Mračni blog

Dakle u dosadašnjim mentalnim vježbama popričali smo o Revoluciji o kojoj se neće pričati na televiziji gdje sam načeo ideju osvajanja vlasti od strane dosada sasvim nepoznatih ljudi – koncept bi uključivao sasvim nove i neiskvarene ljude kojima s ene može ništa osobitoga prišiti (uvijek ima nešto, iskustvo pokazuje kako prijatelji dolaze i odlaze a neprijatelji se gomilaju), kada je već krenula rasprava postavilo se pitanje Političke platforme tj. političkog programa za kojeg su mnogi s pravom nazvali mlakim i općenitim i kako sam to i sam napisao ne razlikuje se bitno od deklarativnog programa kojeg imaju i druge etablirane tranke poput HDZa ili SDPa. A jučer smo pisali o vrlo konkretnim potezima nove vlasti koje bi imalo smisla raditi na globalnoj razini (primjerice redistribucija porezne presije), intervencionizmu na slobodnom tržištu (primjeri brodogradnje) i općenito identitetu kojeg bi političar nove generacije morao imati kako bi uopće bio prepoznat od birača.

U jučerašnjim komentarima se pojavilo nekoliko zanimljivih pitanja i ne slažem se previše s komentatorima. Naime, jedan od njih kaže kako mnoge od predloženih mjera ne bi bile razumljive nisko obrazovanom glasaču – no smatram da je to pitanje prezentacije; poanta bi bila samo pronaći pitanja koja su njemu razumljiva i na njih odgovoriti. Primjerice, to bi moglo biti pitanje administracije državnih poticaja za poljoprivrednike (koji moraju izvaditi stotine papira svaki mjesec), pitanje poput u komentarima spomenutog izdavanja putovnice dubrovčana na školovanju u Zagrebu, radnog vremena policije u vrijeme spajanja vikenda, vremena povrata poreza, transparentnost podataka javne vlasti – mislim; treba politički meeting napraviti kao grubu prezentaciju programa i potom dva sata odgovarati na pitanja iz publike!!! To nitko nikada nije radio. Treba doći na tu pozornicu i tražiti nešto od glasača, čak ne treba niti tražiti da glasaju za  tebe, treba ih poslati s brdom pitanja kući, da mućnu malo glavom pa makar bolilo.

Drugi zanimljivi komentar je pitanje financiranja kampanje. Dakle, kao prvo, istraživanja koja su bila provedena u americi pokazuju kako suma novca ulupana u kampanju nije proporcionalna izbornome rezultatu. Time želim reći kako novac nije u stvari bitan za dobivanje izbora. Dok će se drugi trošiti na plakate i sponzorirane televizijske emisije, nova politička snaga može koristiti stvari koje su besplatne. Prva je upravo ova koju sada koristite: Internet. Milijun ljudi koristi svaki dan internet i cijena interneta je onoliko koliko platite hosting i na internetu razlika između mojeg bloga i HDZovog web sitea je samo jedan klik (tm by Anderlon), a opako sumnjičim da više ljudi čita moj blog nego njihov site. Razlika između mog i i njihovog sitea je u stvari content – sadržaj; a pretpostavka je da mi možemo ponuditi atraktivniji sadržaj od primjerice HDZa. Internet u hrvatskoj koristi milijun ljudi, i možemo slobodno reći da svi koji su nam bitni koriste internet (dakle neka srednja klasa, educirani ljudi koji mogu osjetiti i potaknuti motor promjena), a isto tako možemo reći kako svatko pozna nekoga tko koristi internet. Dakle doseg interneta je veći od tih milijun ljudi.

Taj isti internet možemo koristiti i kao sredstvo za prikupljanje novca. Kreiramo web shop i u njemu ili prodajemo dizajnirane majce i prihod koristimo za kampanju ili pak damo ljudima da uplate dobrovoljni prilog. Limitiramo priloge na npr. 1.000kn za fizičke osobe ili 2.000kn za tvrtke i to je to. Podatke o donacijama javno objavljuješ, ili s imenom i prezimenom, ili s imenom i slovom prezimena i gradom odakle je uplata stigla ili pak napišeš da je uplata anonimna ali napišeš da je uplata stigla. Nije toliko bitno da li je ime uplatitelja napisano na web siteu koliko je važno da svatko svoju transakciju može vidjeti na ekranu. Howard Dean, kojeg sam spominjao i ja i drugi napravili su eksploziju financiranja kampanje s malim donacijama velikim do 100USDa.

Ukratko, smatram za početak da novca niti ne trebaš previše, jer nema smisla raditi skupove za desetke tisuća ljudi na kojima će pjevati Severina o svojoj štikli, nego treba raditi manje moderirane skupove u kojima ima interakcije s glasačima. To je iznimno naporno ali je efekt ogroman. To se u konzultantskoj terminologiji zove train the trainer. Želja je da nakon skupa imaš 30-70-100 evanđelista koji će dalje propagirati tvoju ideju, pisati o tome u lokalnim novinama, pričati na lokalnoj televiziji ili diskutirati o tebi u tvorničkoj menzi.

No pravi biser medijske sveprisutnosti je slijedeći – a to je iskoristiti sustav do njegovog apsurda (a komedija zabune je ono što u stvari želimo). Ideja bi bila kreirati cijeli niz političkih stranaka ili nezavisnih lista (za osnivanje stranke vam treba 100 ljudi), recimo njih 10-20 i za svaku od njih prikupiti dovoljan broj potpisa. Trenutna pravila kažu da svaka stranka koja je prikupila dovoljan broj glasova ima pravo na jednaku zastupljenost na medijima. Ovdje se lagano može zloupotrijebiti sustav (što može biti samo jedna točka našeg programa) i potom dođeš na televiziju i ne govoriš o svojoj listi ili stranci (na kojoj je samo jedan kandidat istaknut) nego o onoj stranci (stranci izgubljenih, umreženih ili kako se već zovemo) za koju želimo da dobije izbore.

Da ne kažem kako bi takav manevar sam po sebi kreirao pravu buru reakcija sa svih strana, osobito od etabliranih stranaka kojima bi čak i pomogli da skuže što smo im učinili čisto zato ako oni sami ne razumiju. Njihov opravdani bijes bi kreirao brdo sjajnog i emocijama nabijenog PRa o kojem bi se pričalo tjednima pa bi umjesto da razgovaramo Kako je Grinch ukrao Božić mogli diskutirati Kako je stranka SUNUGZ ukrala izbore!

Misao dana:
We choose to go to the moon. We choose to go to the moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard, because that goal will serve to organize and measure the best of our energies and skills, because that challenge is one that we are willing to accept, one we are unwilling to postpone, and one which we intend to win, and the others, too.

Piše Anderlon kako nije zadovoljan novim redesignom Borjinog sitea. Borja je inače slobodni novinar koji surađuje s više novina, a koji ujedno posjeduje i pravi pravcati web portal koji se ulogorio na internetu pod imenom borja.org.

Što se tiče dizajna na internetu, a ovdje ne govorim o nekom umjetničkom ili estetskom aspektu priče nego o onom ergonomskom, dakle kako je nešto posloženo i koliko je sve logično za korisnika postoje u principu dva moguća pristupa. Jedan pristup je onaj po kojem sve skupa mora stati na jedan ekran. Tipični primjeri takvih siteova su iskon, tportal, vip, index pa tako i borja.org – ono što je zajedničko tim siteovima je da su to u pravilu portali koji su na vrlo malenom prostoru pokušali strpati veliku količinu informacija uz donji minimum sadržaja. Dakle naslovnica tih siteova je u principu nekakvo “skladište” linkova koji vas vode dalje na konkretni sadržaj.

Drugi koncept je onaj koji u principu odgovara blog formi i kojeg već godinama zastupa primjerice monitor.hr. A po kojem su informacije opsežnije, poredane obrnuto od kronološkog redosljeda (dakle najnovija na vrhu) i to su stranice kroz koje (kako kaže anderlon) morate scrolati a ne kliktati.

Kada ja pogledam popis siteova koje dnevno pratim kroz svoje bookmarke, doslovce svi do jednoga su izvedeni u ovoj drugoj varijanti (ok, uz izuzetak borje.org koji je donekle na pola puta između jedne i druge forme). Dakle, meni je prirodnije pogledati stranicu koja je opsežnija sadržajem i kroz koju moram ići ili scrollom ili sa pgUp ili pgDown tipkama, nego portalska forma po kojoj moram kliktati (ok, povremeno pogledam i index radi obavezne doze žutila).

To radim zato jer znam da je stranica na koju stižem relevantna za moj interes, i unaprijed očekujem da će informacija koja me interesira biti na stranici koju posjećujem.

Neki siteovi, uglavnom ovi portalskog tipa, imaju toliko česta osvježavanja i toliko međusobno različitih sadržaja da je njihova organizacija u stvari jedina logična – dok blogovi (kao najsporiji oblik permanentnog osvježavanja) odnosno siteovi poput monitora to rade u jednom ugodnijem ritmu.

Iskreno, mislim da je i jedan veliki dio razloga za upravo ovakvu organizaciju sitea i to što na našem malenom tržištu postoji vrlo ograničeni broj web CMS (Content Management Server ili server za serviranje sadržaja) aplikacija koje se nude, tako da vlasnici domena u stvari i nemaju previše izbora oko toga što će staviti na svoju stranicu, osim ako se opredijele za neko inozemno rješenje (za koje najčešće unutar kuće nemaju support osoblje) ili ga odluče raditi sami (što je sizifov posao, osim ako ste ISP).

I za kraj, posjetite Metafilter, web site blog tipa koji donosi brdo brzih linkova s minimumom objašnjavanja na različite sadržaje po internetu.

Koja forma Vama više odgovara, portalskog tipa (ala Iskon/Index/VIP) ili blog forma (ala Monitor)?

Misao dana:
You know, somebody actually complimented me on my driving today. They left a little note on the windscreen which said, ‘Parking Fine.’

U početku bijaše riječ.

2. kolovoza 2004. godine napisao sam prvi post na mome blogu, blog sam otvorio djelomično na Anderlonov nagovor, a djelomično zato što sam pratio blog_hype po svijetu. Svega nekoliko dana kasnije, zaslužio sam svoje mjesto na almost_cool listi sa svojim postom o Zinio readeru.

Promatrajući sada postove koje sam pisao tijekom posljednjih dvadesetak mjeseci, jasno je kako su teme o kojima pišem uglavnom politika, informatika, pomalo literatura i muzika i nezaobilazna hrana (odnosno lokacije gdje se možete dobro prehraniti).

Prve suvisle komentare sam zaradio svojim negodovanjem oko Azre, naime loše podnosim psovke, vulgarne i bezobrazne ljude te ne podržavam vulgarnosti niti pod krinkom umjetnosti. Nepristojnost je dio kućnog odgoja (tj. nedostatka istog), niskog obrazovanja (pod teorijom da ti možda ni 16 godina školovanja nisu pomogli u tome) i općenito pokazatelj stupnja razvoja na društvenoj ljestvici. Iz svega gore navedenog ne slušam Azru i općenito izbjegavam ljude, knjige, filmove ili bilo što drugo u čemu ima neprimjerenih izraza.

Svoje mjesto na cool listi sam zaradio (ako me sjećanje ne vara) svojim postom o AdEaters večeri u lisinskom, to je ujedno bio i dan kada me posjetilo nekih 300 ljudi i kada sam po prvi puta završio na naslovnici blog.hr-a.

Politika je kao što sam rekao (i pisao već mjesecima) vjerojatno jedan od motiva zbog kojih pišem ovaj blog. Naime izluđuju me povremeni potezi naše vlasti koji su toliko daleko od realnog svijeta i koji su povremeno toliko loši, pogrešni ili u cijelosti nepotrebni da je to frustrirajuće. U jednome razgovoru kojeg sam svojevremeno vodio (a kasnije i citirao na blogu) jedan moj srednjoškolski profesor je (za političare) rekao slijedeće;

…nemreš ti iz njega ništa izvući, živio na selu i do osamnaeste nije vidio ništa drugo osim crkve, možeš ga tući, okrenuti naopačke i tresti, možeš mu raditi štogod hoćeš ali ništa pametnoga iz njega ne bude izašlo…

Tužna je to istina, jer našu državu vode mediokriteti i ponekada čudni likovi koji zapošljavaju below_average ekipu da kroz nabujali birokratski aparat provode njihovu viziju svijeta. U posljednjih petnaestak godina, ova država je provela maksimum vremena u traženju sebe same istovremeno zadovoljavajući apetite onih koji su pod krinkom osamostaljenja države u stvari rješavali svoja stambena (i ostala) pitanja. Istovremeno, brine me i društvo koje me okružuje jer su hrvati (čini se) zaboravili raditi, a mnogi iz raznih razloga čak niti ne dobiju svoju priliku za rad.

Muzika je moja važna odrednica, spadam u ono što bi zvali “alternativcima” i nekada sam živio u uvjerenju kako su Depeche mode upravo to. U međuvremenu sam se koncentrirao na “darkere” tipa Nick Cave ili u zadnjih godinu-dvije Johnny Cash, iako mi muzika osamdesetih i devedesetih nije strana, pa tako rado poslušam i REM, Talking Headse ili Floyde (a i mnoge druge).

Informatika mi je srast, hobi ili kako to već želite nazvati (u obzir dolaze i ostali, u mom slučaju sasvim primjereni izrazi tj. dijagnoze poput opsesije ili fiksacije).

Hrana je važna stvar jer kao što je ručak sredina čovjekovog dana, a jedan dan je analogija života tako i ručak treba jako ozbiljno shvatiti. Obožavam dobro jesti i voljan sam proputovati kilometre i kilometre radi dobrog ručka.

Nakon što se ujutro izživciram slušajući vijesti, preslušam koji cd, napišem blog i pojedem nešto, prije spavanja obavezno pročitam knjigu. Tijekom mojih studentskih dana naučio sam prije spavanja uzeti knjigu u ruku i pročitati, danas je to refleks bez kojeg ne mogu zaspati, pa su stoga knjige važni dio svakodnevnog rituala, a da ih čitam u većim količinama govori i podatak da u Algoritmu imam popust na količinu (loš sam u vraćanju pa knjige kupujem a ne posuđujem).

Eto, ovaj post bi bio kratka inventura ovog bloga i on u svojoj suštini pokazuje na sve što bi ovaj blog trebao predstavljati.

Od današnjeg dana, ovaj blog boravi na novoj adresi: HTTP://MRAK.ORG

Osvježite svoje bookmarke, podesite RSS feedove.

Misao bloga:
One of the most important things you learn from the internet is that there is no “them” out there. It’s just an awful lot of “us”.

Slijedi drugi post inspiriran prošlotjednim (malobrojnim ali zabavnim) skupom blogera.

Internet je ono što bi nazvali horizontalnim medijem, a to bi ukratko značilo da na internetu razlika između mojeg bloga i onoga web sitea kojeg ima Bill Gates, kako je to Anderlon lijepo napisao skoro pa prije deset godina svega jedan klik.
Ako krenemo malo dalje razrađivati ideju, za razliku od vertikalnih medija poput novina, časopisa, radija, televizije kod kojih je trošak poslovanja vrlo velik (dakle morate investirati u tiskarsku opremu, odašiljače, kamere i studije te eventualno dobiti dozvolu nekog regulativnog tijela da bi se uopće bavili tim poslom), na internetu se svatko može uz vrlo malu investiciju baviti izdavaštvom s time da je vaš site (barem u onim temeljnim pretpostavkama) totalno istovjetan web siteu od primjerice CNNa. Dakle ono što u real world medijima možete izboriti novcem i kapitalom, na internetu možete jednako tako napraviti znanjem i trudom (čistom brute_force metodom, i nemojte misliti da nekima to nije uspjelo, no o tome malo dalje). Također, ne bi bilo dobro ne spomenuti kako pomaže ako imate TV stanicu koja promovira vaš web site, no to nije nužni preduvjet.

U okolini u kojoj su svi (barem potencijalom) apsolutno jednaki, sasvim je normalno da se kreirao sasvim novi “ekosistem” oko tražilica poput onoga koji je kreirao google. Google po svojoj definiciji i ustrojstvu možda i je search engine, no u svojoj biti on je ustvari mjesto na kojem razmjenjujemo linkove. Poput indexa u korisničkom uputstvu u kojem tražeći ključnu riječ pronalazimo na kojoj se stranici nalazi traženo uputstvo.

No na internetu postoje stotine milijuna stranica i tisuće, odnosno milijuni različitih web servera i domena, te je teško odrediti koji od tih URLova vodi na pravu, konkretnu, pravovremenu i relevantnu informaciju. Iz tog razloga, također je sasvim logično da se pitanje pretraživanja (razmjene linkova) pretvorilo u složeni matematičko/statističko/znanstveni projekt u kojem između milijuna stranica u svojoj potrazi morate pronaći pravi link koji odgovara vašem trenutnom interesu (tj. upitu). To pak znači, da kada na tražilici po izboru upišete pojam ili frazu koja vas interesira, da bi pretragu proglasili uspješnom, očekujete kako će tražilica poredati rezultate po nekom redosljedu za kojeg vi mislite da je relevatan – dakle, nije svejedno da li će tražilica dati prvu stranicu na koju je naišla a koja sadrži traženu frazu, nego očekujete da prva (ili barem među prvima) bude stranica koja odgovara na traženi upit. Dobro došli u svijet pagerank-a! PageRank je termin kojim se vašem web siteu ili stranici određuje relevantnost, odnosno koliko se ona (tražilici) čini pouzdanim izvorom informacije koju tražite, te koliko će blizu vrha pretrage vaša stranica doista biti.

Oko PageRanka se stvorila cijela industrija tvrtki i mehanizama koji će upravo vaš link učiniti relevantnim, no to je daleko od jednostavnog posla. Jedan od najbitnijih kriterija koje primjerice google koristi za određivanje važnosti vaše stranice na internetu je broj linkova koji vode na vašu stranicu.
Ako se sjećate prvotnog bunta kojeg su BUGovci plasirali u vrijeme lansiranja blog.hr-a, tada ćete se sjetiti i izjave kako blogovi zagađuju internet prostor, i to je donekle točno, jer primjerice blog.hr po informaciji s naslovnice u ovome času se sastoji od preko 70.000 blogova i to je vjerojatno količina pod-domena koja je bitno veća od cjelokupnog broja domena na hrvatskom internetu. Svaka (ili gotovo svaka) od tih poddomena ima link na monitor.hr, forum.hr i blog.hr (ok, postoje neke restrikcije oko toga kako tražilice link računaju relevantnim, no 70.000 blogova can not be wrong), te je svaka ključna riječ spomenuta na tim domenama po definiciji relevantna za svaku internet pretragu. Ako krenete nešto i tražiti, siguran sam da ćete na prvoj ili drugoj stranici vaše pretrage pronaći link na barem jedan blog, pa su s te strane bugovci (barem donekle) u pravu – no isto tako mislim da većina stranica čiji je uspjeh tj. pozicija ugrožena tisućama blogova koji su u zadnje dvije godine preplavile hrvatski internet takvu sudbinu i zaslužuju budući da se na njihovim stranicama nalaze sadržaji koji po kriterijima daleko većih od nas (dakle google-a, yahoo-a ili msn-a) su manje relevatni od blogova koji taj sadržaj “zagađuju”.

Blogovi su važna pretkretnica u razvoju interneta i o tome sam već pisao, no sada se iz silne mase po istom onom pravilu po kojem se internet eksplozivno razvio, a na njemu cijeli sustav pretraživanja i povezivanja mora transformirati u slijedeći korak. Što to točno je nisam siguran, a niti drugi nisu puno precizniji.

Bitka za svoje mjesto na internetu nije jednostavna i da bi vaš site postao posjećen bitno je uložiti puno truda i vremena, potrebno je kreirati sadržaj koji će privući ljude i natjerati ih da se povezuju (linkaju) s vama kako bi vas učinili relevantnim mjestom a ne usamljenom oazom na internetu. No, prije svega, važno je razumjeti kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem (ili na tražilici).

Toliko za danas, post je manje-više filozofske naravi no ima niz linkova koji vode na daljnje, kvalitetne siteove i tekstove. Nadam se da ste skužili što sam htio reći, ako niste, ostavite komentar pa pojasnim naknadno.

Odbrojavanje; preostalo je još 2^2 dana do…
Vidim da su se neki zabrinuli što će se desiti kada za koji dan dođemo do kraja, ne očekujte spektakularne pomake ili revolucionarno novi pogled na svijet niti čak redizajn bloga (nije da imam što redizajnirati ali eto). Nitko neće dobiti na nagradnoj igri, neće me biti na TVu, a ne očekujemo niti novo pojavljivanje u saboru ili preuzimanje vlasti… ništa niti blizu toliko značajano.

Misao dana:
Internet users are flocking to the Vatican’s new Web site (so they say). It turns out though, that most visitors are there to confess after visiting the Cindy Crawford site. Now, the faithful don’t have to kiss the Pope’s ring – you just double click on it..