Ništa od sučeljavanja?

Nisam nešto raspoložen pa da skrenem pozornost na nekolicinu zanimljivih tekstova:

  • Miodrag Šajatović glavni urednik Lidera imao je sjajan uvodnik koji se bavi dužničkom krizom koja prijeti Hrvatskoj. Nije da ja tvrdim da će se nama desiti isto što i Argentini, no nije osobito teško skužiti da nam se inozemni dug dramatično penje (a cijela priča o tome kako je dug usporen je u stvari totalna glupost jer je zbog mjera HNBa nastao cijeli val dokapitalizacija banaka koji je samo za ovu godinu blizak 2 mlrd eur-a, dakle dugovanje raste samo što se dio duga u stvari nalazi na stavci unutarnjeg duga). Ne smatram da smo sada na rubu armagedona, no samo nijekanje da problem postoji je više nego zabrinjavajuće. Nadajmo se samo da će buduća vlast biti fiskalno odgovornija, jer ako se prisjetite, vlada je imala brdo kritika na račun HNB-a, a ispada da je pozitivno mišljenje MMF-a i svjetske banke u stvari proizašlo iz mjera koje je donijela HNB. Rohatinski rulez!
  • Darko Baniček na business.hr-u govori pak o HDZovom gospodarskom programu. Ono što mnogim kritičarima SDPovog programa nedostaje kao konstatacija je činjenica da HDZ već mjesecima kontrira SDPovim prijedlozima politika, te da HDZ nije ponudio nijednu originalnu inicijativu koja ne bi bila odgovor na neku od teza koje je SDP već ponudio. Priča o porezu na imovinu, porezu na kapitalnu dobit, glasanju dijaspore… O svemu tome HDZ ima isključivo obrambeni stav i naravno, samo njima svojstveni pokušaj spina, koji vjerojatno nekim grupacijama puno znači.
  • Ako niste još čuli, HDZ će za glasanje dijaspore u hercegovini otvoriti 126 biračkih mjesta što je 4x više nego u bilo kojim izborima do sada. HDZ je definitivno u panici i ako je istinita informacija o 400 billboard plakatnih mjesta po BIH razina neizvjesnosti čak i u njihovim redovima je daleko veća nego što to izgleda. Dragutin Lesar objašnjava mehanizam glasanja dijaspore i kako to utječe na nas. Čak i ako ne želite glasati na ovim izborima (jer nemate svog favorita) ali spadate u 2/3 biračkog tijela koji se protivi 11 izbornoj jedinici, iziđite na izbore i precrtajte listić, nacrtajte karikaturu, odaberite nekoliko parova, odglasajte za najmanje izglednu stranku – sasvim svejedno, samo dignite cenzus za glasove dijaspore. Usput rečeno, pogledajte video iz emisije Otvoreno u kojoj je Kolinda Grabar Kitarović branila izbledijele boje HDZa – divim se inače HDZovim kadrovima poput Polančeca ili Jandrokovića koji dođu u studio s obrazom debljine đona čizme, no Kolinda je educirana osoba i da se svede na partijskog vojnika doista nije u redu.
  • Vjesnik donosi priču kako Makedonija izvozi više IT usluga nego Hrvatska (via Monitor). To me podsjetilo na jednu drugu teoriju a koja se odnosi na Kosovo, naime tamo je nevjerojatnih 60ak postotaka populacije mlađe od 25 godina (uzmite postotak uvjetno, ali je iznimno visok) i sada se postavlja pitanje kako to isto Kosovo u uvjetima samostalnosti (ili konfederacije) na najbrži mogući način izvući iz ekonomske krize u kojoj se nalaze, i logični izbor je IT industrija. Možemo očekivati da će Kosovo (a potencijalno i Albanija nakon toga) postavi Europski Bangalore. Smjela tvrdnja, zar ne?

Misao dana:
Discontent is the first step in the progress of a man or a nation.

Državno poticana piromanija

Prije nekoliko dana na pollitici, savjesni je napisao blog zapis pod nazivom Veni, Vidi, Izgorjelo. Negdje u komentarima diskusije o požarima, sakrio se komentar Dragutina Lesara koji je napisao slijedeće:

Bez namjere da insinuiram podsjećam na odredbu zakona da se opožareno područje iz šumskog može prenamjeniti u građevinsko i to bez plaćanja naknade za prenamjenu. Besplatno, brzo i jednostavno.

Dakle ovo što sada slijedi nije baš za one osjetljiva srca, a i treba malo kreativnosti da bi razumjeli o čemu se radi. Osnovna ideja je da bi svoju djedovinu na kojoj je djed uzgajao neku poljoprivrednu kulturu ili neku šumu i šumicu u kojoj je tražio hladovinu htjeli pretvoriti u građevinsko zemljište. To želite napraviti zato jer građevinsko zemljište vrijedi 10x više od poljoprivrednog, zato jer na poljoprivrednom zemljištu morate raditi na suncu a u sjeni urbane vile ili apartmana možete lagodno piti bevandu i fureštati furešte.

Naravno, postoje odredbe zakona koje vas priječe u takvom naumu, primjerice Zakon o poljoprivrednim zemljištima, koji točno definira pod kojim se uvjetima može poljoprivredna površina pretvoriti u građevinsko.

Ono što proizlazi iz ovoga je da su u naš zakon ugrađene odredbe koje kažu da ako vam se eto, nekim slučajem sudbine, vaše zemljište zapali da potom imate mogućnost to isto zemljište (primjerice neku šikaru ili šumu) prenamijeniti u građevinsko zemljište i na njemu izgraditi neki objekt.

I doista, ako pogledate neke od zakona, primjerice u Zakonu u poljoprivrednom zemljištu (NN 66/01) u odredbama zakona od članka 17 do 21 navedeni su uvjeti pod kojima se poljoprivredno zemljište može pretvoriti u građevinsko (specifično su definirane odredbe koje govore o tome kako to provesti bez ikakvog plaćanja, u normalnim uvjetima konverzija se plaća kao 5% tržišne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta koje je predmet konverzije).

A u Zakonu o šumama, u članku 53. piše slijedeće:

Opožarene površine šuma ne mogu se privesti drugoj kulturi 5 godina od opožarenja.

To je odredba koju je uzakon ugurao HNS a kojime se priječi situacija da se izgorena površina odmah pretvori u građevno zemljište.

Šumski požar

U jednom drugom komentaru, Lesar pak govori o analizi šumskih požara u 2005 godini i sudbini zemljišta:

Podaci dobiveni praćenjem u 2005:
Od 48 požara u blizini naselja, njih 26 bilo je na područjima koja su kasnije prenamjenjena u građevinska.

Ukratko, ako ste spremni povjerovati u ovu cijelu priču, ako imate šumsko zemljište koje inače nije namijenjeno građevini (ali bi moglo biti kada gore ne bi bilo šume koju je u normalnim uvjetima nemogućee prenamijeniti u građevinsko) onda ako se, eto, nedaj bože, desi neki šumski požarčić onda su sve prepreke skinute.

Slučna situacija se dogodila i u Grčkoj, koju Lesar spominje, a gdje je zbog velikog pritiska na dodatno građenje i uz zakonske rupe kojima se omogućilo legaliziranje takvih situacija, paljevina postala praktički legalna metoda za prenamjenu zemljišta:

Another factor that led to increased forest arson in the 1980s and 1990s is a spin-off of the demand for land to build secondary summer housing and to develop tourist accommodations. This demand far exceeded supply, as most forests in Greece are public and protection laws make change –of use very difficult. Furthermore, an exact and complete land register has only recently started to be developed. The lack of land for development drove prices extremely high, and the lack of a land register and poor law enforcement allowed those burning forested lands to illegally occupy them. On more than one occasion, many years later, when the number of people in this category became too many and it was evident that it would be practically impossible to evict them from the areas they had occupied, the Greek government legalized these occupied lands. In this way, a motive for arson was created.

Nije totalno identična situacija ali je dovoljno slična. U svakome slučaju, ako vam se dogodi da vam susjed zapali zaraslu borovu šumu, teško je da ćete se buniti što je i vaš komad izgorio iz jednostavnog razloga što i sami imate priliku skoro pa bezvrijednu šumu pretvoriti u apartmansko naselje.

Živio kapitalizam i zakoni koji to omogućuju. Još jedna od nelogičnosti koja je moguća samo u Hrvatskoj.

Misao dana:
Rođen kao piroman, umirem kao vatrogasac.

Otvoreno

Jučerašnja emisija Otvoreno koju je uređivao Mislav Bago govorila je o političkoj kampanji na internetu i konkretnije utjecaju video isječaka koji govore o ministru policije Ivici Kirinu na hrvatski politički život (ali i Milandu Bandiću i drugim političarima).

U emisiji su sudjelovali Dražen Jurman iz PCChip-a, saborski zastupnik SDPa g. Nenad Stazić, saborski zastupnik i predsjednik kluba HNSa g. Dragutin Lesar, saborski zastupnik HSPa Tonči Tadić i Domagoj Bebić s fakulteta novinarstva i politologije.

Ekipa Otvorenoga napravila je kratki popis blogova koje treba pratiti tijekom predizborne kampanja te su poimence spomenuti pollitika.com i mrak.org. Puni popis preporučenih blogova možete pročitati na stranicama HRTa.

YouTube Preview Image

Misao dana:
It is difficult to produce a television documentary that is both incisive and probing when every twelve minutes one is interrupted by twelve dancing rabbits singing about toilet paper.

Le Web

Negdje u petak navečer ili subotu, u vijestima sam vidio kratki prilog o predsjedničkoj kampanji u francuskoj, a koja je u jučerašnjem prvome krugu iznjedrila Nicolasa Sarkozy i Segolene Royal kao kandidate za drugi i finalni krug. Toliko sam se udubio u naše političke i predizborne igre da mi je francuska kampanja gotovo promakla, no stresao me Nicolas (kandidat konzervativne stranke desnog centra) i to zato jer se u kadru koji je bio snimljen ispred bijele pozadine vidjelo samo njegovo tijelo i web adresa njegove kampanje: sarkozy.fr. Uvijek padam na dobar vizualni identitet i ovo je jedan iznimno jednostavan ali totalno efektan način da u prvi plan stavite upravo internet, koji je inače i moja preokupaciju u okviru političke borbe (i ono što se trudim učiniti je prebaciti barem dio kampanje na internet prostor).

Segolene RoyalDrugi kandidat je Segolene Royal (kandidat socijalističke stranke), žena od 54 godine koja nažalost nije favorit budući da se po dosadašnjim rezultatima čini kako je desnica i ekstremna desnica uzela maha u francuskoj. No, ono što je iznimno važno je da je impresivnih 85% francuza odlučilo izići na izbore.

No, ono što me u stvari zanima je nastup kandidata na internetu, osobito u kombinaciji s našim domaćim kandidatima. Nicolas Sarkozy je tu napravio iskorak i kreirao web site discosarko na kojem možete Nicolasa natjerati da pleše za vas u cijelom nizu različitih ambijenata i na desetak (francuskih) pjesmuljaka između kojih možete vidjeti i ples iz Paklenog šunda ili Michael Jacksonov moonwalking.

Segolene je pak mlađu populaciju (a u francuskoj ima oko pola milijuna novih birača od prethodnih izbora, dakle pola milijuna ljudi kojima ne poznaju život bez interneta) odlučila mobilizirati putem second life-a gdje su kreirali svoje urede i sjedište (a kako vidimo na slici, i fotografiranje u malo slobodnijim pozama joj nije strano). Oba koncepta podrazumijevaju direktnu komunikciju s biračima, te aktivno prikupljaju njihove email adrese i brojeve telefona kakobi ih mogli kontaktirati tijekom cijele kampanje. U svakom slučaju impresivno.

Poanta priče u oba slučaja je (ako niste skužili) predstaviti kandidata u neformalnijem ozračju kao osobu s kojom se možete identificirati, a ne kao nedodirljivog političara kojeg viđate samo u uštogljenim odijelima ispelganima na crtu ili kostimima koje je prethodno osobno odobrila kraljica Elizabeta (u kasnim šezdesetima prošloga stoljeća). Dosada nismo imali slučaja gdje je političar krenuo s takvim iskorakom, no krajnje je vrijeme da se počne i s time. Ideje koje mi padaju onako nabrzaka napamet su npr. škola stranih jezika uz Miomira Žužula, vježbajte s nama (Anto Đapić i Petar Čobanković), standup komedija (Ivica Kirin) – ovo već imamo…

Domaći internet nažalost nije toliko u fokusu političkih stranaka i doslovce osim dosadašnjeg SDP ovog iskoraka nema ničega drugoga vrijednog spomena, osim možda po lošem primjeru. Ako krenemo od lošega prema boljem, odmah na početku treba istaknuti blog Anto Đapića koji očigledno ne razlikuje blog od telefaksa (ili press releasea – uočite da je i jedno i drugo usporedba krušaka i jabuka), a Antu u stopu prati Boris Mikšić koji pak svoj gnjev prema hrvatskom političkom svemiru još uvijek nije prebolio, a očito i na svim dosada izgubljenim izborima nije naučio da ga ne želimo gledati i resurekcija njegovog bloga je samo najava tragikomedije koja slijedi tijekom izborne kampanje.

Negdje u sredini naveo bih jedinog blogera sa stažom i saborskog zastupnika za kojeg sada već zasigurno znamo da nije kreirao blog da bi osvojio neku funkciju a to je Davorko Vidović koji sa već skoro trogodišnjim stažem ostaje najdugovječniji hrvatski političar na internetu. Njegov saborski kolega Dragutin Lesar daleko je aktivniji i za razliku od Vidovića koji je više onako pjesnički orijentiran, Lesarovi tekstovi opsiju događanja u saboru te daju vrlo direktne i očigledno iskrene komentare na trenutne događaje. Nenad Stazić relativno je friška blogerska akvizicija čiji je izričaj na blogu vrlo sličan onome kojem svjedočimo pred saborskim kamerama. Najnoviji i barem meni totalno neočekivani bloger je Marin Jurjević koji je barem meni totalno otkriće jer svojim tekstovima (koji u pravilu uopće ne pričaju o politici) otkriva sasvim drugačije lice čovjeka kojeg smo navikli gledati pred kamerama u daleko ozbiljnijem kontekstu (i uz Lesara jedinog kojeg mogu zasada zamisliti u nekoj disco_marin verziji). Nedavno im se pridružila i (također SDPovka) Marija Lugarić čiji blog krasi veliki natpis “Nismo svi isti” – apelirajući valjda kako postoje i “drugačiji” političari, no čitajući njezine tekstove mora vam postati jasno kako ona nije bitno različita od nas “ne-političara” (ili je to samo moj dojam?).

Eh, i posljednja blogerska akvizicija je novopečeni kandidat za predsjednika SDPa Zoran Milanović, mladi lav čiji je prvi tekst u stvari i manifest njegove kandidature pa mu treba dati vremena da pronađe sebe na internetu (i u prvih nekoliko desetaka sasvim konkretnih i nerijetko oštrih komentara).

I da završim s Milanovićem, koji je u jednoj od zadnjih rečenica svoje prve objave napisao “Pojedinac može puno. Zajedno možemo sve.” što me strašno podsjeća na lika s početka ovog teksta Nicolasa Sarcozy-a koji pak na svome web siteu kaže “Zajedno, sve postaje moguće”.
Misao dana:
Vincent: And you know what they call a… a… a Quarter Pounder with Cheese in Paris?
Jules: They don’t call it a Quarter Pounder with cheese?
Vincent: No man, they got the metric system. They wouldn’t know what the fuck a Quarter Pounder is.
Jules: Then what do they call it?
Vincent: They call it a Royale with cheese.
Jules: A Royale with cheese. What do they call a Big Mac?
Vincent: Well, a Big Mac’s a Big Mac, but they call it le Big-Mac.
Jules: Le Big-Mac. Ha ha ha ha. What do they call a Whopper?
Vincent: I dunno, I didn’t go into Burger King.

Tko je uopće taj Ivo Sanader?

Da li znate tko je Mona Sahlin? Mona je trenutni švedski ministar održivog razvoja, no daleko je poznatija po tome što je 1995 godine morala dati ostavku zbog toga što je tijekom jedne press konferencije usputno spomenula kako je državnom kreditnom karticom Da li je Ivo Sanader svetac?povremeno kupila neke sitnice za sebe – konkretno spomenuvši poneku Tobleronu. Kako je Economist napisao, to je vjerojatno najskuplja Toblerona ikad.

Spominjem Monu Sahlin kao primjer situacije u kojoj je osoba bila prisiljena dati ostavku zbog pritiska javnosti, a sve radi minimalnog prijestupa (koji nije umanjen činjenicom da je Mona Sahlin uredno refundirala taj trošak). Njezin primjer nam se možda čini pretjeranim, no moderna europska praksa poznaje cijeli niz drugih sitaucija u kojima su drugi političari bili prisiljeni davati ostavke radi sličnih stvari, tako da Mona sasvim sigurno nije usamljena u svome činu.

Back to reality. Na samu staru godinu Jutarnji je objavio priču “Tik-Tak hrvatskih političara” koji su načeli tematiku premijerovih satova (na sreću drugih ministara, priča se zadržala na premijeru), a da bi nedugo nakon toga Nacional objavio cijelu reportažu i razotkrio kako premijer posjeduje cijelu kolekciju vrijednu oko 150.000eur (čemu je bila posvećena cijela emisija Otvoreno) a u kojoj je glasogovornik vlade Ratko Maček ustvrdio slijedeće;

Netko kupuje aute, jahte ili bunde, a premijer već 30 godina skuplja satove. On je 14 godina živio u inozemstvu gdje je imao firmu i u Hrvatsku se nije vratio sa zavežljajem već s tada najnovijim mercedesom, a onda je svojim novcem kupio i kuću. Nitko nikada nije tvrdio da je premijer siromah – kaže Ratko Maček, glasnogovornik Vlade reagirajući na napise o skupocjenim satovima premijera Sanadera. (via 24sata).

Naravno, cijela priča je jako zanimljiva iz više aspekata; naime ako je predsjednik vlade u svoju imovinu naveo biblioteku koju posjeduje, pitanje je zašto to nije učinio s kolekcijom satova (čini se, kako kaže Maček, da nitko u vladi nije u stanju shvatiti što je to pokretna imovina) odnosno kako je do tih satova došao. Maček (uočite kako samo Maček govori o Sanaderovim satovima) tvrdi da je to 30ak godina stara kolekcija i u jednome času eksplicitno tvrdi kako unutar mandata Ivo nije kupio nijedan sat (unatoč tome što se najmanje dva sata iz kolekcije proizvode nakon 2003 godine). I naravno, na kraju priče, vrijedni Nacionalovi novinari su sjeli put Innsbrucka i provjerili te tvrtke čiji je Ivo bio vlasnik da bi se ustvrdilo kako su obje tvrtke zatvorene (likvidacijom), kako su mu poslovni partneri bili ljudi sumnjive pozadine (uglavnom političke prirode i povezani s prethodnim austrijskim kancelarom) i kako ušteđevina kojom su satovi navodno kupljeni nije baš mogla doći iz te dvije tvrtke (a postavilo se i pitanje “stana” kojeg Ivo posjeduje a koji samo vrlo kompleksnom gramatičkom logikom možete pretvoriti iz vile u stan).

Dragutin Lesar je na upit o premijerovim satovima samo pitao gdje su računi i carinske deklaracije (budući da je po priznanju glasnogovornika premijer satove kupio za vrijeme svojeg tro i pol godišnjeg boravka u Austriji), a obećani računi do danas nisu pokazani (hmmm, gdje smo priču o računima već čuli?) – a da ne spominjemo kako se mačekov najnoviji mercedes pretvorio u polovni stari model (po slici čini se star 7-8 godina) s tablicama I – SPLIT 1 (držim posebno mjestu u srcu za ljude koji kupuju takve tablice).

Ukratko, ako spomenemo priču o bogatoj kolekciji satova bez pokrića, računima koji nedostaju (i to ne prvi puta), carinskim deklaracijama preko kojin se prešlo, likvidacijama tvrtki, samofinancirajućoj vili, pa onda još dodamo komentare Ankice Tuđman, spomenemo famoznih 800.000DEM koje je Ivo primio na ruke (a koji vjerojatno i danas stoje u nekoj dobro sakrivenoj ladici na tamnome i suhome mjestu) te na kraju pozovemo i Branimira Glavaša kao karakternog svjedoka koji je govorio o 300 ukradenih glasova…

Strašno me zanima kako će se Ivo iz ovoga izvući? U svakoj normalnoj državi ovo bi bilo vrijeme izvanrednih izbora!

Misao dana:
It’s best to avoid standing directly between a competitive jerk and his goals.