accountancy shanty… (1:17, Monty Python, Monty Python Sings, 1989)

Čitam jučer prijedlog državnog proračuna za 2006 i vjerojatno bi se grohotom smijao da slučajno nisam porezni obveznik koji mora popuniti ovaj “neprenapuhani” proračun.

Unutra ima dosta zabavnih detalja, eto primjerice porez na dobit kojeg sam spominjao prije neki dan u blagajni ove godine očekuje više od 30% povećanja. Država dakle očekujemo da poslujemo profitabilnije nego ikad (no to je u stvari povezano s odredbom iz 2004 kada je ukinuto pravo izvanredne amortizacije koja se koristila kao porezni štit za odgodu plaćanja poreza; ta je direktiva načelno protiv MRSa, no i sam način amortizacije kod nas je takav tako da smo negdje valjda na nuli oko toga). Za porez na naftu i porez na alkohol se očekuje ista količina novaca. Ako nam ekonomija raste 4%, a cijena nafte se u protekloj godini (a osobito u posljednjih 6 mjeseci) udvostručila kako je to moguće? Ispada da ćemo pive piti manje ali bezalkoholnih sokova dvadesetak posto više, od duhana se očekuje 4% više iako TDR javlja 6% manje prihode.

Država ima namjeru prodati dosta zemljišta i jako, jako puno stambenih objekata.

Osnovnom aritmetikom, ispada da sudeći po sumi novca potrebnih za isplate plaća u državnom sektoru radi oko 240.000 ljudi. to je 25% ukupnog proba zaposlenih. Jedan od četvero radi u državnoj upravi ili od države sponzoriranim institucijama. Strašno.

Anyway, na rasporedu je i zakon o računovodstvu koji predviđa da se naše knjigovodstvo počne koristiti međunarodnim računovodstvenim standardima; ovo je u teoriji bilo i ranije no neke od naših poreznih odredbi su u direktnoj suprotnosti sa MRSovima, a ista stvar vrijedi i za vrednovanje zaliha, amortizaciju, otpise potraživanja (koji su vjerovali ili ne kod nas porezno nepriznati rashod osim u specifičnim slučajevima). Vidim da su se obveze čuvanja dokumenata značajno produžile i nestala je obveza ispisa dnevnika glavne knjige (taj dnevnik glavne knjige je inače zanimljivi dokument temeljem kojega se čuda mogu skužiti, no ako imate imalo složeniju tvrtku i ažurirano poslovanje tada dnevnik služi skoro pa ničemu [barem ovaj ispisan na papiru kako zakon nalaže] jer se sastoji od jednostavno previe stavaka – kod mene u firmi ažuriranje troška zalihe generira ponekada po 100.000 stavaka i svaka čast onome koji se u tome snađe jer ja bez opakog servera i maltene google pretrage teško da mogu sam nešto skužiti).

No daleko najbitnija stvar su propisani izvještaji jer se po prvi puta traži izvještaj novčanog toka ili cash-flowa kako se to kaže na engleskom. Ovo je kritična stvar zato jer je novčani tok osnova poslovanja tvrtke i u principu uopće nije bitno da li vam tvrtka posluje s dobiti ili ne nego da li ima pozitivni ili negativni novčani tok.

Eto male (donekle jednostavne) ilustracije;

Napravite nekome blog i fakturirate to 10.000kn. Za kreiranje bloga niste utrošili materijala i recimo da niste imali nikakav trošak jer ste radili sa besplatnog internet terminala. Na kraju godine, iskazali bi dobit od 10.000kn i na nju platili 2.000kn poreza; osam tisuća kuna možete baciti kroz prozor, dati u dobrotvorne svrhe ili uplatiti prvu ratu prednjeg desnog kotača za Maybach (zato što ste hrvatska tvrtka i hrvat svoju teško zarađenu dobit troši na opipljive dokaze njegovog materijalnog bogatstva).

No prvi kotač Maybacha košta 20.000kn i on se smatra imovinom čiji će se trošak kao porezni odbitak raspodijeliti na slijedećih pet godina.

Obzirom da ste deset tisuća kuna uplatili za kotač, a morate još i platiti 2.000kn poreza na dobit ispada kako vam nedostaje 2.000kn koje negdje morate posuditi.

Ovih 2.000kn je negativni novčani tok, morate se zadužiti da bi to platili (posuditi od banke), a 8.000kn dobiti imate samo na papiru i nemate je od kuda isplatiti.

Ako ste uspjeli pratiti ovaj pojednostavljeni slučaj, jasno je kako imate imaginarnih 8.000 kuna dobiti, a u stvarnosti se morate zadužiti kako bi uopće platili porez. Dobit tvrtke je kategorija koja služi državi kako bi vam odrapila porez, ona nema stvarne veze između koliko novaca imate ili nemate na računu niti objektivno pokazuje kako u stvari poslujete. Naravno, važno je da tvrtka iskazuje dobit jer to znači da tvrtka napreduje, no novčani tok tj. koliko tvrtka generira cache-a, a to pak pokazuje imate li ili nemate novaca da račune platite na vrijeme.

Ovo je ujedno i strukturni problem naše cijele države jer nedostatak Gotovine (vidi ironije) generira nelikvidnost i puno problema, a nelikvidnost raste uglavnom iz nepoznavanja upravljanja tvrtkom tj. upravljanja novčanim sredstvima, obvezama i investicijama. Da je u posljednjih petnaestak godina izvještaj novčanog toka bio obavezan, onda bi se tisuće poduzetnika valjda pitalo zašto taj izvještaj kontinuirano pokazuje negativne brojeve i vjerojatno učinilo nešto da to riješi. Ovako, to nije bilo nužno, priučeni poduzetnici nisu znali a jedine institucije koje su to tražile su bile banke koje temeljem tog izvještaja odlučuju hoće li vam dati kredit ili neće. Njih ne zanima niti bilanca niti dobit previše, no novčani tok je izvještaj koji pokazuje možete li ili ne vratiti dani vam kredit.

Još kada bi se MRSovi doista počeli koristiti kako su i napisani onda bi sve bilo cool, ovako bojim se da će mnoge stvari ostati preregulirane i da će kastrirati potencijalno dobar koncept. No to je možda neka druga bitka.

Misao dana:
There’s no business like show business, but there are several businesses like accounting.

it always comes as a surprise… (6:07, Pet Shop Boys, Bilingual, 1996)

Gledam danas vijesti i uočavam oprezni optimizam dragog nam premijera koji ipak očekuje napredak u razgovorima s EU, a odluka o čemu bi morala pasti u nedjelju nakon Carlinog posjeta Zagrebu u petak.

Famozni akcijski plan kojeg se često spominje po mojem mišljenju uopće ne postoji, jer da postoji tada bi u najboljoj tradiciji svih ostalih državnih tajni odavno bio objavljen na stranicama Nacionala ili Globusa. To što dosada nije uspio iscuriti govori samo o tome kako on postoji za EU potrebe te kako se povremene akcije, koje su potencijalno dirigirane direktno iz premijerovog kabineta samo maska u pokušaju da se odsimulira neka stvarna aktivnost na temu hvatanja Gotovine. Iskreno sumnjam da je Gotovina u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga što se njegovi plakati nalaze na svakom ćošku, što ga se spominje praktički svakodnevno i sva je šansa da bi prije ili kasnije netko od lokalnih (a fala bogu svi znaju za nagradu koja bi uslijedila) iskoristio Gotovinu kako bi se domogao gotovine.

No jučer se provukla još jedna mala vijestica koja je prošla pomalo nezapaženo a to je da Hrvatska neće postati dijelom NATOa prije 2008 godine. Ovo me ne zabrinjava previše jer mi nije jasno što bi s ulaskom u NATO uopće postigli? Obzirom da su sve susjedne zemlje u NATOu ili na najboljem putu da to postanu, nije mi jasno od koga bi nas ta alijansa trebala braniti i zašto? Ne vidim da je to bilo što drugo nego NATOv mehanizam za regrutiranje naše vojske na poslovima sličnima onime u Afganistanu, a uskoro vjerojatno i u Iraku ili na nekom drugom, politički osjetljivom i opasnom području. Pristupanje NATOu ujedno znači i opremanje po njihovim standarima što pak uključuje i popis nekih dobavljača koji su takvu opremu u stanju isporučiti. Nije da sam neki ljubitelj ruske ili kineske tehnologije, no ne vidim razloga zašto ne bi i njihova oprema (u nedostatku vlastite) nama bila prihvatljiva. Ako bih mogao birati, bio bih protiv pristupa hrvatske NATOu jer ne vidim jasnog “benefita” niti razloga zašto bi pristupili tom savezu, osim da nam negdje u Briselu objese zastavu pa neka se viori, ionako je (ružna i) nerazumljiva, djelomično liči na nizozemsku, pa barem neka si prolaznici misle od kuda je ta zastava stigla.

Ako me pitate, nisam baš niti za EU, barem ne u ovome času jer su granice jedina stvar koja nas štiti od europske zajednice u koju tako jako hrlimo. Zamislite situaciju gdje nema granice između nas i njih? Kao prvo, stotine raznih predstavništava koje u ovome času ne služe ničemu drugome nego da se brinu za kojekakve uvoze i izvoze postale bi totalno nepotrebne jer EU znači slobodan protok ljudi i roba. Nakon toga, ima tu i cijeli niz nekih proizvodnih grana koje preživljavaju samo zato jer smo mi ovdje, a oni tamo preko granice (probajte se sjetiti samo priče o BATu koji podvijena repa ovih dana odlazi iz hrvatske – što je pak posebna tema, a koji je doslovce prvoga dana Slovenskog članstva u EU objavio kako svima u ljubljanskoj tvornici duhana daje nogu i gasi proizvodnju). Naši ljudi nadalje pojma nemaju kako su iznimno neproduktivni, i da u istoj jedinici vremena, na identičnoj opremi prosječni europljanin (pa makar on svog poslodavca koštao daleko više, iako mislim da je i to dobrim dijelom iluzija za domaće potrebe) proizvede daleko više. Ako mi ne vjerujete, pitajte bilo kojeg gastarbajtera kako se radi u njemačkoj i koja je razlika u radnome tempu tamo i ovdje, što tamo možete ili ne možete raditi na radnome mjestu, a što je dozvoljeno kod nas? Razlike će biti zastrašujuće i vjerovali to ili ne, nakon 300+ godina kapitalizma ova ekipa preko grane samo čeka da nas pojede za doručak, ne zato što im nismo simpatični ili zato što smo nesposobni, nego jednostavno zato što je život preko grane daleko suroviji nego što to izgleda, pa makar se dućani činili osvjetljenijima, zaposlenici veselijima a trava zelenijom.

Ukratko, NATO me ne zanima uopće (a imam i nekih vojno-industrijskih kompleksa iz ne tako davnog djetinjstva), a iako bih jednoga dana htio biti građanin EU nikako ne bih volio da to bude u ovome desetljeću (a kako stvari trenutno stoje nemam ni nekog pretjeranog razloga za brigu).

Misao dana:
Depression is merely anger without enthusiasm.