This Is Not America… (3:50, David Bowie/Pat Metheny Group, Singles Collection, Vol. 2, 2000)

Naletio sam u subotu na članak u online izdanju jutarnjeg lista koje govori o tome kako slijedeći vikend SDP stvara svoj predizborni stožer. Predizborno razdoblje je već stiglo i parlamentarni izbori iako udaljeni nešto više od godinu dana (barem oni koje očekujemo) polagano oblikuju politiku koja će nas pratiti kroz slijedećih dvanaest mjeseci. Sve je nekako počelo u času kada je vlada samoinicijativno spomenula povećanja plaća državnih službenika što je prvi pouzdani znak predizbornog dodvoravanja (a ne zaboravimo, državna uprava broji nekih 250.000 ljudi i otprilike toliko obitelji u ovoj ili onoj mjeri ovisi o prihodima koje će državni službenici ostvariti). Samoinicijativno spominjanje povećanja plaća od strane vlade je dakle ili znak početka predizborne kampanje, ili je to loše tempirani potez lošeg pregovarača koji otvara temu prije svog suparnika.

Mišljenja sam da postojeću vladu treba mijenjati. Može biti da ću se složiti kako je Sanader sjajan ministar vanjskih poslova, sjajan je govornik (ipak je nešto naučio na svojem fakultetu) i daje dojam odlučnog državnika, činjenica je i kako je pokrpao puno političkih repova iz prošlosti. No za gospodarstvo nije učinio apsolutno ništa, politika nikada nikoga nije nahranila (osim eventualno političara) i totalna neaktivnost na gospodarskom planu je zabrinjavajuća i po meni jedinstveni pokazatelj nesposobnosti vladajuće garniture za promjene.

Da podsjetimo, vlada je primjerice htjela korigirati stopu PDVa pa ju je nedugo potom vratila na staro. Promijenila je pravila oko amortizacije imovine kod poslovnih subjekata, uvela je 10% PDVa na turističke dolaske, ukinula je porezne olakšice na istraživanje i razvoj (a mi bi kao morali biti zemlja znanja), nije spriječila niti čak usporila rast vanjskog duga (gledajte apsolutne brojeve, a ne relativne pa ćete vidjeti o čemu govorim), a da ne kažem kako je donijela i niz totalno idiotskih poteza poput zaduživanja kod domaćih banaka ili odluku o gradnji mosta s Pelješcem. Vladu je potreslo i nekoliko vrlo zanimljivih afera, počevši one s Žužulom koji je relativno brzo sklonjen sa svjetla reflektora, preko priče s Bechtelom i gradnjom autoceste bez natječaja (koju je Kalmeta preživio bez problema), afere s Opatijskim hotelima (gdje je veza Ostoja/Polančec totalno neeksploatirana) ili pak ove koja se tek priprema kroz Podravkin otkup dionica i novi ESOP zakon koji je, vidi slučajnosti, upravo sada na tapeti.

Čak ako i gledamo neke pozitivne stvari koje su se dogodile, poput povratka duga umirovljenicima koji je nastao kao plod dobro upakirane ucjene umirovljenika za dizanjem ručica u saboru ili čak hvatanja Gotovine (za kojeg osobno mislim da je puno previše overrated) – čini se kako su se i te stvari dogodile pod nekim tuđim diktatom.
Ukratko, nisam zadovoljan s ovom vlašću, a i ovo malo pozitivnoga što se dogodilo može se protumačiti na razne načine.

Nažalost, jednako sam nezadovoljan i našom oporbom iz jednostavnog razloga što oni polagano ali sigurno nestaju s političke scene. Posljednje istraživanje Večernjeg lista tako kaže kako bi (teoretski gledano) danas na izborima prošli samo HDZ i SDP (koji navodno vode mrtvu utrku), HSP koji se stabilno kreće između 5 i 10% podrške, te bi izborni prag jedva navukao HNS (i vjerojatno neke od manjih lokalnih stranaka u svojim izbornim jedinicama poput IDSa). ako pozbrajate te postotke, jedva nešto malo više od 50% glasova bi otišlo u saborske klupe, dok bi ostatak bio rasut na ostale stranke i strančice koje niču poput gljiva poslije kiše. Naravno, tu moramo računati i na predizborno koaliranje koje će izvući još koju stranku u saborske klupe, no ništa spektakularnoga, osobito ako SDP (kako je ptičica rekla) ne izađe na izbore po prvi puta totalno samostalno (ne znam da li ste to primjetili, no SDP niti na jednim izborima nije izašao samostalno, uvijek su prikrpali nekoga uza sebe kako bi valjda “razvodnili” svoje socijalističko/komunističko naslijeđe koje ih poput zombija prati u stopu).

Čitajući gore navedeni članak iz večernjeg koji odlučno tvrdi kako se ide u nacionalne izbore “s Bandićevim ljudima” ispada kako je i u samom SDPu svim jasno kako se SDP poput ove države dijeli na SDP i Grad Zagreb, te iako je Račan nominalno šef ovim zagrepčancima, objektivno bez njih ne može učiniti previše, a oni pak dozvoljavaju da se ovi s Iblerovog igraju na nacionalnoj razini jer ionako su svi problemi u saboru, a sve pare u Zagrebu.

Unatoč tome, mene brine nacionalna razina jer nam je gospodarstvo otišlo kvragu (ili je na nepovratnom putu da tamo ode), manje od jedne trećine svih zaposlenih nešto proizvodi dok ostali međusobno trguju ili se opslužuju. Nitko se ne bavi problemima poput poljoprivrede koja uvozi milijarde dolara namirnica dok istovremeno u pojedinim kulturama radimo viškove, ili proizvodnje koju ćemo uskoro morati staviti na popis zaštićenih vrsta odmah tamo uz ličke medvjede. A kada sam se već dotakao medvjeda, u posljednjih šesnaest godina koliko-toliko samostalne nam države, nitko se još nije pozabavio (barem ne sustavno) problemo rashodne strane državnog proračuna koji će u 2007 godini sasvim sigurno doživjeti neke nove apsurdne vrijednosti.

Imam jednu suludu ideju za web2.0 aplikaciju o državnom proračunu.

Misao dana:
Corrupt politicians make the other ten percent look bad.

Proleteri svih zemalja (odite na grah)…

Jimmy Hoffa - sindikalni čelnik koji je netragom nestaoDanas je prvi maj svibanj, praznik rada, dan kada se jede grah u Maksimiru i dan kada su ismijali i izzviždali Polančeca prije godinu ili dvije (i danas mi suza navre na oko kada se sjetim zarumenjenog i očigledno povrijeđenog Polančeca čiji su “roditelji također bili radnici”). Ako postoji dan sindikata onda je to valjda danas.

Ja o sindikatima nemam baš neko pretjerano mišljenje, iako prihvaćam nužnost njihovog postojanja. Naime, prva premisa uspješnog poslovanja je da zaposleni moraju biti motivirani za svoj posao, a u tome im sindikat ne može pomoći jer sindikat nije taj koji može kreirati stimulativne radne uvjete, sindikat po definiciji uskače u priču samo u trenucima kada je nastao problem i kada se moraju osigurati minimalni radni uvjeti, a ne obrnuto. Sindikati imaju malenu ili nikakvu ulogu u tvrtkama koje su prepoznale ulogu i važnost svojih zaposlenika, i u takvim okolinama se sindikata boje jedino svinjske polovice.

Hrvatski sindikati su jedna sasvim druga neman; naime oni nikada nisu shvatili što im je pravi posao i u vrlo rijetkim trenucima su bilo što dobroga napravili za svoje zaposlene. Eto, posljednji primjer je Mario Iveković kao sindikalni čelnik sindikata kojeg je osnovao nakon što su ga izbacili van iz prethodnog sindikata. SuperMario kako ga zovu, povezan je s nekolicinom čudnovatih sindikalnih akcija a vladavina prava mu nije baš neka pretjerano jaka strana. Naime, u aferi CroatiaBus-a, sud je dao nalog o prekidu štrajka, a Mario je odbrusio kako ga “odluke korumpiranih sudaca ne obvezuju” čime je sebi dao pravo da samostalno interpretira zakone baš kao što je prije nekoliko dana odbio zaprimiti sudski poziv (ispred kamera) u sporu koji uopće po svojoj prirodi nije sukob poslodavca i radnika, nego sukob vlasnika i tzv. malih dioničara. Nije li čudno da osoba čija je borba u stvari borba za vladavinu prava, istovremeno odbija priznati to isto pravo? I dok ću se možda simpatizirati nad stavom o odluci da ignorira odluke korumpiranih sudaca, sasvim sigurno se ne može reći kako je sudski dostavljač korumpiran?

Drugi biser hrvatske sindikalne scene je primjerice Boris Kunst, čiji se sin nedavno zabio u stup na Tuškancu, da bi potom odlučno demantirao kako je njegov sin vozio automobil – no cijela fora je u tome da je riječ o sindikalnom automobilu, i to ne bilo kakvome nego godinu dana starim BMWom 320d koji je u vlasništvu sindikata. Iako nije sporno da se sindikalci moraju prevesti iz točke A u točku B, mislim da je suprotno njihovom poslu da se voze u BMWima, ako ništa drugo onda zbog toga što je u osnovi njihov posao da se bore protiv onih koji takve automobile voze.

Krešimir Sever je također jedna zanimljiva individua koja vrlo često ima tendenciju sudjelovati na nekim sastancima i pregovorima kako bi tek nakon tog istog sastanka izjavio svoje negodovanje. Da ne kažem kako je on sastavni dio ponekih totalno besmislenih inicijativa poput one o posebnoj komisiji, vijeću ili kako se to već zove koje će pratiti smjer kretanja nafte i predlagati mjere kojima će se kontrirati poskupljenju tog energenta. Moju inteligenciju vrijeđa sama pomisao da uopće postoji takvo jedno besmisleno tijelo, a još manje da neki sindikalci imaju utjecaja na odluke takvog tijela, sindikalci trebaju raspravljati o radu, radničkim pravima no njihov domet ne može biti makroekonomija ili kao u ovome slučaju upliv u cijene nafte na domaćem tržištu?

Sindikalna borba, po nekim kriterijima koji su u Americi odavno poznati, vrlo često nanosi i štetu poslodavcu i radnicima samima, a to je osobito točno u našim krajevima u kojima sindikati nisu skužili kako je nužno prepoznati trenutak i kako je borba za svako radno mjesto po svaku cijenu besmislena. Umjesto toga, oni bi se sami morali organizirati da preostalima osiguraju bolje uvjete i primanja. U modernoj i globalnoj ekonomiji ustavom zajamčeno pravo na rad je postala jedna vrlo labava i teško provediva kategorija, ne zato što poslodavci žele ugnjetavati zaposlene nego jednostavno zato što je pritisak konkurencije, domaće i strane toliko velik da se vrlo često ružni potezi moraju vući kako bi tvrtka i uostalom većina preostalih radnika zadržala radno mjesto i u ponedjeljak imala uopće gdje otići na posao. Naši sindikati su vrlo rijetko konstruktivni u tom pogledu i stoga su štetni za ovo društvo. Sindikalisti su u stvari samo prikriveni političari, koji baš poput ovih štite svoje službene BMWe i sve što trebaju učiniti je povremeno na televiziji ružno govoriti o društvu u kojem živimo, zauzimajući se za upitne ciljeve sa sklepanih govornica preko kojih radnicima govore poruke koje bi oni htjeli čuti.

Jimmy Hoffa čija se slika (ekskluziva, stop the presses: prvi puta slika na mračnome blogu) nalazi na vrhu ovoga teksta je sindikalni čelnik koji je netragom nestao u trenutku kada je jednoga dana sredinom sedamdesetih krenuo na sastanak s nekim mafijaškim čelnicima.

S kime se sastaju hrvatski sindikalisti?

Misao dana:
The society which scorns excellence in plumbing because plumbing is a humble activity, and tolerates shoddiness in philosophy because philosophy is an exalted activity, will have neither good plumbing nor good philosophy. Neither its pipes nor its theories will hold water.