Sindrom apstinencije

Ovo slijedeće nije moj tekst, nisam ga čak niti preveo (preveo ga je moj prijatelj Arsenyev kojeg sam jučer sreo u Bogovićevoj), to je tekst koji je u originalu pisan na španjolskom, da bi potom bio preveden na rusku i tek naposlijetku na hrvatski. Iskreno, znao sam ja za nekog tamo Kurt Vonnegut-a ali više na razini pattern recognitiona nego stvarnog popisa nekih društvenih i ostalih dostignuća dotičnog čovjeka. Da je lik faca to se pokazalo očigledno sada kad je umro jer nema bloga koji drži do sebe a da nije napisao nešto na tu temu (pa se i ja tom neformalnom meme-u pridružujem).

Tekst je interesantan i intrigantan i barem dijelom upotrebljiv da opiše jednu drugu ljudsku dramu koja se  (čini se) u ovim satima privodi kraju:

Sindrom apstinencije

U noći s utorka na srijedu u New Yorku, u svojoj 84. godini, umro je poznati američki pisac Kurt Vonnegut.
____________________________________________

Prije mnogo godina još sam bio naivan i vjerovao sam u to da će jednom Sjedinjene Države postati humanije i razumnije, kao što su maštali mnogi pripadnici moje generacije. Maštali smo o takvoj državi u vrijeme velike depresije, kada nije bilo posla, a kasnije smo se borili i često umirali za svoju maštu u vrijeme drugog svjetskog rata, kada svijet nije postojao.

No danas nije ostalo ni malo nade u to da će Sjedinjene Države postati prijateljska i razumna država. To je zato što vlast kvari ljude, a apsolutna vlast ih kvari apsolutno. Ljudska bića su čimpanze koje se opijaju vlašću do ludila. Ako kažem da su naši vođe čimpanze pijane od vlasti, hoću li potpuno uništiti moral naših vojnika koji ratuju i umiru na Bliskom istoku? Njihov moral, kao i tijela mnogih od njih, se već razletio u komadiće. S njima postupaju kao što razmaženo dijete postupa s igračkama koje je dobilo na dar za Božić. Sa mnom tako nikada nisu postupali.

Kada doživite moje godine, ako ih doživite – a meni je 81 godina – sjetit ćete se svog djetinjstva i poželjet ćete upitati svoju odraslu djecu što je smisao života. Moguće je da mnogi ljudi koji upravo čitaju ove redove imaju toliko godina koliko i moji unuci. Njima su, kao i vama, prodavali demagogiju, varale su ih svemoguće korporacije i vlade, izrasle iz Baby Boom generacije (poslijeratna generacija: generacija 68. godine, rocka, hippie i yuppie pokreta, kontra-kulture, eksperimenata s narkoticima, generacija komuna i studentskih pokreta. Na neki čudan način, mnogi pripadnici te generacije su zauzeli rukovodeća mjesta u međunarodnim korporacijama i vladama raznih država).

Upitao sam svog sina Marka kako on shvaća život. Moj sin, pedijatar, je odgovorio svom potrošenom ocu: «Oče, mi smo ovdje radi toga, da bismo jedan drugome pomogli proći kroz sve ovo, što god to bilo.»

Dobar odgovor, nema što, gotovo poput one izreke «odnosi se prema drugima kao što želiš da se oni odnose prema tebi». Mnogi smatraju da ju je izrekao Isus zato što ona podsjeća na način kako je on volio govoriti. No zapravo ju je izrekao Konfucije, još 500 godina prije rođenja najvećeg i najhumanijeg čovjeka po imenu Isus Krist.

Osim toga, uz posredništvo Marka Pola, Kinezi su nam poklonili makarone i formulu za barut. Kinezi su bili toliko glupi da su upotrebljavali barut samo radi vatrometa. A čitav svijet je tada bio toliko glup da na jednoj njegovoj polovini nisu imali pojma da postoji i druga.

No vratimo se Konfuciju, Isusu i mom sinu Marku, koji je rekao da ukoliko se budemo humanije odnosili jedni prema drugima, možda nam svijet prestane nanositi toliko patnje. Jednu od meni najdražih fraza sam čuo od zemljaka iz moje rodne savezne države Indijana, Eugenea Debsa, kojeg je socijalistička stranka pet puta kandidirala za predsjednika. Za vrijeme jedne od svojih predizbornih kampanja on je rekao: «Do kad god bude postojala klasa obespravljenih, ja ću biti s njima. Dok god makar jedna duša trune u zatvoru, ja neću biti slobodan».

Vama je zlo od svega što podsjeća na socijalizam? Na primjer, od dobrih državnih škola i besplatnog zdravstvenog osiguranja? A od Kristove propovijedi ili deset blaženstava?

Blaženi su ponizni, jer će naslijediti zemlju.

Blaženi su milostivi, jer će biti pomilovani.

Blaženi su mirotvorci, jer će biti nazvani Božjim sinovima.

I dalje u tom duhu.

Ovo se ponešto razlikuje od dogmi koje leže u osnovi politike republikanaca. I potpuno se razlikuje od stila Donalda Rumsfelda ili Dick Cheneya. Iz nekog razloga najveći kršćani nikad ne pomišljaju na Zapovjedi blaženstva. Ali zato vrlo često, sa suzama u očima, oni traže da lista deset zapovijedi bude obješena na javnim zgradama. Jasno, ovdje se radi o Mojsiju, a ne o Isusu. Nikada nisam čuo da je netko tražio da se negdje objese riječi njegovih propovjedi.

«Blaženi su milostivi» na zgradi suda? «Blaženi mirotvorci» na zgradi Pentagona? Nemojte me nasmijavati!

U našem divnom ustavu postoji jedan tužan nedostatak i ja ne znam što možemo napraviti da bismo to ispravili. Nedostatak je ovaj: samo luđak bi poželio postati predsjednikom. S druge strane, ako malo razmislimo, samo luđak bi poželio postati čovjekom ako bi imao mogućnost izbora. Eto, takve smo mi kvarne, lažljive, ambiciozne životinje koje ne ulijevaju povjerenje!

Ovo ljudsko biće se rodilo 1922. godine od rođenja Krista. Žto znači to «od rođenja Krista»? To je uspomena na jednog od pacijenata ove ludnice koju svi mi nazivamo Zemljom, kojeg je grupa drugih pacijenata pribila na drveni križ. On je bio potpuno svjestan kada su ti ljudi u njegove dlanove i stopala počeli zabijati čavle, i nastavili su to raditi sve dok se čavli nisu zabili u drvo. Zatim su podigli križ i postavili ga tako da i najniži čovjek u masi ljudi može vidjeti kako se razapet čovjek grči od boli.

Možete li zamisliti da se neki ljudi tako iživljavaju nad drugim čovjekom? Nema problema. Pa to je samo zabava. Pitajte predanog katolika Mel Gibsona koji je u napadu osjećaja saučešća nakupio čitav imetak, snimivši film o tome kako su mučili Krista. Riječi Isusa tu nemaju nikakvog značaja.

U vrijeme svog vladanja, osnivač anglikanske crkve Kralj Henrik VIII je naredio u javnosti skuhati živog falsifikatora novca. To je još jedan spektakl. Sljedeći film Mela Gibsona bi se trebao zvati «Falsifikator»: on će također potući sve rekorde gledanosti i zarade.

Jedan od rijetkih pozitivnih momenata današnjice: ako tvoju užasnu smrt pokažu na televiziji, znaj da ona nije bila uzaludna. Zabavio si nas.

A povijesničar Eduard Gibbon, koji je živio od 1737-1794. godine od rođenja Krista? U svoje vrijeme on je govorio o putu kojeg je prošlo čovječanstvo: «U stvari, povijest je uglavnom popis razbojništava, sumanutih postupaka i nesreće čovječanstva».

To isto bi se moglo napisati i u današnjem izdanju novina «The New York Times».

Sva velika djela svjetske literature govore o težini ljudskog postojanja: «Moby Dick», «Huckleberry Finn», «Ilijada», «Odiseja», «Zločin i kazna», Biblija, «Napad lake konjice».

Ipak, želio bih reći nešto u zaštitu čovječanstva: u svakom trenutku svoje povijesti, čovjek se nalazio tamo bez svoje volje. I svugdje u svijetu su bili na djelu ti ludi sistemi koji su svakog čovjeka mogli natjerati na lude postupke, iako u trenutku svog dolaska na svijet on nije bio lišen uma. U takve zamke koje vas očekuju možemo svrstati, na primjer, ljubav i mržnju, liberalizam i konzervatizam, automobile i kreditne kartice, golf i žensku košarku.

Bez obzira na to, čak i većim ludilom od golfa možemo smatrati suvremenu američku politiku u kojoj – zahvaljujući televiziji i na njenu korist – se možemo svrstati u liberale ili konzervativce.

A na kojoj ste vi strani? Jer to je praktičan zakon života, moraš biti na jednoj ili drugoj strani. Ukoliko netko od vas još nije odabrao, ja ću vam pomoći. Ako mi želite oduzeti oružje, zalažete se za mogućnost ubijanja fetusa, ako vas vesele brakovi homoseksualaca i čak ste im spremni poklanjati bijelu tehniku na njihovim vjenčanjima, ako stojite na strani siromašnih, znači da ste liberal. Što može biti jednostavnije?

Moja vlada je objavila rat narkoticima. No pogledajte: dva narkotika koji izazivaju najveću ovisnost i više od drugih razaraju ljudsko biće su potpuno dostupna.

Jedan od tih narkotika je, jasno, alkohol. Sam predsjednik George Bush je priznao da se aktivno natakao i klateći se u hodu proveo veći dio vremena od svoje 16. do 41. godine. U 41. godini, kako on sam kaže, javio mu se Isus i rekao mu da bi bilo dosta nalijevanja i ispiranja grla Pitralonom.

Drugim pijancima se obično pričinjaju ružičasti slonovi.

I znate li što ja mislim, radi čega njega toliko ljute Arapi? Oni su izmislili algebru. Oni su izmislili i brojeve kojima se vi i ja koristimo, uključujući i znak za beskonačnost – a toga se nitko drugi nije sjetio. Vi smatrate da su Arapi idioti? Probajte izvesti operaciju dijeljenja velikih brojeva koristeći rimske brojeve.

No mi štitimo demokraciju, zar nije tako? Slično tome kako su europski osvajači donijeli kršćanstvo indijancima, koje danas nazivamo «izvornim amerikancima».

Kako su se oni pokazali nezahvalnima! Kako nezahvalnima su se danas pokazali stanovnici Bagdada!

Stoga smanjimo još jednom poreze za najbogatije. Time ćemo na Bin Ladena baciti prokletstvo koje nikada neće zaboraviti. Ave, šefe! No taj šef zajedno s njegovim okruženjem ima toliko veze s demokracijom, kao i europljani s kršćanstvom. Mi, narod, nemamo mogućnost niti iskazati svoje mišljenje o tome što oni rade. Ukoliko još uvijek toga niste svjesni, reći ću vam da su oni opustošili državnu blagajnu, podijelili blaga svojim istomišljenicima po pitanjima vođenja rata i učvršćivanja nacionalne sigurnosti. Stigli su napraviti ogromne dugove vašoj generaciji i generaciji vaše djece, dugove koje će kasnije tražiti od vas da platite.

Nitko od nas nije stigao niti pisnuti dok su provodili to djelo pošto su isključili sve sisteme prijenosa signala koji su predviđeni ustavom: i predstavnički dom, i senat, i vrhovni sud, i FBI, i slobodnu štampu (koja se našla pod takvom kontrolom da je zaboravila i o postojanju prvog amandmana o slobodi govora), i suverenitet naroda.

No osim alkohola, marihuane, kokaina, heroina, postoje i drugi narkotici. I evo što ću vam reći: u životu sam samo jednom doživio takav osjećaj, kojeg ne može pružiti nikakav crack. To je dan kad su mi dali vozačku dozvolu. Razmaknite se, ide Kurt Vonnegut!

Moj automobil, «Studebaker», koliko se sjećam, se poput bilo kojeg drugog automobila i motora kretao uz pomoć narkotika koji izaziva najveću ovisnost i kojeg zloupotrebljavaju više nego druge narkotike: govorim o tekućem gorivu.

Kad ste došli na ovaj svijet, pa već i onda kad sam ja došao na ovaj svijet, čitava industrija je već beznadežno ovisila o gorivu kojeg će uskoro sasvim nestati. I tada će se pojaviti apstinentski sindrom.

Mogu li vam reći istinu? To jest, pravu istinu, a ne kao na vijestima?

Mi se svi nalazimo u stanju narkomanske ovisnosti o tekućem gorivu i stojimo na rubu sindroma apstinencije: ugasit će se svjetlo, nastupit će hladnoća, pustoš.

I poput svih drugih narkomana koji očekuju da će im svaki čas nestati narkotika, naši vlastodršci čine najstrašnija nedjela kako bi došli do te male preostale količine droge o kojoj su ovisni.

Inventura 2006 – I tom

Ponovno je ono doba godine kada se podvlače crte i radi inventura, evo prva 3 mjeseca mojeg ovogodišnjeg blogiranja u jednom tekstu. Ostatak slijedi tijekom prosinca.
siječanj
U siječanj smo zakoračili nakon zaoštrenja plinskog sukoba između Rusije i Ukrajine i stupanja na snagu pravilnika o zbrinjavanju ambalažnog otpada; s ove perspektive sasvim je jasno da je pravilnik ne samo pogodovao određenoj kasti ljudi nego je i stvorio jednu cijelu socijalno osjetljivu granu industrije. U siječnju je svoju kratkotrajnu blogersku aferu odradio Arsenyev, bacite pogled na njegov blog ako je još tamo, a svakako pročitajte njegove putopise na bestseleru. Sredinom siječnja, u nedjeljom u 2 gostovao je Vlado Zec, kako je ta priča izgledala svega nekoliko mjeseci kasnije svima je dobro poznato. Krenuli smo i u seriju tekstova o Zagrebačkom holdingu, a prvi u seriji je bio tekst u kojem objašnjavam zašto smatram da je potrebno privatizirati sve tvrtke u državnom vlasništvu. Razmišljao sam (vrlo neorginalno) i o tome što bi bilo kada bi svijetom vladala skupina vrlo bogatih i anonimnih ljudi. Počela je i prva ovogodišnja sjednica Sabora pa sam primjetio kako je koncentracija skupih crnih automobila povećana (i odmah bio demantiran kako neki zastupnici voze Corse). Posljednji tekst u siječnju je bio prvi u seriji tekstova o Toyota Production Systemu ili TPSu.

veljača
Osim tekstova o TPSu, veljaču je obilježio i zombix objavom danskih karikatura i fingiranom prijetnjom smrću (sjajan stunt, bravo zombix), sredinom veljače Baroso je kupio sira i vrhnja na zagrebačkom Dolcu, te je lansirana sada već poprilično dobro uhodana ePDV usluga. Malo sam lamentirao i školstvu i pečenju odrezaka (kako su ove dvije teme dospjele u isti tekst i danas je nejasno), a potom je uslijedio i ničime izazvan autobiografski tekst. Primjetio sam i Applied Ceramics investiciju koja je tijekom cijele godine privlačila pozornost google-a, a ovaj post je zabavan i po tome što sam kroz tekst linkao krivi Applied Ceramics, čini mi se da je vrijeme za jedan update na tu temu. Dick Cheney je upucao svog odvjetnika (zamijenivši ga za prepelicu!?), a pao je i osvrt na hitro.hr. Kraj veljače je, a ePDV i dalje nije proradio, a skužio sam i super psiho terapiju: posjeta mercedesovom auto salonu. Prozborio sam i koju o search engine optimizaciji, a zapitao sam se i kako ćemo skužiti razliku obzirom da je državna uprava u štrajku.

ožujak
ERP ili Enterprise Resource Planning je otvorio ožujak. Izgubili smo kravlji mozak (komada jedan), a i mrak.org se osamostalio. Ivica Kirin je prvi puta izletio u medijima, a počeli smo pričati i o web 2.0 konceptu. Napisao sam i Idiot Prayer koji je neko vrijeme kružio po forumima i emailovima. Negdje tamo smo počeli spominjati i korupciju, ali se tada nismo zavaravali hitrim rezultatima. Razvio sam i teoriju o zapošljavanju i tri važne karakteristike koje definiraju zaposlenika; znanje, vještine i odgovornosti. Pisao sam i o neprimjerenoj reputaciji bloga u hrvatskoj, nešto što niti devet mjeseci kasnije nismo počeli ispravljati. Zatražio sam (i nisam dobio) ISSN broj za mračni blog. Kako je to bilo vrijeme upoznavanja sebe na novoj i samostalnoj domeni, dosta sam pisao o optimizaciji za tražilice i usabilityu. Nešto sitno sam se bavio i knjigovodstveno računovodstvenim temama i zalihama, a napisao sam i jedan od najčitanijih tekstova: ERP, MIS i ostale nerazumljive kratice, da bih na kraju single_handedly doveo sam u pitanje stvarni rast BDPa u 2005 godini.

Misao dana:
Heroes know that things must happen when it is time for them to happen. A quest may not simply be abandoned; unicorns may go unrescued for a long time, but not forever; a happy ending cannot come in the middle of the story.

Steakhouse Fort Apache

Posjetio sam restoran steakhouse Fort Apache u subotu i odmah se devastirao u T-Bone odresku od 750gr nakon kojeg 24 sata nisam imao potrebu za jelom.

Kao prvo, na TVu su izreklamirali da se Fort Apache nalazi u Sv. Nedjelji što je totalno krivo, steakhouse se nalazi u Strmcu (istina je da su ova dva naselja jedno do drugoga, no ako ste poznavaoc lokalne geografije tada će vas instrukcija da se restoran nalazi u sv. nedjelji Masakr u Fort Apacheudefinitivno navesti na krivi trag).

Steakhouse je dakle napravljen u stilu divljeg zapada, ili barem u stilu u kojem mi mislimo da je divlji zapad izgledao. Prvo što je čudno je naziv Fort Apache, naime iskreno sumnjam da su se utvrde na zapadu nazivale po indijanskim plemenima (vidim da na wikipediji piše o nekom rezervatu koji se tako zove, isto tako vidim da postoji i film na tu temu a sve u vezi nekog masakra koji se tamo dogodio), a sasvim sigurno u unutrašnjosti saloona nisu vješali indijanske dreamcatchere. OK, unatoč ovom meni zbunjujućem nazivu, unutrašnjost je vrlo lijepo uređena, sve prepuno drveta, a barske stolice su zamijenjene donekle nezgrapnim sedlima. Restoran je prostran, stolovi nisu nagurani i na katu se nalazi i prekrasna terasa koja gleda prema strmcu (i lokalnom jezercu).

T-bone steakMoja sklonost prema krvavima komadima mesa je dobro poznata i još bolje dokumentirana na ovome blogu i moram priznati da je Fort Apache mjesto na koje ću se češće vraćati. Za one koji ne znaju, dobar steak mora biti mekan iznutra i sočan. To se postiže zrenjem mesa koje neko vrijeme  (nakon tragičnog događaja za kravu) mora odstajati što na zraku, a što u različitim mirodijama. Ako izbjegnete fazu dozrijevanja mesa, a osobito ako izbjegnete potapanje mesa u začinima tada ste napravili zločin nad biftekom kojeg nema smisla opraštati (recimo talijani imaju tu nezgodnu taktiku da sirovi komad mesa bace na grill i onda to serviraju, a ja tada ne vidim bitne razlike između tog pečenja i đona moje cipele).

Optimalno pripremljeno meso je dakle odstajalo određeno vrijeme u različitim mirodijama i potom bačeno na grill. Prvo dobro zapečete obje strane komada mesa kako bi zatvorili mikropore na mesu i spriječili da sokovi iscure ili ispare, a potom krenete peći meso (ovo je osjetljiva stvar jer s jedne strane morate na velikoj temperaturi ispeči strane, a potom na manjoj vatri peči ostatak odreska). Odrezak idealno mora biti sirov u sredini, pomalo ružičast ali nikako pečen jer inače nije dobro i postane žilav i nejestiv. T-bone steak je iznimni problem zato što je debeo (1 inch thick), a osim toga ima i komad kosti zbog kojeg je teško dobro ispeći meso uz samu kost.

Nešto više o umjetnosti pripreme odrezaka možete pročitati u Butkovićevoj kolumni u Jutarnjem, iako se s autorom dosada nisam nikada složio, ovaj puta moram potpisati njegovu priču o restoranu steakhouseu  Mu (Mu sam posjetio skupa s Arsenyevim prije nekoliko tjedana i točno dan prije nego što je izišla Butkovićeva kolumna, tako da na blogu do ovoga časa nisam spominjao Mu).
T-Bone kojeg sam dobio u Fort Apache je zadovoljio sve kriterije dobro pečenog komada mesa (kada kažem dobro onda mislim na ukusno pečenog, a ne prepečenog komada mesa), jedina zamjerka koju bih mogao udijeliti je što je došao relativno mlak što ukazuje da je u kuhinji odstajao malo prije isporuke na stol. Odrezak je došao skupa s malo pečenom ljutom paprikom (koju sam načeo ali ne i dovršio), ukusno pečenim i unaprijed raščetvorenim pečenim komadima krumpira u foliji s vrhnjem. Salatu smo preskočili, a greškom u logistici predjelo je stiglo istovremeno s glavnim jelom.

Inače, jelovnik je bogat različitim odrescima i hamburgerima, veliki je izbor priloga, a cijene su malo iznad prosječnih. Deserti su vrlo dobri i probali smo pitu od limete i kaubojsku pitu koju vam toplo preporučam. Sve u svemu, Fort Apache ima sve šanse postati primarno mjesto za dobar odrezak u ovoj i susjednim županijama i sasvim je izgledno da ću ga češće posjećivati (barem dok ne “potrošimo” jelovnik).

Misao dana:
“Then there is the beefsteak. They have it in Europe, but they don’t know how to cook it. Neither will they cut it right. It comes on the table in a small, round, pewter platter. It lies in the centre of this platter, in a bordering bed of grease-soaked potatoes; it is the size, shape, and thickness of a man’s hand with the thumb and fingers cut off. It is a little overdone, is rather dry, it tastes pretty insipidly, it rouses no enthusiasm. Imagine a poor exile contemplating that inert thing,” he sniffed scornfully; “and imagine an angel suddenly sweeping down out of a better land and setting before him a mighty porter-house steak an inch and a half thick, hot and sputtering from the griddle; dusted with fragrant pepper; enriched with little melting bits of butter of the most unimpeachable freshness and genuineness; the precious juices of the meat trickling out and joining the gravy, archipelagoed with mushrooms; a township or two of tender, yellowish fat gracing an outlying district of this ample county of beefsteak; the long white bone which divides the sirloin from the tenderloin still in its place; and imagine that the angel also adds a great cup of American home-made coffee, with the cream a-froth on top, some real butter, firm and yellow and fresh, some smoking hot biscuits, a plate of hot buckwheat cakes, with transparent syrup, could words describe the gratitude of this exile?”
Mark Twain (1835-1910) expressing his disdain for European notions about preparing and serving a piece of meat. A Tramp Abroad

Dijeliti s nulom…

Bullshit deflector - ovo vam treba za čitanje stavaka 1 i 2 ovog tekstaNemam baš previše materijala za pisanje zadnjih dana, a i potonuo sam u uredskome poslu pa nikako da se koncentriram, no skrenuo bih vam pažnju na nekolicinu zanimljivosti koje ipak vrijede da ih se pribilježi;

sudac u predmetu štrajkaša TDZa protiv TDRa donio je jučer odluku kojom se radnici moraju maknuti iz tvornice. O tome sam pisao na Bestseleru u sada već glasovitom članku “Popušili su” (postoji i jedan raniji tekst kojeg sam napisao u počecima bestselera Uzmi novac i bježi). Nisam pravnik, no silom prilika se time bavim i moje shvaćanje zakona je takvo da ne postoji društveno uređenje (osim eventualno anarhije ili krvave revolucije) u kojoj bi ti radnici po bilo kojoj osnovi mogli ostvariti pravdu kakvu priželjkuju (a moje je pitanje da li je to uopće pravda, jer smatram da nije). Čak (a ovo je takav hipotetički “čak” da ga je teško i spomenuti, odnosno trebali bi izmisliti posebni gramatički oblik koji bi iskazao tako nevjerojatni događaj) kada bi i njihovi zahtjevi bili uvaženi, čak i u tom kontekstu bi se morali maknuti iz tvornice iz jednostavnog razloga što radnici uopće nisu stranka u sporu. Nadam se da će se pojaviti pitanje neke odgovornosti sindikalnih čelnika ili kolovođa da već jednom takve ljude negdje pospremimo i zaboravimo ključ, a da će na njihovo mjesto doći ljudi koji su u stanju za svoje radnike ispregovarati nešto bolje od kula u zraku ili, gle ironije, više od dima od cigarete.

–  bio sam prije neki dan na Bundeku, skupa s barem polovicom Zagreba; prije toga sam na Bundeku bio svega jednom ili dvaput i to je bio definitivno kvart kojeg je trebalo prekrižiti s mjesta na koje se vraćam, sve do prije neki dan. Bandić je lik kojeg je teško voljeti i ponekada lagano mrziti, vrlo je netaktičan, povremeno vrlo nepristojan no činjenica je da je iza njega nekolicina projekata koji doista povećavaju kvalitetu života u ovome gradu.

– prije nekih godinu i koji dan prisilno sam odabran za upravitelja svoje stambene zgrade i jučer je bio jedan u nizu neproduktivnih sastanaka čiji je optimistični cilj bio pokrenuti obnovu fasade. Čisto ilustracije radi, moji sustanari su odabrani tako da možemo dobar vic ispričati; prvi je inženjer u penziji koji je svoj životni vijek proveo na direktorskoj poziciji u debloj hladovini državne službe, drugi  je također umirovljeni visoko rangirani milicajac, treći je umirovljeni liječnik koji živi u americi a stan u centru grada koristi dva mjeseca godišnje poput vikendice, ispod mene stanuje jedan profesor kiparstva, a na katu do njega je gospođa koja je vjerojatno član Al-Qaide i koja svoje umirovljeničke dane koje je stekla na čuvarskoj sužbi neke državne institucije krati nikome razumljivim poslovnim poduhvatima. Nakon sukoba koji se skoro pa pretvorio u fizički obračun, dogovorili smo se da ćemo se dogovoriti nešto na slijedećem sastanku.
– danas je sunrise za EU domenu, idem se probati izboriti za domenu za koju mislim da mi je potrebna u mojem nastojanju da ostvarim svjetsku dominaciju organskim rastom (tm by Arsenyev).

Misao dana:
The double agent looked up from his lunch of Mahi-Mahi and couscous and realized that he must escape from Walla Walla to Bora Bora to come face-to-face with his arch enemy by taking out his 30-30 and shooting off his nemesis’ ear-to-ear grin so he could wave bye-bye to this duplicitous life, but the chances of him pulling this off were only so-so, much less than 50-50.

Izvan fokusa…

Sjeo sam jučer s Arsenyevim na kavu ispred filozofskog faksa (gdje nisam bio već godinama), pa mi kaže kako je mračni blog ponekada teško čitati jer samo ističem stvari koje ne valjaju. Ja sam nekako oduvijek prepun optimizma, pa mi je ta negativnost u cijelosti promakla. Činjenica je da nabrajam probleme i vrlo rijetko nudim rješenje, no osim što za rješenje rijetko tko ikada pita (što je tematika sama za sebe), ja sam i dalje formalno u oporbi pa je kritika i očekivana, a rješenja koja imam na pameti ionako nisu osobito popularna.
Sjedimo tako poput dva fach-idiota, pomalo nervozni jer on mora do ponedjeljka dovršiti prijevod koji je preuzeo, a ja se pak moram vratiti u ured i odraditi nešto korisnog posla (ne znam za Arsenyeva, no ja nisam bio osobito produktivan, iako sam uspio prebaciti cijeli web site od tvrtke na novi CMS). Pričamo tako o poslu, o gostima koji su se sami najavili u njegov ured za slijedeći tjedan, odnosno o mojim razmišljanjima o tržištu na kojem se nalazimo. Nešto sam mu krenuo objašnjavati o načinima na kojima pojedinci dobijaju poslove (što me trenutno dosta brine jer u mojoj industriji dumping cijena i nelojalna konkurencija je na all_time_high), odnosno o totalnoj nesposobnosti mog mentalnog sklopa da se prilagodim takvom načinu razmišljanja, da bi na kraju konstatirao kao neki milijuni mijenjaju vlasnike i da se (čini se) nitko osobito ne zamara tom činjenicom. Arsenyev je čini se bio zadovoljan tom konstatacijom, jer, kaže on, “još uvijek ima”, dakle ima onih od kojih se može uzeti i očigledno ima onih koji imaju (što je navodno nešto bolje od situacije u kojoj nitko nema ništa i nema se što uzeti).

Obzirom da smo razmijenili neke DVDove (actually, dao mi je jedan VCD s Dennisom Learyem, a ja sam mu vratio Robina Williamsa kojeg smo kupili kada smo zajedno boravili u chicago-u prošle godine), razgovor je otišao na temu filmova gdje smo spomenuli meni antologijski Rosencrantz & Guildenstern su mrtvi, kojeg mu obavezno moram posuditi, da bi se potom vratili na “Inside man” koji još uvijek igra u kinima, a koji je nakon dugo vremena doista sjajan akcijski film – a kada govorimo o sjajnim filmovima, onda svakako treba spomenuti i “Usual suspects”, koji je totalno nepovezan s našim jučerašnjim razgovorom bio navečer na RTLu.

Jučer sam skužio kako se Sozeov odvjetnik zove Kobayashi, a Kobayashi je ujedno i prezime čovjeka koji je kreirao metodologiju 20 ključeva koju od nedavno implementiramo u mojoj tvrtci, a sve skupa kako bi postali lean tvrtka.
Eh da, pao je i neki načelni dogovor o roštilju u Šibeniku.

Misao dana:
He lets the last Hungarian go. He waits until his wife and kids are in the ground and then he goes after the rest of the mob. He kills their kids, he kills their wives, he kills their parents and their parents’ friends. He burns down the houses they live in and the stores they work in, he kills people that owe them money. And like that he was gone. Underground. Nobody has ever seen him since. He becomes a myth, a spook story that criminals tell their kids at night. “Rat on your pop, and Keyser Soze will get you.” And no-one ever really believes.