I Troja je propala zbog konja!

Nisam već dugo onako telegrafski komentirao stvari, pa da napišemo (napokon) nešto na taj način a o nekoliko tema o kojima se očito nije dovoljno pisalo:

  • Prije sada već više od mjesec dana u domaju nam se vratio Ivan Šuker koji se u americi zadužio za impresivnih milijardu i pol dolara. Po povratku je kratko izjavio “To je potvrda Hrvatske politike danas i sutra. Jer nas svi gledaju kroz to kakvi smo danas i što planiramo sutra napraviti.” – i, moram reći da se slažem s njime te da je ovo zaduživanje totalno u skladu s ostatkom njegove makroekonomske politike (ili kako god to zovete). Podsjetio bih da je poprilična hrabrost (da ne kažem druge, daleko direktnije riječi) zadužiti se za 1.5mlrd dolara s kamatom od 6,75% što otprilike znači da ćemo za desetak godina morati platiti dodatnih milijardu dolara samo za kamate, a nekako vrijedi spomenuti i to da se dolar upravo ovih dana nalazi na povijesno najnižim razinama i ako on u međuvremenu naraste za kojih 10-20% tada će ta brojka, uvećana za rast vrijednosti glavnice narasti za solidnih 100% ako ne i više. Ne znam kako to vama zvuči, ali se meni riječi poput “neodgovorno” i “veleizdaja” motaju po glavi.
  • Kada smo već kod velikih kreditnih uspjeha, svakako treba spomenuti i našeg dragog Ivicu Todorića i Agrokor. Oni su se prije svega nekoliko dana zadužili za 400 mil eur na rok od sedam godina i kamatu od 10%. Tom prilikom, uvijek trezveni Ivica je rekao slijedeće “Ovaj uspjeh još je veći ako se uzme u obzir činjenica da je u ovo doba svjetske financijske krize Agrokor dobio povjerenje najvećih investitora na međunarodnom tržištu kapitala. Ovo nije samo potvrda vrijednosti hrvatske kompanije, nego i veliki doprinos cjelokupnom hrvatskom i regionalnom gospodarstvu”.  To ukratko znači da Agrokor mora platiti oko 280 mil eur kamata u tih sedam godina, a ako kažemo da im je netto dobit u 2008 bila 240 mil kuna, a samo kamate iznose 280mil kuna na godišnjoj razini… Ovo nije bila uspješna emisija obveznica nego pokušaj sanacije korporacije.
  • Odlaskom Ive Sanadera otvorio se put dase počisti još malo nataloženog mulja u vladi, pa nas je tako napustio i Berislav Rončević, nedugo zatim i Damir Polančec, cijeli niz uprava javnih poduzeća a ovih dana se počela klimati i fotelja Božidara Kalmete. Evo, moram odmah priznati da ću biti duboko impresioniran ako Kalmeta ode jer je to lik s žestokim zaleđem i jedan od percipiranih nasljednika Ive Sanadera. Božo je meni jako simpatičan, zapamtio sam ga još iz vremena kada se kleo kako on svog vozača uopće ne poznaje (podsjetimo se da je vozač Kalmete pravomoćno osuđen za primanje mita za pogodovanje u poslovima koje se nalaze upravo u Kalmetinom ministarstvu). Nevjerojatno mi je to “nepoznavanje” tog vozača, unatoč činjenici da mu je on vozač više od deset godina ili recimo usputne činjenice da stanuju u istoj zgradi. Uzevši to u obzir da u više od deset godina Kalmeta nije uspio upoznati svog vozača uopće me ne čudi tvrdnja kako pojma nije imao o svemu onome što se događalo u HACu, HŽu ili bilo kojoj drugoj tvrtci kojoj je nadređen. Doista čudno što su se svi okomili na njega.
  • Osoba koja se relativno dobro snalazi ovih dana je Branko Vukelić, ministar kojeg pamtimo još iz Brodosplita (usput, što se događa s tom istragom), naime bizarnim slijedom okolnosti HAC ili HC (koji već) je odlučio sagraditi most vrijedan skoro 10 mil eur a koji povezuje ništa s ničime, ili bolje rečeno s jedne strane mosta je minsko polje a s druge strane nema pristupne ceste tako da iako tehnički gledano imamo gotovo dovršeni most, preko njega duže vremena neće imati tko se voziti (ili kuda). Čista je koincidencija da se to desilo u rodnome selu gore spomenutog ministra. Nekako razmišljam da on nije još na redu da se preispita njegov lik i djelo samo zato jer je novac u igri čisti kikiriki u odnosu na preostale afere pa se Branko relativno dobro snalazi i ne ulazi pod pažnju javnosti.
  • I da popunimo krug, spomenuo bih samo aferu s Hrvatskom poštanskom bankom koja gubi stotine milijune kuna s potencijalom da ta brojka dosegne i cijelu milijardu. Ovo je prva afera koja ima potencijal dotaknuti gore spomenutog Ivana Šukera jer je HPB direktno u njegovoj domeni, a i članovi nadzornog odbora su direktno s njime povezani. Priča s HPBom se meni čini opakijom nego što ovako izgleda, a ako uzmemo u obzir događanja s BLBom koji bi u slijedećem ali kratkom razdoblju morao dokapitalizirati Hypo Alpe Adria banku s gotovo dvije milijarde eura (a sve zbog vleikih gubitaka koje banka ima u istočnoj europi), a što je pak BLB prema izjavi od prije dva dana odlučio ne učiniti… Dvije, tri naslovnice u novinama i eto problema…
  • I malo o predsjedničkim izborima. Kao što svi skupa već znaju, građani su rekli kako im je u ovim izborima najbitnije diskutirati o korupciji i kriminalu koji je prožeo cijelo društvo – no ono što je najfascinantnije je to da su neki od istaknutijih pretendenata nezavisni likovi koji nisu u stvari u stanju objasniti odakle im novac za kampanju. Tu naravno mislim na Milana Bandića koji nas je obasuo TV reklamama (i vrlo prizemnim i primitivnim govorom samo njemu svojstvenim), Nadana Vidoševića (koji je besramno iskopirao Obamu) i Dragana Primorca koji se eto odnekud stvorio s poprilično žestokim zaleđem. Zašto birači ne propitkuju niti se osobito ne interesiraju za izvore financiranja tih kandidata to mi nije jasno. Jasno mi je zašto to ne rade mediji, no za javnost mi baš i nije jasno. Što je najgore, ti isti kandidati nemaju problema da javno kažu kako bi pomilovali osuđivane ratne zločince, ili pak današnji biser jednog od kandidata koji kaže kako nitko nije kriv dok se ne dokaže da je – što je navodno ujedno i razlog zašto Kalmeta mora ostati.
  • Kontrasta radi, podsjetio bih vas na švedsku političarku Monu Sahlin, a koja je morala dvaput odstupiti s funkcije (premijerke i ministrice) zbog toga što su je prvi puta ulovili da je državnom kreditnom karticom platila tobleronu na aerodromu, a drugi puta zato što su članovi njezina kabineta bili uhvaćeni kako nisu plaćali TV pretplatu. I sada neka mi netko kaže (promatrajući to kroz tu perspektivu) da je gore navedena menažerija likova na bilo koji način nedužna za ono što im se stavlja na teret? (usput, da se pohvalim, u siječnju sam pozvan u Stockholm gdje ću uz malo sreće upoznati gore navedenu damu te joj imam najbolju namjeru pokloniti bombonijeru Bajadera).

Gdje je nestao čovjek? Gdje smo i zašto pogubili kompas, što se desilo s ljestvicom vrijednosti? Kako živimo i opravdavamo društvo u kojem živimo i gdje je nestala želja za promjenom i boljitkom? Moral, savjest… Što se desilo s tim konceptima?

Misao dana:
Opinions alter, manners change, creeds rise and fall, but the moral law is written on the tablets of eternity. For every false word or unrighteous deed, for cruelty and oppression, for lust or vanity, the price has to be paid at last.

Vrijeme je tako relativan pojam

Piše danas u sutrašnjim novinama slijedeće:

Dva hrvatska raketna broda klase Helsinki utovarena su u vojnoj mornaričkoj bazi Pansio na brod Grietje koji će ih krajem mjeseca dopremiti u Hrvatsku. Jutarnji list posjeduje ekskluzivne fotografije utovara ratnih brodova od kojih je svaki težak više od 200 tona i dugačak 45 metara. Oba broda postavljena su na palubu broda Grietje koji je dugačak 151 metar, gdje su fiksirana. (jutarnji)

Riječ je o tome da je naš ultrasposobni ministar Branko Vukelić kupio ova dva broda od finaca i to da budemo precizniji od tvrtke Patria Aviation (jel netko kuži vic, kupujemo raketne topovnjače od Patria Aviation). Patria (ne nužno baš ova), je direktno umješana u aferu potplaćivanja slovenskih državnih dužnosnika zbog kupnje vojne opreme, neke smjene su se desile, neki ljudi su pozavršavali u zatvoru a Janša je izgubio izbore. Kod nas (na sreću) zasada nije bilo niti insinuacija o bilo kakvom kriminalu te pretpostavljam da to samo znači kako je Vukelić nešto naučio na slučaju Brodosplit.

Jedna malo starija vijest glasi ovako:

Ministarstvo obrane, posredstvom državne Agencije za prodaju oružja “Alan”, već mjesecima pokušava pronaći kupca za raketnu topovnjaču “Kralj Petar Krešimir IV.” za koju, iz nekog nepoznatog razloga, više nema mjesta u floti HRM-a. Ozbiljno se razmišlja i o prodaji druge topovnjače, “Dmitar Zvonimir”, broda koji od porinuća nikad nije bio do kraja “oružano kompletiran”.

Za hrvatske topovnjače, koje bi se uoči prodaje kompletno remontirale, načelan interes pokazalo je nekoliko zemalja istočnog Sredozemlja. (slobodna)

Fora s ovom viješću je da Hrvatska prodaje svoje dvije postojeće raketne topovnjače, a koje mijenja s gore spomenute dvije topovnjače, a sve skupa zbog modernizacije Hrvatske ratne mornarice.

Vremensko relativni dio cijele priče stoji u činjenici kako je brod Petar Krešimir IV porinut 1992. godine, a Dmitar Zvonimir 2001. godine. Dakle mi mijenjamo dva broda stara 16 i 7 godina za druga dva broda stara 20 godina kako bi modernizirali mornaricu.

Go figure!

Misao dana:
Relativity applies to physics, not ethics.

Mostovi koji vode nikuda

  • Skužio sam prije neki dan kako bi Pelješki most bio idealni kandidat za novčanicu Eura (jednoga dana kada uđemo u EU), naime na novčanicama Eura se s jedne strane nalaze slike nepostojećih mostova. Moj je prijedlog da pokušamo ideju Pelješkog mosta dati nekoj neutralnoj strani na razmatranje, primjerice, ajmo spojiti ugodno s korisnim i pitajmo Briselske birokrate hoće li nam dati koji euro iz pretpristupnih fondova naimjenjenih izgradnji prometne infrastrukture upravo u namjenu gradnja Pelješkog mosta. Eto, ako Briselski birokrat kaže da može onda ću se i ja složiti.
  • Kolinda i još pritom Grabar i ako ste mislili da je to sve zaboravili ste Kitarović, rekla je jučer da će u BIH biti 126 biračkih mjesta. To je jedna impresivna brojka glasačkih mjesta i iskreno se nadam da će se i sama vlada u BIH zainteresirati otkud odjednom toliko glasačkih mjesta i zašto? Također se nadam da i ljudi u Hercegovini razumiju da svoja prava moraju tražiti i boriti se za njih u Sarajevu i Mostaru a ne u Zagrebu.
  • Branko nisam ja odgovoran Vukelić, kaže kako je izvozna ofenziva 85% gotova i kako je iznimno uspješna jer političari napokon govore o izvozu. Nitko nam na početku ofenzive nije rekao da je za izvoz dovoljno samo pričati o njemu, no da ne kvarim dan dobro obaviještenom ministru, možda bi ga netko trebao upozoriti kako mu je mandat istekao i kako političari pričaju o izvozu zato jer je izborno vrijeme, pa većina njih poput papiga ponavlja pojedine fraze, a eto, izvoz je jedan od njih.
  • Na blogu Zorana Milanovića osvanula je prezentacija Industrijske politike Ljube Jurčića, ovaj puta se osim dosada već poznatih informacija ubacio u mix i niz konkretnih instrumenata, ali i analiza ključnih i najvažnijih industrija skupa s dodanom vrijednošću koje ostvaruju a sve skupa sortirano po hrvatskim županijama. Ovo je dosada (barem meni) najdetaljniji plan koji sam vidio. Na istoj je prezentaciji Jurčić najavio i konkretne mjere, no njihovo predstavljanje se čuva za samu predizbornu kampanju.
  • Prije dva dana objavljena je druga po redu anketa Pulsa pravljena za HRT i Jutarnji list. Presjek podataka možete vidjeti na izbornome web siteu HRT-a, poanta cijele priče je da su HDZ i SDP izjednačeni i vode “mrtvu trku”, no postotak na nacionalnoj razini (što bi ameri rekli “popular vote”) ovisno o distribuciji po izbornim jedinicama i kombiniran sa glasovitim D’Hondtom daje identični rezultat kao i protekloga mjeseca (dapače, po jedan mandat idu prema gore i HDZ i SDP). Potencijal SDP-a za povećanje razlike nalazi se u devetoj izbornoj jedinici gdje HDZ biljeći impresivnih 56% podrške (što je punih 10% više nego u zadnjem izbornom ciklusu) i taj skok mi se čini prevelikim, u desetoj izbornoj jedinici gdje će se u trku uključiti Tonći Tadić s zajedničkom nezavisnom listom koja će se po svojoj prirodi “hraniti” iz HDZove kvote, a tu je i četvrta izborna jedinica u kojoj HDZ vodi po prvi puta no mislim da puni efekt Osiječke afere i dvorane još nije ukalkuliran te da je izborni kapacitet HDSSB-a podcijenjen.
  • Nakon “radnog teksta” MMFa i nekolicine novinskih članaka što vani što kod nas, i velikogorički knjigovođa i pasionirani sakupljač satova su procijenili da je vrijeme za smirivanje javnosti. Obojca tvrde kako nam ide super. Ako ste gledali jučerašnji dnevnik, Šuker je rekao kako su samo u 2004 smanjili vanjski dug države za 70 milijuna eura, a u protekle tri dodatnih 900 milijuna kuna. Da li je netko skužio igru riječi? U prvoj godini sedamdeset krušaka, a u preostale tri devet stotina jabuka? To što po težini 3x sedamdeset krušaka je bitno više od devet stotina jabuka je druga priča. Poludim kada to naprave, a rade to svakoga dana. Eh, i na kraju te iste sjednice donjeli su odluku o dodatnom zaduživanju države za 300mil eur na domaćem tržištu kako bi servisirali samurai obveznice. I svi se grohotom nasmijaše… Tj. nasmijali bi se da nije strašno.

Misao dana:
Conrad ‘Connie’ Brean: And it’s most certainly NOT about the B-3 bomber.
John Levy: There is no B-3 bomber.
Conrad ‘Connie’ Brean: I just said that! There is no B-3 bomber. I don’t know how these rumors get started!

Sympathy for Sanader

Procurilo je što se događalo na tajnoj sjednice vlade od 18. lipnja 2007. godine i događaji koji su uslijedili neposredno nakon nje:

Izvanredna sjednica Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, 18. lipnja 2007, Markov trg

Ivo Sanader (grmi; zapliće mu se jezik od bijesa, blijed je u licu, iz očiju mu sijeva biblijski bijes): … su stoka, svinje, psi! I to sada, praktički pred izbore! Što su kupovali s tim novcima? Koliko čovjeku treba – ima novaca za stan, dva stana, auto, vikendicu, a što onda kupuju, majku im Božju?!?

 U dvorani za sastanke vlada neugodna šutnja, ministri većinom gledaju u pod. Ana Lovrin frče rub suknje i provjerava da li joj je podstava dobro prišivena. Ivan Šuker se s vremena na vrijeme promeškolji u stolici nastojeći odati dojam da bi se u njegovom umu omamljenom teškim ručkom mogla pojaviti kakva konkretna misao. Božidar Kalmeta se nalaktio na stol, krši ruke ispred sebe i svako malo pogledava na ostale ministre kako bi vidio njihovu reakciju.

 Ivo Sanader: Za kojeg Boga, jer ne znam koga bih drugoga pozvao, mi imamo upravni odbor u tom Fondu za privatizaciju? Božo! Božo! (Sanader ponavlja poziv jer se Božidar Kalmeta ne odaziva od prve)

Božidar Kalmeta: Molim?

Ivo Sanader: Moliš? Moliš? Ti bi trebao imati jasan stav o ovome, ti si trebao imati saznanja o tome, ti trebaš imati spremnu izjavu o ovoj svinjariji, a ti moliš!?! Majku vam Božju, jeste li vi svi ludi!? Ja sam toliko puta govorio o sebi u prvom licu, i ispadalo je da samo ja vodim ovu državu, pa su me radi toga kritizirali, govorili da sam sujetan, samodopadan, štajaznam šta sve ne, a ispada da ZAISTA jedino ja vodim ovu državu, a vi svi ostali, kad vas pitaju o pronevjerama u vašim resorima, problemima u vašim ministarstvima, očiglednim propustima u poslu, nemate pojma i molite!

Božidar Kalmeta: Ivo, dopusti da kažem…

Ivo Sanader: Kuš! Ovo je sjednica vlade, sjednice vlade vodim ja, a ne ti, zato ćeš govoriti kad ti se dopusti!

Ivan Šuker: Gospodine Sanader, sjetit ćete se da sam ja u nekoliko navrata upozoravao…

Ivo Sanader (posprdno): Ohoooo!… Javio se i ministar financija!… Nisam ni sumnjao da ste vi u razmišljanju ispred svojih kolega, ispred svog vremena, baš kao i u žderanju. Kao da nije dovoljno što se na službenim večerama pred europskim diplomatskim zborom crvenim zato što mi ministar financija žvače mesinu kao da mu o tome život ovisi, nego si nam još osvjetlao obraz svojom interpretacijom poreznog zakona radi čega slušam prigovore svakog usranog veleposlanstva u ovoj jadnoj državi! I prestani mi s tim Vi-kanjem…

Damir Polančec (crveni se na fleke): … (zaustio je da nešto kaže, ali se predomislio i spustio pogled natrag na stol. Usta mu se ponovo pretvore u ravnu crtu).

Ivo Sanader: Polančec! Htio si nešto reći? Ako sam u ikoga imao povjerenja, to si bio ti, radi svog iskustva u biznisu, radi tvoje samouvjerenosti, znanja kojim si se hvalio… Osim ako mi nisi recitirao naslove poglavlja o čijim sadržajima nemaš pojma? Kako ćemo ovo popraviti, Polančec? Jedini način da vas spasim je da ispadnem kreten tvrdeći da je ova akcija naša zasluga i da se nadam i molim da će barem trećina javnosti progutati priču kako bi vi, veliki reformatori, manageri i vizionari mogli provesti u kožnim foteljama još četiri godine!

Damir Polančec: Ja, gospodine Premijeru, mislim da nas je državni tužioc po zakonu morao obavijestiti…

Ivo Sanader: Po zakonu?!? Po kojem zakonu?!? Zakonu o curenju informacija?!? Jeste li vi svi normalni? I što to uopće mijenja? A vi, Vukeliću, nešto ste mi blijedi, da niste bolesni?

Branko Vukelić (zaista blijed): Meni je od jutra loše… ja bih molio izuzeće…

Ivo Sanader (smireno, tiho, ali smrtno ozbiljno): Dobit ćete vi izuzeće. Svi. Na sljedećim izborima. Neću vas više voditi. Neću više voditi nikoga. Snalazite se kako znate i umijete. Baš me zanima gdje ćete raditi kad vam isteknu mandati. Baš me zanima da vidim koliko vas će na kraju završiti u zatvoru. Dajem vam svoju neopozivu ostavku, a vi provjeravajte da li ja to po zakonu i protokolu mogu ili smijem. Svejedno mi je. Moralan čovjek ne daje ostavku zato što je on svinja, već zato što su svi oko njega svinje. (Završava tužno i umorno, skuplja papire sa stola, gasi monitor ispred sebe, ustaje i odlazi. Lovrin, Šuker i Kosor gledaju s čuđenjem, ostali osjećaju određeno olakšanje, ne podižu poglede sa stola u neizrečenom očekivanju da ode jedan i dođe neki drugi Sanader. Po njima, stvari će se već nekako riješiti, izgladiti. Kalmeta, vidno uzrujan, ustaje i požuruje za Premijerom).

Božidar Kalmeta (na hodniku, sustižući Premijera koji je grabio prema izlazu odlučnim korakom, kao u propagandnom spotu): Ivo!…

Ivo Sanader (ne usporavajući, sarkastično): Božo!…

Božidar Kalmeta: Uvjeravam te, mi nismo znali… bilo bi užasno glupo priznavati grešku koje nema…

Ivo Sanader (staje, okreće se): Da?

Božidar Kalmeta (usrao se od nagle promjene tona Premijera): Ne, pa mi dobijamo već gotova rješenja na uvid i odobrenje…

Ivo Sanader: Idiote. Idiote. Mi se tu već godinama jebemo s konceptom objektivne odgovornosti, majmune jedan zadarski, a ako ti to nije poznato iz svih sranja koje imamo sa Haškim sudom, onda pogledaj zakon o trgovačkim društvima, pogledaj zakon o obveznim odnosima i upitaj se što znači formulacija «gruba nepažnja»; pa onda ako se tamo pronađeš i prepoznaš, razmisli o tome kolika bi mogla biti kazna za takva sranja pa trči u klub zastupnika i spremaj izmjene krivičnog zakona jer ćete odgovarati krivično, a ne politički, a za «krivično» se, za razliku od «političkog», ide u zatvor! (unosi se Kalmeti u lice, ovaj promatra izbuljenim očima dok mu se uobičajeno muževni izraz lica razlaže na komadiće užasnutog, nervoznog mesa).

Božidar Kalmeta: Ja sam mislio na… (prekida i šumno izdiše jer ga Sanader grubo odguruje dlanom u prsa te nastavlja prema izlazu.)

Ivo Sanader (leđima okrenut Kalmeti, u odlasku): Jebi se, Božo.

U trenutku kad je Premijer izišao na ulicu ispred zgrade Vlade Republike Hrvatske, njegov vozač se nalazio preko puta, naslonjen na crkvu Sv. Marka, i bio je puno dalje od službenog vozila nego Premijer. Iznenađen ovako ranim pojavljivanjem Premijera i preplašen njegovim ljutitim izrazom lica (što je upućivalo na moguće biflanje radi toga što će morati čekati na vozača da mu otvori vrata), vozač se trgne, gotovo poskoči na mjestu, baci cigaretu na pod i potrči prema vozilu ne ugasivši je nogom. Nacrta se pored auta upravo u trenutku dok je Premijer prilazio.

Ivo Sanader (neočekivano blago s obzirom na izraz lica): Samo polako. Danas nam se nigdje ne žuri.

Vozač (otvarajući vrata): Kuda idemo?

Ivo Sanader: Na aerodrom, moram dočekati nekoga. Sasvim privatno. Ovaj put bez pratnje.

Vozač: U redu, gospodine Premijeru.

Dok su se izvlačili iz uskih gornjogradskih ulica i spuštali prema Ribnjaku, Premijeru su kroz glavu prolazile slike koje nisu imale puno veze s njegovim poslom. Bila su to sjećanja iz mladosti, kad je čitav svijet odjekivao neizrečenim obećanjem i nadom, svaka osoba je u sebi nosila nešto zanimljivo, svako mjesto je bilo nevjerojatno i neočekivano, svaki trenutak je bio poput male vječnosti na dlanu svemogućeg dvadesetogodišnjaka. Osjećao je dolazak još jedne prekretnice u životu, novog doba, nešto slično onom tupom slomu oko tridesete godine svog života, kad je osjetio da je nada koja ga je ispunjavala lažna, i da ako postoji nešto čemu se treba nadati, onda to nije nešto veliko, novo i veličanstveno, već nešto malo, svakodnevno i jednostavno. Od tada je nastojao živjeti baš tako, ali mu je to rijetko polazilo za rukom. Imao je i on putra na glavi, nedvojbeno, ali je ipak smatrao da je radio ono što mora, za razliku od većine drugih koji su radili ono što im je naređeno. U tom smislu je mogao biti zadovoljan, ali ostala je praznina nakon gubitka one nade iz mladosti, očekivanja nečeg velikog, svečanog, što se treba dogoditi svaki tren. Možda je konačno sada došlo vrijeme da se ta praznina ispuni, pomisli on, ali samo za trenutak. Sve nade u njemu su danas imale prosječan vijek trajanja od jedne stotinke.

Vozač je parkirao auto ispred ulaza u zgradu zagrebačkog aerodroma, potpuno zatekavši dežurnog policajca koji je prepoznao vladino vozilo. Ovaj je počeo užurbano dojavljivati nešto u svoju radio-stanicu, ali Premijer se toliko brzo oprostio od vozača i uletio u zgradu terminala da nije bilo vremena za uvođenje bilo kakvih sigurnosnih mjera. U prepunoj zgradi je bilo još par iznenađenih lica, ali nitko nije stigao uputiti više od jednog začuđenog pogleda jer je Premijer pohitao ravno prema šalteru za check-in ispod monitora na kojem je pisalo:


Croatia Airlines

OU410

Frankfurt

Kad je došao na red, službenica se malo zbunila, ali joj je on s galantnim smiješkom objasnio kako danas putuje privatno i ne želi nikakvu strku, VIP tretmane i ostale protokolarne drame. Službenica na šalteru rutinirano provede registraciju, položi kartu i putovnicu na šalter i zaželi Premijeru sretan put. Premijer se na pola okreta zaustavi i upita službenicu:

         Recite mi molim Vas, da li se moja supruga registrirala?

Službenica spusti pogled na monitor, utipka tri slova, zatim klikne mišem dok su joj mutni odrazi slova s monitora plesali po licu te na kraju odgovori:

         Gospođa Mirjana je na Vašem letu, da. Sjedalo do Vas.

         Hvala Vam lijepo – odgovori Premijer i osmjehne se na način koji bi zasigurno dobio izbore u nekoj

manjoj državi.

Uslijedilo je još par glupavih reakcija službenika policije pri provjeri putovnice i pretresu, ali Premijer je svojim ponašanjem jasno dao do znanja da mu je jednostavnije malo pričekati u redu s ostalim putnicima nego čekati da se organiziraju i otvore svi putevi za VIP osobe. I zaista, nije prošlo niti deset minuta od registracije, a on je već bio u čekaonici i tražio pogledom svoju suprugu. Ugledao je poznatu frizuru na kraju reda stolica i krenuo prema njoj kad mu u džepu sakoa zazvoni mobitel.

Voland: Jesi li zadovoljan?

Ivo Sanader (pomalo zatečen, još uvijek dobro raspoložen, ali s ukočenim pogledom; osjeti da mu je tijelom prošao nekakav hladan val nesigurnosti): Mislim da jesam.

Voland: Misliš ili jesi?

Ivo Sanader: Jesam… A tko pita?

Voland: Voland ovdje.

Ivo Sanader: Tko?

Voland (nestrpljivo): Voland, jebi ga, Mefisto, Kayser Sose,…

Ivo Sanader (pomalo zabrinuto, osvrće se da vidi prisluškuje li tko od putnika njihov razgovor): Dobro, dobro, shvatio sam.

Shvatio je da razgovara s onom silom koja ljudima ne dopušta miran san iako se sve u njihovim životima čini uređenim, čak prekrasnim; sa silom koja tjera ljude da varaju svoje predivne supruge, da u svojim klimatiziranim, udobnim autima voze opasno, nervozno pretječu i psuju na raskršćima, da i u najzanimljivijem okruženju pričaju i razmišljaju isključivo o sebi, da hodaju pod ljetnim suncem spuštenih, umornih pogleda, da uvijek koriste priliku da uzmu još, neovisno o potrebama… lista je bila podugačka, a Premijer je ionako bolje osjećao nego što je razumio kakva je to sila: bilo je to neuhvatljivo, naizgled nejako zlo prisutno u svima. Koliko se to zlo činilo slabim i nestalnim, toliko mu je Premijer vjerno i nepokolebljivo služio.

Voland: Samo provjeravam je li sve u redu.

Ivo Sanader: Je, evo mi smo baš na aerodromu, avion kreće za oko pola sata…

Voland: Znam.

Ivo Sanader (glupavo): Naravno…

Voland: Novci su stigli?

Ivo Sanader: Da, sve sam primio.

Voland: Sjajno. Iako, to je najmanje važno od svega.

Ivo Sanader (ne sasvim uvjeren u svoj odgovor): Da.

Voland: A što je najvažnije, Premijeru?

Ivo Sanader (neočekivano sigurno): Da nitko ne bude siguran ni u što.

Voland (zamišljeno): Da nitko ne bude siguran… sviđa mi se to. I općenito, mislim da si sjajno obavio posao.

Ivo Sanader: Nadam se da nisam ostavio previše tragova.

Voland: Nije važno. U otprilike desetak milijardi godina svog postojanja sam naučio prodrijeti u živa bića toliko duboko da ona prestaju vjerovati onome što vide. Ti znaš da sam ja nepovjerenje, nesigurnost, naizvjesnost; znaš da živim od tuđe neaktivnosti i najmanje zrno sumnje me čini tisuću puta snažnijim od bilo kojeg Boga. Zato je sve ispalo savršeno, stvorio si nesigurnost, ne zna se tko je konkretno kriv, niti će se znati u sljedećih nekoliko godina, a za dva tjedna će ionako biti važnije da li je neki vaš biznismen tukao svoju suprugu ili kako smo prošli u uzvratu s Englezima. Uostalom, stiže ljeto, godišnji odmori, u suradnji s direktorima par velikih banaka upravo radim na neodoljivoj ponudi kredita za ljetovanje, a onda opet ide stambeni bum… Sve je sređeno, ne brini i uživaj u zasluženoj nagradi. S ovom zemljom smo završili zahvaljujući tebi.

Ivo Sanader (pomalo uznemiren razgovorom, suzdržano čeka da sve završi): Hvala.

Voland: Još samo jedno pitanje.

Ivo Sanader: Da?

Voland: Hoćeš li se odazvati ako te budem ponovo trebao?

Ivo Sanader (sa suhim osmijehom kakvim čovjek dočekuje neizbježnu smrt): Naravno.

 Zatvorio je mobitel, veselo mahnuo supruzi i krenuo prema vratima za ukrcaj putnika u avion.