there she goes, my beautiful world… (5:17, Nick Cave & The Bad Seeds, Abattoir Blues (Disc 1), 2004)

Piše Anderlon kako nije zadovoljan novim redesignom Borjinog sitea. Borja je inače slobodni novinar koji surađuje s više novina, a koji ujedno posjeduje i pravi pravcati web portal koji se ulogorio na internetu pod imenom borja.org.

Što se tiče dizajna na internetu, a ovdje ne govorim o nekom umjetničkom ili estetskom aspektu priče nego o onom ergonomskom, dakle kako je nešto posloženo i koliko je sve logično za korisnika postoje u principu dva moguća pristupa. Jedan pristup je onaj po kojem sve skupa mora stati na jedan ekran. Tipični primjeri takvih siteova su iskon, tportal, vip, index pa tako i borja.org – ono što je zajedničko tim siteovima je da su to u pravilu portali koji su na vrlo malenom prostoru pokušali strpati veliku količinu informacija uz donji minimum sadržaja. Dakle naslovnica tih siteova je u principu nekakvo “skladište” linkova koji vas vode dalje na konkretni sadržaj.

Drugi koncept je onaj koji u principu odgovara blog formi i kojeg već godinama zastupa primjerice monitor.hr. A po kojem su informacije opsežnije, poredane obrnuto od kronološkog redosljeda (dakle najnovija na vrhu) i to su stranice kroz koje (kako kaže anderlon) morate scrolati a ne kliktati.

Kada ja pogledam popis siteova koje dnevno pratim kroz svoje bookmarke, doslovce svi do jednoga su izvedeni u ovoj drugoj varijanti (ok, uz izuzetak borje.org koji je donekle na pola puta između jedne i druge forme). Dakle, meni je prirodnije pogledati stranicu koja je opsežnija sadržajem i kroz koju moram ići ili scrollom ili sa pgUp ili pgDown tipkama, nego portalska forma po kojoj moram kliktati (ok, povremeno pogledam i index radi obavezne doze žutila).

To radim zato jer znam da je stranica na koju stižem relevantna za moj interes, i unaprijed očekujem da će informacija koja me interesira biti na stranici koju posjećujem.

Neki siteovi, uglavnom ovi portalskog tipa, imaju toliko česta osvježavanja i toliko međusobno različitih sadržaja da je njihova organizacija u stvari jedina logična – dok blogovi (kao najsporiji oblik permanentnog osvježavanja) odnosno siteovi poput monitora to rade u jednom ugodnijem ritmu.

Iskreno, mislim da je i jedan veliki dio razloga za upravo ovakvu organizaciju sitea i to što na našem malenom tržištu postoji vrlo ograničeni broj web CMS (Content Management Server ili server za serviranje sadržaja) aplikacija koje se nude, tako da vlasnici domena u stvari i nemaju previše izbora oko toga što će staviti na svoju stranicu, osim ako se opredijele za neko inozemno rješenje (za koje najčešće unutar kuće nemaju support osoblje) ili ga odluče raditi sami (što je sizifov posao, osim ako ste ISP).

I za kraj, posjetite Metafilter, web site blog tipa koji donosi brdo brzih linkova s minimumom objašnjavanja na različite sadržaje po internetu.

Koja forma Vama više odgovara, portalskog tipa (ala Iskon/Index/VIP) ili blog forma (ala Monitor)?

Misao dana:
You know, somebody actually complimented me on my driving today. They left a little note on the windscreen which said, ‘Parking Fine.’

tales of the future… (4:45, Vangelis, Blade Runner, 1994)

Pišu svi oko mene o tom famoznom Webu 2.0 pa da i ja kažem koju (nakon što sam odgooglao jedno sat-dva na tu temu). Dakle mnogi spominju web 2.0 no rijetko tko u stvari objašnjava što bi to trebali biti, tako da samo čitajući te naslove ili tvrdnje možete doći do različitih zaključaka.

Moj zaključak kaže kako je web 2.0 u stvari ideja, a ne konkretni set alata ili standard (postojeći ili u stvaranju). Osnovna značajka web 2.0 je interakcija s korisnikom, ali ne na razini linkova ili on_demand multimedijalnog sadržaja nego aktivno sudjelovanje u kreiranju ili sadržaja ili u usmjeravanju kuda će neki od sadržaja krenuti.

Kažu kako je blogiranje jedan od važnijih web 2.0 sadržaja, budući da korisnik aktivno sudjeluje u kreiranju contenta. Neki drugi servisi poput primjerice del.icio.us-a bave se primjerice javnim sakupljanjem bookmarka pa je moguće kroz sortiranje i uparivanje bookmarka različitih korisnika pokušati određivati relevantnost pojedinih sadržaja na internetu (dakle ako 500 ljudi odabere moj blog u svoj bookmark, pretpostavka je da se na njemu nalazi neki važni sadržaj zbog kojeg ste poželjeli ponovno posjetiti blog). Osim bloga i bookmarka, tipična web 2.0 aplikacija je i tag-cloud; kao što sam napisao u kojem postu od radnije, tagovi su popisi karakteristika određenog teksta, fotografije ili drugog tipa sadržaja, no za razliku od ključnih riječi ili kategorija koje strogo određuju pojedini post na blogu, tagovi su popisi većeg broja važnih pojmova sa stranice. Jednostavnom statističkom metodom se oni potom grupiraju te se kroz tzv. tag-cloud ili tag-cosmos mogu pregledavati te je vrlo jednostavno pronači kritične/ključne koncepte koji se nalaze na npr. mojem blogu.

Ja sam instalirao tag-cosmos na mojem blogu i moram priznati da nakon što sam si dao truda i tag-irao jednu solidnu količinu postova koje sam preuzeo iz arhive staroga bloga, danas imam daleko bolju sliku o čemu ja u stvari pišem.

Odličan članak na temu web 2.0 možete pronaći na O Reillyevom blogu.

Kada malo bolje razmislim o svemu što sam pročitao, u principu ideja o kojoj sam nedavno razglabao a koje borja spominje je social networking – dakle samoorganiziranje u složenije forme. To je tipični evolucijski korak i kao što su se amebe grupirale i počele stvarati kompleksnije organizme, sasvim je logično da se i avatari na internetu počinju organizirati i okupljati. Ukratko, to nam je svima skupa u genima i to je razlog zašto ja čitam vaše i vi moj blog (a uz malo sreće tu i tamo nekoga zarazimo blog-groznicom).

Update: sve to skupa me strašno podsjeća na SnowCrash i to je must_read kjniga ako je dosada niste pročitali, SnowCrash ili Potpuni raspad kako su to algoritmovci preveli je (kako to lijepo piše na ovitku) Neuromancer devedesetih kojeg je napisao Neal Stephenson (autor koji je dobro poznat i po Cryptonomiconu [također must_read] ili po Baroque Cycle seriji knjiga).

Misao dana:
Is it true that cannibals don’t eat clowns because they taste funny?

san francisco… (3:19, Village People, Fire Island)

Imam neke poluinformirane danske konzultante u uredu i na rubu sam da počnem čupati ono malo kose što je ostalo ili pak da ih pošaljem na aerodrom neobavljenog posla. Skužio sam naime da se u posljednjih petnaestak godina balkanski način poslovanja preselio na zapad, a da mi ovdje radimo pravi posao. Ležernost i nepripremljenost kojim vlada ovaj lik je totalno impresivna, kao što se kaže, čini se da je lik upao u cijelu priču “kao Poncije Pilat u vjerovanje”.

Anyway, prekjučer je bio Steve Jobsov keynote na MacWorldu u San Francisco-u. Osobno ne spadam u ljubitelje Applea (iako ih imam nekoliko u uredu i jedan sam od sretnih vlasnika iPod-a, a da ne kažem i nekolicine collectors itema iz Appleove povijesti), no svakako preporučam da navratite na appleov web site i pogledate keynote (pazi; cijeli webcast traje oko sat i pol). Dakle uopće nije bitno da li koristite apple ili ne i da li ste sa appleom ikako povezani (jer vjerojatno niste), no ako želite vidjeti kako izgleda vrhunski odrađena prezentacija i ako želite učiti kako to rade majstori onda svakako pogledajte.

Jobsove prezentacije su na razini kazališnog djela; imaju uvod, zaplet, vrhunac i kraj – i iako možda nekada nema što mudroga ili novoga za reći; to će napraviti na takav način da bi (da ste imali prilike i sjedili u toj dvorani) izišli sretni i ushićeni i prepuni entuzijazma totalno neproporcionalnog onome što ste unutra u stvari čuli.

Na Guy Kawasakijevom blogu, čiji sam link neki dan snimio na http://www.borja.org/ ima i sažetak poučaka koje možete izvući iz te prezentacije.

Podsjećam da bacite pogled i na blog arsenyeva, odnosno na njegov putopis nazvan Putevima Dersu Uzale koji se u dijelovima objavljuje na www.bestseler.net, a gdje je zasada objavljen Prvi dio (intro) i Drugi dio (karte).

Misao dana:
I got in a fight one time with a really big guy, and he said, “I’m going to mop the floor with your face.” I said, “You’ll be sorry.” He said, “Oh, yeah? Why?” I said, “Well, you won’t be able to get into the corners very well.”