bitno je da volontiraju za poziciju), a ti HSSovci će biti daleko lakše otpiljeni nego što je to Ivo radio sa svojim HDZovcima, a kako smo na primjeru Vesne Škare naučili, sasvim sigurno će i neka prigodna afera biti upriličena koja će HDZ učiniti boljim a koalicijskog partnera lošijim odabirom.

HSS je bio jako principijelan u predizbornom razdoblju oko toga da nema principa. Nisu znali niti prije, a vidimo niti poslije s kime bi oni koalirali, čini se kako im Pelješki most i nije neki problem, referendum o NATOu? Čemu na tome previše inzistirati! A i taj ZERP, nije da možemo preorati more i zasijati tamo nešto? Joža je tijekom pregovora došao do zaključka kako hrvatskom seljaku u stvari trebaju ceste, no podsjetio bih ga da slavonija svoju autocestu ima skoro pa dvadeset godina i zasada joj to nije pomoglo. Može biti da cesta ipak nije odgovor na njegovo pitanje (ali imamo operativu pa bi bilo valjda glupo da stoje).

Nekako si mislim da je Đurđa poput magarca razapeta između dva plasta sijena i ne može odabrati prema kojem bi potrčala, dok Joža Friščić gleda mrko jednu stranu, gleda mrko drugu i ne razmišlja u stvari previše o budućnosti osim o onome što mu govore njegovi savjetnici, a Ante Markov i Pankretić su mu blizu i svaki dan mu šapću na uho, dok je onaj tamo Jambo ionako recentni razvoj događaja, nije mu baš ni prirastao srcu, a i daleko čovjek stanuje pa od njega mišljenje može dobiti samo telefonom ili o njemu pročitati iz novina.

Ne očekujem pretjeranu mudrost koja bi trebala početi izvirati iz Friščića, no nije isključeno, a kako je to Milanović rekao, tko se zadnji smije…

U nedjelju se ponavljaju izbori i može biti da će tada biti razvrgnut prvi koalicijski sporazum kojeg je Sanader potpisao s novopečenim ministrom obojenih metala i glomaznog otpada (znam, doista je nepristojno i krajnje politički nekorektno ali nisam se mogao suzdržati), možda se još štogod promjeni, a možda i Joža dobije prosvjetljenje, nikada se ne zna.

Misao dana:
The best argument against democracy is a five-minute conversation with the average voter.

Ma samo da kompiliram nekoliko svojih razmišljanja o Đurđi Adlešić ali prije toga video na kojeg sam upravo naletio (tražeći u stvari nešto drugo):

Kao što se vidi iz spota, čini se kako je HSS/HSLS osvojio otprilike trećinu očekivanog. Nema veze, u stvari sam tražio ovaj video. HSLS je krenuo s Vladom Gotovcem, pjesničkim likom (taman me podsjetilo na njega prije par dana kada sam gledao dokumentarac o 101), da bi se raskolio sa Budišom (“mi smo liberalna stranka ali samo dok sam ja prvi među liberalnima”), da bi se HSLS poput amebe multiplicirao i u svakoj iteraciji gubio veličinu i na kraju su preostala samo tri HSLSovca od kojih ovaj posljednji Zlatko Kramarić čini se (na kraju balade) nikada nije niti bio HSLSovac.

Anyway, ono što je zanimljivo u ovome času je kako su Čehok i Adlešić gradonačelnici u svojim gradićima. Pozicija Čehoka je odavno upitna i vjerojatno on ne bi niti bio gradonačelnik Varaždina da Čačić može biti i župan i gradonačelnik. Dakle to je neka kohabitacija više iz poluinteresne sfere i nekog kontinuiteta. Istovremeno Adlešićka broji dane u Bjelovaru, no rezultati ovih izbora jasno pokazuju kako niti Varaždin niti Bjelovar nisu više uporišta liberala i sasvim je danas izvjesno kako će u Čehok i Adlešićka na slijedećim lokalnim izborima ostati bez radnog mjesta. Ukratko, nalaze se na vrhu stranke koja je svakim danom sve manja, a njihovo zadnje uporište se topi poput sante leda usred globalnog zatopljavanja.

Đurđa je zanimljiva i po tome što je iz nekoga, meni totalno nejasnog razloga uporno na popisu najpopularnijih političara (i čini mi se da je redovito druga po Pulsu). Nemam racionalnog objašnjenja za tako nešto.

Eh, i sada ovih dana Đurđa odrađuje ulogu života, došla je u once_in_a_lifetime situaciju da direktno utječe na rezultate izbora i cijele nam zemlje u slijedećem razdoblju (od četiri godine ili prijevremene izbore – whichever comes first), i sada treba mudro birati. Imamo dakle lokalnu sredinu u kojoj joj je sudbina zapečaćena i objektivno teško da liberali mogu sakupiti snagu i osvojiti ponovno mandate (dapače, mogli bi pokrenuti likvidaciju svoje stranke), dakle štogod da radila mora to napraviti s osvrtom na buduću egzistencijalnu poziciju i to svoju vlastitu (a ni Čehok nije daleko). Demontažom HSLSa sa scene šansa da ponove rezultat na slijedećim izborima je u stvari minimalna i sada se mora prikloniti ekipi koja će odrediti njezinu budućnst u slijedećem razdoblju. Ako odaberu HDZ kao koalicijskog partnera, Đurđa&Co imaju max. četiri godine blagostanja ispred sebe (i za svog supruga) no gotovo sigurno brisanje nakon toga; Đurđa je zanimljiva HDZu proporcionalno utjecaju koji može donijeti, u ovome času je bizarno da nikada nije imala manje ali vrijedila više, no život je takav. No nitko tu nema iluzija da će je HDZ kao vrijedni i konstruktivni kadar odbaciti prvom mogućom prilikom a povijesnih primjera ima više nego dovoljno (dokaz A – Vesna Škare Ožbolt).

U izlogu B je SDP, no daleko bitnije HNS i Vesna Pusić koju Đurđa (a čini se niti Čehok) ne podnose baš dobro. Čehoka razumijem jer ga je HNS izgurao u Varaždinu, on to razumije ali ne smije reći na glas. Glede Vesne, objektivno je ona dalje dogurala od Đurđe i ako pogledate njihove biografije ispada kako je Vesna sve ono što je Đurđa mogla biti (znam, zvuči malo bezobrazno ali je tako). Ulaskom u koaliciju s SDPom, Đurđa može zaboraviti priču o Croatia Osiguranju (u kojem se zasigurno malo jamilo na temu HSLSa) a da ne spominjemo njezin osobni interes u vidu člana uprave tj. njezinog supruga čiji mandat vjerojatno također dolazi u pitanje a sasvim sigurno će biti i nekih nezgodnih pitanja kako je on uopće došao do tamo.

Poanta svega ovoga je samo to da Đurđina odluka ima dalekosežne posljedice ne samo za cijelu državu (o čemu nemam prevelikih iluzija da joj je zemlja neki osobiti prioritet osim deklarativnog) nego i za nju osobno. Đurđa danas bita gdje će i što će ona biti za pet godina, a alternative nisu primamljive.

Misao dana:
The Liberals have many tails, and chase them all.

Eto još jedan uradak iz Večernjakove novinarske radionice:

U konkurenciji sedam istaknutih političara, najveći broj građana kao najuspješnijeg premijera izdvaja Ivu Sanadera. Sanadera smatraju najuspješnijim u tri od pet područja vladanja, iako njegovu stranku birači istodobno nagrađuju s manje glasova nego SDP. Večernjakova je anketa provedena telefonski na uzorku od 1800 ispitanika, od 7. do 10. rujna.

Ono što je zanimljivo u tom istraživanju je činjenica da ispada da je samo jedan od tih šest protukandidata bio u stvari premijer i to je pokojni Ivica Račan, neki od premijerskih protukandidata su Đurđa Adlešić (gdje su nju iskopali) i Zoran Milanović.

To me podsjetilo na jednu CNN/Gallup anketu koju su svojevremeno radili, a gdje su pitali koji je predsjednik bolji George W. Bush ili Josiah Jed Bartlet. Tada je na zgražanje analitičara pobjedio Bartlet.

Što je slijedeće?

Misao dana:
A public-opinion poll is no substitute for thought.

Dopalo je do mene posljednje istraživanje agencije Puls pod kodnim nazivom CroBarometar, to je ono istraživanje koje krajem svakog mjeseca objavljuje HRT, a potom i svi ostali.

Razlog zbog kojeg se upravo Pulsovo istraživanje smatra najrelevantnijim je metodologija. To znači da se podaci prikupljaju na terenu, slučajnim uzorkom nad kojih 1000 ljudi. Ova anketa je također dizajnirana da pokrije sve hrvatske regije, te da pokriva demografsku strukturu društva. Ukratko, ovo je najreprezentativnija anketa uz izuzetak IRIjeve ankete koju za IRI opet radi Puls (inače, ako sam dobro pogodio, IRIjeva anketa obično ide krajem kolovoza na daleko većem uzorku tako da je još preciznija). Margina pogreške je cca. 3-3.9% i to treba imati na umu dok se čitaju podaci.

Ono što odmah treba napomenuti je da treba ignorirati procjene broja zastupnika, naime ta procjena nastala je na zbiru tromjesečnih rezultata i ne upada unutar ovih 3% greške, a moguće je da je demografija po izbornim jedinicama drugačija od anketirane što može dovesti do velikih razlika nakon glasovitog d’hondtanja. That said, idemo na podatke.

Ono što odmah uleti u oko je odobravanje rada vlade, 55,3% anketiranih smatra da zemlja ide u lošem smjeru u odnosu na 34,4% koji naivno misle da ide u dobrom. U pregledu rezultata po strankama, meni je upalo u oko da odmah poslije HDZovaca, HNSovci su ti koji najčešće misle da nam ide super, njih 48% u odnosu na 40% HSS-HSLS-PGSovaca, dok su svi ostali ispod gore spomenutih 34,4%. Uprosječeno, ako ste muškarac srednjih godina, visoke stručne spreme i živite u gradu i to vjerojatno Zagrebu sva je šansa da ste zadovoljni sobom i kuda ova zemlja ide, no međutim ako ste muškarac stariji od 46 s osnovnom školom, živite na selu i to još u sjevernoj hrvatskoj ili dalmaciji tada vjerojatno očekujete promjenu na izborima. Zanimljivo je promatrati demografiju nezadovoljnika, jer ispada da su nesretnici u područjima koja su tradicionalno HDZovo uporište (sela i primjerice Dalmacija, Slavonija). Ako gledamo pak zadovoljstvo trenutnom vladom, najsretniji su HDZovci iz Like s osnovnom školom stariji od 60 godina; najnesretniji su SDPovci koji žive u gradovima, srednje su dobi i srednje škole, osobito ako su u sjevernoj hrvatskoj ili Dalmaciji.

Rejtinzi stranaka su slijedeći:

SDP 28,6%
HDZ 23,8%
Koalicija HSS-HSLS-PGS 9,2%
HSP 8,4%
HSU 7,6%
HNS 5,1%
IDS 1,8%
DC 1,5%
HDSSB ,9%
Ljevica Hrvatske ,6%
SDSS ,5%
MDS ,5%
SBHS ,5%
Neka druga 1,1%
Neodlučni 10,0%

Zanimljivo je gledati popis najpopularnijih političara. Prvi je Stipe Mesić, druga je (meni totalno nerazumljivo zašto) Đurđa Adlešić, a tek potom Zoran Milanović, prvi HDZovac je Ivo Sanader i to tek na 11 mjestu koji je ispod i Ante Đapića.

Percepcija najvećih problema je slijedeća:

Nezaposlenost 68,8%
Mito i korupcija 42,7%
Kriminal i krađa 16,9%
Status umirovljenika 16,0%
Male plaće 13,2%
Zdravstvo 12,9%
Gospodarstvo 10,8%
Standard 10,1%

Usporedbe radi, bacite pogled na kako je ta ista tablica izgledala u lipnju (dakle prije akcije Maestro):

Nezaposlenost 70,7%
Mito i korupcija 37,3%
Status umirovljenika 21,5%
Gospodarstvo 14,1%
Male plaće 13,8%
Standard 13,5%
Kriminal i krađa 9,8%
Siromaštvo/ neimaština 9,2%
Zdravstvo 8,8%
Sudstvo 7,8%

Kao što vidite, briga o korupciji u društvu je poprilično narasla što bi (kako ja to vidim) značilo da je bacanjem afere u HFPu u prvi plan Ivo napravio sam sebi medvjeđu uslugu, jer je krenuo u bitku koju on ne može dobiti iz jednostavnog razloga što u njoj nema rezultata.

Još jedna zanimljiva tablica (a koja je prevelika pa je ne mogu ovdje staviti) je tablica dojma o političarima. Manje-više svi političari na toj listi imaju uobičajene oscilacije u posljednje dvije godine, i jedina osoba koja ima kontinuirani rast (ali na četiri uzastopna mjeseca, što nisam uspio pronaći niti na jednom drugom političaru) je Zoran Milanović. Milanović je ujedno prvi nakon Mesića po pozitivnim dojmu, no ako nastavi ovim tempom do izbora bi ga mogao (teoretski) i preteći.

Kao zaključak, činjenica je da su HDZ i SDP ušli u kolovozu u trku koja nije promijenila rezultat u odnosu na mjesec ranije i razlika od 5% je veća od statističke pogreške i nakon tri mjeseca mjerenja sada smo sigurni da je SDP vodeća stranka u zemlji. Treba pričekati IRI, no moje je mišljenje da je stvarno stanje SDPa nešto lošije, a HDZa nešto bolje nego u ovoj anketi čisto zbog demografije HDZovih birača koja terenska anketa u cijelosti ne može obuhvatiti.

Iznenađenje mjeseca je HSS-HSLS-PGS koji se vratio na početnih 8-9% podrške građana. Ovo je zanimljivo jer je Đurđa Adlešić (ponavljam, ničim izazvana) iznimno dobro kotirajuća u anketama, a čak niti bezlični Josip Friščić ne prolazi loše i rezultat njihove koalicije ne odgovara njihovih individualnim rezultatima. Ova koalicija je interesne prirode no interes koji ih spaja se zove “izborni prag”.

Meni totalno očekivano, HNS i dalje pada i sada su se spustili unutar statističke greške izbornoga praga. Čačić je nedavno govorio o kontrolnom paketu i 17 zastupnika, no ja i dalje ne vidim da je to realni rezultat za HNS i svaki rezultat veći od 10 zastupnika će za njih biti impresivan. Puls u objašnjenju kaže kako je SDPova ekspanzija, prvenstveno kroz lik novog predsjednika stranke pokupila dobar dio HNSovog biračkog tijela, no ja bih dodao da je skroz neracionalni stav čelništva HNSa daleko zaslužniji za ovu promjenu, jer njihova premijerska kandidatura i totaln nerazumljivo inzistiranje na tome dovelo je do bježanja birača. Ovdje se vrijedi podsjetiti da kada bježite, onda u pravilu nije važno kuda bježite, nego odakle bježite.

Nekakva svjestka iskustva kažu da u okolini poput naše, odnosi koji su uspostavljeni na terenu šest mjeseci prije izbora uglavnom odražavaju stanje na izborni dan. Nekih osamdesetak dana prije izbora ja u to nisam toliko siguran. S jedne strane imamo HDZ koji je krenuo u ofanzivu i koji će iskoristiti cijeli niz prilika da se producira (kroz privatizaciju T-HT-a, isplatu rate umirovljenicima), no istovremeno ih pogađaju praktički svakodnevne afere koje se otkrivaju i kojima se ne nazire kraj. Moja je procjena da nam slijedi promjena na izborima, no istovremeno, činjenica je kako je koalicijski kapacitet HDZa u ovome času veći od SDPovog. Ono što treba promatrati s oprezom je situacija u Osijeku koja će se zasigurno odraziti na cijelu slavoniju (i pitanje je da li je moguće napraviti prijevremene izbore prije parlamentarnih, tj. da li je to za HDZ uopće mudro učiniti čak ako i postoji mogućnost – treba pogledati zakonske rokove i vidjeti da li Đapić ovih dana taktizira sa svojom ostavkom upravo iz tog razloga). Također, uočavam i nezadovoljstvo stanovnika Dalmacije i doista se može desiti da Sanader izgubi na “domaćem teritoriju”.

Bilo kako bilo, predizborna kampanja, koja će punom snagom početi negdje sredinom rujna, sasvim će sigurno biti žestoka i neugodna, neovisno o tome što negativne kampanje više ne donose kod nas rezultate (a i loše pakiranje dobrih akcija, što smo na primjeru Maestra dobro vidjeli, također ne pomaže).

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

Da li itko prati što se događa u Osijeku? Naime u Osijeku su izbore dobili HSP i Glavašev HDSSB koji su koalirali do prije nekoliko dana. Iako je koalicija već nekoliko puta bila na rubu pucanja (primjerice zbog Đapićeve frustracije da napravi ne osobito lijep Starčevićev spomenik, kojeg je uzgred rečeno Starčević oporukom zabranio). No stvar je pukla, čini se, na dvorani za rukomentno prvenstvo koja navodno košta 900 milijuna kuna (skupa dvorana ako se mene pita), a HDSSBovci tvrde da je cijena prenapuhana i iznad Osiječkih platežnih mogućnosti. Košarkaš Anto je odlučio stvar prerezati i ide u investiciju dvorane pa kud puklo, a čini se da će puknuti.

Negdje na ovoj točci se situacija komplicira. Naime, u normalnim uvjetima, koalicija bi propala i potom bi se raspustilo gradsko vijeće (ili kako se već zove) i otišli bi na izbore. Nakon što je shvatio da nema druge i Đapić je krenuo drukati za izbore. HDZ i SDP mirno sa strane promatraju razvoj događaja – SDPu je manje-više svejedno jer u Osijeku i nema neki rezultat, a HDZu svako međusobno razbijanje dobre volje između HSPa i HDSSBa ide u korist budući da su HDSSBovci i HSPovci upravo ono biračko tijelo koje su izgubili nakon HDZovog razlaza s Glavašom, što je pak omogućilo raspored snaga koji je doveo Antu Đapića na gradonačelničku fotelju (ili fotelje, zavisi kako gledate) .
No, u kopernikanskom obratu koji se desio, likovi iz HSLSa predvođeni Zlatkom Kramarićem (koji je uzgred rečeno gradonačelnikovao Osijekom godinama) odlučili pružiti ruku pomirenja HDSSBu (koje su proglašavali lopovima, ubojicama, gospodarima života i smrti i još koješta) kako bi zajedno oformili gradsku vlast. Zlatko Kramarić je pritom čak izrekao i rečenicu koja bi morala ući u anale hrvatske političke gluposti (iste one anale koje će nakon 25. studenog pisati Ivo Sanader):

S Glavašem bih Osijeku vratio urbani imidž (jutarnji)

Mission impossible ako se mene pita ali…

HSP i HSLS imaju puno toga zajedničkoga, za HSLS je to totalno evidentno, za HSP bitno manje, ali obje stranke su prošle svoj zenit i sada su u silaznoj putanji. HSLSova slamka spasa je koalicija s HSSom (ono što se tu u stvari dogodilo je da je HSS uložio svoju slamku, a HSLS svoju pa sada valjda misle napraviti splav od toga) kako bi izronili preko izbornog praga i barem svojim čelnicima dopustili još jednu reinkarnaciju. Podsjećam da imate samo dva-tri HSLSovca koja vjerojatno možete spomenuti napamet, Čehoka koji je kohabitacijski gradonačelnik Varaždina s HNSom (i kojeg će HNS vjerojatno pojesti za doručak u nadolazećim izborima), Đurđu Adlešić (to je ona koja njeguje “probudila sam se prije 5 minuta” frizuru), a koja je načeta već svojim aferama i nejasnim postupanjem s Hrvojem Vojkovićem i naravno osiječki Zlatko Kramarić koji nije shvatio da mu je vrijeme da nestane i valjda skupa s Glavašom piše memoare o Osiječkim ratnim danima.

HSP se pak našao between rock and hard place; stisnuti HDZovci moraju udarati po HSPu jer im je s lijeve strane SDP dramatično suzio prostor djelovanja, a u slavonskoj četvrtoj izbornoj u kojoj je na proteklim izborima HDZ dominirao sada se politički krajobraz u cijelosti promijenio i to na nepovoljno. HDZov je vitalni interes eliminirati prijetnju HDSSBa (što iz političkih ali i osobnih razloga), a ako pritome strada HSP na uštrb HDZa nema nikakve osobite štete, jer HSP ionako nije osobito poželjan partner na eventualnoj vlasti.

I sada dolazimo do sličnosti između HSLSa i HSPa, naime obje stranke koaliraju na nacionalnoj razini s HDZom i dok su im ostavile vladu i ministarstva netaknute (uz izuzetak uhljebljivanja pojedinaca poput recimo HSLSove Dorice Nikolić), ono gdje HSLS briljira su nadzorni odbori i članovi uprava od čega je najzaslužniji upravo gore spomenuti Hrvoje Vojković koji je na čelu Croatia Osiguranja, tradicionalnoj kravi muzari ekipe na vlasti (primjerice, nitko nije primjetio vrlo skupu i neefikasnu kampanju HSS-HSLSa koja je iznad njihove platežne moći, taj novac je morao doći od nekuda i nemojte misliti da je došao iz stranačkog proračuna ili na neki osobito legalan način). Istu priču, ali daleko suptilnije provodi i HSP čija imenovanja nisu javna ili se barem ne identificiraju stranački. Neke od HSPovih akvizicija već imamo u zatvoru poput recimo Vlade Zeca, no takvih ljudi ima još. HSP i HSLS su shvatili da na vlasti ne mogu za svoju stranku niti blizu toliko priskrbiti kao što to mogu kroz nadzorne i upravne odbore i upravo ta doktrina ih čini sličnima.

Volim ići u Osijek, no srce me boli kada vidim što se tom gradu događa, u njemu rat, ako niste shvatili, još nije završio.

Misao dana:
The Player: We’re more of the love, blood, and rhetoric school. Well, we can do you blood and love without the rhetoric, and we can do you blood and rhetoric without the love, and we can do you all three concurrent or consecutive. But we can’t give you love and rhetoric without the blood. Blood is compulsory. They’re all blood, you see.
Guildenstern: Is that what people want?
The Player: It’s what we do.