Categories
Edukacija i školstvo Hrana i piće

this cowboy song… (5:00, Sting, Fields Of Gold: The Best Of Sting 1984-1994, 1994)

Jučer sam navečer bio jako zadovoljan našim ministrom poljoprivrede. Onako neuvjerljiv kakav inače je, uspio je krizu s kravljim ludilom vrlo komforno odraditi bez početničkih pogrešaka (poput onih koje su napravljene u posljednjoj takvoj epizodi s ptičjom gripom prošle godine).

Spadam u rizičnu grupu korisnika budući da obožavam bifteke i kvalitetu kulinarstva pojedine države mjerim između ostalog i po kvaliteti bifteka koje sam pojeo. Kod bifteka je važna veličina (mislim, došli smo se najesti zar ne), potom kvaliteta pečenja koja pak ovisi o vremenu i temperaturi (hoću malo pečeni biftek pečen na niskoj temperaturi), te priprema mesa koja se svodi na to u kakvim je sve mirodijama i koliko dugo biftek odstajao prije pečenja. Moj omiljeni biftek je malo manje pečen od medium rare (dakle u sredini sirov sa donekle zapečenom površinom), ideja je da bude mekan i da se onako gadljivo cijedi kada ga stisneš vilicom, a najbolje mi paše sa pomfrijem i kuhanim povrćem. Povremeno volim i biftek u zelenom papru ili neke druge kombinacije na temu bifteka (eto nedavno sam jeo jedan prilično dobar biftek s tartufima), no kako bilo, poželjno je da se biftek pomalo miče kada dođe u tanjuru.
Vrlo sam kritičan na temu bifteka i nema puno mjesta gdje bifteke ocjenjujem dobrima (ili dapače, odličnima).
Neke vrlo dobre bifteke sam jeo prošle godine u Chichago-u te mi sline cure samo na pomisao (pitajte Arsenyeva on je dobar dio vremena bio sa mnom iako je on preferirao piletinu). Chicago je inače domovina bifteka, tamo s izmislili i weber grill (btw. i tamo smo bili), a vjerojatno najbolji biftek koji sam tao jeo se prodaje pod nazivom New York Strip.

Kada sam bio prošle godine u gore spomenutom gradu, jedna od stvari koje sam tamo napravio je i to što sam osigurao jednu donaciju za jednu školu u Zagrebu. Ako znate prave ljude i znate da je to njima porezna olakšica, a osim toga se radi o intelektualnom vlasništvu (čitaj: software) nije bilo teško iskamčiti brdo softvera (nekoliko desetaka tisuća dolara vrijednosti). I ja sam to lijepo skupio, doveo do Zagreba uz malo poštovanja prema carinskoj proceduri (objektivno, nemam grižnju savjesti jer sve to skupa ionako ide u državni proračun) i nešto što je u startu trebala biti malena donacija ispao je već solidni projekt koji bi u školi o kojoj govorimo zamijenio praktički 1/3 školskog programa.
Problem je nastao naravno u realizaciji jer da bi sve skupa instalirali trebalo je osigurati minimalne tehničke uvjete u vidu umreženja pojedinih učionica, nabavci dva računala i tome slično za što škola teško da ima novaca, ajde i to smo nekako riješili i sada sam u fazi rovovske borbe kako bih dokazao da je ono što su ljudi dobili daleko naprednije od bilo čega što oni trenutno posjeduju unutar tih istih zidova (da ne kažem da za neke od softvera koje su dobili i meni sline cure, a da bi kušnja bila veća instalacijski CDovi i keylock-i su kod mene). I na kraju, svi ljubomorno čuvaju svoj teško osvojeni komadić školske nekretnine i teško da su spremni uopće razmatrati alternative (a da i ne spominjem alternative koje se ne uklapaju u njihvu viziju svemira).

No, umjesto da se hvalim, htio sam reći kako je kod nas školstvo u velikim problemima. Primjerice, ako to niste znali, razvikani katalog znanja uključuje i informatiku, no informatika nije obavezni predmet u osnovnim školama. Iako moj klinac neće patiti zbog toga, činjenica je da postoje tisuće drugih kojima će to nedostajati ili zbog toga što kod kuće ne mogu imati računalo ili jednostavno zato što ih tome nema tko naučiti. Ne vjerujem da postoji više radno mjesto na kojem je poznavanje rada na računalo nepotrebno.
Posebna problematika su nastavnici i općenito školski kadar koji je (nažalost) dobrim dijelom i dalje u dubokom vjerovanju kako je s njihovim izlaskom s fakulteta svo znanje stalo i uporno se zadržava na toj točci. To naravno nije tako i borba za znanjem tj. školovanje mora biti kontinuirani proces, od prvih dana u vrtiću pa sve do smrti – tehnologija se toliko brzo mijenja da je kontinurana edukacija neminovnost i nužnost a ne opcija.

Mišljenja sam nadalje da bi se najbrži efekti za napredak ove naše male države napravili kada bi se unaprijedilo osnovno i srednje školstvo. Naime, mislim da kao prvo vrlo malo ljudi završava fakultet i oni bi (po nekoj definiciji) morali biti ili oni pametniji ili oni uporniji (a ponekad i oboje) – pa kako god bilo pretpostavka je da će se znati izboriti za sebe. Osim toga, ljudi koji završavaju fakultete (opet po nekoj definiciji) ionako nisu spremni za posao koji trebaju obavljati nego moraju odraditi neki period kroz koji se formiraju za svoje novo radno mjesto. No ekipa koja završava samo osnovnu ili samo srednju školu ide praktički iz klupa direktno na posao i najčešće kako ga lansiraš iz te klupe tako će on sletiti i ostati na tome mjestu, osim ako ga ne usmjeriš i natjeraš da se brine o sebi. To znači da ne samo da ga se do maksimuma mora pripremiti za život u času kada napušta školu, nego u njega treba usaditi kulturu da se educira, školuje i općenito kontinuirano traži nova znanja i vještine.

U jednome času sam bio spomenuo kako poslodavca interesiraju samo tri elementa kod zaposlenog; znanje, vještina i odgovornost. Različita zanimanja traže različite odnose tih triju parametara, i dok odgovornost dolazi s autoritetom kojeg sami morate izgraditi na licu mjesta, pitanje znanja odnosno vještina je nešto na čemu možete raditi cijeli život. Može biti da ste električar, no vještina spajanja vodovodnih cijevi ili ličenja prostora može biti dodatni plus da vas netko zaposli. Može biti da ste zaposleni kao neki adminstrator no znanje kreiranja ili održavanja web stranica može biti okidač koji vas zapošljava. Što više znanja i vještina (kompetencija) posjedujete to sve vredniji – a svemu gore navedenome je zajedničko školovanje.

Misao dana:
A human being should be able to change a diaper, plan an invasion, butcher a hog, conn a ship, design a building, write a sonnet, balance accounts, build a wall, set a bone, comfort the dying, take orders, give orders, cooperate, act alone, solve equations, analyze a new problem, pitch manure, program a computer, cook a tasty meal, fight efficiently, die gallantly. Specialization is for insects.
Categories
Hrana i piće

posljednja večera…

Na jednom blogu je krenula priča o klopi pa da ja podijelim nekoliko prijedloga na tu temu:

a) Baltazar; meni omiljeno mjesto na početku Nove vesi, ovdje jedete grill a preporučam svakako biftek. Ako ima naručite i salatu sa sirom (aka šopska). Restoran je na glasu kao skuplji, no moje iskustvo ga pozicionira u osrednje skupe iako s vrhunskom hranom. Da me netko pita koji je najbolji restoran u gradu vjerojatno bih ga poslao u Baltazar.

b) Masni; pečenjara Masni u Hrvatskom leskovcu (ako idete u merkatone to je nadvožnjak prije merkatonea i još par kilometara glavnom cestom, neposredno nakon prijelaza pruge), dakle Masni je sve ono što baltazar nije, to je naizgled zapuštena lokalna birtija no u kojoj se može jesti vrlo dobar grill u protuprirodnim porcijama, poslužuju i ždrebetinu pod normalno. Od priloga OBAVEZNO probati bakino tijesto, grah salatu ili gravče. Nemojte dolaziti ako niste gladni jer gazda loše podnosi goste koji ne pojedu sve do kraja. Ne primaju kartice i nedjeljom rade samo od 12-16h (ovo onako po sjećanju).

c) Pivnica; brzi ručak, relativno jeftin u kvazipivničkom ambijentu. Svi znaju za Pivnicu.

d) Šestinski Lagvić; osobito zanimljiv ako je lijepo vrijeme i može se sjediti na terasi s koje se vidi cijeli grad. Hrana i cijene osrednje, osoblje i ugođaj jako dobar

e) Marinero; grill u Prečkom, ne znam točnu adresu ali se nalazi u obiteljskim kućama vrlo blizu raskršća petrovaradinske i horvaćanske (vidi se sa horvaćanske), odličan grill svih vrsta i jako dobro mjesto za jeftiniji a obilni ručak. Imaju i različite pite (od sira, mesa i sličnoga) ali se to mora naručiti nekoliko sati unaprijed (što nisam nikada napravio ali vjerujem da je jako dobro).

f) Plešivička klet; sakrivena u obiteljskim kućama na Vrbanima/Jarunu (blizu Getroa na Vrbanima), dobra klopa, veće porcije, velika gužva.

g) Kod Žaca; restoran u grškovićevoj (opet kaptol), jedva ga nađete čak i ako znate gdje je jer nema nikakvi posebnih oznaka. Vrlo dobra klopa svih vrsta. ne primaju kartice i nekako su mi u sjećanju ostali kao jako skupi.

I sada dva izvan grada u koje možete doći ako idete autom;

h) Ribič; restoran na ulazu u Veliko Trgovišće (krenete autom prema krapini po staroj cesti i skrenete prema trgovišću rodnom mjestu pokojnog nam predsjednika – cca. 20 minuta vožnje od KingCrossa). Obavezno jedete zagrebački (koji dolazi u protuprirodnoj veličini), cijene i usluga osrednje, zagrebački je vrhunski a načuo sam da punjeni lungić rade također u xxl izvedbi.

i) Kezele; sutra idem tamo na ručak, dakle krenete autocestom prema Slavonskom brodu i skrenete u ivaniću i vozite prema bjelovaru. 9km od izlaza s auto ceste je selo šumećani, a u šumećanima Kezele-vino; po meni najbolji seoski turizam u hrvata. Obiteljski ručak se stavlja na švedski stol u 13:00h i košta 80kn po osobi (sistem je juha + all_you_can_eat + desert). Obavezno kupite vino Škrlet za doma (butelja 30kn a vrijedi puno više od nazivne cijene)

Oba restorana se čine jako daleko, no u stvari su jako blizu grada, skupa sa gradskom gužvom manje od sat vremena iz centra.

Ako Vam se ovi moji opisi dopadnu mogu ja o tome još jako jako puno pisati jer volim fino jesti i putovati; tako da možemo začas nabrojati razne lokacije po .hr ali i po susjednim (i ne tako susjednim) zemljama.
Dakle ako hoćete još restorana lijepo molim ovom prilikom komentar.