Mračni blog

Nisam već dugo onako telegrafski komentirao stvari, pa da napišemo (napokon) nešto na taj način a o nekoliko tema o kojima se očito nije dovoljno pisalo:

• Prije sada već više od mjesec dana u domaju nam se vratio Ivan Šuker koji se u americi zadužio za impresivnih milijardu i pol dolara. Po povratku je kratko izjavio “To je potvrda Hrvatske politike danas i sutra. Jer nas svi gledaju kroz to kakvi smo danas i što planiramo sutra napraviti.” – i, moram reći da se slažem s njime te da je ovo zaduživanje totalno u skladu s ostatkom njegove makroekonomske politike (ili kako god to zovete). Podsjetio bih da je poprilična hrabrost (da ne kažem druge, daleko direktnije riječi) zadužiti se za 1.5mlrd dolara s kamatom od 6,75% što otprilike znači da ćemo za desetak godina morati platiti dodatnih milijardu dolara samo za kamate, a nekako vrijedi spomenuti i to da se dolar upravo ovih dana nalazi na povijesno najnižim razinama i ako on u međuvremenu naraste za kojih 10-20% tada će ta brojka, uvećana za rast vrijednosti glavnice narasti za solidnih 100% ako ne i više. Ne znam kako to vama zvuči, ali se meni riječi poput “neodgovorno” i “veleizdaja” motaju po glavi.
• Kada smo već kod velikih kreditnih uspjeha, svakako treba spomenuti i našeg dragog Ivicu Todorića i Agrokor. Oni su se prije svega nekoliko dana zadužili za 400 mil eur na rok od sedam godina i kamatu od 10%. Tom prilikom, uvijek trezveni Ivica je rekao slijedeće “Ovaj uspjeh još je veći ako se uzme u obzir činjenica da je u ovo doba svjetske financijske krize Agrokor dobio povjerenje najvećih investitora na međunarodnom tržištu kapitala. Ovo nije samo potvrda vrijednosti hrvatske kompanije, nego i veliki doprinos cjelokupnom hrvatskom i regionalnom gospodarstvu”.  To ukratko znači da Agrokor mora platiti oko 280 mil eur kamata u tih sedam godina, a ako kažemo da im je netto dobit u 2008 bila 240 mil kuna, a samo kamate iznose 280mil kuna na godišnjoj razini… Ovo nije bila uspješna emisija obveznica nego pokušaj sanacije korporacije.
• Odlaskom Ive Sanadera otvorio se put dase počisti još malo nataloženog mulja u vladi, pa nas je tako napustio i Berislav Rončević, nedugo zatim i Damir Polančec, cijeli niz uprava javnih poduzeća a ovih dana se počela klimati i fotelja Božidara Kalmete. Evo, moram odmah priznati da ću biti duboko impresioniran ako Kalmeta ode jer je to lik s žestokim zaleđem i jedan od percipiranih nasljednika Ive Sanadera. Božo je meni jako simpatičan, zapamtio sam ga još iz vremena kada se kleo kako on svog vozača uopće ne poznaje (podsjetimo se da je vozač Kalmete pravomoćno osuđen za primanje mita za pogodovanje u poslovima koje se nalaze upravo u Kalmetinom ministarstvu). Nevjerojatno mi je to “nepoznavanje” tog vozača, unatoč činjenici da mu je on vozač više od deset godina ili recimo usputne činjenice da stanuju u istoj zgradi. Uzevši to u obzir da u više od deset godina Kalmeta nije uspio upoznati svog vozača uopće me ne čudi tvrdnja kako pojma nije imao o svemu onome što se događalo u HACu, HŽu ili bilo kojoj drugoj tvrtci kojoj je nadređen. Doista čudno što su se svi okomili na njega.
• Osoba koja se relativno dobro snalazi ovih dana je Branko Vukelić, ministar kojeg pamtimo još iz Brodosplita (usput, što se događa s tom istragom), naime bizarnim slijedom okolnosti HAC ili HC (koji već) je odlučio sagraditi most vrijedan skoro 10 mil eur a koji povezuje ništa s ničime, ili bolje rečeno s jedne strane mosta je minsko polje a s druge strane nema pristupne ceste tako da iako tehnički gledano imamo gotovo dovršeni most, preko njega duže vremena neće imati tko se voziti (ili kuda). Čista je koincidencija da se to desilo u rodnome selu gore spomenutog ministra. Nekako razmišljam da on nije još na redu da se preispita njegov lik i djelo samo zato jer je novac u igri čisti kikiriki u odnosu na preostale afere pa se Branko relativno dobro snalazi i ne ulazi pod pažnju javnosti.
• I da popunimo krug, spomenuo bih samo aferu s Hrvatskom poštanskom bankom koja gubi stotine milijune kuna s potencijalom da ta brojka dosegne i cijelu milijardu. Ovo je prva afera koja ima potencijal dotaknuti gore spomenutog Ivana Šukera jer je HPB direktno u njegovoj domeni, a i članovi nadzornog odbora su direktno s njime povezani. Priča s HPBom se meni čini opakijom nego što ovako izgleda, a ako uzmemo u obzir događanja s BLBom koji bi u slijedećem ali kratkom razdoblju morao dokapitalizirati Hypo Alpe Adria banku s gotovo dvije milijarde eura (a sve zbog vleikih gubitaka koje banka ima u istočnoj europi), a što je pak BLB prema izjavi od prije dva dana odlučio ne učiniti… Dvije, tri naslovnice u novinama i eto problema…
• I malo o predsjedničkim izborima. Kao što svi skupa već znaju, građani su rekli kako im je u ovim izborima najbitnije diskutirati o korupciji i kriminalu koji je prožeo cijelo društvo – no ono što je najfascinantnije je to da su neki od istaknutijih pretendenata nezavisni likovi koji nisu u stvari u stanju objasniti odakle im novac za kampanju. Tu naravno mislim na Milana Bandića koji nas je obasuo TV reklamama (i vrlo prizemnim i primitivnim govorom samo njemu svojstvenim), Nadana Vidoševića (koji je besramno iskopirao Obamu) i Dragana Primorca koji se eto odnekud stvorio s poprilično žestokim zaleđem. Zašto birači ne propitkuju niti se osobito ne interesiraju za izvore financiranja tih kandidata to mi nije jasno. Jasno mi je zašto to ne rade mediji, no za javnost mi baš i nije jasno. Što je najgore, ti isti kandidati nemaju problema da javno kažu kako bi pomilovali osuđivane ratne zločince, ili pak današnji biser jednog od kandidata koji kaže kako nitko nije kriv dok se ne dokaže da je – što je navodno ujedno i razlog zašto Kalmeta mora ostati.
• Kontrasta radi, podsjetio bih vas na švedsku političarku Monu Sahlin, a koja je morala dvaput odstupiti s funkcije (premijerke i ministrice) zbog toga što su je prvi puta ulovili da je državnom kreditnom karticom platila tobleronu na aerodromu, a drugi puta zato što su članovi njezina kabineta bili uhvaćeni kako nisu plaćali TV pretplatu. I sada neka mi netko kaže (promatrajući to kroz tu perspektivu) da je gore navedena menažerija likova na bilo koji način nedužna za ono što im se stavlja na teret? (usput, da se pohvalim, u siječnju sam pozvan u Stockholm gdje ću uz malo sreće upoznati gore navedenu damu te joj imam najbolju namjeru pokloniti bombonijeru Bajadera).

Gdje je nestao čovjek? Gdje smo i zašto pogubili kompas, što se desilo s ljestvicom vrijednosti? Kako živimo i opravdavamo društvo u kojem živimo i gdje je nestala želja za promjenom i boljitkom? Moral, savjest… Što se desilo s tim konceptima?

Misao dana:
Opinions alter, manners change, creeds rise and fall, but the moral law is written on the tablets of eternity. For every false word or unrighteous deed, for cruelty and oppression, for lust or vanity, the price has to be paid at last.

Jučer navečer sam surfao stranicama naših dnevnika i vidim da vijesti gotovo da i nema, situacija je toliko očajna da je tportal pokupio moj tekst o Svetom Krševanu, drugifilm HDZovu kapitulaciju, a i Nebojša me ishvalio na Jutarnjem u svojoj blogovaonici.

Anyway, ako bacite pogled na novine, čini se da će neki genije snimati film o Ante Gotovini (na moje opće čuđenje, to nije Jakov Sedlar) – nemam neki stav o Gotovini, osim što me bezgranično iritira flip_flop stav HDZa oko njega. Prvo su ga htjeli braniti do zadnje kapi krvi (vidi dokaz A; snimka sa splitske rive), potom su ga spakirali na prvi avion za Hag (ok, nakon što su ga našli za večerom u stranom hotelu), da bi sada krenuli davati jamstva, ugrađivati čipove i tko zna što sve ne. Eh, i sada, dok imamo optuženika koji nije niti nepravomoćno oslobođen, netko ide snimati film o njemu podgrijavajući valjda pritom domoljubne note u nama. Nekako mi se ne čini to kao dobra ideja.

Kalmetin vozač je optužen za reketarenje, još jedna fascinantna akcija našeg pravosuđa koje je došlo do vozača ali nije krenulo dalje. Kalmeta se kune da pojma nema tko je taj vozač unatoč dokazima u suprotno. Za dokaze bih ja recimo uzeo slijedeće činjenice; da je Miočić bio Kalmetin vozač od početka devedesetih, da su prošli po priznanju Božidara Kalmete stotine tisuća kilometara zajedno (ako automobil putuje brzinom od 100km/h cijelo vrijeme, i prođete 100.000km da li znate koliko ste vremena proveli u automobilu? vi i vozač – proveli su skupa toliko vremena da se i ljubavna romansa mogla stvoriti, trajati i puknuti u tom razdoblju), totalno je zanimljiva koincidencija da oni i stanuju (navodno) ulaz do ulaza u Zadru, ukratko – eto jednog omanjeg niza koincidencija koji Kalmenti nisu dovoljni da javno kaže kako nekoga poznaje. Ako s vozačem nakon 13 godina nije na ti, pitam se koliko je trajalo da se upozna sa suprugom?

Registar hrvatskih branitelja neće biti objavljen. Budimo iskreni, to nikako ne odgovara HDZovcima jer bi se neki mogli početi pitati otkuda njihovi susjedi na popisu. HDZovo odbijanje objave te liste je čisto interesne prirode unatoč tome što je preduvjet za raščiščavanje s prošlošću i raznim invalidima, vojnicima i generalima koji rata vidjeli nisu, osim eventualno na televiziji (ili kao što je to Sanader rekao s govornice sabora HDZa kako je on “držao hotline s hrvatskom” u vrijeme svog boravka u austriji – ako ga strijela Božja nije tada pogodila onda ne znam kada hoće). Ja imam genijalni prijedlog za taj popis. Neka netko uzme taj CD, lijepo ga ZIPne i pogleda na pollitici kako se šalju anonimne poruke i neka internet zajednica obavi dio društveno korisnog posla pa makar on bio protuzakonit. Postoje trenuci kada je javni interes iznad zakona i ako je ikada bilo takvog trenutka onda je to s ovim popisom branitelja. Još je Bozanić lijepo rekao “na dijelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku”. Eto, slušajte Bozanića i barem jedan nacionalni problem riješen. Naravno, ako takav popis ikada osvane na internetu, to će biti velika frka i panika, no mislim da je i to daleko bolje nego dugoročna tišina koja slijedi ako popis ne bude objavljen.

Eh i zadnje na popisu je stav Friščića kako bez koalicije HSS i HSLS neće biti formiranja nove vlade (naravno, ako prođu izborni prag). Kako mnogi komentatori na pollitici primjećuju i HSLS i HSS su se pretvorili u interesne skupine koje promoviraju osobe u stranačkim vrhovima. Pankretić se u Jastrebarskom neki dan derao s pozorniceprotiv koncesija i okrupnjavanja, govoreći o budućnosti malog seljaka i tko zna čega. HSLS pak upire na činjenicu da su povukli svoje nadzornike iz nadzornih odbora (iako su mudro zaboravili upravne odbore); no na terenu stvar stoji tako da je HSLS donekle jak na mjestima gdje imaju lokalnu samoupravu (dakle Varaždin i Bjelovar, iako u Varaždinu je više situacija kohabitacije između Čačića i Čehoka nego stvarna snaga HSLSa), odnosno HSS za koje glasaju oni čiji su djedovi glasali za HSS. HSS i HSLS su stranke koje zajedno dobiju manje glasova nego svaka posebno i kako sam to davno rekao, oni su si međusobno zaslužili jedni druge. I još da se nadovežem, smatrao sam kako je Tomčić veliko zlo za HSS, stranku koja je svojevremeno pretendirala da bude treća ako ne i druga stranka u državi, no sada kada sam vidio Friščića na djelu (s jasno istaknutom cijenom na čelu), vidim da se uvijek može ići dublje i niže. Niski su standardi ali ima prostora da budu još niži.

Kada smo već kod anketa i pozicije stranaka, HNSov monumentum se pomalo istopio i čini se kako od njihovog plana od 20ak zastupnika neće biti ništa. Prednost koju je Čačić stekao u prvim mjesecima svoje kampanje istopili su se nakon isticanja Jurčića (a definitivno nakon Milanovićeve pobjede) i nije mi jasno kako to da i dalje inzistiraju na premijerskom kandidatu, valjda znaju što rade. Kužim ja logiku da su sve karte stavili na Čačića, no istovremeno mislim da s postojećom pozicijom u anketama birači prije ili kasnije moraju doći do zaključka da je to nerealan stav i da masovno krenu napuštati brod. Vrijedi spomenuti da su po IRIjevom istraživanju, upravo HNSovci most likely skočiti s broda i glasati za nekog drugog. HNS je vjerojatno mislio zahvatiti skoro pa iščezlo biračko tijelo HSLSa, a HSSovci su čini se ionako prolupali – no tih birača je sve manje i manje, i koliko ih god malo ima čini se da im unatoč uobičajenim tržišnim kretanjima cijena svakodnevno pada. Znam, horoskop za HNS nije dobar ali situacija je jednostavno takva.

Moji prijatelji HDZovci pak lutaju. Došao sam nedavno do zaključka kako je primjerice SDP politička stranka, HSS, HSLS, HNS ili HSU su interesne stranke, a HDZ je nacionalna stranka. HDZovci naime nemaju prepoznatljivi politički program, oni jesu nominalno dio europske pučke stranke, no kao demokršćani konzervativci ne zalažu se baš previše za demokršćanske konzervativne vrijednosti poput kapitalizma, i neoliberalizma, nego pak koriste državu kao sredstvo distribucije dobara što nas objektivno čini posljednjom socijalističkom državom u europi (to što se zovemo drugačije ne znači da to doista i nismo). Istovremeno, HDZ po svaku cijenu mora izboriti novi mandat (iako, da su imalo pametni lijepo bi isfingirali malo izborne borbe pa onda u četiri godine oporbene hladovine sakupili snage i onda slavodobitno uveli hrvatsku u europu u onom drugom mandatu jer ne vidim da ćemo u europu u slijedeće četiri godine). Ivo se javno i manje javno odrekao praktički cijelog tima (što mu i nije baš nužno najmudrija odluka, svi mi kužimo da je ova vlada sastavljena od čudnih likova, još čudnijih životopisa i upitnih životnih iskustava i vrijednosti – no javno priznati da ovi ne valjaju i da će nabaviti nove eksponente teško da može dobro proći pokraj bilo kojeg imalo pametnijeg HDZovog birača kojih, na njihovu sreću, čini se nema previše). Priče o Miočiću ili famoznom Maestru nikako ne pomažu HDZovoj vladi, kako je to lijepo Milanović rekao, nijedan normalni premijer ne bi u bilo kojoj godini svoje vlade priželjkivao korupcijsku aferu poput ove u HFPu, a osobito ne u izbornoj godini; način na koji je to Sanader proglasio uspjehom svoje vlade je totalno promašen i tek tražim osobe koje su nasjele na foru. Podsjećam da je cijela akcija koštala oko 10mil kuna, a da su primjerice Gotovcu dokazali da je dobio peku i da je bio u Monte Carlu (cool :), biti će super ako uopće uspiju vratiti pare koje su dali za mito (jer te novce nisu našli). Toliko o našem pravosuđu. Na djelu je i popravljanje imagea, rebalansne igre su začepile neka usta, a i tiskani mediji (isti oni koje ćemo čitati na plažama i koji će barem podsvijesno diktirati naše ponašanje) projiciraju nam slikice naših vlastodržaca, jučer je tako izašla srcedrapateljska priča o Čobankoviću koji je svoju suprugu upoznao na vjeronauku, a prije desetak dana je i Ivica Kirin aka. Kiro prosviro dobio intervju u Globusu na impresivnih osam stranica. Slovima: osam stranica. Expect more!

Eh i malo o SDPu (da ne bi bilo da sam ih zaobišao), SDP trenutno jedri na sjajnim rezultatima anketa koje su toliko dobre da niti oni sami valjda u njih ne vjeruju, SDP bilježi popularnost koju nikada nije imao, no isto tako treba uračunati da je riječ o telefonskim (a ne terenskim) anketama dok je dobar dio HDZovog biračkog tijela po raznim seocima gdje telefona možda i nema ili ti ljudi na telefon nisu voljni razgovarati. Ako me sjećanje ne vara, ciklus IRIjevog istraživanja kreće krajem kolovoza i početkom rujna bi mogli imati slijedeće IRIjeve rezultate koji će vidjeti kako biračko tijelo diše svega tri mjeseca prije izbora. Puno je energije potrošeno da dokaže kako Milanovićev stav o dijaspori šteti SDPu, što je donekle i točno, no ankete pokazuju da preko 60% birača podržava stav o (ne)glasanju dijaspore, a ja sam nekako duboko uvjeren da je hercegovačka dijaspora i sama toga svjesna ali ne smije “reć”. Ako je tim stavom i otvaranjem teme Milanović naštetio interesima SDPa u dijaspori (a ja baš i nisam siguran u to), sasvim sigurno je otvorio temu koja jasno i dijametralno razlikuje SDP od HDZa (čijih 4 zastupnika iz dijaspore znače biti ili ne biti u slijedećem sazivu). Druga tema koju mediji plasiraju kao bolnu je pitanje Jurčića kao kandidata za predsjednika vlade što je kao znak slabosti i tko zna koje gluposti. Meni se to već odavno čini kao super ideja (puno ranije nego što se ta mogućnost uopće otvorila) jer je hrvatska parlamentarna demokracija a sabor u ovome času na demokraciju ove zemljeima isto onoliko utjecaja koliko i kristalni luster u saborskoj dvorani (dakle: ne previše, tamo je, lijepo izgleda ali to je to). Naša demokracija se iz predsjedničkog sustava degenerirala (u suprotnosti s ustavom) u kancelarsku državu i to nije bila intencija. Ili mijenjamo ustav pa legaliziramo postojeće stanje ili idemo prema parlamentarnoj demokraciji.

Mene recimo frustriraju neke stvari oko sabora; da li ste znali da svaki zakonski prijedlog koji dolazi iz sabora (dakle primjerice od oporbenih predlagača) mora ići u vladu na mišljenje? Logično rekli bi, ako zakonodavno tijelo daje prijedlog zakona po kojem izvršno kasnije mora djelovati, logično je da ih se barem pita za mišljenje. No problem je u tome da vlada nema rok u kojem se mišljenje mora dati, pa tako u vladi valjda postoji cijeli ormar prepun zahtjeva na koje se ne odgovara (toliko o demokraciji). Ili, znati li koliko je amandmana na proračun (kojeg smatram valjda najbitnijim dokumentom kojeg sabor može donijeti uz izuzetak samog ustava) ukupno usvojeno? A koliko oporbenih? Recimo samo da ako 20 godina radite u pilani i dignete sve preostale prste koje imate na ruci i dalje imate više prstiju nego amandmana koji su prošli proračun.

Eto, toliko lamentiranja za danas.

Misao dana:
I wonder if I’ve been changed in the night? Let me think. Was I the same when I got up this morning? I almost think I can remember feeling a little different. But if I’m not the same, the next question is ‘Who in the world am I?’ Ah, that’s the great puzzle!

Usporedite to s ovim videom. Zaključke donesite sami.

Misao dana:
The eye sees only what the mind is prepared to comprehend.

Procurilo je što se događalo na tajnoj sjednice vlade od 18. lipnja 2007. godine i događaji koji su uslijedili neposredno nakon nje:

Izvanredna sjednica Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, 18. lipnja 2007, Markov trg

Ivo Sanader (grmi; zapliće mu se jezik od bijesa, blijed je u licu, iz očiju mu sijeva biblijski bijes): … su stoka, svinje, psi! I to sada, praktički pred izbore! Što su kupovali s tim novcima? Koliko čovjeku treba – ima novaca za stan, dva stana, auto, vikendicu, a što onda kupuju, majku im Božju?!?

 U dvorani za sastanke vlada neugodna šutnja, ministri većinom gledaju u pod. Ana Lovrin frče rub suknje i provjerava da li joj je podstava dobro prišivena. Ivan Šuker se s vremena na vrijeme promeškolji u stolici nastojeći odati dojam da bi se u njegovom umu omamljenom teškim ručkom mogla pojaviti kakva konkretna misao. Božidar Kalmeta se nalaktio na stol, krši ruke ispred sebe i svako malo pogledava na ostale ministre kako bi vidio njihovu reakciju.

 Ivo Sanader: Za kojeg Boga, jer ne znam koga bih drugoga pozvao, mi imamo upravni odbor u tom Fondu za privatizaciju? Božo! Božo! (Sanader ponavlja poziv jer se Božidar Kalmeta ne odaziva od prve)

Božidar Kalmeta: Molim?

Ivo Sanader: Moliš? Moliš? Ti bi trebao imati jasan stav o ovome, ti si trebao imati saznanja o tome, ti trebaš imati spremnu izjavu o ovoj svinjariji, a ti moliš!?! Majku vam Božju, jeste li vi svi ludi!? Ja sam toliko puta govorio o sebi u prvom licu, i ispadalo je da samo ja vodim ovu državu, pa su me radi toga kritizirali, govorili da sam sujetan, samodopadan, štajaznam šta sve ne, a ispada da ZAISTA jedino ja vodim ovu državu, a vi svi ostali, kad vas pitaju o pronevjerama u vašim resorima, problemima u vašim ministarstvima, očiglednim propustima u poslu, nemate pojma i molite!

Božidar Kalmeta: Ivo, dopusti da kažem…

Ivo Sanader: Kuš! Ovo je sjednica vlade, sjednice vlade vodim ja, a ne ti, zato ćeš govoriti kad ti se dopusti!

Ivan Šuker: Gospodine Sanader, sjetit ćete se da sam ja u nekoliko navrata upozoravao…

Ivo Sanader (posprdno): Ohoooo!… Javio se i ministar financija!… Nisam ni sumnjao da ste vi u razmišljanju ispred svojih kolega, ispred svog vremena, baš kao i u žderanju. Kao da nije dovoljno što se na službenim večerama pred europskim diplomatskim zborom crvenim zato što mi ministar financija žvače mesinu kao da mu o tome život ovisi, nego si nam još osvjetlao obraz svojom interpretacijom poreznog zakona radi čega slušam prigovore svakog usranog veleposlanstva u ovoj jadnoj državi! I prestani mi s tim Vi-kanjem…

Damir Polančec (crveni se na fleke): … (zaustio je da nešto kaže, ali se predomislio i spustio pogled natrag na stol. Usta mu se ponovo pretvore u ravnu crtu).

Ivo Sanader: Polančec! Htio si nešto reći? Ako sam u ikoga imao povjerenja, to si bio ti, radi svog iskustva u biznisu, radi tvoje samouvjerenosti, znanja kojim si se hvalio… Osim ako mi nisi recitirao naslove poglavlja o čijim sadržajima nemaš pojma? Kako ćemo ovo popraviti, Polančec? Jedini način da vas spasim je da ispadnem kreten tvrdeći da je ova akcija naša zasluga i da se nadam i molim da će barem trećina javnosti progutati priču kako bi vi, veliki reformatori, manageri i vizionari mogli provesti u kožnim foteljama još četiri godine!

Damir Polančec: Ja, gospodine Premijeru, mislim da nas je državni tužioc po zakonu morao obavijestiti…

Ivo Sanader: Po zakonu?!? Po kojem zakonu?!? Zakonu o curenju informacija?!? Jeste li vi svi normalni? I što to uopće mijenja? A vi, Vukeliću, nešto ste mi blijedi, da niste bolesni?

Branko Vukelić (zaista blijed): Meni je od jutra loše… ja bih molio izuzeće…

Ivo Sanader (smireno, tiho, ali smrtno ozbiljno): Dobit ćete vi izuzeće. Svi. Na sljedećim izborima. Neću vas više voditi. Neću više voditi nikoga. Snalazite se kako znate i umijete. Baš me zanima gdje ćete raditi kad vam isteknu mandati. Baš me zanima da vidim koliko vas će na kraju završiti u zatvoru. Dajem vam svoju neopozivu ostavku, a vi provjeravajte da li ja to po zakonu i protokolu mogu ili smijem. Svejedno mi je. Moralan čovjek ne daje ostavku zato što je on svinja, već zato što su svi oko njega svinje. (Završava tužno i umorno, skuplja papire sa stola, gasi monitor ispred sebe, ustaje i odlazi. Lovrin, Šuker i Kosor gledaju s čuđenjem, ostali osjećaju određeno olakšanje, ne podižu poglede sa stola u neizrečenom očekivanju da ode jedan i dođe neki drugi Sanader. Po njima, stvari će se već nekako riješiti, izgladiti. Kalmeta, vidno uzrujan, ustaje i požuruje za Premijerom).

Božidar Kalmeta (na hodniku, sustižući Premijera koji je grabio prema izlazu odlučnim korakom, kao u propagandnom spotu): Ivo!…

Ivo Sanader (ne usporavajući, sarkastično): Božo!…

Božidar Kalmeta: Uvjeravam te, mi nismo znali… bilo bi užasno glupo priznavati grešku koje nema…

Ivo Sanader (staje, okreće se): Da?

Božidar Kalmeta (usrao se od nagle promjene tona Premijera): Ne, pa mi dobijamo već gotova rješenja na uvid i odobrenje…

Ivo Sanader: Idiote. Idiote. Mi se tu već godinama jebemo s konceptom objektivne odgovornosti, majmune jedan zadarski, a ako ti to nije poznato iz svih sranja koje imamo sa Haškim sudom, onda pogledaj zakon o trgovačkim društvima, pogledaj zakon o obveznim odnosima i upitaj se što znači formulacija «gruba nepažnja»; pa onda ako se tamo pronađeš i prepoznaš, razmisli o tome kolika bi mogla biti kazna za takva sranja pa trči u klub zastupnika i spremaj izmjene krivičnog zakona jer ćete odgovarati krivično, a ne politički, a za «krivično» se, za razliku od «političkog», ide u zatvor! (unosi se Kalmeti u lice, ovaj promatra izbuljenim očima dok mu se uobičajeno muževni izraz lica razlaže na komadiće užasnutog, nervoznog mesa).

Božidar Kalmeta: Ja sam mislio na… (prekida i šumno izdiše jer ga Sanader grubo odguruje dlanom u prsa te nastavlja prema izlazu.)

Ivo Sanader (leđima okrenut Kalmeti, u odlasku): Jebi se, Božo.

U trenutku kad je Premijer izišao na ulicu ispred zgrade Vlade Republike Hrvatske, njegov vozač se nalazio preko puta, naslonjen na crkvu Sv. Marka, i bio je puno dalje od službenog vozila nego Premijer. Iznenađen ovako ranim pojavljivanjem Premijera i preplašen njegovim ljutitim izrazom lica (što je upućivalo na moguće biflanje radi toga što će morati čekati na vozača da mu otvori vrata), vozač se trgne, gotovo poskoči na mjestu, baci cigaretu na pod i potrči prema vozilu ne ugasivši je nogom. Nacrta se pored auta upravo u trenutku dok je Premijer prilazio.

Ivo Sanader (neočekivano blago s obzirom na izraz lica): Samo polako. Danas nam se nigdje ne žuri.

Vozač (otvarajući vrata): Kuda idemo?

Ivo Sanader: Na aerodrom, moram dočekati nekoga. Sasvim privatno. Ovaj put bez pratnje.

Vozač: U redu, gospodine Premijeru.

Dok su se izvlačili iz uskih gornjogradskih ulica i spuštali prema Ribnjaku, Premijeru su kroz glavu prolazile slike koje nisu imale puno veze s njegovim poslom. Bila su to sjećanja iz mladosti, kad je čitav svijet odjekivao neizrečenim obećanjem i nadom, svaka osoba je u sebi nosila nešto zanimljivo, svako mjesto je bilo nevjerojatno i neočekivano, svaki trenutak je bio poput male vječnosti na dlanu svemogućeg dvadesetogodišnjaka. Osjećao je dolazak još jedne prekretnice u životu, novog doba, nešto slično onom tupom slomu oko tridesete godine svog života, kad je osjetio da je nada koja ga je ispunjavala lažna, i da ako postoji nešto čemu se treba nadati, onda to nije nešto veliko, novo i veličanstveno, već nešto malo, svakodnevno i jednostavno. Od tada je nastojao živjeti baš tako, ali mu je to rijetko polazilo za rukom. Imao je i on putra na glavi, nedvojbeno, ali je ipak smatrao da je radio ono što mora, za razliku od većine drugih koji su radili ono što im je naređeno. U tom smislu je mogao biti zadovoljan, ali ostala je praznina nakon gubitka one nade iz mladosti, očekivanja nečeg velikog, svečanog, što se treba dogoditi svaki tren. Možda je konačno sada došlo vrijeme da se ta praznina ispuni, pomisli on, ali samo za trenutak. Sve nade u njemu su danas imale prosječan vijek trajanja od jedne stotinke.

Vozač je parkirao auto ispred ulaza u zgradu zagrebačkog aerodroma, potpuno zatekavši dežurnog policajca koji je prepoznao vladino vozilo. Ovaj je počeo užurbano dojavljivati nešto u svoju radio-stanicu, ali Premijer se toliko brzo oprostio od vozača i uletio u zgradu terminala da nije bilo vremena za uvođenje bilo kakvih sigurnosnih mjera. U prepunoj zgradi je bilo još par iznenađenih lica, ali nitko nije stigao uputiti više od jednog začuđenog pogleda jer je Premijer pohitao ravno prema šalteru za check-in ispod monitora na kojem je pisalo:

Croatia Airlines

OU410

Frankfurt

Kad je došao na red, službenica se malo zbunila, ali joj je on s galantnim smiješkom objasnio kako danas putuje privatno i ne želi nikakvu strku, VIP tretmane i ostale protokolarne drame. Službenica na šalteru rutinirano provede registraciju, položi kartu i putovnicu na šalter i zaželi Premijeru sretan put. Premijer se na pola okreta zaustavi i upita službenicu:

-         Recite mi molim Vas, da li se moja supruga registrirala?

Službenica spusti pogled na monitor, utipka tri slova, zatim klikne mišem dok su joj mutni odrazi slova s monitora plesali po licu te na kraju odgovori:

-         Gospođa Mirjana je na Vašem letu, da. Sjedalo do Vas.

-         Hvala Vam lijepo – odgovori Premijer i osmjehne se na način koji bi zasigurno dobio izbore u nekoj

manjoj državi.

Uslijedilo je još par glupavih reakcija službenika policije pri provjeri putovnice i pretresu, ali Premijer je svojim ponašanjem jasno dao do znanja da mu je jednostavnije malo pričekati u redu s ostalim putnicima nego čekati da se organiziraju i otvore svi putevi za VIP osobe. I zaista, nije prošlo niti deset minuta od registracije, a on je već bio u čekaonici i tražio pogledom svoju suprugu. Ugledao je poznatu frizuru na kraju reda stolica i krenuo prema njoj kad mu u džepu sakoa zazvoni mobitel.

Voland: Jesi li zadovoljan?

Ivo Sanader (pomalo zatečen, još uvijek dobro raspoložen, ali s ukočenim pogledom; osjeti da mu je tijelom prošao nekakav hladan val nesigurnosti): Mislim da jesam.

Voland: Misliš ili jesi?

Ivo Sanader: Jesam… A tko pita?

Voland: Voland ovdje.

Ivo Sanader: Tko?

Voland (nestrpljivo): Voland, jebi ga, Mefisto, Kayser Sose,…

Ivo Sanader (pomalo zabrinuto, osvrće se da vidi prisluškuje li tko od putnika njihov razgovor): Dobro, dobro, shvatio sam.

Shvatio je da razgovara s onom silom koja ljudima ne dopušta miran san iako se sve u njihovim životima čini uređenim, čak prekrasnim; sa silom koja tjera ljude da varaju svoje predivne supruge, da u svojim klimatiziranim, udobnim autima voze opasno, nervozno pretječu i psuju na raskršćima, da i u najzanimljivijem okruženju pričaju i razmišljaju isključivo o sebi, da hodaju pod ljetnim suncem spuštenih, umornih pogleda, da uvijek koriste priliku da uzmu još, neovisno o potrebama… lista je bila podugačka, a Premijer je ionako bolje osjećao nego što je razumio kakva je to sila: bilo je to neuhvatljivo, naizgled nejako zlo prisutno u svima. Koliko se to zlo činilo slabim i nestalnim, toliko mu je Premijer vjerno i nepokolebljivo služio.

Voland: Samo provjeravam je li sve u redu.

Ivo Sanader: Je, evo mi smo baš na aerodromu, avion kreće za oko pola sata…

Voland: Znam.

Ivo Sanader (glupavo): Naravno…

Voland: Novci su stigli?

Ivo Sanader: Da, sve sam primio.

Voland: Sjajno. Iako, to je najmanje važno od svega.

Ivo Sanader (ne sasvim uvjeren u svoj odgovor): Da.

Voland: A što je najvažnije, Premijeru?

Ivo Sanader (neočekivano sigurno): Da nitko ne bude siguran ni u što.

Voland (zamišljeno): Da nitko ne bude siguran… sviđa mi se to. I općenito, mislim da si sjajno obavio posao.

Ivo Sanader: Nadam se da nisam ostavio previše tragova.

Voland: Nije važno. U otprilike desetak milijardi godina svog postojanja sam naučio prodrijeti u živa bića toliko duboko da ona prestaju vjerovati onome što vide. Ti znaš da sam ja nepovjerenje, nesigurnost, naizvjesnost; znaš da živim od tuđe neaktivnosti i najmanje zrno sumnje me čini tisuću puta snažnijim od bilo kojeg Boga. Zato je sve ispalo savršeno, stvorio si nesigurnost, ne zna se tko je konkretno kriv, niti će se znati u sljedećih nekoliko godina, a za dva tjedna će ionako biti važnije da li je neki vaš biznismen tukao svoju suprugu ili kako smo prošli u uzvratu s Englezima. Uostalom, stiže ljeto, godišnji odmori, u suradnji s direktorima par velikih banaka upravo radim na neodoljivoj ponudi kredita za ljetovanje, a onda opet ide stambeni bum… Sve je sređeno, ne brini i uživaj u zasluženoj nagradi. S ovom zemljom smo završili zahvaljujući tebi.

Ivo Sanader (pomalo uznemiren razgovorom, suzdržano čeka da sve završi): Hvala.

Voland: Još samo jedno pitanje.

Ivo Sanader: Da?

Voland: Hoćeš li se odazvati ako te budem ponovo trebao?

Ivo Sanader (sa suhim osmijehom kakvim čovjek dočekuje neizbježnu smrt): Naravno.

 Zatvorio je mobitel, veselo mahnuo supruzi i krenuo prema vratima za ukrcaj putnika u avion.

Dakle u zadnja dva dana se postavilo pitanje nepoštivanja digniteta sabora od strane SDPovih zastupnika koji su u sabornicu ušli noseći JuBiTo majce, iz nekog razloga (vjerojatno nedostatka protuargumenata) to je proglašeno gaženjem digniteta institucije. Kao što sam to napisao ranije, Sabor (baš kao i parlamenti bilo koje druge države) su najveća, najskuplja i najozbiljnija kazališta koje neka država posjeduje. No, prave odluke se donose na hodnicima, neformalnim susretima, kavama i ručkovima, saborskim odborima ili čak vrlo daleko od saborskih zidova. U trenutku kada saborski zastupnici ulaze u sabornicu, sve odluke su u stvari već donešene i samo treba odraditi svoj dio igrokaza pa se igrači mogu uputiti svojim kućama.

Britanska “kuća parlamenta” je poznata po teatralnim aktivnostima svojih zastupnika, a poznata je i po tome što je broj sjedećih mjesta u dvorani bitno manji od broja zastupnika tako da ćete na ekranu rijetko kada vidjeti praznu dvoranu (kao što je to slučaj s hrvatskim saborom gdje je broj sjedala veći od broja zastupnika pa se dvorana uvijek doimlje praznom). Vikanje, psovanje ili općenito unisono glasanje zastupničkog tijela je dobro poznato.

Čisto da bi vam bilo jasno kako se slične stvari događaju i na drugim mjestima bacite pogled na ovaj video koji je snimljen u zastupničkom domu na Floridi (akteri su attorney general i lt. attorney general; to bi valjda bio državni tužitelj i njegov zamjenik).

Naši istočni kolege rusi nisu toliko suptilni ili zabavni:

A ni europčani česi nisu ništa bolji:

Eh, sada to se sjetite majci SDPovih zastupnika i pokušajte to staviti u perspektivu onoga što se događa u našem saboru, eto baš jučer je izbio vrlo neumjesan incident između HDZove zastupnice i SDPovke Milanke Opačić – da li je to dignitet sabora provjerite sami ovdje. Ili pak prilog kojeg je složio cnn.blog.hr na temelju verbalnog proljeva Božidara Kalmete tijekom aktualnog sata od prije neki dan? (usput rečeno, ovaj incident se dogodio nakon što je bio gotov prijenos aktualnog sata tako da nemamo cijeli footage nego samo ono što je pokazano na televiziji, a saborsku televiziju više nije moguće dobiti na zahtjev)

No, naši HDZovci su pravi mali majstori igrokaza i ako imate želudac, predlažem da pogledate ovaj slijedeći šestominutni isječak, također od prekjučer kada neimenovani HDZov zastupnik pita očigledno dogovoreno pitanje Ivu Sanadera (aka. premijer), a na temu dijaspore.

I sada neka mi netko kaže da je nošenje kratke majce gaženje digniteta sabora!

Misao dana:
Alcohol is a very necessary article…It makes life bearable to millions of people who could not endure their existance if they were quit sober. It enables Parliament to do things at eleven at night that no sane person would do at eleven in the morning.