san francisco… (3:19, Village People, Fire Island)

Imam neke poluinformirane danske konzultante u uredu i na rubu sam da počnem čupati ono malo kose što je ostalo ili pak da ih pošaljem na aerodrom neobavljenog posla. Skužio sam naime da se u posljednjih petnaestak godina balkanski način poslovanja preselio na zapad, a da mi ovdje radimo pravi posao. Ležernost i nepripremljenost kojim vlada ovaj lik je totalno impresivna, kao što se kaže, čini se da je lik upao u cijelu priču “kao Poncije Pilat u vjerovanje”.

Anyway, prekjučer je bio Steve Jobsov keynote na MacWorldu u San Francisco-u. Osobno ne spadam u ljubitelje Applea (iako ih imam nekoliko u uredu i jedan sam od sretnih vlasnika iPod-a, a da ne kažem i nekolicine collectors itema iz Appleove povijesti), no svakako preporučam da navratite na appleov web site i pogledate keynote (pazi; cijeli webcast traje oko sat i pol). Dakle uopće nije bitno da li koristite apple ili ne i da li ste sa appleom ikako povezani (jer vjerojatno niste), no ako želite vidjeti kako izgleda vrhunski odrađena prezentacija i ako želite učiti kako to rade majstori onda svakako pogledajte.

Jobsove prezentacije su na razini kazališnog djela; imaju uvod, zaplet, vrhunac i kraj – i iako možda nekada nema što mudroga ili novoga za reći; to će napraviti na takav način da bi (da ste imali prilike i sjedili u toj dvorani) izišli sretni i ushićeni i prepuni entuzijazma totalno neproporcionalnog onome što ste unutra u stvari čuli.

Na Guy Kawasakijevom blogu, čiji sam link neki dan snimio na http://www.borja.org/ ima i sažetak poučaka koje možete izvući iz te prezentacije.

Podsjećam da bacite pogled i na blog arsenyeva, odnosno na njegov putopis nazvan Putevima Dersu Uzale koji se u dijelovima objavljuje na www.bestseler.net, a gdje je zasada objavljen Prvi dio (intro) i Drugi dio (karte).

Misao dana:
I got in a fight one time with a really big guy, and he said, “I’m going to mop the floor with your face.” I said, “You’ll be sorry.” He said, “Oh, yeah? Why?” I said, “Well, you won’t be able to get into the corners very well.”

welcome my friend (dobro mi dosel prijatelj)… (3:33, Josipa Lisac, Balade)

Tamo negdje krajem osamdesetih kada je moje srednjoškolsko školovanje bilo pri kraju imao sam neko vrijeme situaciju u kojoj sam u jednoj smjeni išao u jednu školu a u drugoj smjeni u drugu. U tom razredu u kojem sam boravio (u ovoj drugoj meni, ne_matičnoj školi) bilo je mnogo dobrih ljudi od kojih se s nekima i dan danas povremeno družim (za razliku od moje matične škole gdje je svaka komunikacija s tadašnjim razredom nestala).

Anyway, u tom razredu, jedan od učenika i mojih tadašnjih poznanika je i novopečeni bloger Arsenyev, krajem škole putevi su nam se rastali, nakratko su se ponovno bili spojili tamo negdje 1991/1992 da bi svaka komunikacija, pa i ona slučajna totalno nestala sve do prije nekoliko mjeseci kada sam išao u Chicago. Tamo su nam se po službenoj dužnosti putevi ponovno susreli te smo kao jedina dva hrvata koja se međusobno znaju proveli dobar dio tih dana zajedno na konvenciji odnosno kasnije, navečer šetajući gradom.

Arsenyev je jedna vrlo zanimljiva osoba koja je (donekle poput mene) imala prilike puno putovati i što je daleko važnije ta je svoja putovanja ali i neka druga svoja životna iskustva zabilježio (ne nužno na komadu papira nego u word/PDF dokumentu). Neke od tih tekstova mi je poslao, a nakon što sam se malo angažirao oko novog blogerskog online magazina bestseler sjetio sam se i njega i njegovog putopisa i bestselera kao idealnog medija za plasiranje ovog (po meni sjajnog) pravog literarnog djela.

Predlažem Vam da posjetite Arsenyev novi blog, a svakako bacite pogled i na stranice bestselera, odnosno na prvi dio putopisa Putevima Dersu Uzale koji počinje uvodom u putopis putovanja od Zagreba do dalekog istoka Rusije.

I obavezno, bacite koji komentar (dobar ili loš, jer je blogeru početniku svaka sugestija, pokuda i pohvala više nego dobrodošla).

Citat dana:
Whatever the case might be, ponosan sam (manje ili više) što vam mogu predstaviti Arsenyeva, još jednog polustvarnog lika koji nema ruke, noge i glavu, već izgleda samo prste kojima kucka po tastaturi u većoj mjeri od prosječnog građanina svijeta (imajmo na umu da nam je tu prosjek prilično slab); ipak, on je za neke Vladimir Ilič Arsenyev, ruski vojni kartograf s prijelaza 19. u 20. stoljeće, za neke je Arsenjev za čiji je život Ivan Bunjin dobio Nobelovu nagradu 1933., a za neke patetični isfrustrirani lik koji iz nekog razloga nakucava istinite i poluistinite događaje iz svog života za široku javnost zato jer je Mračni mislio da je to dobra ideja.