Formalni proračun

Nema drugog načina da krenem s ovim tekstom nego da ponovim udžbeničku tvrdnju kako je državni proračun poslije Ustava najbitniji dokument jer on opisuje način na koji će neka država funkcionirati u slijedećem razdoblju. Nije onda ni čudo da način na koji se taj proračun donosi u cijelosti demoralizirajući, obeshrabrujući i u svojoj biti depresivan. Svega 24 sata je prošlo od objave proračuna do trenutka u kojem je Sabor krenuo diskutirati o tom dokumentu i to jednostavno nije dovoljno vremena da se prouči otprlike četrnaest tisuća stavaka ili više od tri stotine stranica od kojih se proračun sastoji.

Ne znam kako to vide vladajući, no donošenje proračuna na ovaj način jako podsjećana na Šukerovo samo “formalno” sudjelovanje u odlukama vezanog uz INA-u, Jadrankin “formalni” potpis na ugovore s TLM-om i općenito na tu cijelu piramidu ignorancije koja vlada vladom i vladajućom strankom. Veliko je pitanje i što se desilo s “bolnim rezovima” koji su nekako putem nestali, kao ni što se desilo s usklađenjem s pravnom stečevinom EU-a koja bi se morala manifestirati na zakon o PDV-u, te na subvencije prema brodogradilištima ili poljoprivredi.

Saborska rasprava koja je uslijedila nije nimalo pomogla da se razjasni što se s proračunom doista dogodilo i diskusija se (očekivano) pretvorila u međusobno vrijeđanje i prazno lamentiranje bez ikakve imalo smislene osnove. Ja sam se pak dugo vremena bavio državnim proračunom i ne samo s njime nego i postupkom kako se on donosi te sam u toj svojoj maloj istrazi pronašao nekoliko doista nevjerojatnih podataka.

Moja prva ideja vezana za proračun je bila da se jednostavno smanji veličina državnog proračuna. Meni je to bilo jasno još 2007. godine no danas je to opće poznata situacija, no ako ste kojim slučajem jedan od stotinu i pedesetak saborskih zastupnika i dođete na istu ideju kao i ja tada odmah možete lupiti glavom u zid iz jednostavnog razloga što Saborski poslovnik koji regulira pitanje davanja amandmana na državni proračun uopće nema predviđenu situaciju u kojoj bi se proračun mogao smanjiti. Provjerite, ja nisam vjerovao da tako nešto očigledno nije predviđeno ali eto to je tako. Moje drugo veliko otkriće vezano za saborsku proceduru je bilo pitanje koliko je amandmana na državni proračun do sada prošlo. Dakle, do sada smo imali dvadesetak proračuna i dodatnih četrdesetak rebalansa i ako kažemo da smo u ukupno 60 situacija donosili proračun (ili njegov rebalans) mislim da je jasno da je ovih 150 ljudi, koliko god oni bili loši za posao koji obavljaju čisto statistički gledano moralo iznjedriti jedan jedini amandman koji je prihvaćen. To nažalost nije točno, u povijesti hrvatske demokracije do današnjeg dana nije prihvaćen nijedan oporbeni amandman na državni proračun, a ovi koji i jesu prihvaćeni su svi redom bili tehničke korekcije koje je u biti Vlada preuzela i sama ih ponudila kao svoj.

Nevjerojatno mi je promatrati lakoću i neracionalnost obrane i donošenja proračuna svejedno da li ona dolazi od samih ministara ili od zastupnika vladajuće koalicije. Mora tamo biti inteligentnih ljudi (odbijam vjerovati da nema) pa mi stoga nije jasno kako je moguće da se postave zaštitnički prema toliko štetnom dokumentu koji će nas koštati kao društvo i kratkoročno i dugoročno. Dokumentu koji će u svojem pravosudnom epilogu, koji će zasigurno uslijediti, barem neka od lica koje smo gledali na klupama umjesto u crnim BMW-ima i Audijima zatamnjenih stakala odvesti u bijelo plavim vozilima u smjeru Rementinca ili Gajeve.

Ovo nije ni razvojni ni socijalni proračun, ovo je državni proračun koji je poput države u kojoj se donosi korumpiran od početka, neodrživ i štetan. Ovaj proračun nije čak niti predizborni, ovo je “formalni” proračun.

Svakako posjetite Vjetrenjačin Proračunski kalkulator.

p.s. ovo je moja dvadeset i prva kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 20. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.doingbusiness.org/ Doing business je godišnje izvješće svjetske banke koje govori o tome koliko je koja država pogodna za investiranje. Možemo diskutirati o tome da li ti kriteriji uključuju najbolji interes zemlje, no činjenica ej da je to dokument kojeg že svaki imalo već investitor svakako konzultirati a vjerojatno i koristiti kao jedan od argumenata gdje uložiti svoj novac.

Vizualizacija državnog proračuna

Državni proračun je nakon Ustava pojedinačno najbitniji dokument koji definira i opisuje funkcioniranje jedne države. U našem slučaju, riječ je o dokumentu s nekih 14.000 stavaka gdje su na primjer plaće državnih službenika definirane na nekoliko stotina međusobno različitih mjesta pa je stoga vrlo teško pratiti što se točno u državnom proračunu događa.

Kako bi to riješili, napravili smo grafičku vizualizaciju kroz državni proračun.

Državni proračun 2010.

Državni proračun moguće je pregledati na dva načina, prvi pogled je po korisnicima proračuna (dakle po ministarstvima, agencijama i uredima, a unutar toga po vrsti troška), a drugi pogled je po vrsti troška (pa unutar toga po korisnicima). Sve što treba učiniti je kliknuti na korisnika ili trošak i stranica će iscrtati dodatnu razinu detalja, natrag se vraćate pritiskom na desnu tipku miša. Veličina grafikona označava ukupnu veličinu državnog proračuna, dok je veličina svakog pojedinog kvadrata pokazuje relativnu veličinu stavke u odnosu na ukupni proračun. boje su posložene na načinda slični troškovi ili korisnici budu obojeni srodnom bojom.

Pregledom proračuna na ovaj način moguće je na vrlo jednostavan i vizualan način vidjeti odnose među stavkama, veličine pojedinih troškova kao i grupirati pojedine vrste troškova a koje su raszasute na puno lokacija po proračunu.

U okolini poput naše gdje je svaku kunu potrebno dobro odvagnuti, alati poput ovoga mogu se koristiti za jednostavnu i brzu identifikaciju anomalija u proračunu i kao podloga za ispitivanje veličina pojedinih stavki. Primjerice, ako pogledate izdatke za prijevozna sredstva koja su ove godine predviđena u iznosu od 191 milijun kuna, očito je da praktički 75% iznosa otpada na vozila MUPa i vozila ministarstva obrane, no jednako tako ministarstvo poljoprivrede ima predviđenu kupnju 8.7 milijuna kuna vrijednih vozila. Također, nije teško uočiti kako se puno različitih subvencija dodjeljuje iz različitih ministarstava i pod različitim nazivima (kapitalne pomoći, subvencije trgovačkim društvima i sl). Ako promatrate plaće koje se nalaze na nekoliko mjesta (jer se odvojeno vode plaće, odvojeno porezi i doprinosi a odvojeno naknade zaposlenima), nije teško uočiti da u masi plaća uopće ne postoje plaće zdrastvenih radnika koje su pak sakrivene u transferima HZZO-u ili da naknade zaposlenima nisu proporcionalno zastupljene po ministarstvima.

Da bi se moglo racionalno trošiti potrebno je učiniti državni proračun transparentnijim a to trenutna razina detalja ne dopušta, također treba napraviti povratni mehanizam između planiranja i stvarne potrošnje. Naime, dešava se da je pojedina jedinica državne uprave (ministarstvo, agencija, ured) za određenu svrhu predvidjela određenu sumu novaca, a koja je prošla i bila prihvaćena od strane ministarstva financija prilikom sastavljanja proračuna, a da bi onda tokom godine s te proračunske stavke bio uzet novac i preusmjeren na neki drugi trošak. Ovo je tipična metoda manipulacije jer Vlada dopušta tijekom godine nekoliko takvih “mini-rebalansa” koji su dopušteni zakonom, a uopće nisu podložni saborskoj kontroli gdje je moguće premještati stavke unutar proračuna jedne jedince vlasti.

Primjer: Agencija za istraživanje ruda ima sistematizacijom predviđeno 200 radnih mjesta te u prijedlogu svog proračuna traži puni iznos plaća za svih 200 djelatnika iako ih imaju samo 150. Ministarstvo odobrava taj iznos, a potom agencija tijekom godine u mini rebalansima sa stavke plaća taj novac prebaci na npr. intelektualne usluge. Ili, trošak održavanja objekta (primjerice kupovina novih prozora ili trošak klimatizacije) koji je bio trošak samo u jednoj godini, provuče se ponovno u slijedeću, a potom se u mini rebalansu preusmjeri na drugu stavku.

Da bi se riješio gornji problem, potrebno bi bilo uspoređivati prvobitni proračun (dakle onaj koji je usvojen) i usporediti ga sa stvarnim stanjem o izvršenju proračuna (a koji je dostupan s velikim vremenskim odmakom) i na taj način identificirati institucije i stavke koje imaju značajne razlike i koje troše novac suprotno naputku sabora.

Tek  u izvršenjima proračuna dostupna je puna klasifikacija troškova, a ona nisu dostupna u samom prijedlogu tj. proračunu.

Nadalje, količina povratne informacije od korisnika proračuna koji u stvari odlučuju o troškovima je minimalna ili nepostojeća.

Veliki države poput primjerice USA imaju posebne mehanizme za predlaganje ušteda. Američki predsjednik Obama ima posebni dio web stranice i nagradu za one koji predlože najkreativniji i najbolji način za stvaranje ušteda.

Nešto bliži primjer je Velika Britanija gdje je  premijer David Cameron zamolio je državne službenike da predlože načine za smanjenje proračuna. Tijekom prikupljanja prijedloga, predloženo je više od 100.000 ideja kako uštediti u proračunu. (vidi: ), a samu molbu je David Cameron direktno uputio službenicima putem youtubea.

Ovo nije alat za kritiku Vlade, dapače, ako mislite da je razina transparentnosti državnog proračuna niska, onda niste vidjeli što se događa na lokalnim razinama. Ovo je alat koji pomaže u pronalaženju načina za stvaranje ušteda, alat koji pomaže dizanju svijesti kako se troši javni novac, te naravno alat koji promovira transparentnost što je najbolji i najučinkovitiji antikorupcijski alat koji postoji.

Link na vizualizaciju državnog proračuna.

Ovaj mini-projekt ne bi se dogodio bez pollitičara i talentiranog ekonimiste Marka Krištofa koji je pomogao u pribavljanju podataka i interpretaciji, te nekolicine drugih a nespomenutih koji su pomogli da se ovo isprogramira, debugira i pripremi za objavu. Puno hvala svima.

Kratka napomena: Projekt vizualizacije državnog proračuna prvi je projekt udruge Vjetrenjača, a koja je izrasla iz web stranice pollitika.com.

Političarima ostaje sića

Izuzmemo li Ustav, proračun je najvažniji dokument koji definira neku državu. U njemu piše odakle novac dolazi i kako se prikuplja te kako će biti potrošen. U ozbiljnim se zemljama državni proračuni donose mjesecima prije nego što stupaju na snagu, o njima se govori i po nekoliko godina prije nego što bi trebali biti prihvaćeni, te o njima odluke donose važni ljudi u tamnim odijelima vrlo ozbiljnog izgleda.

U Hrvatskoj je to nešto drugačije i kako to naši političari vole reći: “85% državnog proračuna je zadano”. Stoga, nema osobitog smisla previše diskutirati o 85% od stotinu i nešto milijardi kuna javnog novca jer je to jednostavno tako, moramo im vjerovati na riječ da je tih 85 i više milijardi kuna potrošeno na najmudriji mogući način i da je svaki trud uložen u razjašnjenje tog silnog troška u startu osuđen na propast. Iz nekog smo čudnog razloga povjerovali političarima i doista, o proračunu se i nije nešto raspravljalo sve do sada. Drugi mit odavno rezerviran za proračun je da je baš svaki od posljednjih dvadesetak proračuna uspio udovoljiti temeljnim kriterijima da bismo ga mogli nazvati razvojnim i socijalnim.
Istodobno!

Pogrešno je vjerovati da državni proračun u Hrvatskoj donosi Ivan Šuker kao resorni ministar i vlada s Jadrankom Kosor na čelu. Proračun donosi teta Marija iz računovodstva lokalnog vrtića (ili škole), ujak Danko koji je uspio postati tajnik jedne od onih silnih agencija koje puno rade ali ne proizvode rezultate, te vjerojatno cijela četa bezimenih računovođa iz prizemlja Ministarstva financija. Oni uporno skupljaju i unose podatke koje im u za to predviđene formulare ispisuju i redovito šalju spomenuta Marija, Danko ili neki drugi udaljeni rođak po izboru. Ministar Šuker i Vlada su ovdje samo zato da daju generalne smjernice, pa tako, primjerice, vrlo strogo odrede da se od sada piju samo voda i kava (bez šećera), jer je kriza, na što računovođe nevoljko korigiraju svoje tablice znajući kako će razliku koja im je potrebna za optimalnu količinu sokova i šećera te povremenu večeru o trošku poreznih obveznika namiriti iz razlike cijene struje koje ministarstvu ionako prijavljuju cijele godine po zimskoj tarifi, ili pak iz stavke tekućeg održavanja koja, uz ostalo, sadrži promjenu prozora na sjevernom krilu zgrade, i to četvrtu godinu zaredom. Ti su ljudi, dakle, oni koji odlučuju kako će se potrošiti nedodirljivih 85+ milijardi kuna proračuna, a političarima preostaje sića koja se ne dijeli po nekim osobitim strategijama ili opravdanosti.

Tu se rješavaju sitne razmirice, prethodni dogovori i izborna obećanja, pa tako dobivamo autoceste koje spajaju ništa ni sa čime ili pak prekrasne betonske mostove koji spajaju minsko polje s poljem preko rijeke koja će ionako uskoro presušiti. Nije problem niti ako pogriješite, uvijek je tu slijedeći rebalans ili povremeno (polutajno) preslagivanje, a što u najboljem slučaju podsjeća na onu igru iz djetinjstva koja se zvala “Vola oko stola”. Jedini pravi problem kojeg imaju korisnici državnog proračuna je kraj godine, naime, ako niste potrošili ono što ste predvidjeli – mala je šansa da ćete taj novac dobiti ponovno.

I dok je priča o proračunu prethodnih godina prolazila olako, te kako je ionako riječ o dosadnim diskusijama u kojima se žučni saborski zastupnici preko drugog programa nacionalne televizije razmeću milijunima pokušavajući impresionirati svoje obitelji naoko inteligentnim argumentima – nije ni čudo da prosječni porezni obveznik, dakle Vi, ne osjeća osobitu emocionalnu vezu s državnim proračunom, makar je on jednim sasvim solidnim dijelom popunjen rupom koja se nalazi u vašem džepu.

Rebalans proračuna koji nas čeka u slijedećih nekoliko tjedana po mnogo ćemu će biti drugačiji i prvi, pa predlažem da uložite malo vremena i pokušate sami pogledati da li naša država balansira bolje nego što vi balansirate svoj kućni budžet?ž

p.s. ovo je moja prva kolumna, koju od prošle subote do daljnjega možete čitati u subotnjem Večernjem, tj. u prilogu Večernjeg Obzor

Web Pick tjedna:
Eclectica je blog kojeg piše Nenad Bakić i sigurno spada u ponajbolje ekonomske blogove u Hrvatskoj. Ecletcicu treba imati na oku jer ga piše osvjedočeni poduzetnik koji nema niti najmanje motivacije ušminkavati podatke ili, ono što naši vladajući često rade, pokazivati podatke koji su selektivni, nereprezentativni i kojima vrlo često nedostaje kritična informacija kako bi doista bili vjerodostojni. Ovaj blog treba čitati natašte i s tabletama za smirenje na dohvatu.